Zoran Malkoč

12 MALIH PUTINA

Dosadilo Bogu iživljavanje Hrvata nad Njegovim imenom pa odluči provjeriti je li njihova vjera zaista tako jaka ili se Njegovo ime spominje tek tako, uzalud.

Nakon što je tri dana vadio imena i pravio listu najvećih vjernika, našao se zatrpan papirima i uvidio da je to besmislen posao jer, ako bi se toga držao, morao bi provesti nekoliko mjeseci u toj zatucanoj zemlji, što nikako nije želio. Umjesto toga, Bog napravi uži izbor od njih dvanaestorice, koji su ga toliko često dozivali da je od njih zaradio tik u vidu naglog okretanja glave, te ih redom posjeti. Na kraju ode u Rijeku, u Perivoj Gospe Trsatske, gdje je saborski zastupnik Miki Paun snimao jedan od svojih video-klipića za You Tube. Pretvorivši se u ptičicu, Bog je letio iznad Paunove glave i isprva strpljivo brojao, ali je odustao kad je došao do broja 13 jer ga je to olako razbacivanje Njegovim imenom dovelo do ruba živaca. On uze obličje Isusa i prepriječi se Paunu na putu. Ovaj ga iznenađeno pogleda, prekine snimanje pa reče nadmeno:

– De, frajeru, makni se, vidiš da radim, za tvoje dobro radim, na slavu Boga i dobro svih malih ljudi, da David pobijedi Golijata, a ti me tu uznemiravaš! Idi dolje na Žabicu žicat ili, još bolje, radi nešto!

Pomalo zbunjen, Bog se makne u stranu, a Miki Paun produži dalje. Onda osjeti da mu je mjehur nabrekao od silnih energetskih pića što ih je od jutros popio pa dođe do nekog grma i gurne vršnjaka među listove. Tad Bogu prekipi i on se pretvori u gorući grm.

– Ajoooj, Bože! – poviče Miki Paun, ali ne mogaše izvući vršnjaka iz plamena. Uskoro, međutim, shvati da mu vršnjaku, osim što je zarobljen u neobičnu grmu, nije ništa jer taj oganj ne isijava toplinu niti žari. – Pa ja ne mogu vjerovati, ljudi božji, šta se meni ovo događa, jesi to možda ti, moj Bože? Ljudi, vidite li vi ovo, vjerujete li sad nevjerne tome, padajte ničice, leftardi i svjetska farmakološka mafijo, bil gejtsi i ovisnici o pikicama, pogledajte ko je Mikiju došao u pomoć! Sam Gospodin Bog! Aleluja! Aleluja!

– Paune! Crni Paune! Prestani! Nisam ja u tvom glupom videu! Nego, reci ti meni, jesi ti onaj što naokolo priča da ti ja dijelim modne savjete? Jesi ti taj?

– Ja!? Nisam, Gospodine, vjere mi moje, Boga mi moga!

 – Ništa ja tebi ne vjerujem, Paune! I ne kuni se u mene, kretenu jedan! A jesi pričao da ja s tobom imam nekakav plan? Ni to nisi pričao, je li? E pa vidiš, nisam ja s tobom imao nikakav plan, ali ste mi ti, onaj Znojić, Tartarelo i ostali toliko probili uši da sam odlučio nešto poduzeti u vezi toga: stavit ću tvoju vjeru na kušnju i ako se pokaže da je jaka, možda budem milostiv i prosvijetlim ti pamet. Ali jao tebi ako me iznevjeriš i drzneš se mijenjati Božji plan! Jesi me čuo, Miki Paune?

 – Jesam, jesam! – odgovori Paun, iako to baš nije bila istina budući da je samo napola čuo, van sebe od želje da snimi taj svoj susret s Bogom, jer šta vrijedi susret s Njim ako za to nitko ne zna. Ali čim je podignuo mobitel, Bog mu zalijepi čveger, od kojega ovaj izgubi svako sjećanje na taj susret.

