Denis Giljević
A. S. PITANJE JE… IMA LI TAJ ČOVJEK DUHA?
– Latice – obratio se Ćilibar Ćumez ženi, supruzi, menadžerici, sa smrtonosnom dozom zabrinutosti – mislim da imamo duha u kući…
Uzvratila mu je sivim pogledom hladnog razuma, gledajući ga ispod oka, u nabujaloj nevjerici.
– U kući moje majke? Ne budi smiješan! Da doživim da to ti kažeš, čovjek koji ne vjeruje ni u sebe, a kamoli u duhove… Što ti se dogodilo? Zašto si najednom tako uvjeren da imamo duha?
Ćilibar se zgrbio za stolom, skupio ramena, sav se uvukao u sebe i ispuhao sav zrak iz pluća. Onda je duboko udahnuo pa izvjetrio sve što mu se vrtložilo u glavi.
– Pa… Svakog dana pronalazim čarape na nemogućim mjestima, razdvojene, razbacane. Osim toga, svakog jutra kad uđem u wc, daska je zapišana… A i svrbi me čmar već danima… Ma što to govorim… Tjednima! Mjesecima!
Latica zavrtjela rukom kao da se križa, ali zapravo je prekrižila njega.
– Isuse i Super Mario, jasna su mi prva dva znaka, samo što oni jedino govore da imamo tebe u kući… A ovo s… – zastala je kako bi odabrala prikladniju riječ, – kako kažeš, guzom, otvorom na njoj… To baš ne mogu kategorizirati. Rekla bih da je riječ o hemoroidima, ali baš me živo zanima što ćeš ti reći. – rekla je dok su joj usne titrale i balansirale na rubu podsmijeha.
– Ne znam kako se zovu ti duhovi, moguće da su i ti tvoji hemoroidi, ime zvuči dosta uvjerljivo, opasno, prijeteće… A mislim, što mislim… Ne mislim, uvjeren sam da pokušavaju ući u mene…
– Znaš šta? Da sam znala za kakvog se kretena udajem, ne bih nikad uzela tvoje nakaradno prezime!
– Ali prezivala si se Ćufta…
Na početku je Latica vjerovala da nije glup, da je samo podjebava. No sada više nije bila sigurna. Razvoj ovih dvojbenih, maglovitih situacija prekidala je svojim najjačim argumentom.
– Dosta tih dječjih fora! Šuti! Tko zarađuje u ovoj kući?
I Ćilibar bi – pokunjen, poklopljen – zašutio.
Latica je rastvorila laptop kao da je školjka i počela raditi s jedinim što je smatrala normalnim, poželjnim, stvarnim, opipljivim – parama. Ćilibar je uključio tablet i počeo tražiti kako da odagna nemir, neko objašnjenje za paranormalnu, nepoželjnu pojavu.
Šutjeli su i kuckali, udarali svak’ po svome do duboko u noć. Sve je donekle utihnulo. Tišina nije bila mrtva, ali jest ležala na samrti. Čulo se samo visokofrekventno klepetanje krila noćnih leptira koji se zalijeću u užarenu žarulju, cvrčanje njihovih nježnih tjelešaca, zapinjanje Latičinih lakiranih noktiju za tipke i povremeno šištanje zraka kroz Ćilibarove nosnice.
– Gotovo, – uzviknula je Latica i digla ruke – ne mogu više… To je to. Mislim da sam krvavo zaradila bonus.
Ćilibar nije vadio nos iz svog tableta, napikavao je slovo po slovo služeći se samo kažiprstom desne ruke. Latica je pričekala minutu, a kad se uvjerila da joj suprug neće trznuti na prosute riječi, naglim je pokretom sklopila laptop i on je škljocnuo poput čeljusti krokodila koje se zatvaraju za nemoćnim plijenom. Uputila mu je oštar pogled crvenim, užarenim, đavoljim očima.
