Mario Surjak

DÉJÀ-VU

ponavljamo se stoljećima nesvjesno

razvlačeći jednu mudrost na sto strana

ono što na kraju dobivamo

davno je već priča ispričana

Godinama je Divlja Svinja lutala šumom posve rasterećena. U životu se povodila samo za svojim nagonima – utaživala je potrebu za hranom, vodom i spolnošću. Jednoga dana, nakon kupanja u blatu, shvatila je da je prljava. To je bila ključna spoznaja u njenom mozgu koja joj je govorila da se figurativno opere od nakupljene prljavštine. Stoga se podigla na stražnje noge i počela mudrovati o smislu života. Više nije bila zadovoljna i stalno je razmišljala. Postavljala je pitanja o sebi, svojoj vrsti, svrsi i sudbini. Iznad njene glave lebdio je upitnik o svijetu, prirodi, bogovima i smrti.

Divlja Svinja je stjecajem okolnosti postala filozof, koji je tražio odgovore na velika životna pitanja. No, što je više mislila, to je više uviđala da nema jednostavnih odgovora, jer sve je složeno i nejasno, relativno i promjenjivo. Uslijed toga postala je nesretna i usamljena, izgubivši zadovoljstvo uživanja u jednostavnim stvarima poput kopanja zemlje njuškom u potrazi za hranom. Ostale svinje su je smatrale čudnom i dosadnom, jer je stalno govorila o nebulozama koje ih nisu zanimale.

Ustrajavši u nekonvencionalnim postupcima, Divlja Svinja je postala svojevoljni izopćenik iz čopora i druženje s drugim svinjama smanjila je na minimum interakcije.

Mnogo godina je prošlo, a Divlja Svinja je i dalje mislila, makar još ništa nije mogla dokučiti. Sve više i više pitanja vrzmalo joj glavom i brzo je starila.

Ostale divlje svinje i dalje su ležerno lutale kao i prije, sve dok se ne pripitomiše i postadoše domaće svinje spremne za klanje. Uvidjevši njihovu glupost, Divlja Svinja je do kraja raskinula sve obiteljske veze i napustila je šumu. Bila je uvjerena da je predodređena da bude upamćena u povijesti i to je namjeravala ostvariti. Otišla je tražiti čovjeka za kojeg su ptičice pričale da ima posebnu kutiju koja može zauvijek sačuvati sliku nekoga ili nečega. Zvali su ga fotograf.

Divlja Svinja našla se u velikom gradu imena Zagreb, gdje je navodno živio taj čovjek s aparatom koji sprema slikovne uspomene. Grad je bio bučan, pun ljudi, automobila, zgrada i smeća. Osjećala se izgubljeno i uplašeno, ali je ustrajala u potrazi sve dok napokon nije došla do kuće pred kojom je stajala velika tabla: „Foto atelje – Životinjsko carstvo“. Na manjoj tabli ispod pisalo je: „Majstor fotografije – Josip Kraš“. Divlja Svinja je bila uvjerena da se nalazi na pravome mjestu. Fotograf je bio star i mršav čovjek, koji je nosio naočale i bradu.

– Tko si ti i što želiš? – upita je fotograf.

– Ja sam posljednja Divlja Svinja na svijetu i želim po nečemu ostati zapamćena. Ovjekovječite me za sva vremena.

Fotograf pristane na njezinu želju. Uzeo je fotoaparat i odveo je u svoj vrt, usred zelenila i cvijeća gdje je Divlja Svinja ponosito pozirala starome majstoru s analognim strojem.

– Ti si Divlja Svinja, ugrožena vrsta, uslikana u foto ateljeu „Životinjsko carstvo“, broj 220. Biti ćeš umnožena u ograničenoj nakladi i ljudi će žarko željeti imati tvoju sličicu u svojim albumima – reče joj fotograf.

Divlja Svinja s olakšanjem prihvati svoju sudbinu i izumre.

