Marinko Koščec
DILEMA
Nijedan element ove fikcije nije nepovezan sa stvarnim osobama i događajima.
Je li to dobro ili loše? Oduvijek me veselilo tako uzvratiti na bilo što, pitanjem koje to nije već samo simulira zanimanje za novost, Sprema se kiša ili Upoznala sam nekoga i više se nećemo viđati ili Našli su tragove života na Jupiteru, a ti nasmiješen, nedodirljiv, totalno iznad situacije, Je li to dobro ili loše?
Pošteno govoreći: isprazna, djetinjasta zabavica.
No sada, u ovim okolnostima, pitanje je sasvim primjereno. Itekako je teško odgovoriti je li ovako bolje ili gore.
I dalje ne shvaćam kako se dogodilo. Bilo je dovoljno par nehajnih koraka.
Hajdemo od početka.
Blaženka zastaje pri izlasku. Dnevnim boravkom provlači pogled poput žileta.
Slušaj me dobro, kaže, do navečer ovo ima nestati. Okej?
U tom trenu zapravo čujem samo taj logopedski okej, ispljunut s vrhunca njezine samodopadne nadmoći, s groteskno otegnutim uzlaznim e koje mi se zabode u uvijek isti živac kraj kralježnice i na čelo mi zalijepi etiketu „debil“. Pristojna osoba tako se ne bi obraćala ni djeci s posebnim potrebama, ali ona iz svojeg okééj izvlači neko sublimno zadovoljstvo. Nanjušila je meko mjesto pa ne propušta ugristi.
Sada pak čujem još koješta, još iritantnije. Taj slušaj me dobro što razgolićuje njezinu neostvarenu želju da postane učiteljica, boginja jata gnoma vječno žednih mudrosti. Nažalost, postala je službenica banke, a tamo su je dresirali da šuti i sluša, i to jako pažljivo, u to su joj umijeće upregnuli sve mentalne resurse.
Pa ima nestati. Pompozno, prepotentno, koliko i jadno. Sitna li joj je duša. Otkako se ipak odvažila govoriti, ne bi li izmislila novu sebe, glas vježba izdavanjem zapovijedi. I to kod kuće, gdje joj nitko nikada nije gazio po glavi. Unutar naša četiri zida osvetit će se za sve što je prešutjela vani, tu će reći što ima biti.
Pa onda još gađenje koje nimalo ne skriva izgovarajući ovo. Istina, riječ je o zbilja impresivnoj masi artikala od papira, plastike, keramike i drugih materija, privremeno pohranjenih, prije nekoliko minuta ili tjedana, na stolić, na kauč, na pod. Ovo je eufemističan pojam, punim imenom Ovo Sranje. Ovo je metonimija za mene. Sav taj junk kojim sam zatrovao njezin Lebensraum nije moj proizvod, to je moja srž.
I ima nestati. Ona bi mene nestala. Više se ne uklapam u sliku, pokraj njezina unaprijeđenog, odvažnog, govorećeg ja. A još nedavno oduševljavala ju je svaka moja riječ. Tako si zanimljiv, uzdisala je, tako duhovit, obožavam te slušati.
Kad Blaženkini koraci po stepenicama zamuknu, palim džoint. Jer se pred njom ne bih usudio? Ha ha. Naravno da me baš briga što ona misli o tome. Ali ovako guštam u miru, bez natezanja.
Istina je, čemu to poricati, znam s riječima. A zašto bi se čovjek odricao svojih vještina? Pri upoznavanju s njezinom mamom, prve riječi bile su mi Gospođo, dopustite da Vam čestitam. Na čemu? Kako na čemu? Pa pogledajte ovo (dlanove rastvaram prema Blaženki kao da je upravo pred nas spuštaju s neba). Znate ono kad na natjecanjima u ljepoti djevojke izađu pred publiku, a ona im plješće? Promašeno. Jer sva zasluga za zadivljujući prizor pripada onima koji su ga stvorili, dakle roditeljima. Uz to, što god se na Vašoj kćeri vidi izvana, neznatno je prema onome što se razotkrije kad je čovjek upozna.
