Jagoda Prebeg

Sveti Ante na Vojaku

Tih dana kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća trsatski franjevci i članovi SUBNOR-a Trsat bili su na istoj strani i imali zajedničkog neprijatelja. To nije bila neka određena osoba već događaji vezani uz navodna ukazanja svetog Antuna u ulici Vojak. Sve je počelo oko dvadeset i tri sata navečer onog utorka u mjesecu ožujku kad tradicionalno započinje pobožnost trinaest utoraka svetom Antunu. Vidioci kažu da se na sjevernom zidu nebodera broj trinaest, u visini oko trećeg kata, ukaže oko dva metra visok sveti Antun u smeđem habitu s djetetom u jednoj a bijelim ljiljanima u drugoj ruci i hoda prema vidiocima. Ništa ne govori ali su navodno neki od nazočnih zadobili posebne milosti. Bilo je tu svega. Neobičnih ozdravljenja od još neobičnijih bolesti, dobivanja posla nakon više godina provedenih na zavodu za zapošljavanje, dobitaka na kladionici i pronalaženja u kući zlatnog nakita pokojne tetke. A spominjala su se i obraćenja nekih okorjelih nevjernika. Prvi tjedan se po Trsatu samo šaputalo o tome. Idućeg utorka između dvadeset i tri i dvadeset i četiri sata – novo ukazanje. Sad su se tu već počele paliti svijeće, donositi slike i kipiće svetog Antuna i naravno – bijele ljiljane.

U blizini je trsatsko groblje i oko njega nekoliko cvjećarnica u kojima je sada najtraženiji artikl bio bijeli ljiljan. Koliko se naručilo toliko se i prodalo i još tražilo. A i okolni ugostitelji su trljali ruke. Nakon dva tjedna stigao je prvi autobus hodočasnika. Bili su u Gospinom svetištu na večernjoj misi a nakon toga svi do nebodera broj trinaest gdje su zajednički molili krunicu i litanije svetom Antunu u očekivanju ukazanja. Nakon toga su autobusi počeli dolaziti i u druge dane a ne samo utorkom. Svetište Majke Božje Trsatske koje je stoljećima bilo glavno hodočasničko mjesto ovoga kraja sad je za neke postalo samo usputna stanica do mjesta ukazanja svetog Antuna. U suvenirnicama se sve manje tražila Gospa a sve više padovanski svetac.

Stidljivo su o tome progovorile dnevne novine i obje lokalne televizijske postaje. Iz Riječke nadbiskupije nisu htjeli dati nikakvo priopćenje ili komentar.

Prva dva tjedna trsatski franjevci u čijoj župi se to zbivalo, ignorirali su događanja. Ali kad su počele dolaziti veće skupine hodočasnika vidjeli su da situacija izmiče kontroli. Neki članove FRAME i FSR-a koji su i sami bili nazočni „ukazanjima“ pričali su s gvardijanom o tome. Oni mlađi koji se bolje razumiju u tehniku odmah su zaključili da je slika projicirana s prozora ili balkona nekog od susjednih nebodera. U to vrijeme još nije svako domaćinstvo imalo ni računalo ni LCD televizor a još manje projektor ali se uz pomoć video playera, običnog televizora, kućnog kino projektora i malo tehničke vještine to moglo napraviti. Oni koji su vjerovali u ukazanja imali su svoje argumente – zadobivene milosti i čudesa koja se navodno događaju.

Treće nedjelje nakon prvog ukazanja na kraju svake od šest nedjeljnih misa pročitano je priopćenje i stav samostana o događanjima.

„Draga braćo i sestre! Mi trsatski franjevci osjećamo dužnost i obavezu reći nekoliko riječi o događanjima u našoj župi u zadnjih dvadesetak dana. Svi ste čuli a neki i sami nazočili navodnim ukazanjima u ulici Vojak. Danas, krajem dvadesetog stoljeća, tehnika je toliko napredovala da uopće nije teško napraviti takvu sliku i zaista nas iznenađuje broj ljudi koji tome nasjeda i tamo se okuplja. Nije sve što nosi ime „sveto“ od Boga. Sjetite se da je Isus govorio: „Čuvajte se lažnih proroka.“ Braćo i sestre, razmislite o tome nisu li možda lažni proroci autori spomenutih ukazanja. A svi koji ste možda u nedoumici ili strahu zbog tih događaja, ne bojte se. Ako je nešto od Boga ostat će, ako je od Zloga nestat će. Amen.“

Gvardijan je o tome razgovarao i s načelnikom Treće policijske postaje koji mu je rekao da policija tu ne može ništa. Ljudi se okupljaju ali nema nasilja, droge i alkohola a policija ne može intervenirati zato što sveti Ante uznemiruje građanstvo i remeti javni red i mir. Projicirati slike na zidu nije zakonom zabranjeno. Eto, pola riječkih nebodera je išarano grafitima i nitko se ne buni.

Šestog utorka u jutarnjim satima u njegovoj sobi je zazvono telefon.

