Oliver Jukić
ČOVJEK S CRVENIM PLAŠTOM
Mir toplog, rujanskog popodneva dubrovačke umobolnice svetog Andrije, mir koji je bio gotovo savršen za kontemplaciju, poremetio je zvuk sirene.
Isprva dalek, lagano se pojačavao kako je vozilo prilazilo glavnom ulazu da bi ga, čim su bolničari otvorili stražnja vrata, zamijenili neljudski krici.
Pacijenta koji je urlao prijemno osoblje jedva je primirilo. Nakon što su mu u venu ubrizgali jako umirujuće sredstvo, predali su ga na daljnju obradu.
***
Nekoliko dana ranije
Dubrovačke zidine koje su se vidjele u daljini obasjalo je sunce, pružajući tako oku kupača prekrasnu sliku. Ona je ipak bila donekle narušena hrpom praznih konzervi, nemarno razbacanih po plaži. Njihov sadržaj, jeftini češki mesni narezak, bio je bačen u plićak, gdje su ga malo-pomalo grickale ribice koje su se učas skupile sa svih strana malene uvale. Čudan dojam cijelog prizora pojačavao je čovjek s velikom šljivom ispod lijevog oka koji je sjedio na ispuhanom luftmadracu. Pored njega stajao je policijski inspektor Alan Bembura i pokušavao, u rastrganom razgovoru koji je bio posljedica jezične barijere ali i ispitanikove dezorijentiranosti, saznati što više detalja o nemilom događaju od maloprije.
Čovjek je tog popodneva, kao i inače, ležao na plaži i kunjao. Probudio ga je udarac nogom u slabine, da bi mu samo koji trenutak kasnije neznanac, za kojeg je tvrdio da nosi crveni plašt, izvadio iz torbe sve konzerve i ispraznio ih u more. Kada mu se pokušao suprotstaviti, ovaj ga je udario šakom, što je u potpunosti objašnjavalo šljivu ispod oka i dezorijentiranost.
– Možná je to nějaký aktivista?1 – upitao je Bemburu, koji nije odgovorio ništa. Posavjetovao je Čeha da se svakako što prije javi doktoru i krenuo prema postaji, odakle je namjeravao poslati opis sumnjivca svim patrolama. Nadao se da će čovjek s crvenim plaštom biti lako uočljiv.
S obzirom da je turistička sezona još uvijek trajala, Bembura je odustao od korištenja bljeskalice i policijske sirene te je polako, skupa s drugim vozačima, milio Ulicom Iza Grada. Dok je prilazio Vratima od Pila, učinilo mu se da krajičkom oka vidi crveni plašt. Kako taj odjevni artikl nije bio prečest, barem ne u ovo doba godine, bio je gotovo siguran da se radi o drskom napadaču. Traženje parkinga oduzelo mu je dobrih deset minuta, nakon čega je potrčao u smjeru u kojem se plašt već utopio u gomili turista.
Kada je konačno ušao na Stradun, primijetio je da je u tijeku svojevrsna talačka kriza. Proguravši se kroz gomilu znatiželjnika ugledao je debeljuškastog muškarca, koji je preko ramena imao prebačen crveni plašt, kako drži pištolj prislonjen na čelo jednog od gostiju stradunskih terasa.
***
– Trink! Trink es, wenn ich es dir sage! 2
Muškarac s crvenim plaštom pritiskao je pištolj punom snagom, tako da se uplašenom čovjeku činilo da će mu pući lubanja. Nemajući kuda, polako rukom prinese šalicu kave ustima i ispije crni napitak, na što napasnik hitro rukom naruči još jednu. Čovjek zacvili molećivim glasom:
– Ich kann nicht mehr. Und ich weiß nicht einmal, ob ich genug Geld haben werde.3
Napasnik je bio neumoljiv:
– Er holt alles aus seiner tasche! 4
Čovjek zbunjeno počne prebirati po džepovima. Uskoro stavi na stol određenu količinu eura, kondom, karticu apartmana, poništenu tramvajsku kartu i ulaznicu za večerašnju izložbu u Kneževom dvoru.
– Ist das alles? 5
Nevoljko, laganim pokretima, čovjek iz stražnjeg džepa hlača izvadi fotografiju, pa stavi i nju na stol. Na fotografiji je bio muškarac s fudbalerkom, u prepoznatljivom Adidas dresu. Na poleđini je pisalo: Mit respekt, Karl-Heinz Rummenigge.