Golem sam kredit time stekao. A nije jedini. Druga presudna stvar je osvojiti prijateljice. Loš dojam koji na njih ostaviš podmuklo će glodati i s vremenom ti doći glave. Blaženka mi je, ne skrivajući zadovoljstvo, usput i ponos na vlastiti odabir, prenosila ocjene svojih prijateljica: Kako je šarmantan! Kako galantan! Kako zainteresiran i pažljiv sugovornik!
Zaliha pozitivnih bodova nedvojbeno joj je pomogla da nađe razumijevanja za moje davanje otkaza u firmi. Ne zaslužuješ zlostavljanje, mili, predragocjen si mi da patiš. Izdržat ćemo neko vrijeme s mojom plaćom.
Također zahvaljujući zalihi, neko vrijeme je potrajalo. Blaženka me nije nimalo požurivala nakon što sam je obavijestio da moj povratak u svijet rada neće biti moguć bez određene pauze. Nema problema, uvjeravala me, ne moraš se brinuti.
Naravno da sam se brinuo. Nije se lako nositi sa statusom uzdržavanog muškarca; ego iz dana u dan trpi itekakve udarce. Ali ja sam ih herojski podnosio. Davao sve od sebe. Bio sam spreman poginuti na terenu.
A brinuo sam se i za nju. Jer Blaženka je očito sve teže podnosila svoje radne dane, koji su često otkidali i od večeri. Isprva, činilo se da sirotica pati nadasve, ako ne i isključivo, zbog naše razdvojenosti; da nema drame na poslu koju zagrljaj neće izbrisati. No ljekovita moć zagrljaja s vremenom je splasnula. Prestala je pokazivati čežnju, pa i potrebu za njima. Pokazalo se da je problem ipak u prirodi njezina posla, koji od nje zahtijeva da procjenjuje interkvartilne raspone alternativnih kretanja osnovnih projekcija, da ponderira percentile distribucije i revidira posljedice pogoršanja cikličkih komponenata u skladu s harmoniziranim indeksom.
Treba istaknuti da mene na poslu nisu nikada baš toliko mrcvarili; nisam se uspijevao ni umoriti. Ali imao sam problem, te i dalje imam, s konceptom posla. S uvjerenjem da prekrasni dar života treba otplaćivati radom za plaću.
Blaženki nije teško raditi, nego samo zaboraviti da se školovala za nešto sasvim drukčije, da njezino biće žudi za uzvišenijim, umjetničkim, bar donekle čovječnim sadržajima. Mjesto u banci prihvatila je za prvu ruku, dok ne stanemo na noge. Ali njezin su rad sve više cijenili, ili bar plaćali, uskoro već toliko da nitko razuman ne bi na taj novac pljunuo, naročito ne u podstanarskoj obitelji s jednim zaposlenim. Kući se vraćala kao ljudska krpa, krvavih očiju i ugašena pogleda, ali imala je moju podršku da izdrži, uvijek sam bio tu za nju, osobito teških dana slušao sam njezine tužaljke koliko god je trebalo.
A onda su zapuhali neki novi vjetrovi u onom svijetu vani, pa tako i u njezinoj banci. Ne videći nikakvu dodirnu točku s tim, nas smo se dvoje čudili paradigmi koja je natkrilila javni prostor kao nuklearna gljiva, cijelim sustavom restrikcija, zabrana, sankcija, isključivanja i progona.
U banci je prasnulo poput groma. U vidu otkaza menadžeru koji je svojoj analitičarki predložio da tablice koje mu je podastrla detaljno pregledaju na nekom diskretnijem mjestu. Vlam! Izvanredni otkaz, bez otpremnine. Nije se ni žalio. Nedugo potom, skandalozno je neinformirani voditelj PR-odjela jednu pripravnicu na probnom roku pitao nije li možda trudna. Na sudu se pokušao obraniti tvrdnjom da se iz inkriminirajućeg pitanja nikako ne može iščitati prijetnja otkazom budući da se samo šalio, pomislivši kako se djevojka zacijelo malo opustila preko vikenda jer je tog ponedjeljka izgledala nekako punije. Odvjetnik banke uhvatio se za glavu. Odšteta milijunska.
