Ivan Zrinušić
DRAGI GORANE
Dragi Gorane,
ni a ni be od mene posljednjih mjeseci, primi zbog toga isprike duboke kao Dunav oko Đerdapa.
Da ne pomisliš da je osobno, daleko bilo, nisam se javljao nikomu, nisam, zapravo, ni iz kuće izlazio, jer klesao sam novi roman. Monika obavljala kupovinu, kuhala ručak, šetala Coxa, otpisivala ljudima... Znaš da nisam od onih koji porod djela daju na sva zvona (previše babica, je li), ali, evo, tebi mogu priznati: sad već ozbiljno razmišljam o opciji jednog okružnog maila, ništa ekstravagantno, tek u smislu: dragi prijatelji, molim vas da se do daljnjeg suzdržite od pokušaja stupanja u kontakt – POČINJEM RADITI. Jer, Gorane moj, ako Monika i inače obavlja kupovinu, kuha ručak i šeće Coxa, ta korespondencija, pa to se pentralo do neizdrživosti: jest ona odgovarala i na mailove i na poruke, ali povremeno je ipak, livadu ti pokosim, morala upitati što da napiše. Znam ja da je vama arhitektima to misterij, vi volite svoje zoomove, i bruncheve i ručkove i večere, razmjenu mišljenja, ali kreativac, kreativac se mora tako izolirati, da ima apsolutni mir: inače ode mast u propast, piši kući propalo. Sad sam već skoro gotov, trebat će još dvadesetak kartica (kartica, to ti je 1800 slovnih mjesta – ja si fino naštimam veličinu slovâ i prored tako da jedna kartica otprilike odgovara jednoj stranici u Wordu), a imam cio epilog u glavi pa nije problem, čista daktilografija. Zadovoljan sam kako je ispalo. I pustimo skromnost farizejima: mislim da će ovo odjeknuti, i kritičarskim i čitateljskim miljeom, tema je jedinstvena, fabula s mnogim sporednim sokakom, stil oštar kao žilet, bježao sam i vraćao se dok svaka riječ nije sjela na svoje mjesto. Da mi je biti moj urednik! To ti je, Gogo moj, najlakše zarađen honorar, vjeruj mi. Ja ti tekst tako picnem, ama šta ćeš ga više uređivati. A ovaj okelji potpis i uzme pare, eto, samo zato što je, je li, pročitao. No dobro.
Nusto, moram ti povjeriti jednu jezivost, jednu sliku koja mi, poput otrovnog isparenja nekog kasnog Goye, opsjeda sjećanje: ti si prije botanički vrt nego lajavac, pa ipak, zamolit ću te neka to ostane među nama, znaš i sâm kakve me hijene i strvinari imaju na piku, a da nisam još ni prdnuo u fenjer, zašto im davati materijala: rekoh prije kojeg retka, isijava iz Monike podrška kakvu čovo od lijepih slova samo poželjeti može, žena je kao tasmanijski đavo iz onog crtanog filma, u par vihora oko vlastite osi odradi ono za što bi meni trebali tjedni... Ali, Gorane moj, nedavno mi, u pauzi od proze, u kuhinji – točno se sjećam da je bila nedjelja – iznebuha u svijest umaršira i kohortica stihova; gledam taj kivi, tu bananu, taj ananas i mango, to kokosovo mlijeko, gledam kako se sa zerom limuna i đumbira stapaju u eliksir čija ti sama boja već krijepi žiće, i sjetim se Mandeljštama pa se primim Moleskinea (takve je tekice i Hemingway koristio) i Rotringa i pustim da isteče:
Reci mi, voća blenderu,
Pulpi sočnih dželate,
Zar kad mesu uzmeš mjeru
Nadvisiš i krvave pelate?
Mene se ne tiče što cmolji
Zbog smoothijevskih čežnji svojih –
On od milja kaže: »Kolji!«
Te mu odar stoga skrojih.
I dadnem ja Moleskine prelomljen na toj stranici Moniki na čitanje, jer svaki joj tekst, čim je gotov, uvijek dadnem na čitanje prvoj, znaš to – a ovo je samo isteklo, nema tu ni minimalne naknadne dorade – i kaže ona, pazi sad, kaže ona, onako tegobno, uz vijugav izdah: »Joooj...« Baš tako je rekla, »Joooj«. »Pa dobro,« osupnem se ja, razumiješ me: sad već i pomalo ljut, »čitala si Mandeljštama, žena mu se zvala Nadežda, jebote! Ne vidiš omaž, ne vidiš naklon?!« I zamisli, odmahnu ona rukom, okrenu se i ode bacati veš u mašinu. Tek tako, to je to, za nju zatvorena tema. Čekaj, čekaj, mislim si ja, iduća pjesma bit će čik pogodi o kome, pa vidjet ćeš onda šta je jojkanje.