– Es wird reichen. Trink! 6
Nakon što je popio i tu kavu, čovjek se počeo tresti a čelo su mu orosili grašci znoja. Pokušao je rukom otkopčati dugme na košulji. Konobar je uplašeno povikao:
– Tahikardija! Treba zvati hitnu!
Čovjek s crvenim plaštom brzo izvadi iz džepa i baci na stol nešto poput posjetnice, pa potrči prema obali. Vidjevši da će sumnjivac uteći te da više nema neposredne opasnosti za taoca, Bembura potrči za njim.
Usprkos kilogramima, bjegunac je uspio održavati početnu prednost. Došavši do obale, spretno se provukao kroz gomilu ljudi i uskočio u čamac. Snažno je povukao konop koji je trebao upaliti Tomosov motor od 4.5 KS. Motor je, međutim, samo zakašljao i ispustio nekoliko oblačića crnog dima. Ni ponovni pokušaji nisu dali bolji rezultat. I baš kada se činilo da će Bembura stići na vrijeme, sapleo se o nečiju nogu i otkotrljao gotovo do ruba mola. Upravo u tom trenutku motor je konačno upalio a inspektor je, ležeći i proklinjući zlu kob, vidio samo crveni plašt kako se poput zastave vijori na vjetru.
***
Drugog jutra u policijskoj postaji Bembura je držao u ruci komadića papira. Polako je sricao:
– Su…per…hik. Superhik. Pa što je to pobogu?
Njegov kolega, inspektor Robert Kamenski, slatko se nasmijao.
– Pa čitao si valjda Alana Forda. To ti je onaj lik, što uzima siromašnima da bi dao bogatima, tako nekako.
Bembura ga pogleda začuđeno:
– Onda nam je to neki kandidat za ludaru?
– Bit će da je tako – odvrati Kamenski. – Pazi, pa tko bi normalan na ovu vrućinu trčao okolo ogrnut plaštom?
Izrekavši ovo, nasmije se sam svojoj šali. Onda se kvrcnu kažiprstom po čelu, kao da je nešto zaboravio.
– Imamo dojavu da je jutros viđen u Lovištu – zatim doda nešto tiše. – Samo... Šef je tražio da ne čačkamo previše po tome.
– Zašto? – začudi se Bembura.
– Pa znaš… Da se ne diže prevelika buka. Ipak se tu radi o napadu na turiste.
***
Usprkos preporuci, koja je zvučala gotovo kao upozorenje, Bembura je ipak odlučio otići do i Lovišta malo pronjuškati. Odluku je prisnažila činjenica da je tamo svojedobno znao pojesti vrlo dobar rižoto od sipe. Stoga je po dolasku parkirao pred konobu „kod barba Mate“ i popio pivo. Poručio je svoje omiljeno jelo i otišao prošetati mjestom, uz napomenu da se brzo vraća. Čak se potajno nadao da neće nabasati na sumnjivca koji mu se u ovom trenutku činio više kao dobroćudni, ćaknuti lik nego nekakav pravi kriminalac. Šetajući cesticom uz more, došao je do samog njenog kraja. Odlučio je stati pored živice i pomokriti se, jer je do povratka u konobu imao kakvih petnaestak minuta hoda.
Baš dok se spremao otkopčati šlic, začuo je buku koja je dolazila s druge strane živice i postajala sve jača. Bilo je očito da je riječ o žučnoj svađi.
– Ne smiš to radit', čoviče!
– Odjebi kretinu! – podviknu znatno mlađi glas. – To mi je nona, ja sam je tu doveja, ja je mogu i primistiti di triba.
Policijski instinkt govorio mu je da posrijedi nisu čista posla. Uzeo je revolver u ruku, pronašao rupu u živici i prošao na drugu stranu. Prizor koji je tamo zatekao bio je u najmanju ruku – bizaran.
Pored otvorene grobnice nalazio se lijes koji je, prema stanju u kojem se nalazio, gotovo sigurno bio iz nje izvađen. Pored lijesa naguravali su se mladić i čovjek u uniformi lokalnog komunalnog poduzeća. Komunalac je priječio mladiću put prema nadgrobnoj ploči, lagano ga odgurujući.
– Ma šta ti je, jesi pobenavija?!
Mladić je podigao plavu ploču od pleksiglasa koju je držao u ruci i svom snagom udario komunalca po glavi. Ovaj je zateturao, ali nije pao. Nakon prvog šoka, opalio je mladcu dva šamara, uhvatio mu ruke kao kliještima i počeo ga gurati prema izlazu s groblja.