A zatim je, na moje zaprepaštenje, zahvatilo i Blaženku, inače iznimno rezistentnu na sve vrste pomodnosti. Upravitelj bančinog investicijskog fonda, poznat po preziranju i ponižavanju podređenih, imao je svoj dan velikodušnosti. Nadahnuto je odmjerio moju dragu i izjavio da joj crvena boja uopće ne stoji loše. Ona se bez riječi okrenula i uputila generalnom. Taj ju je na jedvite jade uspio nagovoriti da ne podiže tužbu, ali dobila je vlastiti ured, povišicu i nešto ležernija zaduženja.
Istog je tjedna počela trenirati boks. Neću reći da sam to očekivao, premda se promjena na njoj mogla pratiti gotovo kao u onim time-lapsovima rastvaranja pupoljka u prekrasan cvijet; te večeri kad mi je, sva ozarena, rekla da dolazi s treninga, ostao sam rastvorenih usta. Ali pribrao sam se dovoljno da uvidim koliko bi pogrešno bilo pokušati se podsmjehivati.
Boks je spektakularno djelovao na nju. Tijelo, sve napetije i masivnije, ubrzo je cijelo bilo satkano od kablova i brežuljaka koji su poskakivali pod kožom. Osim toga, boks joj se uvukao u jednu po jednu naviku, gestu, osobinu, preuzeo je sve njezino, od prehrane do rječnika.
Meketavom pjesniku koji se u tv-studiju zapleo u pokušaju da elaborira svoje aspiracije dobacila je, kroz zalogaj malodekstrinske pločice, da bi ga možda razbistrila jedna po pički.
U krevetu sam se sve teže otimao dojmu da su joj naše intimnosti tek produžetak treninga. Stalno je zahtijevala jače, brže; naslućivao sam da se izmjenično uživljava u ulogu vreće za udaranje i onoga koji udara. Najradije od svega me objahivala, stiskala bedrima poput drobilice za orahe i brutalno trzala zdjelicom, kao da nastoji sve pod sobom zaravnati s tlom.
Ukratko, našao sam se na konopcima. Povukao se u kut ringa. Nastojao sam Blaženki što manje zapinjati za pogled. Dok je bila na poslu, činio sam koliko znam da ne stvaram nered. Nažalost, puno manje od dovoljnog. Sa zaprepaštenjem sam pratio kako broj šalica popijene kave, papira i cedulja ižvrljanih nečitljivim bilješkama raste kao da se uspijevaju razmnožiti kad ih ostaviš jedne kraj drugih. I kako, unatoč najboljim namjerama, prljavo rublje ne uspijeva stići do namijenjene mu košare, nego ga opet i opet zatječem na umivaoniku, štednjaku ili gdje god moju fokusiranost otme neka hitnija misao.
No vratimo se današnjem danu. Nakon onog džointa spržio sam još jedan. Poštenije, još dva ili tri.
U međuvremenu se njezin povratak neumitno približavao, pa sam si u nekom trenu rekao eto, pokažimo dobru volju. Dovedimo prostoriju u prihvatljivije stanje. Međutim, otisnuti se s kauča pokazalo se prekrupnim zalogajem. Pa mi je kroz glavu prošlo da se, tako bar kažu, snagom volje mogu postići čuda. Nije li onda moguće naprezanjem volje postići da soba izgleda urednije? Da nestane, kao što reče Blaženka, bar dio tog svinjca. Evo, na primjer ova šalica. Puf, nestani!
I dogodi se.
Goli zrak. Ne, nije mi se zamaglilo, pipanje potvrđuje. Na mjestu šalice koju sam sekundu prije gledao rođenim očima materijaliziralo se ništa.
Treba mi vremena, i još jedan džoint, da to prihvatim. Naposljetku si kažem what the hell, probajmo još jednu.
I radi!
Motherfucker, kažem si, koja sam ja faca.
Udubljujem se, naprežem volju, paf, pof, skidam ih jednu po jednu kao na streljani, do posljednje.
Hoće li djelovati i na druge stvari? Fuit, odoše gaće s poda. Pepeljara. Posuđe naslagano u sudoperu. Čekaj, ne mikrovalnu.
I mic po mic, stan je kao ispod čekića.
Nemam što doli prigrliti otkriće. Svoju čudesnu moć. Znao sam, sad smijem to reći, da osim baratanja riječima imam i nešto zbilja korisno.
Ali bilo bi zgodno doznati funkcionira li i na daljinu.
Televizor, stišana tona, prikazuje predsjednika. Spopada me smijuljenje. Pa da, he he, moglo bi biti od koristi i drugima, cijeloj ljudskoj zajednici.
