Matilda Škare Petrović
HEŠTEG
Sjedile su njih dvije na klupi, u gradskom parku, ali samo zato što nisu imale drugog izbora.
Netko se odlučio da nedjelja više nije radni dan i da apsolutno ništa neće raditi, osim ljekarni ili pokoje benzinske crpke, a nisu toliko nisko pale da sjede tamo. Sjedile su, dakle, na klupi, u gradskom parku, pustile su svoje psiće da trčkaraju uokolo, ispijale kavu s aparata i razglabale o trenutnoj životnoj situaciji i problemima koji ih muče. Velike naočale pokrivale su umorne oči i nos, koji je, kad bi se naočale maknule, odavao mjere određenih zahvata. Oči našminkane po svim standardima kozmetičke struke, jer nikad ne znaš tko te može vidjeti. Uvijek su bile spremne na sve situacije. Vrlo oštroumne, dovitljive i snalažljive, te dvije djevojke, dugih lasi, preko ramena, iscrtanih različitim stilovima i bojama. Od balayagea, ombrea i aersofta, tko li bi i znao sve te nazive doli naših vokabularistica.
Te dvije najbolje prijateljice, koje su se upoznale prije mjesec dana i odmah kliknule na prvu i zauvijek se vezale pravim, istinskim prijateljstvom, bile su vidno uzrujane nemilim događajem.
– Možeš li vjerovati, Anee, kako se usuđuju? I gdje bi sada pošteni i pristojni ljudi, poput nas, trebali piti kavu? Na crpki? Pa da nas neki brkati znojni muškarci, smrdljivi po benzinu, mjerkaju i komentiraju?! Grozno!
– Da, ne mogu vjerovati, Banee, što bismo trebale ostati doma i družiti se s mamom i tatom?
Njihov iscrpni dijalog prekinulo je obavljanje velike nužde jednog od psića.
– Jesi ponijela vrećicu? Hoćeš pokupiti?
– Ja da kupim za tvojim psom? Fuj!
– Pa i meni je fuj!
– Imaš pravo, oprosti.
Vratile su se svojim dubokoumnim temama, puštajući psa i njegove vanjske ostavštine da pomažu stvaranju bolje, zelenije površine koja ih okružuje. Koje aktivistice i ljubiteljice prirode, te dvije mlade žene! Nigdje u bližem krugu nije bilo toliko obzirnih djevojaka.
– Idemo se slikati pa da možemo objaviti.
– Možeee. Idem dozvati Cicija i Micija pa da stavimo da smo šetale s njima. Stavi hešteg vau vau!
– Kako odlično razmišljaš! Vauuu! – nasmijala se Anee.
– Banee se ustala i dok je dozivala Micija i napravila nekoliko koraka, koji su joj jako teško padali jer je hodala u novim štiklama, ugazila je u pseći izmet. Kako ponekad okrutna zna biti priroda koju toliko obazrivo čuvaju.
– Odvratnooo, pa ovi ljudi stvarno ne misle ni na što! Ovako ostaviti ovo na sred puta?
– Da, gdje im je pamet, kakav gazda, takav pas.
– Pff! – uzdahnule su obje i iako zgrožena potonjim događajem, Banee je skupila hrabrost da ode po Micija i vrati se po Cicija, kako bi ovjekovječili ovaj divan trenutak druženja u prirodi i održavanja prijateljstava i zelenih površina.
Uvijek je bila hrabra, požrtvovna i ustrajna. Koja bi samo prijateljica učinila takvo što, unatoč svojoj muci. Ipak, odvažna kakva jest, prešla je sve prepreke koje su je sputavale, uzdignute glave i nogu, kroz zeleni tepih prošaran zemaljskim dobrom, donijela je ne jednog, nego dva psića da bi prisustvovali ovom jedinstvenom činu, u kojem i oni, kao sporedni akteri, svjedoče skupljanju brojnih lajkova. Vau!