– Udaraj si ćaću i mater kod kuće, jesi čuja!
Bembura je bio preneražen scenom koju je vidio, koja je djelovala gotovo nestvarno. A kada je u sljedećem trenutku iz drugog kraja živice izronio Superhik, pomislio je da sanja. Međutim, nije bila riječ o snu! Superhik je u nekoliko gipkih koraka pretrčao cijelo groblje, oslobodio mladića i gurnuo komunalca niz blagu liticu. Na sreću, nije bio ozbiljnije ozlijeđen, što se dalo zaključiti po kletvama koje su uskoro počele dopirati iz mora.
Superhik je pomogao mladiću da se pridigne, uzeo ploču iz njegovih ruku i prebacio je preko nadgrobnog spomenika, taman da prekrije natpis Ovdje počiva u miru božjem. Na ploči je pisalo Apartman ****.
Sve skupa bilo je toliko čudno i neočekivano da se Bembura tek u tom trenutku oporavio od šoka. Repetirao je pištolj i povikao:
– Ne mrdaj, policija!
Mladić je pogledao Superhika, koji je samo slegnuo ramenima i podigao ruke u zrak. Mladić učini to isto. Dok je Bembura vadio lisice, nešto ga je udarilo u glavu. Utonuo je u potpuni mrak.
***
Nazija i Zilha nisu mogle dočekati da autobus na liniji Orebić-Dubrovnik krene. Činilo se da bi im trajekt koji su čekali, i koji je u dolasku s Korčule kasnio kakvih pola sata, mogao pomrsiti račune. Međutim, vozač ih je uvjeravao da će iz Orebića krenuti dovoljno rano da uhvate noćni autobus koji je iz Dubrovnika polazio za Sarajevo točno u 21:55. Djevojke su ipak bile nervozne, ponajprije zbog onoga što im se dogodilo tog popodneva.
– Jeb'lo ga tristo eura. Dabogda mu za ljek bili – rekla je Nazija prilično glasno.
– Smiri se. Tiše malo budi – Zilha ju je pokušavala umiriti, ali je polučila upravo suprotan efekt.
– Ma šta smiri se?! Kurac se moj smiri! Obeć'o mi je dat' hiljadu i po eura plaće, a sad se izmotava.
Zilha je i dalje bila smirena:
– Dobro, pusti sad to, pa znaš...
– Nek' si ih u šupak nagura – prekine ju Nazija. – Samo nek' smo mi otišle, jebo ti sve ovo. A znaš li da je…
U tom trenutku prekinula je rečenicu. Iz nekih nepoznatih razloga autobus je počeo usporavati, izvan mjesta i mimo stanice. Bilo je to previše za njezine ionako napete živce.
– Pa dobro, koji kurac ti sad kočiš. 'Oćemo mi ikad stić' do tog Dubrovnika?!
Vozač nije mogao odgovoriti, jer je u tom trenutku u autobus ušao Superhik i izbacio ga iz sjedala. Prišao je zatim djevojkama.
– Vas dvije izlazite van!
– Ma koji kur… – ovaj put eksplodirala je Zilha, ali ju je Superhikov šamar zaustavio u pola rečenice. Uhvatio ih obje je za kosu i izvukao iz autobusa. Vezao ih je i ubacio na stražnje sjedalo automobila. Za nekoliko sekundi opet su se vozile istom cestom, ovaj put u smjeru Orebića.
***
Kolege iz policijske postaje Lovište pronašle su Bemburu desetak minuta nakon dojave građana. Isprva je, uslijed udarca u glavu, djelovao izgubljeno, ali se brzo prisjetio detalja napada, pogotovo kada je vidio plavu pleksiglas ploču prebačenu preko nadgrobnog spomenika i pored nje do kože mokrog komunalnog djelatnika koji je spominjao čovjeka s crvenim plaštom. Vrlo brzo nakon toga Bembura je stupio u kontakt s matičnom postajom i izvijestio ih o događaju. Šef mu zapovjedio da se odmah vrati u Dubrovnik i ode na bolovanje koje mu je, nakon događanja prethodnih dana, bilo prijeko potrebno. Usprkos pulsirajućoj glavobolji, Bembura je sjeo u automobil uvjeren da će tih stotinjak kilometara odvoziti bez većih problema.