Uto se javlja glas u glavi. Moja osobna manifestacija Razuma i Mudrosti, bez koje ne bih ni izbliza ovoliko postigao. Zauzdaj se malo, kaže, ne brzaj. Imaš pravo, kažem mu, treba utvrditi prioritete. Koliko će ova moć trajati? Što ako je municija ograničena? Ne bi je trebalo trošiti na bezvezarije.
Predsjednikovo lice odaje čovjeka koji se teško nosi s gađenjem. Prema cijelom svijetu ili samo prema sebi. Ili se strahovito dosađuje. I oko sebe traži krivca za to. U svakom slučaju, naduren je još više nego inače. Od bijesa samo što ne zagrize mikrofone koje mu guraju pred usta. Pojačavam ton.
… štite identitet nekakve lažljivice. Nekakve anonimne profesorice koja je u penziji. Ali mi naravno znamo tko je ta protuha.
U tom trenu predsjednik ostaje bez jednog uha. Lijevog. On to ne primjećuje. Nastavlja izbacivati rečenice trzajući glavom kao da pljuje. Nitko ga ne prekida, ali to je razumljivo. Tko bi se usudio predsjednika pitati Zašto Vam je nestalo uho?
Istina je da sam pomalo impulzivan. Da nije tako, ni nebo mi ne bi bilo previsoko. Priznajem, nisam baš uvijek uspio poslušati glas Razuma i Mudrosti. Događalo se da prst poleti prema obaraču pa kud puklo da puklo.
I sad mi žao čovjeka. Otac je i suprug. Kako će ovo objasniti kod kuće? Što će sve njegova djeca sad pretrpjeti u školi? Kao da im se nisu već dovoljno krvi napili zbog njegovih baljezgarija.
Dobro, možda funkcionira i u suprotnom smjeru. Treba isprobati mogu li vratiti ono što nestanem.
Ništa. Uzalud mi sve naprezanje, uho se ne vraća. Već su prešli na reportažu s požarišta. Nemam moć stvarati, samo pretvarati u ništa.
Ali eto ideje. Požari. To je nešto za mene. Eto kako ću svoj dar upotrijebiti na dostojan način. Ništenje preokrenuti u pozitivu. Posvetit ću se dobrobiti planete: bdjeti i zaustavljati požare gdje god se pojave. Odluka da sve svoje prinesem toj misiji preplavljuje me ushićenjem; ne da će unijeti smisao u moje postojanje, ona je nepresušan vrutak najčišćeg smisla. A zaposlenost zajamčena do kraja života; dok je šuma, neće ponestati požara.
Samo, ima i drugih dobrodjelstava, podjednako plemenitih, a možda i kapitalnijih. Urgentnijih. Zapravo ih je bezbroj. Misli mi počinju juriti tisuću na sat, izazivaju vrtoglavicu. Gotovo tjeskobu. Opet to pitanje izbora. O, kako često odvagivanje svega što je moguće poduzeti u konačnici spriječi poduzimanje ičega. Jer da se i raščetvori, čovjek ne bi stigao biti posvuda. Čemu se dati? U koju nedaću uperiti inverzni demijurški pogled? U smrtonosne bolesti? Bijedu i glad koje stalno vise nad nekim dijelovima Zemlje? Ili pak ljudske čimbenike propasti, prljave industrije, proizvođače oružja…?
Dobro, rat u Ukrajini gura se na vrh ljestvice. Samo, kako mu pristupiti? Naravno, najjednostavnije bi bilo jednim zahvatom slistiti Rusiju. Ali ide zima, Europa bi se posmrzavala bez ruskog plina. Koliko bi svrhe imalo nestati zlotvora s facom čovječje ribice? Nesumnjivo će se tamo naći još i gorih, koji u sjeni nestrpljivo čekaju da uskoče na njegovo mjesto. Što, dakle? Skidati tenk po tenk? Puno ih je, brate… Uostalom, ne bih li morao prvo svakog od njih ugledati vlastitim očima? Pa neću valjda ići onamo i bazati po kukuruzištima?