Nekoliko tjedana poslije, Miki primijeti da se s njim nešto čudno događa. On se počeše po onom roščiću, koji mu je ostao od Božjeg čvegera, pa zaključi da mora kod liječnika. Otkako mu je narastao taj roščić, stalno mu se plače, gotovo svako jutro povraća, a i grudi su mu nabubrile. Njegov liječnik pošalje ga na pretrage kod gastroenterologa. Pregledavši ga, ovaj ga uputi urologu. Između ta dva pregleda dogodilo se, međutim, nešto stravično. Kad se ujutro probudio i krenuo olakšati mjehur, Miki s užasom shvati da mu je nestao vršnjak s oba muda. Umjesto njih, među nogama je imao ženski organ. Vaginu. Pičku. Miki osjeti vrtoglavicu i pomisli da će pasti u nesvijest, ali umjesto toga samo sjedne na školjku i ispiški se poput žene. To mu donese neki čudni mir. On se sjeti da mora kod urologa pa se dotjera pred zrcalom što je ljepše mogao.

Kod urologa se nije dugo zadržao. Kad je ustanovio kakvo je stanje u Paunovim gaćama, on ga odmah proslijedi ginekologu.

– I? – upita Miki ginekologa, koji je vrtio glavom u nevjerici – Recite, doktore, za boga miloga, što se to sa mnom događa? Recite mi u bebu, i ako je tumor, nema veze, uz Božju pomoć, ja sve mogu podnijet.

– Drage volje bih vam to rekao kad bih imao pojma što se zbiva! Ali nemam pojma! U svakom slučaju, tumor nije, to je jedino što vam mogu reći. Međutim, da vas ne znam iz medija, da ne znam da ste političar, dakle, muško, ja bih rekao da ste vi žena s određenim udjelom muških hormona. S druge strane, otkud bih ja mogao znati što ste vi? Sve što znam o vama, znam iz medija, koje, uostalom, slabo pratim. Jeste vi cijeli život ovakvi?

– Doktore! Ja sam cijeli život muško! Ja sam napravio dvoje djece! Ovakav sam od jutros. Kad sam se probudio, vidio sam da mi nema…alata!

– Hm! Od jutros, kažete… Ali ima tu još nešto, još nešto tu ima, gospo…gospodine Paun! Naime, vi ste, bez ikakve sumnje, trudni. Slušajte, ovakav slučaj ja u životu nisam vidio, iskreno vam kažem, napisat ću vam uputnicu za Petrovu, oni će se možda znati bolje nositi s tim.

– Čekajte, čekajte… Poslat ćete me u Petrovu i, ako sam dobro shvatio, oni će mi riješiti taj tumor?

– Nije riječ o tumoru, rekao sam vam. U vama je zametak.

– Doktore, ponavljam, ja sam muško, ja nikako ne mogu biti trudan! Ako vi kažete da trebam ići u Petrovu, ići ću, ali samo zbog tumora, ni zbog čega drugoga. Inače, predajem se u Božje ruke i On će odlučit šta će sa mnom učinit.

Ginekolog je, međutim, odbijao nazvati zametak tumorom, pa Miki ljutito napusti ordinaciju. U nikakvu Petrovu neće on ići, molit će se dragome Bogu i dragi Bog će to riješiti. Vratio se svojim svakodnevnim aktivnostima, odlazio u Sabor, snimao klipiće, ali nekako mu je išlo slabije, bio je sve plačljiviji, a i stomačić i sise su mu pomalo rasli. Jednog dana, tri mjeseca nakon što mu je narastao roščić, Miki se, prerušen u ženu, pojavio na pregledu u Petrovoj.

– Vaš ginekolog…

– Nemam ja ginekologa! Ja sam muškarac!

– Naravno, naravno. Međutim, taj koji vas je poslao k nama bio je u pravu. Čestitam, vi ste, gospodine Paune, trudni! – reče jedan od trojice ginekologa koji su ga zanimanjem promatrali – I, moram reći, vaša trudnoća sasvim lijepo napreduje. Kao i kod ostalih, uostalom, zar ne kolege?

– Kojih ostalih, o čemu govorite?

– Vidite, gospodine Paune, niste vi jedini. Kod nas trenutno leži jedanaest trudnih muškaraca s istim takvim roščićem na čelu. To su sve poznate osobe iz javnog i političkog života, baš poput vas.

– Slušajte, to ne može biti, ja nisam trudan, ja sam muškarac, ja imam tumor! Izvadite ga iz mene! Još danas!

Ginekolog sućutno dodirne Mikijevu ruku, a ovaj je povuče kao ofuren.

