Danijel Radočaj
13%
Nad trgom je upeklo je Sunce. Golubovi su se umirili i odmaraju u hladu ispod davno oksidiranog bakrenog oluka. Kroz otvoreni prozor Gradske palače ulijeće mesnata muha, lijeno zujeći toplim uredskim zrakom. Obližnji zvonik tihim otkucajem obilježava polovicu načetog sata; Božicu taj zvuk pomalo trgne iz misli koje su je na trenutak suptilno zaokupile. Odlučnim i uobičajeno drskim pokretom kažiprsta, bez da pogleda prema njemu, daje znak pothranjenom bljedolikom mladiću nad njenim radnim stolom da odloži bambusovu lepezu kojom je hladi – rashladiti se prirodnim putem više nije samo pitanje zdravlja već i prestiža, za razliku od uboge sirotinje osuđene na korištenje električnih rashladnih uređaja. Naklonivši se, čovjek-pokretna klima šutke napušta prostoriju dok pod njegovim velikim bosim stopalima suhi hrastov parket neumoljivo škripi. Muha slijeće na Božičin radni stol i ona je praznom šalicom za čaj, uz tresak brzog poteza, zauvijek liši svih ljetnih muka.
– Draga? – prozbori pribrano, stružući zalijepljenu muhu s dna šalice o ivičnjak stola, pritom odajući grimasom jači dojam zadovoljstva što je oslobodila svijet još jednog beskorisnog i nepromišljeno stvorenog bića kao što je muha, negoli samog gađenja nad svim tim razmazanim sićušnim organima u pravocrtnoj krvavoj nakupini. – Kako napreduju stvari s tvoji muškarcem? Ima li ikakvog pomaka po pitanju reproduktivnog plana?
Umorno ispustivši grafitnu olovku s vidljivim tragovima ugriza nervoze na drvenom vršku, Viktorija najprije prstima prebaci svoje uzdignute šiške boje platine preko nekoliko dana obrijane glave, potom pogleda prema otvorenom prozoru s kojega se vrlo dobro ukazivao put ka njezinoj kući kamo se sve teže vraćala nakon svih bezuspješnih pokušaja začeća.
– Nema – odgovori kratko, zapešćem razmazujući premalo na brzinu nakupljene tekućine iz krajička desnog oka da bi se to moglo nazvati suzom. – Sve sam probala, ali…
– Nisi probala mog muškarca! – prekine je Božica odrješito. – Ne mislim to više ponavljati, rekla sam, stoji ti na raspolaganju. Tri kćerke mi je napravio, tri vatrene nasljednice! Na njegovom genetskom indeksu, testisi su davali osamdeset i sedam posto YY kromosoma. Draga, ako ti se i desi ta XY zbrka za koju imaš minimalnu šansu od 13% dobiti muško dijete, uvijek možeš na vrijeme i nadasve siguran način prekinuti trudnoću. Taj 13 je tako nesretan broj – ironično se nasmije.
– Trinaest je đavolji broj! – dodaje Aleksandra, psihotičnog pogleda, koja toliko mrzi muškarce da se u razgovore uključuje jedino kad se o njima priča u negativnom kontekstu. Njezino ime, etimološkog značenja zaštitnica ljudi, u ovom se slučaju moglo tumačiti eventualno kao zaštitnica žena od toliko joj gnusnog muškog roda, iako joj živa bića, općenito, naprosto nisu bila pretjerano draga.
Viktorija se nije plašila dobiti muško dijete, iako bi u ovom matrijarhalnom svijetu ono bilo lišeno svake mogućnosti čak i onog minimalnog razvoja putem osnovne naobrazbe koja je, za razliku od djevojčica, muškoj djeci bila izričito zabranjena. Ona se plašila ostati nerotkinjom uz svu tu ljubav koju je tijekom svog tridesetogodišnjeg života sakupila i bila ju je spremna podariti nedosanjanoj prinovi.
Božica ustane od stola u svojim potpeticama od desetak centimetara dodatne visine, ode do uzane garderobe u kojoj tijekom ljetnih vrućina ne visi previše ženskih krpica sa zidnih vješalica i vrati se s majušnom torbicom od smeđe zmijske kože.
