Ines Herceg

AKO NEMAŠ NIŠTA ZA REĆI, BOLJE ŠUTI!

Miljenko Lugar (53) je bio ratnik. Točnije, internet-ratnik.

U doba kad svatko ima svoje mišljenje (još gore – i mogućnost da ga slobodno iznosi online!), internet-ratnici su ostali posljednja linija obrane običnog čovjeka od mase beskorisnih dezinformacija kojima ga se svakodnevno bombardira. Nažalost, i sami internet-ratnici su bolno svjesni da većina ljudi nije informirana, a ruku na srce, ni zainteresirana za svijet u kojem žive. Danas prosječan građanin nije sposoban razlikovati pravu vijest od lažne, bitnu informaciju od nebitne, iskrenu reklamu od sponzorirane. Osim samih vijesti, velik problem predstavljaju i plaćenički komentari ispod članaka kojim je jedina svrha privući što više reakcija i klikova.

Zbog svega toga ljudi sve više gube interes za medijska zbivanja, ekonomska nadmudrivanja i geopolitička previranja te se rezignirano okreću vlastitom životu. Roditelji provode vrijeme s djecom, zaposleni pričaju s kolegama, penzioneri sjede na klupama i svi zaključuju isto: „Ma sve su te vijesti beskorisne, tko uopće ima vremena za polupismene članke koje kopiraju sa stranih portala i hiper-produciraju jer su plaćeni po kliku.“ Ali ne i Miljenko! Miljenko uvijek ima vremena. Ne zato što je nezaposlen, bez djece i jer živi s roditeljima, već zato što je posložio svoje prioritete. On iskreno i duboko vjeruje u internet zato što je internet običnom čovjeku otvorio prozor u svijet i omogućio mu da pristupi kolektivnom znanju čovječanstva u samo par klikova mišem, iz udobnosti vlastite sobe. „Strašno je da se ljudi sve manje služe tim biserom ljudske civilizacije jer ih s portala tjeraju beskorisni probisvijeti, očite neznalice i neinteligentni trolovi!“ – zaključuje Miljenko gledajući sve manji broj komentara čak i ispod krucijalnih članaka označenih kao „Prijelomne vijesti“.

Tipičan ratni dan Miljenko započinje oko podneva kada se probudi nakon naporne online noćne smjene, i to svojim omiljenim ritualom – šalicom domaće Kopi Luwak kave. To je posebna sorta kave koja se radi od polu-probavljenih plodova kave nakon što ih je polu-probavila mala mačkolika zvijer iz istočne Azije. „Koliko para, toliko muzike!“ – Miljenko objašnjava svojim roditeljima kad zabrinuto konstatiraju da je preskupa. Njemu, doduše, ta kava i ima okus kao obična Franckova ciglica, ali smatra da je za to krivac isključivo on jer mu čulo ukusa nije tako istančano kao kod gospođice Paid Ad na čiju je internetsku kolumnu naišao prije nekoliko godina. Gospođica Paid je (navodno diplomirana profesorica gastronomije na Sveučilištu u Texasu) u tom članku toliko iskreno nahvalila pravilno pripremljenu Kopi Luwak kavu da ju je Miljenko odmah naručio brzom dostavom originalno iz Indonezije. Detaljno je proučio i upute sa „Sveučilišta“ pa prilikom svake pripreme religiozno prati i najmanji dio procesa, naravno uz manje modifikacije specifične za domaće tržište. Dragocjena zrna kave ručno melje u maminom starom mlinčeku za kavu, a zatim prelijeva zakuhalom demineraliziranom vodom koju srećom uvijek ima na raspolaganju, jer mama ju redovito kupuje za peglanje. „Eto još jedna prednost kada živiš s roditeljima,“ – cereka se sam sebi Miljenko. Usput budi rečeno, Miljenko može svakog trena odseliti od roditelja u stan koji mu je pokojna baka ostavila u nasljedstvo, no on to ne želi. Naslijeđen stan radije iznajmljuje i tako financira svoje troškove, bez dana radnog staža u životu. Kod mame i tate još i dodatno štedi na režijama i hrani, a zauzvrat im je na ruku kad im nešto zatreba. Miljenko je oduvijek bio prilagodljive ćudi i pun empatije za druge. „Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna!“ – oduvijek je bila njegova misao vodilja. „A i redovito speglan veš nije na odmet.“