Dok je mobitel bljeskao poput farova kamiona na brzoj cesti koji upozorava druge vozače na opasnost, njih dvije su izvijale glave i pućile usne u smjeru malog crnog kružića na mobitelu. Društvene mreže gorjele su od ogromne količine vatrenosti i žara da je skoro izdano crveno upozorenje. Nakon što su se poprilično umorile od cijelog tog rada i dubokoumnih priča, odlučile su poći kući jer čuvanje malih četveronožaca nije niti malo jednostavno zadatak.
– Jesi došla autom?
– Ne, dečko će me pokupiti – odgovori Banee.
– Hoću pričekati s tobom? Ja ću pričekati tatu, išao je popraviti novu AA+ klasu.
– Ne treba, hvala ti. Meni je draže s mojom AAA.
Obje su se nasmijale, dale si poljupce u obraz, pazeći pritom da budu što udaljenije jedna od druge, da slučajno ne bi dotakle jedna drugoj obraz, koji se crvenio u pravilnom smjeru, što je bila posljedica konturiranja. Ne zato što su bezobrazne, nego upravo suprotno, jako obazrive, da ne kažemo obazrive. Osim toga, zbog raznih zaraza koje su kružile i kruže, opreza nikad dosta! Bolje se i malo žrtvovati, nego ponovno patiti u onim užasnim trenucima ostanaka kući ili ispijanja kave u parku. Kao da nije i ovaj jedan dan dovoljna žrtva. Pozdravile su se tako srčano i ushićeno da bi čovjek pomislio da se nikad ne bi mogle odvojiti jedna od druge. Nakon minute i pol koja je trajala kao vječnost, Anee se udaljavala od Banee koja je ostala čekati dečka. Nakon što se već poprilično udaljila, Anee se okrenula, za svaki slučaj, da vidi je li njena najbolja prijateljica još uvijek tu. Nije ju uspjela vidjeti od automobila parkiranih uz rub šetnice pa je skrenula prema drugom kraju parka, gdje su također bila parkirana vozila. Posegnula je rukom u torbicu i izvadila mali crni ključ kojim je ručno morala otvoriti vrata. Škripa vrata uznemirila je Cicija, kojeg je čekala kutija za vožnju ispod zadnjeg sjedala. Još jednom se osvrnula da netko ne bi uočio da se vozi u starom automobilu i krenula prema kući. Nekoliko puta je mjenjač brzine preskočio i još se upalila crvena lampica koja pokazuje malu benzinsku crpku, što je očigledno značilo da se mora posjetiti takva velika. Parkirala je pokraj uređaja s crpkom i nakon što ju je bjesomučno pokušavala povući čuje poprilično grub muški glas iza sebe.
– Mala, treba li ti pomoć?
Pomalo bijesna na prvi takt ove rečenice, okrenula se drsko i puna samopouzdanja, spremna na traktate, jer nije ona ničija mala i neće joj se netko znojan i smrdljiv po benzinu obraćati na taj način, kad ugleda njega, crnog, sjajnog, pogon na sve 4, eko koža i njegov crnomanjasti vlasnik još bliže njoj, sa zlatnim osmijehom i zubom. Sramežljivo se nasmiješila i rekla da može. Nikada do sada nije to napravila, barem ne ovako brzo, ali nije se mogla suzdržati jer je bila očarana. Nije mogla odbiti ni piće, odmah tu, na benzinskoj, jer nedjelja je. Taman kad je naručila piće sa slamčicom, kroz tamna stakla prozora, na mjestu gdje je ona maloprije ugledala svog crnomanjastog, iz starog parkiranog automobila, izlazi njena Banee i kreće prema trgovini. – Da AAA, pa ovo nije ni A! – pomisli gledajući u žućkasti, korodirani četverokotač.