– Gospodine dragi, nemojte tako, pa bar vi i mi slično razmišljamo! Vi znate da mi štitimo život od začetka i ne radimo abortuse. Svi naši ginekolozi imaju priziv savjesti. Ali ne brinite. Ostat ćete neko vrijeme kod nas na promatranju kako bismo vam bili pri ruci u slučaju komplikacija, a i kako bismo shvatili što se zapravo zbiva. Sestra će vas odvesti do sobe. Vidjet ćete, odvojili smo krasnu sobu samo za vas, trudne osobe, da se tako izrazim.

Miki, koji je bio prilično ljut, bi možda bio i napustio bolnicu, ali u pratnji sestre bila su dvojica mrkih i krupnih tipova u crnim odijelima, koji teško da su bili medicinski radnici i koji su pomno pratili svaki njegov pokret. U njihovoj pratnji on ode u sobu za trudne osobe. Ondje, na svoje iznenađenje, ugleda sve sama poznata lica, s kojima se inače sasvim lijepo razumio, a s nekima je i surađivao, pa se u prvi mah razveseli, ali se odmah sjeti zbog čega su se svi oni našli ovdje pa samo sjedne na prvi slobodan krevet, zapavši u tešku malodušnost.

U prvi tren nitko nije zamijetio njegov dolazak. Miki je tužno motrio nesretne hrvatske muževe. Trojica, kojima nije vidio lica, ležala su, svaki na svom krevetu, i tiho ridala. Tartarelo, Tartulica i Zlomislić sjedili su za stolom i u falsetu brbljali o dječjoj robici i najboljim markama kolica, čas se hihoćući čas brišući suze od iznenadna ganuća. Mulj i Mordić, neobično glasni ali također ženskasti, prepirali su se oko imena, pri čemu je potonji preferirao biblijska, dok Mulj nije priznavao ništa osim hrvatskih narodnih imena, pa mu je i Mucimir bio draži od Jakova, a o Tugi i Bugi naspram Sare i Rahele da se i ne priča. U desnom kutu sobe, kraj prozora, crnilo se klupko u kojemu su tri glave, koje još nije uspio razaznati, o nečemu žustro raspravljale. Odjednom, to se klupko raspadne, a jedan od njih, u kojemu Miki prepozna biskupa Lošića, stane sa sebe trgati biskupsko ruho. Za njim se povedu i ostala dvojica. Bili su to don Znojić i pater Pandurić. Ona trojica na krevetima stanu se još više drečiti. Kad su podigli glave, Miki vidje da su to ginekolozi Gorušić, Lopuža i onaj Sljepić iz Šibenika, na kojega je inače bio ljubomoran jer je svako malo susretao Boga i doživljavao obraćenja.

Lošić, Znojić i Pandurić trgali su sa sebe odjeću dok im se svima nije ukazao bjeličasti nabrekli stomak i velike dlakave sise. Za njima se, ni sam ne znajući zašto, poveo i Mario Mordić.

– Najprije me razočarao i izdao Papa, a sad i sam Bog! Kolike sam samo žrtve podnio zbog njega, a on mi se ovako narugao! U trbuh mi stavio kopile, ko da sam neka kurva! – vikao je Lošić grozeći se šakom nebesima.

– Tako je! Takvog Boga ja više ne služim! – reče don Znojić.

– Ni ja! – poviče pater Pandurić.

– A bogaramu, neću onda ni ja! – zaključi Mordić.

Mikija, koji je tužno sjedio na rubu kreveta, ovo trostruko i četverostruko odricanje od Boga ljuto ujede za dušu.

– Griješite! O, kako samo griješite! – zavapi on potreseno, iz najdublje dubine svoje vjere. Povikao je to toliko duboko i iskreno da su svi utihnuli i okrenuli se prema njemu, uključujući i trojicu ridajućih ginekologa. Ali ne samo to: čak je i sam Bog naćulio uši i pažljivije oslušnuo, pomislivši da možda ipak nešto bude od tog blesavog Pauna. Ali nakon nekog vremena samo odmahne rukom.

– Nema tu pomoći. Kreten ostaje kreten! – zaključi Bog.

Međutim, što god Bog o tome mislio, Paunov nadahnuti govor trudnim osobama rezultirao je time da su svi oni povratili vjeru u Njega, Boga. Miki ih je, naime, uvjerio da to što u njima raste nije fetus, nije Božje čedo, nego bolest i tumor kojega treba odstraniti jer ga je u njih metnula paklena sljedba sotonista i antikrista, koji žele porobiti svijet, pa nije nikakvo čudo da su udarili upravo na njih, jer su upravo njih dvanaestorica predvodnici slobodnog svijeta, branitelji vjere i iskonskih vrijednosti.