– Ćilibare! Jel ti mene čuješ? Ideš u krevet? Što, dođavola, koji k… čačkaš već satima po tom tabletu!? Kao neki balavac…
– Čujem te, Latice, čujem. Samo tražim nešto vezano…
– Tražiš nešto vezano?! Ajd gasi tu pornjavu, smjesta, ajmo u krevet.
– Latice, lutkice, nije to… Nego, pliz, nisam još gotov…
– Čuj njega, nije gotov! Perverznjače jedan! E pa svrši već jednom! Još samo da te podsjetim tko plaća struju i internet!
– Latice, sekundicu, baš sam pronašao nešto o lokalnim istjerivačima duho…
– U krevet, ajmo, Ćilibare, okani se gluposti.
Zijevnula je i ustala. Jednu je ruku stavila na usta, a drugu na Ćilibarovo rame. Na trenutak se doimala suosjećajnom.
– Nema duhova, sve je u tebi.
– Kaže tko? – podigao je glavu i lagano, nježno sklonio njenu ruku sa svog ramena.
– Svi moji self– helpovi, šrinkači, frendovi, kolege intelektualci. Ne valjda tvoji pripiti podnapušeni propaliteti! Nego… Jel ti to mene pokušavaš otkantati na finjaka?!
Iako je Ćilibarov unutarnji glas, kao i obično, ispuštao zvukove av– av, kev– kev i kme– kme, ton koji je poskočio s njegovih glasnica preskočio je ovoga puta, neočekivano, prag arogancije.
– Latice, jebeš sve njih, oprosti na izrazu… Ali ako netko zna, Google zna.
– Misliš da si duhovit, Ćilibare? Ne, Ćilibare, nikad ti nisi imao duha!
– Eto, nepravda je ispravljena. Izgleda da ga sad imam.
Latica je odgurnula Ćilibarovu ruku i zgrabila ga za ramena. Podignula ga je lako kao kartonsku kutiju, nogom izbila stolicu pod njim pa ga ispustila kao brendiranu vrećicu nabreklu od brendiranih haljina. Uz nadmeni uzdah njena oduševljenja, Ćilibar je, skupa s tabletom, tresnuo o pod.
– Još ćemo mi razgovarati o ovome, Ćilibare, još ti moraš učiti tko je gazda ovdje! – frknula je, zaobišla njegovo sklupčano tjelešce, nagazila tablet čiji je ekran popucao poput korice leda na jezeru i napustila poprište.
Ćilibar je, sklopljenih vjeđa i stisnutih zuba, lovio misli koje su uspijevale proviriti preko zida boli. Da, uvijek je Latica bila gruba, možda čak i nemilosrdna u svojim ambicijama, beskrupulozna, ali to je bilo normalno, pa čak i moralno. Poslovna žena kojoj niti politika nije mrska, pa ti vidi. Ne jednom, za češljanja svoje duge kose, dobacila je Ćilibaru zauzetom oko usisavača, ne osvrćući se, strijeljajući ga pogledom u kutku ogledala:
– Bila bi lijepa predsjednica, zar ne?
– Predsjednica udruge poslodavaca?
Pitao je to naivno, dobroćudno, bez ikakvih grubih primisli, ali udarac pogledom kojim ga je najprije ošinula po gubici bolio je jače od batina koje je kasnije dobio po guzici.
– Ne, Ćilibare dragi, države! Stvarno me podcjenjuješ!
Ćilibar je trljao trticu, mjesto koje je grubo poljubilo pod, sve dok nije shvatio da se uopće ne razumije. Stenjao je, mrmljao, jecao, mrmoljio, istiskivao oštre zvukove kroz zube, usne su mu se izvijale kao tijelo gujavice u kljunu gladne ptice dok je jezik pleo tkanje čudnovatih zvukova.
Razrogačio je oči, uplašen samim sobom, usran od straha kao…
– Isuse… Pa ja… Pa ja govorim jezike koje ne razumijem! Odbij od mene, odjebi! Odjebi, Sotono! – vrištao je Ćilibar mlatarajući i rukama i nogama.