Nego, da se vratimo kavi. Delikatno mljevena zrna filtrira kroz mamine poderane najlonke koje stručno namješta na tatin stari dekanter za vino, prelijevajući ih vodom savršene temperature između 90 i 96°C. Gravitacija čini svoje i za nepunih dvadeset minuta ima 1 i pol deci „crne mambe“, kako ju on od milja zove. Miljenko potom sjeda za svoj radni stol kako bi provjerio današnji status na terenu. Njegov kompjuter ima optimalne performanse – najbolju grafičku karticu, najjači procesor, najsnažnije napajanje i najfrigidnije hlađenje, upravo ono što bi moglo zatrebati jednom programeru, grafičkom dizajneru ili profesionalnom gejmeru. Doduše, Miljenko ne zna programirati, ne koristi jake grafičke programe, čak niti ne igra igrice – ali za najbolje mu nikada nije žao dati pare. „Nije beg cicija!“ – zadovoljno mrmlja Miljenko paleći moćni stroj unutar tri sekunde. Miljenko otpije gutljaj „crne mambe“ i refleksno ulazi u internetski preglednik, gdje su mu već na naslovnoj stranici abecednim redom posloženi svi glavni portali u Hrvatskoj i regiji. Klika na prvi link i proučava naslovni članak.

Novi premijer Čilea najavio drastično povećanje poreza, kao rezultat antiinvesticijske klime svog prethodnika

„Hm. Ova tema mi i nije baš bliska... Ah! Nema veze, vidim da su dečki već tu! Smucalo, Drznik i Onaj Treći su upravo ostavili nekoliko komentara protiv trulog kapitalizma koji poštenog čovjeka ostavlja na milost i nemilost okrutnog sustava, a Švajnštajger i Kruno007 su izvrijeđali samu ideju poreza koja guši svako slobodno poduzetništvo. Sada pošteni čitatelj može zna na čemu je s ovim člankom. Nemam se ja što tu petljati! Idemo dalje!“

Sljedeći članak je naslova:

Na pomolu novi sukob? Solomonski Otoci poslali prosvjednu notu Kim Jong Unu

„Gdje su ono Solomonski Otoci? I zašto se sad oni ljute na Japance? Nikada se nisam smatrao stručnjakom za Daleki Istok pa je i bolje da se ne javljam. Zna se da prosječni čitatelj više vjeruje nama komentatorima nego samom članku. Ne treba to sada kvariti. Uvijek sam govorio: Ako nemaš ništa za reći, bolje šuti!“

Miljenko nabrzinu preleti i sportsku rubriku.

Bivši klub Dine Drpića potpisao novo veliko lice

„Vidiš, nešto mi je ovdje čudno... Piše li se Dine ili Dina? Prokleti akuzativ! Ovaj put čak ni ja nisam siguran kako je pravilno, a kako će tek onda znati tamo neki novinarčić. Sramota kako su ta piskarala danas uopće dobila posao, ali neka im bude! Nevjerojatno da takvi uopće išta pišu po internetu!“

Iznervirano otpuhne i otpije još jedan gutljaj kave, usputno gledajući nove članke.

Poznata domaća glumica proslavila zaruke s omiljenim televizijskim licem

„Odlično, evo napokon nešto za mene!“ pomisli Miljenko spremno klikajući na članak pa ekspertno (ne trošeći niti časka na tekst članka) odleti na dio s komentarima i počne tipkati:

Da mi je znati koliko vam je samo platila ova glupača da opet o njoj pišete?!!

Miljenku se učinilo da mu je komentar malčice štur pa je dodao još i Koga briga??? na početak retka i pritisnuo Enter.