– Draga, ostavit ću ti ovo u nadi da ćeš se predomisliti – obrati se Božica Viktoriji, pružajući joj duplikat digitalnog ključa za goste s kojega se hipnotizirajuće njihao kristalni privjesak u obliku srca. – Nakon posla sam na fitnesu, a cure spavaju u ljetnom političkom kampu. Neću se vratiti prije sumraka – osjećaj se kao u vlastitoj kući!
Iako je na neki način bila počašćena Božičinim nemalim ustupkom, Viktorija se daleko više osjećala posramljenom gledajući Aleksandru kako na poleđini gradskog memoranduma riše veliki trnoviti penis, suptilno joj dajući do znanja što ostatak ovog posve malog kolektiva misli o svom tom spontano upriličenom igrokazu, dok se Božici gubio trag niz mračni hodnik koji ju je vodio u još jedan početak neradnog vikenda. Tog trena na zidnom satu u obliku vulve, labia minora pokazivala je brojku tri kad se labia majora zaustavila na nuli i Viktorija požuri napustiti radno mjesto na vrijeme, bez upućenog pozdrava Aleksandri.
U to doba, napolju se moglo susresti mnoštvo žena. Neke su odlazile s posla, druge žurile u poslijepodnevnu smjenu, treće su se pak osvježavale rashlađenim raznobojnim pićima s mnogo leda, pod nakošenim bijelim pamučnim suncobranima okolnih kafića. Djevojčice su se igrale po parkovima, cure razgledavale izloge s odjećom i obućom nakon škole. Jedino su muškarci kod kuće pripremali ukusne i zdrave vegetarijanske objede ženama kojima su pripadali i nije im bilo dozvoljeno izlaziti iz kuće od zore do sumraka. Njih se smatralo nedostojnima da, božansku svjetlost koju stvara Sunce, upijaju svojim grubim, dlakavim kožama nauštrb svih plemenitih žena za koje je nikad nije bilo posve dovoljno. Čak su mačke i psi imali veća prava od barbarskih muškaraca. S prozora se noću znalo vidjeti na desetke brkatih silueta kako šutke šeću ljubimce svojih gazdarica ili bioloških kćerki, poput kakvih prikaza.
Viktorija nakratko zastaje pred odškrinutim haustorom kako bi tamnim naočalama zaštitila oči naviknute tek na mrtvu uredsku sjenu, usprkos sveopćoj ljekovitosti Sunčevih zraka. Ustvari, zastaje kako bi sama sebi još jednom potvrdila, stišćući znojnim dlanom ključ s kristalnim srcem, da ide kući smiriti sav taj košmar u glavi. Spremivši ključ u torbicu, odlučno kreće svojim dobro utabanim putem sjevera. Hoda zamišljena, ne osvrćući se, nabadajući tankim potpeticama sandala ugrijani asfalt. Kao po kazni, taj put što je vodi kući s posla gotovo čitavo desetljeće u silnu usamljenost lišenu svakog mogućeg dječjeg zvonkog smijeha. Figura joj je vitka i uspravna, lagana, ali snažna. Žene sa štandova nanizanih niz promenadu nude joj svoje razne proizvode, ona ih ovaj put ne čuje. Ne odgovara uobičajenim ljubaznim smiješkom. Ipak, pozornost joj odvlači štand s voćem, sve te očaravajuće boje piramidalno poslaganih agruma među kojima se ističu krupne naranče tanke kore. Promatrajući taj marljivo posloženi sklad, Viktorija neočekivano zastaje kraj zagasitih smokava¸ dohvati jednu s vrha i ona joj, poput kakvog znaka zahvalnosti pri odabiru, kroz prerezanu peteljku, potaknuta ljetnom vrućinom, po kažiprstu ponizno iscijedi medeni sok. Viktorija, stresavši se, odbacuje smokvu, ali već je bilo kasno; u mislima se nepovratno vratila priči koju je, ako ništa drugo, barem pokušala zaboraviti. Suludoj priči o produktivnosti mošnji muškarca svoje nadređene i njegovog teško nadmašivog indeksa stvaranja ženske djece. Ta drska mala smokva, bezobzirno ju je skrenula s puta do kuće ne bi li preko zamišljenog Aleksandrina narisanog bodljikavog penisa, konfuzno, gubeći se manje znanim gradskim sporednim uličicama, osvanula pred vratima Božičine kuće koju je posjetila svega dvaput. Oba puta, kad je Božica ostala ležati bolesna i netko je trebao po direktivi preuzeti ključ sefa, a dolazila bi najmlađa stažem.