Tek nekoliko kilometara nakon polaska, Bembura je zapazio nešto čudno. Autobus je stajao parkiran gotovo na cesti, bez propisno upaljena četiri žmigavca, izvan naselja. U blizini nije bilo niti autobusne stanice. Kako drugih sumnjivih znakova nije bilo, Bembura ga je lagano obišao, ali je još neko vrijeme pogledavao u retrovizor. I baš kada je pomislio da se radi tek o nekom putniku sa slabijim mjehurom, ugledao je Superhika kako iz autobusa na silu izvodi dvije djevojke. Inspektor je okrenuo službeno vozilo, ovaj put upalio sirene i bljeskalice pa pohitao za automobilom iz kojeg se, baš kao jučer iz čamca, vijorio crveni plašt.
Vozio je nešto sporije, s obzirom na to da je bio možda čak i pod blagim potresom mozga, ali je uspio koliko-toliko držati otmičarev ritam. Ušavši u Orebić, ugledao je Superhikov automobil parkiran pred jednim restoranom. Izvadio je službeni pištolj i oprezno se popeo metalnim stubama koje su po stražnjem zidu vodile na kat. Ušao je u uski, mračni hodnik i ugledao Superhika. Vidjevši da nema kamo pobjeći, jer hodnik nije imao prozora, ovaj se nije pretjerano opirao, pa ga je Bembura uspio uhititi uz tek minimalnu i preventivnu uporabu sile. Zavezavši ga, otišao je potražiti Naziju i Zilhu. Laknulo mu je kada ih je ugledao uplašene i zagrljene na gornjem katu kreveta u sobi iz čijeg su ga polumraka gledale radoznale oči devetorice Nepalaca.
Bemburi je postajalo sve jasnije da Superhik nije simpatični i ćaknuti debeljko, već dapače, da je riječ o opasnom kriminalcu. Usprkos tome, sprovođenje do Dubrovnika proteklo je bez incidenata. Ostavio ga je kod dežurnog i, kada se uvjerio da je zaključan u ćeliju, krenuo doma. Želio je samo spavati, spavati, spavati…
***
– Odlično obavljen posao, odlično obavljen – Šef je likovao i hvalio Bemburu. Ovaj nije krio zadovoljstvo.
– Zahvaljujem Šefe. Uistinu čudan i delikatan slučaj.
– Oteo si mi riječ iz usta – veselo će Šef. Bemburi se učini da je to veselje hinjeno. – Slučaj je uistinu delikatan. Čak je toliko delikatan, da ćemo po kratkom postupku morati prekinuti sve aktivnosti na njemu, a privedenog pustiti.
Bembura ga pogleda začuđeno.
– Nemoj me tako gledati – Šef podignu ruke kao da se brani. – Znaš da takve odluke ne donosim ja.
– Nego tko?
Šef nije odgovorio, već je otišao do vrata, otvorio ih i nekoga pozvao rukom. Čovjek koji je ušao u ured bio je ulickane kose, u besprijekornom odijelu i natopljen nekim sladunjavim mirisom. Odnekud mu učini poznatim. Šef se servilno nakloni prvo nalickanom, pa onda inspektoru.
– Alane, pretpostavljaš da prepoznaješ gospodina ravnatelja Državnog zavoda za statistiku?
– Moje poštovanje, gospodine Bembura, moje poštovanje – ravnateljev nastup bio je prepun patetike. – Ujedno dopustite da vam čestitam na izvrsno obavljenom poslu, uistinu fascinantno. I onda neki govore da naša policija...
– Hvala vam – prekinu ga iživcirani Bembura.
– Sjednimo, pa zašto bismo, pobogu, stajali? – Šef je pokušavao ublažiti donekle napetu atmosferu. Natočio im je viski. Kada je u svaku čašu stavio i kocku leda, ravnatelj započne:
– Kako sam rekao, uistinu sam zadivljen vašom kompetentnošću. Međutim, ovdje se radi o specifičnom slučaju, koji ne spada samo i isključivo u domenu kriminalistike.
Rekavši ovo, na trenutak je zastao pa, kako nije bilo pitanja, nastavio.
– Svi događaji kojima ste svjedočili, i čiji ste lanac tako uspješno prekinuli, a koji samo naizgled izgledaju tek kao puka kaznena djela, proizašli su, da se tako izrazim, iz vrlo važnog pilot-projekta koji je ovo ljeto pokrenuo moj Zavod. Složit ćete se da je turizam naša primarna gospodarska grana. Naime, policijski posao, zatim liječnički, učiteljski, glumački, pa i ovaj koji ja radim na kraju krajeva, jesu važni, ali dobrobit cjelokupne zajednice ipak ponajviše ovisi o financijskim injekcijama koje nam ubrizgavaju turisti tijekom ljeta. Nadam se da smo u tome suglasni?