„Alo, jeste vi tamo šef, glavni fratar, to jest, gospodin gvardijan?“

Ovaj baš i nije neki vjernik kad ne zna osnovnu terminologiju, pomisli gvardijan i odgovori: „Da, izvolite.“

„Ovdje Vice iz SUBNOR-a.“

„Oprostite, tko?“ učinilo mu se da nije dobro čuo.

„Vicko Vidović, predsjednik trsatskog ogranka SUBNOR-a. Mi se ne poznajemo ali ja bi htio s vama razgovarati poradi važne stvari.“

„Ma znam ja vas iz viđenja, viđam vas kad šetate sa suprugom. Ona ponekad dođe na misu.“

„Ma da, ženska posla, što ćete, dosadno joj pa ode.“

Činilo se kao da mu je neugodno i da se ispričava što mu žena ide u crkvu a onda je nastavio: „Mogao bih ja doći do vas ali bolje da vi dođete kod mene, bit će manje upadljivo. Ako ja uđem u crkvu pola Trsata će me vidjeti a ako vi uđete u neboder sa trideset stanova to nikome neće biti čudno jer se ne zna kod koga idete. Eto, ja sam tu na Vojaku, ulaz odmah kod kioska s novinama.“

„Dobro, doći ću,“ rekao je, poklopio slušalicu i nekoliko minuta gledao u prazno. Što sad ovo znači? Vice Vidović želi s njim razgovarati? Ako se stari partizan obratio onda sveti Ante na Vojaku zaista čini čudesa.

Skinuo je habit, obukao jaknu a putem je razmišljao kako pozdraviti domaćina s „Hvaljen Isus“ ili „Dobar dan“. U tom dijelu Vojaka su takozvane vojne zgrade ili vojni neboderi a Trsaćani su ih tako nazvali zato što su u socijalističko vrijeme većinu društvenih stanova u njima dobili časnici JNA koji su bili na službi u vojarnama Rijeke i okolice. U svakom od nebodera bila je jedna ili nijedna obitelj koja je u Božićno vrijeme primala svećenika za blagoslov stana. Vidovići nisu primali.

Domaćin je sačekao gvardijana na vratima udobnog četverosobnog stana s pogledom na cijelu Rijeku i Kvarnerski zaljev.

„Drago mi je da si došao, samo izvoli, sjedni. Ne ljuti se što ti govorim „ti“, ja tako svakome, tako sam navikao. Kod nas u armiji mi smo svi bili na „ti“ nije bilo persiranja i gospodovanja.“

„U redu je, ne ljutim se,“ reče gvardijan i uđe u dnevnu sobu. Na počasnom mjestu, na zidu iznad trosjeda Wilerov goblen – maršal Tito u bijeloj uniformi, s lijeve strane uokvirena partizanska spomenica a s desne diploma vojne akademije.

„Može rakija?“ pita Vice.

„Može.“

Natočio je dvije čašice od 0,3, sjeo i duboko uzdahnuo kao da ne zna kako bi počeo a onda je ipak počeo.

„Gvardijane, ti si pametan čovjek. Čuo sam ja što si ti ljudima u crkvi govorio o tom svetom Anti ili Antunu, kako se već zove. Znam ja da tebi nije pravo to što se događa. Znam i to da si bio na policiji jer sam i ja bio i rekli mi isto što i tebi – da policija ne može intervenirat zbog Svetog Ante sve dok nema nasilja, droge i alkohola. A vjeruj mi, ni nama koji ovdje živimo to nije pravo. Većina nas u ovim neboderima smo stariji ljudi koji smo preživjeli i ratove i poraća i htjeli bi pod stare dane svoj mir a ne tu gungulu u večernje sate. Ne možeš više normalno prošetat ni sjest u park, po noći nemaš mjesta od ljudi a po danu moraš pazit kuda hodaš, sve puno svijeća i vaza s cvijećem kao da je groblje. Susjeda s prvog kata, starija žena, neki dan se okliznula na Antinu sliku, pala i slomila kuk. Eno je još u bolnici. Moj najbolji prijatelj, Dule s petog kata, kaže da će zamijeniti stan i odseliti. Taj cirkus treba zaustavit a ti to možeš.“

„Ja to mogu?“ ponovi gvardijan začuđeno.

„Dođi, da ti nešto pokažem,“ odveo ga je u kuhinju i pružio mu dalekozor da pogleda na balkon na drugom katu susjedne zgrade. „Vidiš onaj balkon sa zelenim zavjesama? Znaš li čiji je to stan? Onog Jeletića što ima piceriju odmah ispod crkve a kćeri je otvorio cvjećarnicu kod groblja. Prije su u tom stanu držali podstanare ali su se sjetili da bi ukazanje svetog Ante bilo unosniji posao i za piceriju i za cvjećarnicu. Sin mu završio elektrotehničku školu pa nešto malo zna te moderne naprave i eto obiteljskog posla. A sad mi reci što vidiš?“

„A vidim ono što sam i pretpostavljao da je tu negdje. Vido player spojen na televizor koji je položen vodoravno da bi se slika vidjela na projektoru koji je iznad ekrana a onda je projektor projicira na onaj tamo zid. I što ja tu mogu napravit?“

„Slušaj, ja još imam doma svoj službeni pištolj i mogao bih odavde pogodit i projektor i televizor ali onda bi policija imala razloga intervenirati i zatvorila bi mene a to ne želim u ovim godinama. Ali ti bi tu nešto mogao napraviti. Onaj vaš mali Slavonac Marijan što je kod vas šegrt, regrut ili kako se ono kod vas kaže?“

„Misliš novak?“ upita gvardijan a nije ni primjetio da je i on počeo sugovorniku govoriti „ti“.