Okrenula se prema svom crnomanjastom, da ga ne zanemari, ali ipak pazeći da je najbolja prijateljica ne primijeti jer ne želi je sada ometati, ali ni prekidati svoje nove poznanstvo. Tek sada je vidjela mišiće koji su se nazirali ispod bijele majice s natpisom, a ispod bijelog kratkog rukava nazirao se dio tetovaže nekog povijesnog sadržaja ili vjerskog, nije bila sigurna jer baš taj dan kad se to učilo u školi nije mogla doći. Shvatila je da što god to bilo, bitno je da voli svoju državu ili da je pun ljubavi prema već nečemu, jer to i jest ono bitno. Ne treba zanemariti da izgleda jako opasno i zgodno. Uz čašicu razgovora i čašicu žestokog pića, brzi i žestoki kakvi jesu, krenuli su u divlju vožnju njegovim crnim ljubimcem, a njen bijeli ljubimac pronašao je mjesto u njenom krilu, dršćući na svaki veći trzaj mijenjanja brzina. Što je brzina više išla prema gore, rastao je i strah malog Cicija i adrenalin naše Anee. Nije vjerovala u ljubav na prvi pogled, ali pri pogledu na jaku, tamnu, umjetničku ruku, koja je čvrsto prihvatila mjenjač, pa slučajno skliznula do njenog koljena, trnci su prelazili s donjeg dijela automobila do nje i učinilo joj se da ljubav možda ipak može doći tako brzo, kao što crni automobil vozi po autocesti. Bio je to dan za avanturu i promjene.
Nakon uzbudljivog dana i novog poznanstva koji će sigurno prerasti u veliku ljubav, nije više imala vremena ni za šetnje, ni za parkove, ni za Banee. Uostalom, razočarala ju je svojim lažima. Odlučila se posvetiti svojoj novoj ljubavi i karijeri. Postati netko i nešto. Jer koji je uopće smisao života ako samo besposličarimo? Anee je odlučila truditi se, raditi, omogućiti obitelji da bude ponosna na nju i da se čuje za nju. U cijelom tom ushićenju udari je pljuska stvarnosti i stvarno ju zaboli.
– Do vraga, odakle početi?
Njezin crnomanjasti vidio je da je nešto mori i nakon kratkog razgovora, ponudio joj rješenje.
– Imam ti ja čovjeka u poglavarstvu. Hoćeš da ga zovnem?
Silno uzbuđena zbog jedinstvene prilike koja joj se pružila, poletjela je svom dragom u zagrljaj, sretna što je našla tako sposobnog čovjeka poznatog u velikom društvu. Napokon će dobiti priliku ostvariti se kao žena radnica, jer uvijek je bila ratnica. Morala je obilježiti ovaj divan trenutak i objaviti na društvenim mrežama svoju sliku s napućenim usnama, zanosnim pogledom i puno hashtagova – ljestava #, jer ipak ljestve i jesu simbol uspinjanja, a ove njezine su značile uspinjanje u društvu. Svanulo je jutro, probudila se i prije alarma, da obavi sve svoje jutarnje rituale, uljepša se i osvježi za svoj novi početak, za radne pobjede. Odjenula je svoje odjelce, koje je već davno naručila online (i to povoljno s obzirom kako se cijene originala kreću, a ona ipak ne zaslužuje ništa manje od originala, pa makar na akcijskoj cijeni). Zategnula je pojas, odmah ispod grudi, ističući tako vitku liniju dolje i bujnu gore, stavila ruž na usne, obula visoke potpetice, što je davalo dojam još ljepše i vitkije figure i profinjenosti i zakoračila prema svom novom životu. Prema poslu, prema radu. Njezin dragi došao je po nju da se ne muči hodati već prvi dan, pogotovo ne u takvoj zahtjevnoj radnoj odjeći, parkirao ispred vrata velebne zgrade na kojoj se po natpisu moglo zaključiti da ima veze s gradskim poglavarstvom, signalizirao ostalim vozačima da će se zadržati nekoliko minuta na cesti, izašao i otvorio svojoj dragoj vrata u novu budućnost. Izbacila je nogu, onako filmski, ali nitko nije gledao pa je morala ostati sama u svom filmu. Podignula je glavu, dostojna zgrade u koju ulazi