Izderavao se na (zrak oko) sebe baš kada se Latica vratila po čašu hladne vode. Leden razum Latice Ćumez rođene Ćufta govorio joj je da, ako se u kuhinji nalaze dvije osobe, ona i on, kraljica i prosjak, poruka koji dolazi iz grla njezina supruga nema kome biti upućena nego njoj. Siknula je poput zmije i obrušila se na opruženog Ćilibara kao kobac na miša.
– Pa jesi ti normalan, Ćilibare, jesi ti pri sebi?! Odakle ti ta pogana jezičina?
Latica je dograbila čašu i otpila nekoliko gutljaja pa se još jednom sunovratila na supruga.
– Što je meni ovo trebalo, što je meni ovo trebalo? Nanosiš mi bol! Ništarijo! Zašto me mučiš?! Prestani biti pasivno agresivan, prestani! Jao, jao, jao, – jaukala je kao da je zlostavljaju – mogla sam imati sve, a imam običnu ništariju!
Udarala ga je rukama i nogama. Gušila ga je pogledom, tukla ga je punim plućima.
Nisi mogla, pomisli Ćilibar. Nitko te nije htio. Osim mene. Bila si strah i trepet, a ja te se nisam bojao. Volio sam te. Zaljubio sam se preko ušiju u tvoju sliku, osobito u sliku na pogrebu tvoje majke. Shrvanoj, uplakanoj, izgubljenoj, skrušenoj studentici ekonomije napisao sam pjesmu. Jer to si bila ti, vjerovao sam, iako sam te takvu vidio prvi i zadnji put. Nitko ti nikada nije darovao pjesmu. Volio sam te godinama platonski, a ti si me odvukla u krevet lakonski. Bio sam ti dobar, rekla si. Najbolji. Samo nisi rekla da sam ti bio prvi. I jedini.
Govorili su da si đubre. Gadura. Mrakovnjača. A meni si bila kolačić. Svaki put kad bi me uzela, snivao sam slatko. Oženio sam te zbog svoje bajke. Ti mene zbog svoje majke, rekla si otvoreno, da ne prekršiš obećanje dano materi na samrti. Ali znam, što god rekla, bio sam jedini koji te je htio. Bio sam ti pri ruci. Pa si me počela šamarati. Još prve bračne noći. Prije vođenja ljubavi, tražila si šampanjac. Odjurio sam po njega, vratio se s najskupljim koji sam si mogao priuštiti najbrže što sam mogao, ali mi je pred tobom pao. Poludjela si. Bila si izvan sebe. Htjela si da mi se ponovo digne. Nije išlo. Tada si prvi puta to i izgovorila – da me mrziš.
– Mrzim te! Gubitniče! Ništarijo!
Latica je nakrenula čašu i sasula ostatak njena sadržaja Ćilibaru u lice. Okrenula se demonstrativno i nestala iz kuhinje poput duha. Umjesto da pokisne, Ćilibarovo se lice razvedrilo. Nakon kiše dolazi sunce. Nakon pustih udaraca nogama i rukama, Ćilibara je najviše boljelo srce. Unatoč svemu, volio ju je. Otpuzao je do kupaonice poput tronogog guštera i sklupčao se na blijedoplavim pločicama uz vešmašinu. Da, volim te, uvjeravao se Ćilibar. I uvjeren sam da ti ne mrziš mene. Mrziš činjenicu da te jedino ja bezuvjetno volim.
Hladne i glatke pločice ublažavale su posljedice vrućih i grubih udaraca. Sklopio je oči i nastavio nizati misli. Takva je bila Latica. Usredotočena na cilj. Nikad nije griješila. Čak i kad su joj metode izgledale kaotično, nepogrešivo su je dovodile do cilja. Njen je instinkt bio poput krstareće rakete – navodio ju je do zacrtanih meta i osiguravao precizne pogotke. Znala je prepoznati slabije od sebe, staviti ih pod svoju kontrolu. Znala je prepoznati jače od sebe i oslabiti ih. A on? Jedino što je on uspio bilo je osvojiti je. Osvojiti?