„E to, novak. Ti znaš što je on bio prije nego je došao k vama? Prvak Hrvatske i viceprvak Europe u bacanju kladiva. I išao bi na olimpijadu da je nastavio trenirati. S pravog mjesta on bi to mogao pogodit. Ne mora biti pravo kladivo, može se improvizirati od špage i kamena ili boće s joga.“

„Ti nisi normalan,“ reče gvardijan i prekriži se.

„Slušaj, znam ja da kod vas isto kao u vojsci postoji zakon da mlađi moraju slušati starije i to je dobro. Kad bi ti to njemu naredio stvar bi bila rješena.“

„Ma ništa ne bi bilo rješeno, kao da je njima problem nabavit novu opremu...“

„A kad bi on to razbio u deset navečer oni do jedanaest ne bi stigli nabavit novu opremu i eto sabotaže ukazanja.“

„Ma ne dolazi u obzir. Može nekog pogodit, može ubit čovjeka! Što je tebi?“

„Navečer nema nikog na balkonu ni u stanu. Oni to sve unaprijed namjeste da se samo i uključi i isključi kad treba. Već jako dugo nitko nikog nije vido na tom balkonu.“

„Ne dolazi u obzir, ne želim nikog imat na savjesti. Idem ja, nemam vremana za takve gluposti.“

„Ma čekaj, stani, nisu gluposti, razmisli malo, nemoj naglit...“

Izašao je iz zgrade na proljetno sunce i pomislio: „O moj Bože, ludog li čovjeka! A ja još luđi koji imam s njim posla. Još s njim i rakiju pijem!“

Krenuo je prema svetištu najkraćim putem a to je bilo kroz obližnji park s dječjim igralištem. Tu su se igrala dva dječaka kojima su bili proljetni školski praznici. Kad je došao bliže vidio je da su to njegova dva ministranta Mario i Andrija. Mario je bio ovogodišnji prvopričesnik a Andrija tri godine stariji.

„Hvaljen Isus, pater gvardijane,“ pozdraviše ga pristojno i jednoglasno.

„Vazda budi! A što vi to radite?“

„Slažemo prazne limenke od kole i i fante a onda ih gađamo praćkama.“

„Praćkama? Da vidim te vaše praćke. To vam je tata napravio?“

„Nije tata, nego djed. Tata to ne zna, on samo na kompjuteru radi.“

Uzeo je u ruku jednu njihovu praćku. Baš kao one iz njegovog djetinjstva – čvrsto rašljasto drvo, dvije gumene trake izrezane od zračnice bicikla ili auta, sjedište za kamen od kože stare cipele ili torbe. Guma i koža povezane su tankim konopom a guma i drvo tankom bakrenom žicom.

„Dobra praćka,“ reče gvardijan a srce mu zaigra kao dječaku jer se sjetio da je nekad bio najbolji strijelac praćkom u svom selu. Nitko mu nije bio ravan. On i njegovi prijatelji su praćkama gađali ptice koje su im ponekad bile i večera. I stabla iz kojih su tjerali puhove koji su im također ponekad bili večera. I dječake iz susjednog sela s kojima su uvijek bili u zavadi.

Da mu je opalit još samo jednom... sagnuo se i uzeo kamen – baš kakav treba. Gdje li je onaj balkon sa zelenim zavjesama? Ma vidi ga, ko na dlanu! Kad bi pogodio staklo na projektoru i kamen i razbijeno staklo bi pali na ekran televizora i razbili ga... i nema više ukazanja... bar ne večeras. Naciljao je i ...

Tras, tintilililin! Odu i projektor i televizor a gvardijanu srce ko Velebit kad je vidio da je još uvijek dobar strijelac!

Dječaci su zinuli u njega bez daha. Stariji je prvi progovorio: „Pater, smijem ovo ispričat mami?“

„Naravno da smiješ, Andrija. Ali neće vjerovati. Hvala ti,“ reče i vrati dječaku praćku.

Ukazanja svetog Antuna na Vojaku više nije bilo. Hodočasnika je bilo svaki dan sve manje a trinaestog utorka više ni jednog. Gađanje praćkom je s prozora svoje kuhinje promatrao pukovnik JNA Vicko Vidović i zaključio baš kao i Humphrey Bogart na kraju filma Casablanca: „Mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva.“