i krenula u nove izazove. Na vratima je dočekao portir tražeći osobne dokumente, što ju je pomalo uvrijedilo, ali svjesna da je tu tek prvi dan i da još nisu znali tko je ona, izvadila je osobnu iskaznicu iz svoje markirane torbice, u koju je i mogla stati samo iskaznica, te mu uručila uz napomenu da je došla gradonačelniku. Uputio ju je na gornji kat i sobu 5. Tražila je pogledom neki moderniji i lakši način za doći do sobe 5 na katu, ali bila je prisiljena koristiti staromodni, učestali način kretanja običnih ljudi. Da, hodala je. U potpeticama, s glavom gore. Jer ona to može. Stigla je do sobe broj 5, pomalo već umorna. Puderasta podloga na licu nije bila konzistentna kakvom je zamišljala, ali bila je ponosna što je nadomak cilja pa se nije htjela previše opterećivati takvim sitnicama. Otvorivši vrata sobe broj 5, ugleda mnoštvo žena slične dobi, koje sjede i čekaju, s mobitelima i papirima u rukama. Soba broj 5 činila se sada puno većom i kompliciranijom nego ju je zamišljala. Osjećala se izdanom i poniženom. Zar ona ima konkurenciju i mora ići na nekakve intervjue za posao? Što si oni umišljaju? Gnjev je prodirao kroz tijelo, crvenilo je pokolebalo zadnje znakove puderaste tekućine i izbijalo sve više na površinu. Upravo kad je odlučila simbolično izaći iz prostorije i razgovarati s dečkom o nesporazumu koji se očito dogodio, čuje svoje ime. Okrene se u smjeru glasa i vidi poznato lice. Banee?! Što ona radi tu? Nasmiješila se, dala zračne puse s jedne i druge strane, svojoj, nekad, najboljoj prijateljici i raspitala se o čemu se radi. – Eeeeej, draga, pa što ti radiš ovdje? – odlučno je Anee pristupila i odlično sakrila svoje trenutne emocije.
– Eeeej, ma evo došla sam za ovaj posao se prijaviti. Zar si i ti zainteresirana?
– Pa zašto ne bih bila? – uvrijedila se Anee i prijeko ju pogledala.
U tom trenutku, gospođa koja je radila za stolom glasno poviknu Ane i Bane i masakrirajući njihova imena pogledom traži gdje su te dvije gospođice koje ne poštuju niti vlastiti jezik. Vidno uzrujane takvim nastupom, uglas su ispravile gospođu o načinu izgovora takvih popularnih imena. Pa zar da one nose neke mediokritetske, malograđanske nazive?!
– Dobro cure, ispričavam se na pogrešno izgovorenim imenima, ali trebala bih ipak identificirati vas legitimnim dokumentima.
Zbunjene su njih dvije stale, nepomično, buljeći u gospođu administrativnu radnicu, koja je spuštajući naočale na nos, digla pogled, prijeko ih pogledala i glasno zavikala – Ajmo, osobne na sunce, nemam ja cijeli dan, sad će pauza!
Prenule su se obje iz ovog svog bunila i počele vaditi osobne iskaznice iz minijaturnih torbica. Onaj koji nije imao nokte veće od torbe, ne zna što je prava muka. Znaju zato naše patnice koje su upravo proživljavale najstresnije dane svojih života. Uspjele su predati osobne i nastaviti strepiti u neudobnim stolicama, s niskim naslonima i na pola isparanim sjedištima. Tajnica se gromko nasmijala kad je vidjela dokumente pa nastavi – Dobro, Anice i Brankice, ipak neću imati problema s izgovorom vaših imena, ali očito ću imati s prijavom. Nema vas ovdje na popisu, a koliko vidim niste ni nikakav životopis donijele, već se samo pobrinule da date svoja imena, i to kriva, nadležnim organima. Što ste vi mislile ušetati ovdje u svojim štiklicama i dobiti odmah posao? Možda zamijeniti mene koja tu radim već desetljećima? Pff, dosta mi vas je više.
U zadnjem izrazu bijesa, koji se jasno očitovao na njenom licu, okrenu se naglo i sjedne za svoj stol, listajući ostale papire i prozivajući druge visokopetašice na legitimiranje.