Ali da, lažem te, ustvari: bio sam izvan kuće: bili SMO izvan kuće: baš prošli vikend. Majino vjenčanje, znaš da su ona i Hrvoje stoljećima skupa, a taman me propuhom satro ječmenac, buknuo kapak, odojče ti žvaknem, bezmalo ćorav na desno oko: nisam takav mogao za volan. Monika, pa sjećaš se kako vozi, džabe ja govorim, ali dobro, nekako se dotepli... Malo sam se i našalio, prigodno: pitam ti ja nju: »Misliš da je ovo grad po mjeri čovjeka?« Kaže ona: »Šta, Đakovo?« A ja ću na to: »U usta ti ga spakovo!« Djetinjasto, priznajem, i imao sam sreće da je izgovorila 'Đakovo', inače bi mi bio propao geg, ali eto joj malo za onaj »Joooj«. Elem, bio to petak, sutradan vjenčanje, pa spavat ćemo kod Maje i Hrvoja, ipak su njih dvije seke, da se malo podružimo u osam očiju, sedam i pol, ako računamo ječmenac. Napravila Maja fantastične burritose s piletinom, ljuti ko čopor đavolâ (bolji i i od onih što smo jeli ondje između Cvjetnog i Trešnjevke, kako li se zvala gostioničica?), nakon večere rekla: »Daj mi smotaj jednu slim, damsku.« A inače ne puši. I zapalismo svi, Hrvoje onaj svoj cigarilos, i tu ti se ja sjetim da im nisam potpisao knjige, pa rekoh: »Hrco, hajde donesi sve moje knjige koje imate.« Da sam minutu ranije bio umro, ne bih danas znao da taj moj šogor može biti toliko zbunjen: ponovih samilosno: »Hrco, hajde donesi sve moje knjige.« Ustao ovaj, otišao u dnevnu, vratio se samo s romanom. Prirodno, upitao sam: »A pjesme niste kupovali, nijednu zbirku?« Kaže šogor: »Pa nismo, gdje se to uopće može kupiti?« »Kako gdje,« ispalim, »pa eno vam kod Franjića svih šest komada...« I zamisli, pita on mene, da tko je taj Franjić. E, pa, tu sam odustao, mislim si: vaša sramota. I ništa, repetirao sam Rotring, nadrljao, sad ipak malo preko volje, ali s višim ciljem u vidu:
Maji i Hrci,
bračno, lačno, probitačno –
26. 8. 2023., Đakovo
Z.
Sutradan okrpila se Monika jednom modrikastom opravicom, neuglednom dozlaboga, ako se pita mene, a mene se očito ne pita, malko i ofucanom, nosila ju još dok bjesmo mlađan par: »Takva misliš ići?« upitah: odšutje. Gorane moj dobri, jesmo i ona i ja malo na svoju ruku, ja ti to dobro znadem, teško će kreativni proces poteći iz, da tako kažemo, posve građanski orijentirana čove, ali zar je to mnogo, očekivati od žene da se donekle upristoji kad izlazite u javnost? Ne mora tu biti nekog grande kinđura, tek, eto, da ne bude baš bruka. Ta i ja sam nazuo one gležnjače na špic, koje mi se, malo je reći, gade. I, da, obred kao obred, ali – em pripeka, jedva dišem čak i u crkvi, gdje povazdan inače harači svježina, em škiljim od ječmenca tog nesvetog, em, da prostiš, šuljevi mi proradiše od burritosa, a znoj se slijeva niz trticu, peče li ga, boli li ga, svrbi li ga – ispatih se kao Lazar. Odahnuh tek kad se obresmo u sali za svatove, ti klimatizacijski uređaji, danas bez njih ljeta su – da ostanemo na religijskoj liniji – inkvizicijski isljednici, barem u ravnici. (Hotimice rima.) A i ugoda kao ugoda, teško da dugim vijekom odjekuje: moj Gogo, sintesajzer i ti jadni mladi ljudi koji se izdaju za muzičare, glazbenike, što li, pa nije trebalo dugo da cijela sala ustane i zacupka, makar postrani, onako iza stola, te još plješću dlanovima (hotimice pleonazam), u krvnoj zavadi s ritmom... Navalio ti ja od muke na tu đonaru što su služili – a od čega nego tobože od šljive – momak u bijeloj košuljici i crnim hlačicama brzo odustao i donio bocu, a bolje da nije, na njojzi etiketa: »Kumašin Bilić, 2022.« Moj kume Biliću, mislim si ja, pa da prostiš, ta ti rakija dijete umivala. I u neka doba, per aspera ad ponoćna sarma, priđe našem stolu jedan mladić, razdrljen, ali ipak, vidi se, nekako kulturan: kaže: »E, je l' imaš ti...?«, i počeša se palcem i kažiprstom po nosu. Ja si mislim: veliko zlo, ta ambrozija, a paralelno s tim namignem Moniki i reknem joj: »Hajde, skokni do auta, ne bilo ti zapovjeđeno...«, e da bih umah odgovorio i njemu: »Imam, kako ne.« (Da mi je, Gogo, komadić tvoje anonimnosti.) Svašta mladić ispriča, no izvukoh iz njega ime, radilo se o jednom Damiru. Kad se Monika vratila, primih od nje knjigu, repetirah Rotring te upisah:
Damiru,
bolje na ambroziju nego na se –
27. 8. 2023., Đakovo
Z.
Otpravivši ga pođoh u zahod, gdje mi – to ti mogu odmah reći – nije bilo mrsko – iz čista inata spram te služinčadi neukusa – pomokriti se u lavabo. I ovdje ću stati, jer ostatak noći nije za spomen. Nego, kako ste ti i Iva? Ako se ne javljam, to je, pa znaš zašto: misli se kuju dok je željezo vruće.
Prijateljski tvoj
Z.