– Sam Bog te poslo, Miki, sine! – reče Lošić padajući na koljena – O Bože moj, oprosti mi na slabosti! Samo sam čovjek, slab i nemoćan! Ali uz tvoju pomoć i ovo ćemo nadvladat! I šta predlažeš, sine?

– Moramo se maknut odavde odavde i pronaći neku bolnicu u kojoj će nam izvaditi tumor. Ove ovdje baš briga za nas, njih zanima samo naš tumor. Naročito su mi sumnjiva ona dvojica u odijelima. Smrde na udbaše.

– Ta dvojica su iz SOA-e – priključi se Lopuža – znam to jer sam načuo razgovor svojih kolega.

– Bivših kolega! Ti šupci su nam zabili nož u leđa. A većinu sam ih ja postavio! – zareži Gorušić.

– Bivših, da. Ali htio sam reći da ovo što nam se događa zanima najviše krugove u državi. Ja isto mislim da nam naše bivše kolege ne žele dobro, oni će radit ono što im gazde kažu. Mene ne bi čudilo da neki od njih misle kako smo mi žene koje su se pretvarale da su muškarci dok nas ova trudnoća nije razotkrila.

– Daj, molim te, prestani, Lopuža! O kakvoj ti to trudnoći govoriš!? Ja se tu apsolutno slažem s Mikijem, kakva trudnoća, ljudi, u nama nije fetus! To je samo tumor koji izgleda kao fetus. Ja to odgovorno tvrdim, stojim iza toga i kao liječnik i kao katolik. Slušajte, to ću ja riješiti. Znam ljude u Osijeku, dužni su mi uslugu, dogovorit ću s njima da tamo obavimo operaciju.

Gorušić je održao obećanje. Biskup Lošić je, sa svoje strane, potegao veze i oni su štakorskim kanalima pobjegli iz Petrove. Nekoliko dana poslije, nađoše se u Osijeku, gdje je u tajnosti obavljena operacija nad svom dvanaestoricom. Sam Miki bio je vrlo zadovoljan osječkim stručnjacima, pogotovo što nitko niti u jednoj prilici nije spomenuo riječi abortus i trudnoća, svi su govorili samo i jedino o tumoru i operaciji. Iz Osijeka su kolektivno otputovali na duhovnu obnovu u Međugorje, a onda se razišli svatko na svoju stranu, ali ne na svoje stalne adrese nego na tajna boravišta koja im je osigurao biskup, dok ne donesu plan i strategiju borbe protiv podmukla sotonska neprijatelja.

Svake noći prije spavanja Miki se molio Bogu, sa samo jednom molbom, da ponovno postane muškarac. Prvo što bi učinio nakon buđenja je da provjeri stanje u gaćama. Nakon dva tjedna, međutim, morao je zaključiti da mu rastu jedino stomak i sise. Nakon teške duševne borbe, on ode u ljekarnu i kupi test za trudnoću, koji pokaže ono od čega je strahovao, da je tumor i dalje u njegovu tijelu. Odmah nazove biskupa Lošića.

– Faljen Isus, oče biskupe!

– Navijeke, sinko, navijeke! Baš sam te mislio zvati. Kakovo je stanje kod tebe?

– Isto!

– I kod mene! Kakvi su samo lažovi ti prokleti Osječani, kažu da su ti sve obavili, kad ono ništa! U oči ti lažu! Pa nismo mi žene da nas tako zajebavaju!

– Da vam bude iskren, oče biskupe, ja više ne znam šta sam! – brizne Miki u plač.

– Sinko, od svih, najviše tebi vjerujem. Zato mi nemoj sad cmizdrit! Uvjeren sam da ćeš upravo ti, uz Božju pomoć, smislit rješenja kako da nas izbaviš iz ovog.

– A da odemo u neku privatnu kliniku?

– Kasno je za to, sad sve nadziru, ne možemo ovdje nikome vjerovat. To smo trebali prije Osijeka.

– A da pitamo Slovence?

– Ma neće htjet, zbog one Čavajde.