„Eto. Možda će napokon netko od tih preplaćenih kvazi-novinarčića vidjeti da se ljudi bune i da ne žele čitati takve budalaštine svaki dan. Zašto uopće objavljuju takve članke i time gade vijesti običnim ljudima!“ Miljenko je, kao i svaki pravi internet-ratnik, imao nekoliko profila s kojih je međusobno komentirao sam sebi objave, davao im palac gore i općenito činio sve kako bi njegovi komentari bili vidljiviji ispod članaka. Za takvo nešto je bio prisiljen kupiti još jedan mobitel i par telefonskih brojeva kako bi verificirao sve svoje identitete, ali to je bila mala cijena za tako plemenit cilj. „Što se mora, nije teško“ – zadovoljno je zaključio prebacujući se vješto između vlastitih izmišljenih profila, kuckajući novu šifru za svako korisničko ime i jureći na jedan te isti članak kako bi što prije dao pozitivnu ocjenu svom komentaru. Miljenko je dobro znao da pozitivne ocjene podižu čitanost komentara i stvaraju privid kako se većina čitatelja slaže s njegovom opservacijom. Naravno, niti jedan od internetskih identiteta nije odavao njegovo pravo ime ni prezime, jer je Miljenko jednostavno bio preskroman za takve stvari. „Nema poante naglašavati svima da sam to ja. Pravo ime na internetu koriste samo pretenciozni egotriperi!“

Srknuo je posljednji gutljaj svoje prve „crne mambe“ tog dana i zadovoljno se protegao u stolcu. Nastavio je sistematično prolaziti kroz sve portale abecednim redom, klikćući na članke i požrtvovno ismijavajući naslove i kolumniste. Imao je cijeli arsenal već provjerenih komentara poput:

 Da, i?

 Uf, jesi ti nama sad objasnio!

 Koga to uopće zanima??!!

 Samo nam je još to falilo.

 ...

 Naravno, pomno birani komentari nisu bili rezervirani samo za autore tekstova. Posebna disciplina je bilo svađanje s drugim komentatorima. Već ih je znao po internetskim nadimcima, a znali su i njega. Osobno je imao dosta istomišljenika s kojima je međusobno dijelio lajkove, ali i nekoliko dosadnjakovića koji su konstantno moralizirali i pravili se pametni. Takvi su Miljenku posebno išli na živce. Zna se da ljudi najbolje reagiraju na ironiju, satiru, provokaciju. „Samo se britki i snažni um može suprotstaviti sustavnoj degradaciji pisane riječi. Nije to za osjetljive cvjetiće. Ljudi trebaju očvrsnuti i početi razmišljati svojom glavom, a ne se sramotiti svojim neznanjem na svakom koraku!“

 Nakon sat vremena i još jedne „crne mambe“ Miljenko je dovršio svoju prvu standardnu turu po portalima. Vrijeme je za zasluženu pauzu. „Uf! Opet mi se ukočila ruka na ovom premalom stolu. To me podsjetilo, trebao bih provjeriti je li mi se napokon javio kakav stolar u grupi Tražim majstora. Još jučer sam raspisao natječaj za stolara.“ Ulogirao se na Facebook svojim pravim imenom i prezimenom i smjesta primijetio kako svijetli zvonce za notifikacije. „Oho! Izgleda da se netko i prijavio! Sigurno ću danas zaposliti majstora. Želim što prije ugovoriti posao, ovako se više ne da raditi.“

 Kliknuo je na popis notifikacija i nemalo se iznenadio pročitavši sljedeće retke:

 Stari, nemoj se ljutiti, ali ovo je smiješno. Radije izbriši ovu objavu i ne sramoti se.

 Uzmi metar, izmjeri, naruči kod prodavača drvne građe i doma zašerafi s par šerafa pa ćeš možda i imati stol za 100 kn! Što sve ljudima pada na pamet?

 Je li ovo ozbiljna ponuda? Stol po mjeri DO 100 kuna, ISTI DAN! Netko se šali ili?

 ...