Anee i Banee, naše Anica i Brankica ostadoše još neko vrijeme posramljeno na sred sobe broj 5, pogledaju se i odluče prihvatiti poraz. Izašle su ispred i pretočile svoje emocije u bijes, a potom u razgovor.
– Što je ovo bilo? Ne mogu vjerovati, koja sramota! – bijesno zaurla Anee.
– Što ona misli tko je? I kako oni naši dragi dragani nisu nešto poduzeli, a ne nas ovako izlagati i sramotiti? – nadoda Banee.
– Imaš pravo, koji blam. Gotovo je između nas i to ću mu sada jasno dati do znanja!
– Ajde draga, reci mu šta ga ide. Vidimo se sutra na noktima?
– Naravno, to se ne propušta!
– A ideš sutra na rođendan Viki? Ne znam što bih joj kupila.
– Ma nemam novaca sad za njene poklone. Njoj uvijek mora biti sve markirano i ponaša se krajnje snobistički. Uostalom, ima ona svoga sponzora pa neka joj on kupuje. A i ne da mi se gledati prepucavanja tko ima bolji auto ili kuću. Kao da ona jedina ima vilu. Pf. To će vjerojatno biti samo za izabranu klijentelu, a mi se tu ne uklapamo i nemamo tu što tražiti.
– Imaš pravo draga! Ajde, vidimo se!
Otišle su, svaka u svom smjeru. Banee je na putu do automobila ušla u parfumeriju kupiti skupocjeni parfem, za svaki slučaj. Anee je krenula tražiti crnomanjastog i očitati mu bukvicu. Vjerojatno i prekinuti sve ovo jer kako biti s nekim tko ju je tako izdao, ponizio, predao vukovima. Rastrgana, otvorila je vrata četverokotača i prije nego je počela rigati vatru, njen vitez izvuče iz kesice kutijicu s nakitom i preda joj u ruke. Ruke mu se pozlatile! Anee mu pohita u zagrljaj i sve njene sumnje brzo nestaše, prava ljubav i ljubav na prvi pogled ipak mogu koegzistirati.
Sjedile su njih dvije na klupi, okružene zelenom površinom, bazenom, visokim fontanama i ljudima na visokim položajima i damama na visokim petama, kraj visoke kuće, a osjećale se tako nisko.
– Rekla si da nećeš ići na rođendan – pokunjeno kaže Banne.
– Ti si se složila sa mnom, a ipak si tu. – snalažljivo odgovori Anne.
– Lijepo ti je napravila nokte.
– Hvala.
– Pogledaj ju samo kako koketira sa svima.
– Pa ipak ona ima preko 20 000 pratitelja na društvenim mrežama, treba skupiti još toliko.
– Mi bar naših 2000 djelomično poznajemo.
– Ali, ipak ona reklamira proizvode, vau!
Obje se sarkastično nasmijaše.
– I mogla je bar obući haljinu za broj veću, da bar nešto pokrije.
– Hešteg vidi me što sam zgodna, ha ha.
– Pssst, evo je dolazi!
– Sreeetan rođeeendan tiii!!! – progrmiše uglas.
– Viki, diiivna si! Haljina ti je odlična! Gdje si je kupila?
– Pff, da kupila, pa to je po mjeri, dizajnerski kroj, svila iz Milana. Bože, Anee.
– Ma da, kako sam samo to previdjela. Da napravimo selfie?
Sjedile su njih tri na klupi, s osmijesima do uha, lažnima ili ne, zubima bijelim poput bisera, kakve i jesu, trepavica izvijenih i gustih, čega bi se i Majka Priroda posramila, a sramila se i još ponečeg na njihovim tijelima, zamamnog pogleda i rukom u zraku, dale su znak svom malom uređaju da ovjekovječi ovaj trenutak.
#bestfriends, #rođendan #prijateljice #najboljidanuživotu
Hashtag, ljestve, ljestve. Znak za uspon, barem za njih dvije.
Sjedile su njih dvije na klupi, smješkale se i nazdravljale svojoj visokopozicioniranoj prijateljici, ali samo zato što nisu imale drugog izbora.