Zoran Krstić
BISERI EUROPE
"Biser Europe" nije bio blještavo zdanje, ali nipošto pajzl. Bijaše to jedan sasvim pristojan kvartovski kafić.
Svi su se poznavali, međusobno se častili pićem, uvažavali u polemikama i šalama. No stalni su gosti primijetili da se nešto mijenja, i to ne nabolje, kad su iz moćne gazdine linije, umjesto progresivnog rocka ili power-popa, počele izlaziti nekakve ''novokomponirane hajdučke pjesme'': mirisale su na krv iako su svojim refrenima često zazivale boga upomoć. S tim su atavističkim ojkalicama na šank stigli i donijeli nelagodu neki mračni, sirovi ljudi, koji su glasno pričali i neumjereno pili.
– Pa kaj 'e ovo, Mario?!? – svladan ogorčenjem, debeli Pec, heroj kvarta, napokon je zapitao vlasnika lokala. – Zakaj si ščejndžal mjuzu?
– I otkud ti ova sranja?! Ni vuvuzele tak' ne tuku u mozak – prisnažio je Koki, fanatični ljubitelj nogometa.
– Navikavajte se, dečki – ugostitelj se otvorio svojoj klijenteli. – Dal sam birtiju u najam, vjerojatno bum je i prodal.
– A u kurac! – negodovali su iznenađeni gosti. – Otkud sad to?!?
– Dopizdilo mi je, nije ovo lako vodit'. Idem delat' na televiziju, u tehniku, svoju pravu struku.
Svi prisutni bili su šokirani, ali Žuna je bio neutješan. Godinama je bio zaljubljen u birtaševu suprugu, ovo je značilo da je više neće viđati na šanku. Romantični introvert, u skrovitosti svoje podstanarske sobice, Blagici je posvetio pregršt bolećivih pjesmica. Rijetko, neobično ime, tj. njegov etimološki korijen, stavio je baš u svaki stih, njime vrednujući ljepotu i karakter te žene, pa je tako imala oči blage kao Sunce, narav blagu poput vedrog majskog jutra, blago se njihala u hodu kao klatno zidnog sata, govorila blago kao da drveće šumi lišćem. Poeta je pjesmama ispunio cijelu jednu bilježnicu, ali odabranici svog srca nije priznao ljubav. Nakon ove, za njega strašne vijesti, cijeli sljedeći tjedan nije se trijeznio. S neskrivenom je mržnjom promatrao došljake koji su sada, pred preuzimanje vlasti, počeli dolaziti baš svaku večer.
– De Marijo, miči ovi pederluk, vire ti Isusove! – zahtijeva novi mandatar. – Pušti ono naše.
Ubrzo, lokalom se razliježe jedan jezivi melos.
– I kaj sad znači da bumo ovo morali svaki dan slušati u svom kafeu?!? Čast kulturološkim razlikama, ali ovo je sasma neartikulirano!!! – protestira Mudač, esteta koji jedini ima spolne sklonosti kakve dotepenci pripisuju svim konzumentima rock glazbe.
– Ovi je lokal od prekosjutra naš i 'vako ćemo odsad o'de svirat! – nova metla odmah žustro mete. – Kome ne paše, neka iđe drugamo, mater mu prčim!
– Dušo moja, Boga moli da ti živ iz boja dođem – kvartet novopridošlih junaka zatim složno urla refren, zajedno sa svojim omiljenim „pjevačem". – Moli Boga, moli Gospu, da dušmanu criva prospu!
– Tooo! Prospi mu mozak! – Unjko se tobože ufurao u mjuzu', „oduševljen"dubokoumnim tekstom.
– Vidiš kako ovomu paše! – naivčine ga shvaćaju ozbiljno i odmah svrstavaju u poželjne, pravovjerne goste. – Daj mu šta pije!
Žuni se smučilo od takve atmosfere i od dugotrajnog pijanstva. Krenuo se istovariti u WC. No čim se uhvatio za kvaku toaleta, oglasio se ''vlasnik u odlasku''.
– Joj, beba, baš sam opral sanitarije pred fajrunt. Daj, obavi to vani.
Gost je zastao i zamislio se na trenutak.
– A dobro...
Izašao je iz kafića, pa spustio gaće i čučnuo odmah tu, na platou ispred izloga. Zasvijetlilo dupe kao žarulja! U sitni sat, u zabačenoj uličici nije bilo prolaznika.
– Joooj, pa on sereee! – zajaukao ugostitelj.
– E jebem ti, sa' ću ga razbit'! – novi je vlasnik krenuo van, kazniti bezočnika. – Pa to ne zna bontona ni zeru!
Međutim, uigrana kvartovska ekipa složno je skočila sa svojih mjesta i postavila živi zid ispred izlaza. Tijelima je, usput, sakrila i stražnjicu svog pajdaša: iz nje je upravo izlazilo govno.
– Kaj 'e, debeli, kam' si krenul? – Pec je bio sretan što ima i debljih od njega te i on može nekome nalijepiti etiketu. – Pusti nam frenda da se na miru istovari. Inače bi mogel poplaviti pa buš i ti postal dinamovac.
– Ne more on to o'de radit'! Ma 'ko bi to u Zagrebu očekiva'?!? – bjesnio je zaustavljeni redar.
– 'ajde, kaj se praviš?! – podjebavao ga je Koks. – K'o da nikad do sad nisi videl čoveka da sere! Kod vas, dole na kamenjaru, normalno je da čučneš na licu mjesta, tam' di te pritisne...
– Prčim vam mater bezobraznu – Mate je uvrijeđeno prošaptao.
Okrenuo se prema svojim zemljacima, potražio podršku, ali oni su mudro gledali u pod, odustavši od sukoba s brojčano nadmoćnijim protivnikom. Učinilo im se da pred vratima stoji polovina stanovnika bijelog grada. Za to se vrijeme već i Žuna iskenjao i vratio u lokal.
– Dobro da sam imal papirnate maramice – prokomentirao je svoj performans.
– Pa jebemu, puba, kaj si baš moral'?!? – prigovarao mu je Mario.
– A jesam, kaj sam mogel, fest me stislo... Rekel si da obavim vani.
– Mislil sam da buš pišal!
– E jebi ga! I kaj sad?
– A niš', bumo već nekaj zmejkali – šanker je rezignirano brisao čaše.
Sljedećeg jutra, u subotu, sav pokunjen, Žuna se prikradao kafeu, pošavši na prvo, „popravno" piće. Stigao je baš u trenutku kad je Blagica njegov napola sasušeni izmet metlom gurala na lopaticu.
– E moj Mario, baš si ga zmejkal! – pjesnik se ljutio u sebi.
Za konačni oproštaj, njegova nesuđena, tajna ljubav, pogledala ga je s gađenjem i prezirom. Krivac je odmah pojmio da je u sve upućena, da joj je suprug sve ispričao. U neprilici, postidjevši se, okrenuo se u mjestu i opazio grafit na zidu kuće preko puta: netko je velikim, pravilnim slovima, plavom bojom napisao KULTURA POBJEĐUJE.