Nemoj se nasmijavati, Ćilibare, nemoj se zavaravati. Nisi ti ništa osvojio, bio si samo jedini koji je bio dovoljno beznadan da se preda.
Otvorio je oči. Struja zraka iz njegovih nosnica oživjela je paučinu ispod vešmašine i ona mu je, u kolu s dlačicama, mumificiranim mušicama i drugim organskim kršem, zaplesala pred licem. Zatvorio je oči, refleksno, i pomislio ekspresno.
– Duše, ako postojiš, daj, brate, neki signal…
Lice mu je treperilo od lepršavog, posprdnog osmijeha. Ali čim je Ćilibar pustio zjenicu lijevog oka da proviri kroz jedva odškrinute vjeđe između kojih se mogao provući tek mršav pogled, za oko mu je nešto zapelo, zakačilo se kao nesretna ribica na udicu. Umotana u prekrivač od prašine, pod mašinom je ležala pasta za zube. Signal.
Ćilibaru su najprije skočile sve dlake na tijelu, a onda je poskočio i on. Pridigao se i na koljenima se panično stao osvrtati oko sebe. On zube pere Zirodentom, a Latica Sensodynom. Otkud Signal pod mašinom? I čiji je?
Dugim je prstima nekako iščeprkao tubu ispod mašine, a onda je odgurnuo od sebe kao da je začarana.
– Što je sad, Ćilibare? Signal si tražio? Evo ti ga…
Ćilibar je protrnuo. Čuo je Latičin glas, ali nju nigdje u blizini vidio nije.
– G… Gdje si, mila? I zašto se skrivaš? – zamuckujući je upitao.
– Ne skrivam se. Ne vidiš me jer sam duh…
– Duh? Zašto čujem njen glas?
– Zato što je to moj glas, Ćilibare…
– Ti… Ti si Latičin duh?
– Ne, Ćilibare. Ona je moje tijelo…
U Ćilibarovoj je glavi proradio ringišpil. Zavrtjelo mu se i sviralo mu je ušima. Ništa mu nije bilo jasno.
– Što… Što hoćeš?
– Tebe. Za promjenu. – odgovorio je duh.
– Mene? Za promjenu?
– Prestani, – zagrmio je duh – ne pravi se glup. U Latici sam već predugo.
Ćilibar se nakratko zamislio, a onda je naprečac pokušao zbrojiti jedan i jedan.
– Ček, ček… Kažeš da si u Latici već dugo?
– Otkad znam za tebe. Možda čak i ranije.
– I nikad nisi izašao iz nje?
– Jesam. Kad joj je majka umrla. Mrzim sprovode.
Ćilibarovo je lice nakratko izgubilo pepeljastu boju i ozarilo se.
– Sad mi je jasno! Zato je na sprovodu bila tako krhka, zato… Ti… Gade! Zapravo me ti mučiš i truješ svih ovih godina! Ne Latica nego ti! Opsjeo si je!
– Uglavnom točno, – ležerno mu je odgovorio duh – samo što ja to doživljavam kao igru. Dosadno je biti bestjelesan.
– Kako si umro, ako smijem znati?
– Tati je pao fen u kadu dok me kupao.
– I sad ga kriviš za svoju smrt?
– Ne, nego Nikolu Teslu! Da je tata držao ručnik umjesto fena, tragedija bi bila izbjegnuta!
– Zato si ljut?
– Da. I zato što me podsjećaš na oca. Bio je uglavnom dobar kao kruh, ali i neodgovorna, beskorisna protuha. Poput tebe.
– Zašto mi se pokušavaš ugurati straga?
– Tako mora biti. Protokol. Smeta te?