– A kad bismo im to prikazali ko zanimljiv medicinski slučaj, pa ipak smo mi nekakav medicinski fenomen, šta ne? – reče Miki, koji je odjednom ponovno osjećao da je Bog s njim. Biskupu se ta ideja svidi i on zaduži Gorušića, Lopužu i Sljepića da se dogovore oko sadržaja i pošalju mail Slovencima.

Na njihovo iznenađenje, Slovenci su odgovorili već nakon dva dana i odmah im dali termin. Prijevoz im je organizirao naš čuveni nogometni menadžer, s boravištem u Međugorju, a bolničke troškove riješio je biskup Lošić iz crkvenih fondova. U minibusu je vladala vesela atmosfera. Nitko to, doduše, nije glasno izrekao, ali svi su imali povjerenje u profesionalnost slovenskih liječnika, koji su zadovoljni time što jesu, a dušebrižništvo prepuštaju drugima. Međutim, nije im bilo suđeno doći do Ljubljane. Na Bregani su ih zaskočili specijalci i sproveli u Petrovu.

Specijalci su se prema njima odnosili korektno, čak nježno, ali nepopustljivo. Već po tome im je bilo jasno da se ovaj put neće tako lako izvući. Kad su stigli u svoju staru sobu, vidjeli su da su na prozore stavljene rešetke. Pred vratima su danonoćno stražarila najmanje dvojica čuvara. Trudne osobe nikamo nisu mogle bez nadzora. Tako su prolazili dani, tjedni i mjeseci. Miki Paun je iz dana u dan gledao kako se najbolji hrvatski muževi, koji su godinama stajali na braniku Vjere i Domovine, pretvaraju u plačljive, malodušne i razdražljive ženskice. I sam je dolazio u iskušenje da se prepusti i postane poput njih, ali uvijek bi ga u tome spriječilo uvjerenje da samo još njegova muškost, ma koliko bila ugrožena i osakaćena, stoji između njih i najveće tragedije koja je ikad zadesila hrvatski narod. Ali što se više bližio termin porođaja, bivalo je sve gore. Jedne noći Mikija probudi tanašni, jedva čujni, ali nevjerojatno agresivni glas.

Nakon nekog vremena, Miki shvati da taj glas dopire iz njegove vlastite utrobe. On probudi biskupa i upita ga da li on čuje to isto.

– Čujem, čujem… Ali šta je ovo, pa on to mene psuje na ruskom! – reče biskup – Šta je ovo, mili bože!

Jedan za drugim, svi se probude. I svaki od njih čuo je isto. To, što su nosili u sebi, psovalo ih je iz njihove vlastite utrobe. Na ruskom. Miki Paun osjeti kako je to granica koja se ne smije prijeći, inače će sve biti izgubljeno.

– Kako se nisam toga prije sjetio! Ljudi, braćo! Slušajte! Znam kako ćemo ubiti ovaj tumor! – uzvikne Miki – Izubijat ćemo ga šakama! Tucite se po stomaku! Ili, još bolje, udarajmo jedni druge, ubijmo boga u našim tumorima. Ajmo, braćo! Ajmo, vitezovi! Za Hrvatsku i Krista protiv komunista!

– Ajmo!

Svi skoče na noge. Nastane epska bitka. Joj prije koji tren, svi su oni bili krpe od ljudi, pljačljive pičkice, a sad su to opet bili najbolji hrvatski muževi, ravni Petru Zrinskom i Ivanu Karloviću. Zabijali su jedni drugima šake i noge u stomak, tukli su nemilosrdno, skakali jedni drugima na trbuh, ne žaleći brata Hrvata jer su ga samo tako mogli spasiti. Tukli su se za muškost, za Hrvatsku, za svetu katoličku vjeru. Nisu prestajali ni kad su već svi ležali na podu, onemoćali od borbe i udaraca, nogama su otipali poput zaklanih svinja, samo da ubiju sotonu u svojim trbusima. Ali sve to nije bilo dovoljno. Kakav god da je đavolji nakot bio u njihovim trbusima, bio je jači i žilaviji od njih. I dalje ih je psovao na ruskom.

Malo kasnije, u sobu su upali doktori i sestre praćeni agentima, jednog po jednog ih tovarili na kolica i vozili u rađaonicu. A ondje je iz njih, kao iz pičke, počelo ispadati meso njihovih misli, krv njihovih želja, plod njihove vjere.

12 malih Putina.