Godine su prolazile, a znanstvenici su marljivo radili na projektu kloniranja izumrle Divlje Svinje. To su željeli učiniti iz vrlo jednostavnog razloga – znanost je uvelike uznapredovala i shvatili su da oni to mogu. Službeno obrazloženje projekta bilo je da njihova motivacija proizlazi iz želje za boljim razumijevanjem genetskih i evolucijskih aspekata vrste iz obitelji Suidae, te potencijalnih koristi za ponovnim stvaranjem izumrlih životinjskih vrsta. Njihov laboratorij bio je opremljenom najnaprednijim uređajima za genetski inženjering pomoću kojih su pokušavali replicirati genetski materijal Divlje Svinje. Tim znanstvenika koordinirano je radio, pažljivo manipulirajući mikroskopskim elementima DNK. U bijelim kutama oprezno su se kretali u sterilnom laboratorijskom okruženju, ali usred te preciznosti, svaki trenutak bio je ispunjen uzbuđenjem i neizvjesnošću.

Doktorica Miranda Grizli bila je vrhunski ekspert na poljima genetike, biotehnologije i molekularne biologije. U svojstvu voditeljice tima međunarodnih znanstvenika, koncentrirano je promatrala zaslon računala i davala upute nižerangiranim suradnicima:

– Ovo je ključno – promrmljala je, ozbiljna izraza lica. – Vrijeme je za pokretanje stroja.

Nakon što je dala znak asistentu da pokrene proces, monitori su počeli signalizirati nesklad, a slika na ekranu postajala je nestabilna.

– Što se događa?! – upitala je dr. Grizli, a njezin povišeni ton izazvao je uzbuđenje u laboratoriju.

Jedna od mladih svjetskih znanstvenih nada, doktor biotehnologije Ivan Testera, promatrao je rezultate s nelagodom:

– Čini se da smo slučajno unijeli dodatne elemente. Nešto je promijenilo genetski kod tijekom procesa kloniranja, uzrokujući poremećaj u svinjinu mozgu. Kombinacija metoda krioprezervacije genetskog materijala, genskog uređivanja i napredne tehnologije kloniranja -izazvala je neočekivanu reakciju.

Dr. Grizli zabrinuto pogleda prema svojim suradnicima:

– Očito smo dobili nepoznatu varijablu. Ali što smo to stvorili?

Začuo se prasak. U futuristički dizajniranom stroju s nizom svjetlećih indikatora došlo je do energetskog pražnjenja; počeo je zavijati alarm i sukljati dim. Nakon još jedne glasne eksplozije i bljeska, iz stroja se pojavi svinja koja nije bila Divlja, već dramatično različita od očekivanog rezultata kloniranja.

– Ovo nije bilo planirano – izustila je dr. Grizli, a laboratorij se ispunio neugodnom tišinom. – Došlo je do radikalnih genetskih promjena i stvaranja potpuno novog, agresivnog i nekontroliranog entiteta. Stvorili smo Ludu Svinju!

Luda Svinja, očiju neobjašnjivo krvavo-crveno-svjetlucavih, prijeteći skoči pred znanstvenike, mašući ispred njih ogromnim kljovama. Bila je nasilna, neustrašiva i gladna.

– Stručljaci, sad ste moji! – poviče Luda Svinja i izmasakrira znanstvenike, tvorce njenog postojanja, komadajući ih na sitne komadiće i razbacivajući ih po prostoriji koja se u hipu oboja u crveno. Zadovoljivši trenutni ubilački nagon, pobjegne iz laboratorija u svijet.

Luda Svinja je instinktivno pošla tražiti svoje korijene, no pronašla je samo mrkvu u jednome vrtu. Mrkvin okus nije bio u skladu s njenim sofisticiranim ukusom pa je pojela vlasnika povrtnjaka koji se pokazao kao izvrstan zalogaj za luđačko nepce. Nakon toga proždrla je još mnogo ljudi dok oni konačno nisu shvatili da im prijeti velika opasnost od te grabežljivice koja je širila strah i kaos, ostavljajući trag pustoši. Njezina ludačka agresija izazivala je noćne more svakom preživjelom. Da bi stvarnost bila još gora, osim krvoprolića, širila je i zarazni virus koji je sva moguća stvorenja pretvarao u „Lude“: Lude Krave, Lude Kokoši, Lude Pčele, Ludi Kompjuteri, Ludi Tulipani i ostali animal stultumi nadirali su u stadima, jatima, rojevima, hardwerima, teglama i napadaše ljudsku, životinjsku i ostale neodređene rase.

