Novi bestseler autorice Noćnog cirkusa bezvremena je ljubavna priča smještena u tajni podzemni svijet – mjesto u kojemu se susreću pirati i slikari, ljubavnici i lažljivci, a brodovi jedre po beskrajnome Moru bez zvijezda. Knjiga je neobična. Korice su joj od platna boje burgunca koje je od bogate tamnocrvene izblijedjelo do beživotne. U njih su nekoć bila utisnuta zlatna slova, no zlata više nema.
Split osamdesetih još uvijek je podsjećao na Smojin Split iz Veloga mista i na Fellinijev Mediteran. U takvoj sredini prepunoj veselja i ludorija, u kojoj nema prave hijerarhije, odrastala je Tisja Kljaković Braić. Malena djevojčica pod zaštitom bake i dida, koja se skriva u kiosku, ne voli odlazak u vrtić, s didon ide na partiju karata u Hajduka, a sa susjedima na kupanje pod Marjanom.
Iza vrata kuće na otoku jedan je čovjek marljiv i uporan, ali njegov je rad skriven tuđim očima i nitko ne zna čime se bavi. Na pristanište preko puta kuće brodovi pristaju i s njega odlaze, turisti stižu po svoje uspomene, a on i dalje uporno radi, ozbiljno posvećen svojoj tajnovitoj djelatnosti i svojoj opsesiji drvom. Drveni podovi u kući nisu samo to, nisu samo podovi i nisu samo drveni, u drvu je nešto živo, nešto mistično i važno, nešto što će do zadnje stranice dobiti ime i prezime, smisao i svrhu.
Koje su granice čovjekove izdržljivosti, koliko ljudsko tijelo, a samim time i glava, može podnijeti u trčanju, i to trčanju maratona? I sam maratonac kroz šest svjetskih maratona istrčanih u proteklih nekoliko godina, Nebojša Lujanović govori o usponima i padovima, o upornosti koja je potrebna da bi se uopće vježbalo za jednu tako zahtjevnu disciplinu, da bi se, sve iz ljubavi i vlastitim sredstvima, otputovalo na daleke destinacije i tamo istrčala dionica od 41.195 kilometara.
E, to je priča o Ruti Tannenbaum: nije to roman "o Zagrebu" (ili "protiv" njega), o Jevrejima, Hrvatima ili ne-znam-kome. Ne, to je priča o tome kako čovek drugom čoveku lako, odviše lako postane nevidljiv. I kako se iz toga rađa svako zlo. I kako je nepodnošljivo lako pristati na to, zatvoriti jedno oko, posle i drugo... O tom se ciljanom slepilu radi u Ruti Tannenbaum: Zagreb je bio zahvalna pozornica jednog košmarnog sveta, ali ne brinite, taj je košmar odavno na svetskoj turneji.
Godina je 2084. Svijet je to bliske i nimalo lijepe budućnosti, poharan ratovima, apokaliptičan i beznadan, svijet koji je u svojoj novoj knjizi opisao ponajbolji suvremeni pisac naših prostora Josip Mlakić. Njegov svijet obuhvaća prostor današnje Bosne i Hercegovine u toj budućnosti, nakon niza ratova, čvrstim, opasanim granicama podijeljen na tri države, tri staništa za tri naroda.
Već je konstatirano, ali valja iznova pritvrditi: raspon Jergovićevih esejističkih motiva kao da nema granica. Ni u područjima koja ga zanimaju, ni u autorima i djelima o kojima piše. I kada se taksativno navedu prva – književnost, slikarstvo, televizija, film, fotografija, muzika, dizajn, povijest, radiofonija – nije sigurno da su navedena sva.
Grupa mladih ljudi pod vodstvom svoga profesora nakon nuklearnog holokausta uspijeva pobjeći, samo s najnužnijim stvarima, na planinu, gdje moraju iznova stvoriti svoj život. Oni su genetski modificirani da lakše prežive poguban utjecaj radijacije i, po svemu sudeći, jedini su preživjeli stanovnici Zemlje. Kada ih ubrzo nakon dolaska napusti profesor, moraju sami odlučiti kako obnoviti ljudsku vrstu.
Nakon neuspješnog pokušaja da pronađe sebe na Zapadu, mladi intelektualac, pjesnik u nastajanju, mladić iz maloga provincijskoga grada na obali rijeke, svoje dane provodi radeći kao recepcionar u hotelu, balansirajući između vlastitog očajanja, izgubljenosti i bogatog ljubavnika te razmišljajući o ocu, s kojim nikada nije razvio konkretan odnos, a koji leži u bolnici iščekujući dijagnozu s možda najgorim ishodom.
© 2013 Gradska knjižnica Slavko Kolar Čazma | Izjava o pristupačnosti