Zatvorivši za sobom vrata, Viktoriji se, suprotno vlastitom očekivanju, spustila knedla niz grlo. Izgubila je suviše vremena zbog neopravdanog srama koji ju je uporno odvraćao od želje i u nastojanju da ga nadoknadi, osjetila se poput predatora. Prostrani interijer bio je uredan i mirisao na svježinu kakvom je Božica neprestano zračila. Ne previše mračan, ne previše svijetao, taman za Viktorijine umorne uredske oči. Bio je to prostor bez zasebnog predsoblja, s dugačkim dnevnim boravkom pri dnu kojega se, pod prozorom spuštenog sjenila, prostirao ovalni blagovaonski stol s bijeli svilenim stolnjakom na kojemu su bile izvezene ruže, istom bojom. Toalet širom otvorenih vrata bio je prazan i Viktorija se uputi stepenicama obloženim bračkim kamenom na kat. Od dvoja vrata odabire posljednja, na kraju uskog hodnika – izgledala su dovoljno zabačeno da se iza njih može držati muškarac. Odlučno ih otvara.
Na tronošcu pokraj svog uredno složenog kreveta, on sjedi u tunici boje pustinjskog pijeska u majušnom sobičku bez prozora, s dominirajućom kromiranom rešetkom za ve ntilaciju. Muškarci više od tog prostora ni ne trebaju. Nekoliko kvadrata za dnevni odmor i miran san. Ostatak vremena provode baveći se kućanskim dužnostima, a toga nikada ne fali. Iako je nikada ranije nije vidio do ovoga trenutka, muškarac ne djeluje suviše iznenađeno. Zapravo, iz njegovih krupnih smeđih očiju, kroz zavjetovanu šutnju pred svakom ženom, teško je iščitati bilo kakvu emociju, osim dobro uvježbane pripravnosti za preuzimanje izdanih uputa ili naredbi. Iz nekoliko vještih poteza, Viktorija zavlačeći ruke pod lepršavu suknju, s vrha bedara palčevima izgriženih zanoktica pušta lila satenske gaćice da joj kliznu niz dugačka glatka bedra. Na podu ih nezainteresirano prekorači. Zadiže muškarčevu tuniku i sjeda mu u krilo. Gledajući ustranu, on prekriži šake na leđima, pazeći da je makar slučajno ne dotakne. Ona mu svojim sandalama gazi prste na bosim nogama. Isprva slučajno. Potom ih namjerno stane nabadati oštrim potpeticama pri svakom uzdizanju: gore – dolje, gore – dolje, gore... Okreće mu lice pribijenih noktiju u svježe obrijanu bradu. Traži bilo kakvu emociju iz tog poluživog trupla. Treba dokaz da je muškarac sličniji vibratoru nego ženi. Ona jednostavno odbija vjerovati u tu zaostalu teoriju. Ne može otac njezinog budućeg djeteta, ako bude bilo sreće ovaj put, biti manje bitan u stvaranju novog zajedničkog svemira koji gotovo da već pršti iz njezine utrobe. Ali on joj svojim dugotrajnim tupim pogledom ne ulijeva suviše nade.
– Mora postojati nešto unutar tih grudi! – pomisli. – Nešto što muškarca razlikuje od životinje, ako već bez njih ne možemo donositi prinove na svijet. Mora postojati neštooo...
Viktorija na brzinu pokuša isprati muškarčev neprijatan miris sa sebe, ali joj on nepovratno ostaje nakupljen u nosnicama. U stomaku osjeća mučninu. Muškarac sjedi u onoj istoj pozi na svom tronošcu u sobi u kojoj ga je i zatekla. Vraća se u sobu po gaćice; stajale su raširene nasred poda, a on je i dalje zurio bezosjećajno uprazno, kao da je ne vidi. Dok žuri niz stepenice, dopola ih ugura u torbicu koja joj se neposlušno njiše s ramena. Izlazi iz kuće, bez sunčanih naočala. Taman kad je, ne primijetivši, lijevom raskopčanom sandalom ugazila u pseći drek, niz lice su joj navrle guste tople suze sjetivši se povratka kući u kojoj, još od majčine smrti, joj nitko nije rekao da ju voli.