– Nisam navikao da mi se netko uvlači u guzicu…
– Latica je. Zato je u nju bilo lako ući. Bila je kao stvorena za duha poput mene. Imala je sve preduvjete. Znam da će te istina zaboljeti, ali Latica je sitna duša. A takve su duše dušu dale za duhove poput mene. Sitna duša ima golem prostor za manipulaciju. I tu onda upadam ja. Smjestim se komotno.
Ćilibar je zapanjen slušao.
– Ja sam bio samo iskra koja zapalila vatru. A ti… Strašilo, lutak od slame! Sve se savršeno poklopilo!
– Ti si zao duh! Zloduh! – odbrusio mu je Ćilibar.
– Ćilibare, sudiš o nečemu o čemu pojma nemaš. Zapravo sam bio dobar, ono, u početku…. Priznaj, nisi me baš nešto primjećivao, a? A onda kao da je nešto ušlo u mene… Sve si nekako mislim da i duhovi imaju svoje duhove.
– Baš me briga za tebe! Jebi se, goni se! za mene ne postojiš! Iš! – urlao je zapjenjeni Ćilibar i rušio redom sve šampone s ruba kade.
– Što si rekao? Što si učinio? Što…
Ćilibar je naglo okrenuo glavu. Na vratima kupaonice stajala je Latica i stiskala šake.
– Draga, ja… Nisam tebi… Ne razumiješ… Ne… U tebi je duh!
– A u tebi je kreten! Koje si ti govno od čovjeka!
Krenula ga je Latica zveknuti najbližom četkom po glavi da ga urazumi, ali ovoga je puta i Ćilibar digao ruku.
Ima tih trenutaka kad čak i najrazumnijem dozlogrmi. Pa bljesne, poput munje. I sprži granu na kojoj je sjedio. Ćilibar je munjevitim pokretom dograbio ogledalce. Htio ga je samo razbiti o kadu, upozoriti Laticu da mu se ne približava. Zamahnuo je. Latica je, zbunjena ovakvim otporom, učinila jedan nesiguran korak unazad. Koračić, ali pogrešan. Na krivo mjesto, u krivo vrijeme. Nagazila je na tubu Signala i izgubila ravnotežu. U trenu kada mu je ruka bila u punom zamahu, a ogledalce jurilo prema točki udara poput meteora, Ćilibar je mogao vidjeti svoje skamenjeno lice nad koje se nadvilo sedam godina nesreće. Časak prije nego što ju je pogodio okvirom, a krhotine se razletjele po kupaonici, Latica je u ogledalcu mogla vidjeti svoje prestravljeno lice. Prije nego što se rasula po pločicama, još je tresnula glavom i o rub kade.
– La… La… Latice? – zamuckivao je Ćilibar.
– La… La… Latice? Za… za… zašto su ti sklopljene okice? – izrugivao mu se duh oponašajući ga.
– Ona…
Pokušavao je Ćilibar okupiti riječi u nekakvu formaciju, ali nije uspijevao. No riječi su bile ogledalo duha pa je priskočio on.
– Ona je mrtva, Ćilibare, to si, vjerujem htio reći. Ubio si svoju dragu Laticu! – likovao je duh.
– Nisam… Nisam ja… Ti si… Ti si… – ponavljao je Ćilibar, na koljenima, pokušavajući grubim nasrtajima Latičino tijelo natjerati na nekakav pokret, treptaj ili trzaj, bilo koji znak života. No život je već bio kupio jednosmjernu kartu i otputovao crvenim vlakom, vijugajući fugama kao kroz kanjone.
– Ne vjerujem da tako misli tvoja prva susjeda. – rekao je duh i skrenuo Ćilibarov pogled na ženu preko puta koja, prestravljena, skamenjena iza otvorenog prozora, nije skidala pogled s unezvijerenog Ćilibara. Grčevito je pritiskala telefon uz lice i otvarala usta, brzo i pretjerano, poput glumice u nijemom filmu.