 Miljenku je srce počelo jače udarati. Svaki komentar je bio bezobrazniji od prethodnog i u svakom su mu se komentatori izrugivali, vrijeđali ga, zgražali se. Na čas je pomislio da je došlo do neke zabune i da komentiraju neku tuđu objavu, ali ne, ti zlobni komentari su uistinu bili namijenjeni njemu:

 >Miljenko Lugar piše:

Pozdrav svima! Eto volio bih pružiti priliku nekome da si zaradi dodatan prihod. Naime meni treba veći radni stol. Dimenzije ne znam procijeniti, ali trenutni stol mi je standardna daska na nogama, pa eto ako nekome nešto znači. Meni treba više mjesta za lakat, ali ne znam koliko bi to točno bilo. Pa ako neki stručni stolar bi morao doći do mene doma pa da izmjeri, naruči materijal i izradi mi stol, po mogućnosti sve u jednom danu da se ne razvlačimo. Plaćam odmah, prema kvaliteti izrađenog. Spreman sam izdvojiti do 100 kn. Molim samo ozbiljne ponude, jer sam prilično zauzet čovjek. E da, i da napomenem, dešnjak sam pa da ne bude nesporazuma prilikom izrade stola. Samo kvalitetno i funkcionalno! Hvala i ugodan dan!

Miljenku ništa nije bilo jasno. Objava je bila sasvim korektna i na mjestu. Pozdrav na početku, kratak i jasan zahtjev, zahvala i lijepe želje na kraju. Čime je zaslužio ovakve reakcije?

Odlučio je dodatno razjasniti situaciju.

>Miljenko Lugar piše:

Pozdrav! Vidim da je moja objava izazvala dosta nedoumica pa samo da pojasnim. Ja bih trebao veći stol, i tražim pomoć ozbiljnog majstora da mi to složi. Spreman sam platiti 100 kuna za materijal i ruke, s tim da želim da stolar sam dođe i uzme mjere kako ja ne bih nešto krivo izmjerio. Uostalom, ja nisam stručan u stolarskim radovima, a ujedno sam i jako zaposlen. Ja se stručnjacima ne miješam u posao, i želim pomoći nekome da pošteno zaradi svoj kruh u ovim teškim vremenima. Nisam tražio da mi netko nešto pokloni besplatno tako da ne vidim razlog ovakvim komentarima.Nadam se da je sad jasnije. Kao što sam ranije napisao, molim samo ozbiljne ponude!

Eto. To je valjda sad to. Kako su ga samo nepotrebno uznemirili! Otišao si je napraviti još jednu „crnu mambu“ kako bi se malo umirio. Vratio se nakon trideset minuta za kompjuter i odmah vidio da zvonce za notifikacije opet svijetli. „Aha! Da vidimo što sad imaju za reći. Danas su ljudi konstantno ogorčeni, odmah podsmijeh i ruganje na svako slovo! A nitko ne čita s razumijevanjem, niti pokušava shvatiti sugovornika. Zato smo tu gdje jesmo! Nadam se da neće više biti provokacija.“

Klikom na ikonicu odagnao je svaku sumnju:

Čekaj malo, ovaj se ne šali! A da probaš na smetlištu? Admine briši ovo, to se netko zeza!

A vidi Tate Tereze. On pomaže ljudima u teškim vremenima sa 100 kuna, ne miješa se u stručan posao mjerenja i ne traži milostinju od nikoga. Evo platim ja tebi 100 kuna da prestaneš trošiti vrijeme ljudima ovakvim gluparijama.

Čovječe, ovo ti ja jedan stolar poručujem: Nisu ti sve daske na broju!

...

Miljenko je u nevjerici nakratko maknuo pogled s ekrana i prekrstio ruke: „Zar su ljudi zaista postali toliko zlobni? Neću nikada moći razumjeti tu ljudsku potrebu da tako pišu iz čistog mira! Pošteno sam tražio majstora, a dobio sam sprdnju, bezobrazluk i uvrede. Kada će ljudi napokon naučiti: Ako nemaš ništa za reći, bolje šuti! Eh, da je barem više obzirnih ljudi poput mene na ovome svijetu!“

>Miljenko Lugar briše objavu

>Miljenko Lugar napušta grupu „Tražim Majstora“