Grupa ujedinjenih svjetskih vojnika i pridruženih znanstvenika okupila se u podzemnom tajnom vojnom kompleksu kako bi smislili način suprotstavljanja ludilu protiv čovječanstva. Na čelu operacije bio je general George Wuhan Staljin, višestruko odlikovan veteran s bogatim iskustvom u klasičnom ratovanju protiv ljudi, no ovoga puta suočavao se s nečim potpuno neobičnim.

Dok su stajali oko okruglog stola prekrivenog digitalnim kartama, znanstvenici su na velikim ekranima brzo analizirali podatke prikupljene iz svih dijelova svijeta. Neki su izvodili složene matematičke proračune, dok su drugi pregledavali postojeće izvještaje. General Staljin je stoički promišljao način usmjeravanja vojne moći protiv ludog neprijatelja.

– Imamo li kakve informacije o njihovim potezima? – upitao je general Staljin, gledajući prema vodećim znanstvenicima.

Sestra blizanka tragično ubijene doktorice Mirande Grizli – Bernarda Grizli, voditeljica tima genetskih inženjera, na velikom digitalnom ekranu prikaže kartu svijeta s gusto obilježenim točkama napada; odnosno karta svijeta se nije ni vidjela od točaka.

– Prema našim analizama, čini se da su „luđačke pojave“ koordinirane u nekoordiniranosti. Napadaju baš svuda po zemaljskoj kugli. Zadnji izvještaj nam govori da su Ludi Morževi usmrtili sve Eskime na Sjevernom polu. Moje stručno mišljenje je da im se trebamo osvetiti po svaku cijenu.

General je kimnuo, duboko promišljajući.

– Očito je da su nam potrebne napredne taktike i tehnologija kako bismo se suprotstavili njihovom ludilu. Ovu svjetsku krizu treba riješiti odmah. Nazvat ću predsjednika.

General pristupi komunikacijskom uređaju na stolu, pripremajući se za izravnu vezu s poglavarom slobodnog svijeta. Uzimajući slušalicu i stavljajući je u uho, pritisnuo je tipku za uspostavu veze.

– Predsjedniče – pozdravio je Staljin, dok su svi ostali u sobi tiho pratili razgovor.

– Generale Staljin, izvještaj! – odgovorio je predsjednik s ozbiljnošću koja odražava težinu situacije.

– Naši znanstvenici su iznijeli preliminarne rezultate. Čini se da su divlje svinje postale lude svinje ubojice koje svoje ludilo prenose na svako živo biće, pa čak i na neke stvari. Situacija nije dobra! Preostaje nam ludilo ili smrt!

Predsjednik je tiho uzdahnuo.

– Jeste li pronašli način kako se suprotstaviti njihovom napadu?

– Još uvijek radimo na prilagodbama naše tehnologije, ali ja osobno imam strategiju za trenutno obuzdavanje njihove agresije. Plan je riskantan, ali zasigurno će izbrisati ludilo s kugle zemaljske. Samo mi morate dati odobrenje za napad – rekao je Staljin, iznoseći osnovne taktičke informacije.

Predsjednik je bio tih nekoliko trenutaka, jer je shvatio o kakvom „konačnom rješenju“ Staljin govori.

– Generale, imate moje potpuno povjerenje. Napravite sve što je potrebno kako biste zaustavili prijetnju našem ispravnom načinu života. Jedino trebate pričekati da se odabrani pripadnici naše vrste evakuiraju u skloništa. Dajte nam osam sati i zatim imate zeleno svijetlo za napad. Kod „Crvena majmunska guzica“ je aktiviran! Ponavljam: kod „Crvena majmunska guzica“ je aktiviran!

– Razumijem, predsjedniče.

– Staljine, neka Bog bude na našoj strani – rekao je predsjednik, završavajući razgovor.

General Staljin izvadi slušalicu iz uha. Njegov pogled je bio čvrst i odlučan.