Izostanak bilo kakvog protivljenja ravnatelj je shvatio kao potvrdu svojih riječi.
– Stoga smo, u svrhu što boljih statističkih rezultata turističke sezone, pokrenuli ovaj pilot-projekt čiji cilj je upravo njihovo poboljšanje. Vjerujem da ste svjesni da nam Česi koji donose svoje konzerve, Nijemci koji po društvenim mrežama nariču nad svakim računom koji dobiju na Stradunu ili gramzivi turistički djelatnici nisu u interesu. Ili, da budem precizniji, jesu nam u interesu ali... donekle preodgojeni, ako se tako mogu izraziti.
– Pa ste im poslali Superhika – Bemburi je osmijeh zatitrao na vrhu usana.
Ravnatelj je pomirljivo podignuo ruke.
– Kao i svi projekti, i ovaj ima svoje dječje bolesti. Čovjek koji ga je provodio uzeo si je malo više slobode. Crveni plašt i ime su njegova umotvorina, pa ne mislite valjda da bismo mi...
– Oskvrnuli ste grobnicu, jebemu mater! – Bembura ga je pogledao u oči. Sve više mu je ravnatelj išao na živce.
– Polako gospodine Bembura, polako. I za to postoji racionalno objašnjenje – ravnatelj je prešao preko psovke kao da je nije čuo. – Znate, u fazi planiranja ovog pilot-projekta uistinu je bilo govora o putujućim krematorijima, kojima bismo relativno brzo ispraznili groblja po otocima, koja su u pravilu na vrlo atraktivnim lokacijama. Od toga smo odustali jer je cijeli proces, koji se sastojao od naknadnog kremiranja već ukopanih leševa pomalo podsjećao na neke nemile događaje iz prošlosti, ako me razumijete? Na žalost, naš čovjek je čuo za taj dio plana, ali ne i za njegov opoziv. Iz tog razloga je reagirao potpuno neprimjereno tamo u Lovištu, za što vas molim da primite moju iskrenu ispriku.
Ravnatelj je pružio ruku. Bembura je ostao potpuno miran.
– Djelujete mi kao kandidat za umobolnicu! Zar stvarno mislite da ćete na taj način razvijati turizam?! Uostalom, zar mislite da će se ti ljudi ikad više vratiti ovdje kada jednom odu svojim kućama. Pa koji je vama kurac!?
I ovaj put ravnatelj je prešao preko psovke. Činilo se da ga ništa ne može izbaciti iz takta.
– Kako sam vam rekao, turizam je naša primarna gospodarstvena grana i tu statistika mora biti idealna. Iz tog razloga, mi u ovom projektu imamo punu potporu sa svih državnih instanci. Za obuku naših terenaca dobili smo najbolje ljude, stare kadrove koji su zanat pekli u bivšem sistemu.
Ravnatelj se malo primaknuo Bemburi i nastavio tiše, ali još uvijek samouvjereno.
– Ti ljudi su se znali boriti i protiv prepredenih lisaca kakvi su bili Đureković i Bruno Bušić. Zar mislite da će im staklar iz Pruhonica ili pekar iz Dortmunda predstavljati ozbiljniji problem?
Bembura je ustao kao oparen, zalijepio ravnatelju vrući šamar i istrčao napolje. Čuo je kako ga ovaj i dalje smireno doziva da mu podastre dodatne argumente.
***
Želeći se smiriti, Bembura je sjeo u jedan kafić na Stradunu. Uz kavu, naručio je i votku. S obzirom da više nije bilo toliko gužve, konobar mu je donio piće vrlo brzo. Uljudno mu se naklonio i umetnuo račun u malu čašicu koja je stajala na stolu.
Bembura ovlaš pogleda cifru. Smireno iz džepa izvadi novčanik, njegov sadržaj prostre po stolu, polije ga votkom i potpali. Kada se vatra rasplamsala, Bembura se počne smijati kao luđak.
– Jebite se, neću biti vaša statistika – vikao je na sav glas cijelim putem do umobolnice svetog Andrije.
1 Možda je to neki aktivist?
2 Popij! Popij to kad ti kažem!
3 Ne smijem više. A ne znam ni hoću li imati dovoljno novca.
4 Vadi sve iz džepova!
5 Je li to sve?
6 Bit će dovoljno. Pij!