– A nekako ne vjerujem niti da će sud progutati bajku o meni. – dodao je zlurado.
– Prokleta spodobo, ništa nećeš dobiti od mene, nikad! – vrištao je Ćilibar i samo pogoršavao svoj položaj u očima znatiželjne susjede. – Pobjeći ću negdje gdje… Ma što ja to pričam?! Tebe nema, tebe nema!
– Dobro kažeš. Ja ne postojim. – zaključio je duh uz neskriveno zadovoljstvo, zgusnuo se u bjeličastu maglicu pa se prosuo po pločicama poput šake pudera.
Policajci su Ćilibara zatekli kako šakom mahnito udara po Latičinim grudima. Zgrabili su ga za nadlaktice i grubo vukli do marice, a Ćilibar je cijelim putem urlao:
– Prokleta spodobo, gori u paklu! Nisam ja, nisam ja!
Istražitelji su, naravno, pronicljivo zaključili da njegove riječi, u simbiozi s prizorom, upućuju da jest.
Na sudu se Ćilibar branio šutnjom. Nije to bila osmišljena strategija obrane, jednostavno nije znao što bi rekao. Jedine riječi koje je izgovorio, izgovorio je u krivom trenutku, kada se na klupi za svjedoke našla znatiželjna susjeda, a sudac je, gotovo zijevajući, pitao nalazi li se osumnjičenik u sudnici.
Dok je susjeda namještala naočale spremajući se izgovoriti sudbonosno “da”, Ćilibar je osjetio poznato peckanje oko anusa i poskočio kao da ga je ugrizla otrovnica.
– Tu je, tu je, prokleti ubojica, u sudnici! – vriskao je sve dok ga pravosudni policajci nisu zgrabili za ramena i umirili zahvatima jačima od riječi.
Nije mu išlo u prilog. Mediji koji su pratili suđenje njegov su ispad doživjeli kao priznanje. Crno mu se pisalo jer čim su ga jednoglasno osudili svi mediji i nabijali si tiražu čerečenjem po naslovnicama, niti sudac nije mogao postupiti drugačije, sve da i nije bio bešćutna potkupljiva baraba. Ćilibar je osuđen, bez puno krzmanja, na višegodišnju robiju, na znakovitih sedam godina, i otpremljen ravno u kaznionicu s najgorim šljamom.
Već prve mračne noći, Ćilibara je odlučio uzeti Balčo Zlobrk zvani Maćuhica, manijakalni ubojica i okrutni silovatelj, stalni gost najgorih zatvora i zvijezda crnih kronika. Uslijedila je epska borba, David protiv Golijata, Ćilibar protiv Maćuhice.
Pobrao je Ćilibar gadne batine, primio razorne i bolne udarce gdje god je mogao, ali ostao je nedirnut tamo gdje mu je bilo najvažnije. Tada to nije znao, ali bio je jedini u zatvoru koji se uspio oduprijeti šarmu Balče Zlobrka zvanog Maćuhica. Balčo je nakon jednosatnog iživljavanja morao odustati.
– Koji si ti jebeni luđak, jebeni luđak… Jebat ću ti majku, kad tad… – mrmljao je gnjevni, znojem obliveni Balčo navlačeći bokserice.
Za kraj ga je opalio nogom po smežuranom grozdu u međunožju. Ćilibar se stropoštao i sklupčan ostao ležati na zapišanom podu ćelije broj 13. Radilo se zapravo o ćeliji 113, ali jedna se jedinica slomila i otpala kada je Balčo prošlom sustanaru pokušao, na svoj način, neke proste stvari utuviti u glavu.
– Nakazo bestjelesna… Dobio si bitku, ali ne i rit. – drhtavim je glasom prozborio Ćilibar, kao da je ugledao duha, dok mu je mješavina krvi i pobjedničkog osmijeha tekla s usana.
P.S. ODGOVOR (JE UPITAN): TKO, AUTOR ILI LIK?
KRAJ