– Namjestite finalno odbrojavanje na sve ekrane, za osam sati započinjemo akciju, a dotle čekajte – naredi Staljin.

Sat je neumitno otkucavao i kada je vrijeme stiglo do zadnjih trideset minuta, general Staljin obavijesti suradnike o detaljima realizacije globalnog vojnog udara.

– Predsjednik je dao dopuštenje da ispalimo sve moguće projektile kojima raspolažemo u nuklearnom arsenalu na sve kontinente zemaljske kugle. Kada ovaj sat koji otkucava vrijeme dođe do nule – to će biti kraj našeg neprijatelja.

Nastao je tajac. U prostoriji se nije moglo čuti niti muhu, niti mušicu, ni komarca.

– Ali... zar tim potezom nećemo nauditi i sebi? – jedina se usudila upitati doktorica Bernarda Grizli s obzirom da je bila u romantičnoj vezi s generalom Staljinom.

– Bernarda, zar ne želiš osvetu za svoju sestru? – pokuša je uveriti Staljin u ispravnost odluke.

– Da.

– Onda shvati da nam ne preostaje nam ništa drugo nego da upotijebimo svo nuklearno naoružanje. Nismo ga upotrijebili kako spada još od Hirošime i Nagasakija. Svi na svoje pozicije! Moramo borbeno djelovati prije nego što svi poludimo!

Bernarda Grizli i ostali prihvate neumitno. U potpunoj tišini svi su očekivali trenutak lansiranja projektila. General Staljin je hladnokrvno hodao oko prozirne kupole centralne konzole sačinjene od neprobojnog stakla u čijem se središtu nalazio crveni gumb. Nakon izvršenja niza protokola najviše razine, kupola konzole se polako otvorila.

Staljinovo srce je brže zalupalo. Njegova ruka je drhtavo lebdjela (ne od straha, već od posljedica alkoholizma i neuzimanja današnje doze žestokog pića) iznad crvenog gumba, spremna za odlučujući pokret.

– Započnite protokol lansiranja! – naredio je Staljin, a tehničari su odmah počeli s posljednjim procedurama prije aktivacije.

Svjetla su treperila dok su prostorijom odjekivali zvukovi pokretanja sustava. Napetost se mogla rezati tupim nožem. Konačno, nakon nekoliko kritičnih trenutaka, sve je bilo spremno.

– ...TRI! DVA! JEDAN! – odbrojio je Staljin gledajući u sat i odlučno pritisnuo crveni gumb – aktivirajući svo nuklearno naoružanje. Snažan tresak protresao je kompleks, dok su se svi u prostoriji uplašeno gledali u tišini.

Nastao je jedan veliki BUUUM, a po planeti Zemlji gljive su počele nicati kao poslije kiše.

Na taj način ljudi su uništili sve „lude životinje“ i ostale „lude stvari“, no na nesreću iskorijenili su i većinu čovječanstva. Opstale su samo malobrojne skupine preživjelih. Među njima su bili teoretičari zavjera – „prepperi“, koji su se godinama pripremali za moguće scenarije smaka svijeta i sada im se konačno nitko nije rugao zbog toga. Naravno da je preživjela i odabrana elita. Među njima bili su političari, znanstvenici, vojnici i bogati močnici – kojima je unutar osam sati najtajnijim protokolom sigurnosti javljeno što će se dogoditi i koji su najhitnijim postupcima evakuirani na sigurno. Ti odabranici sada su nervozno sjedili u podzemnim bunkerima okruženi tjeskobom i pohlepom, gladni moći i žedni kontrole, čekajući povratak na svijetla pozornice čovječanstva.

Nakon nekoliko godina, kada se donekle raščistilo radijacijsko zračenje, iz svojih duplji počeli su izlaziti preostali pripadnici ljudske rase. U početnom stadiju uspostavljen je novi društveni poredak – realiziran osnivanjem „Svjetskog Plemena Divlje Svinje“.

I tako je iznova stvorena civilizacija i sve se počelo ponavljati, a Divlje Svinje ludo su se smijale lutajući šumom… HA HA HA HA HA HA…