Tu mi sviće da su mi ograničenja nove moći nepoznata. Obuhvaća li samo materijalno, ili i apstrakcije: pojmove, ideje, osjećaje…? Mogu li, dakle, u vječna lovišta poslati fašizam i svu njegovu bližu i daljnju rodbinu, kao i još desetke drugih izama? Pa tako i, recimo, prostor za komentare ispod članaka na portalima? Pa onda techno, trans i trap, takoreći svu domaću glazbu od početka devedesetih, devedeset i devet posto domaće filmske produkcije, pridjev domovinski, kompletan ljudski sadržaj svih zgrada u kojima se obavljaju političke djelatnosti, uvjerenje da profesorica mrzi tvoje dijete jer je inteligentnije od nje i da nije tvoj problem kad ti se pas posere na pločnik, glas koji te iz mobitela izvješćuje da se bliži dan Njegova povratka među nas ili za tebe ima nevjerojatno povoljan paket telekomunikacijskih usluga, specifične intonacije pri izgovaranju određenih slogova, neograničenost vremena koje su neki u stanju provesti u razgovoru s blagajnicom u Lidlu, sklonost nošenju klompi na katu iznad i dinstanju luka u osam ujutro na katu ispod, zadah češnjaka na zatiljku pred šalterom, koncept šaltera, otimačinu ozakonjenu putem bankarskih usluga, svaku praktičnu primjenu i misaonu derivaciju pojma banka…?
Uostalom, djeluje li moć i u virtualnu svijetu, odnosno ako je u nešto usmjerim preko interneta? No, to je bar lako isprobati. Google Maps mi se otvara na Sloveniji. Hm, šta ja znam. Uzmimo radije Austriju, bar će se primijetiti da fali, a kome će konkretno faliti? Thomasu Bernhardu sasvim sigurno ne, ni Elfriedi Jelinek. Možda onima koji su navikli skijati u Bad Kleinkircheimu. No brzo će ga u njihovu sjećanju prebrisati Brunico.
Rezultat je zbilja fascinantan. Pribojavao sam se da će na mjestu Austrije nastati rupa te će zbog mojih mušica svijet ostati škrbav. Ali ne. Zemljovid je spremno reagirao i popunio prazninu, crte su se uredno preklopile. Stvorio se granični prijelaz Šentilj-Passau.
Žurim provjeriti. Naravno, iz smočnice je nestalo pakiranje Mozart kugli, nečiji poklon. Ionako tu gadariju ne bismo ni taknuli. Utipkavam „bečka šnicla“ u tražilicu. Najbolja Googleova ponuda je „leskovački voz“. Malo meditiram za čime bih eventualno ja mogao zažaliti. Bio je onaj neki redatelj Michael kako već… ne mogu se sjetiti. Očito je nebitno.
Nešto me drugo zabrinjava. Nije li odveć lakomisleno razmahivati se tim moćnim oružjem? Da ne bude tko se mača laća… Što bi bilo kad bih ga slučajno, nehotice, usmjerio na sebe?
Jedva stižem dovršiti tu misao i već je prekasno. Već se dogodilo. Gledam prema svojim nogama, rukama, tamo gdje su se nalazile prije samo sekundu: ničega.
U panici, hvatam se za mogućnost da sam zapravo jedini koji može vidjeti sve te natprirodne promjene. Tražim utjehu uvjeravajući se da je to ipak samo u mojoj glavi. A onda se oglašava zvono: dostavljač s nekakvim paketom. Otvaram. Uđite, kažem. Ali on ostaje nepomičan, s pogledom u prazno. Zvoni još jednom kao da na pragu pred njim nema nikoga.
Za sat ili dva, kad se Blaženka vrati, zapanjit će je fenomenalno uredan stan. Moja odsutnost neće je zaokupiti. Tek će se satima poslije začuditi što u mobitelu ne može pronaći moj broj. Kratko će se premišljati bi li nazvala policiju, pa slegnuti ramenima. Ako joj nekad, još jedan posljednji put, mislima proleti nešto poput sjećanja na mene, bit će to tek dojam neodređene, bezoblične praznine. U njoj će možda biti zerica žala, ali zacijelo puno više olakšanja, a nimalo razloga za dilemu. Moja je, naprotiv, poput duboko zabodene špranje; možda će me vječno razdirati. Jer koliko god odvagujem je li ovaj obrat dobar ili loš, dolazim do istog odgovora: pomalo i jedno i drugo.