Denis Vidović
JEDNA SVENOVA BIVŠA LJUBAV
Ništa neće tako potaknuti strast u vezi ili osvježiti spoj kao što je spominjanje bivših ljubavi i uspoređivanje s njima.
Ne piše uzalud Erich Fromm u bivšem, izbačenom, poglavlju Umijeća ljubavi:
„Samo što više pričajte o bivšima.“
Oduševljena njegovim riječima, tog se savjeta revno pridržavala i Frommova tadašnja djevojka koja je, ne pričekavši kraj poglavlja, postala Frommova bivša djevojka, samo kako bi mogla neometano širiti mudrost svoga bivšeg svijetom.
„I Sven je uvijek izlazio sa mnom“, povjerila mi se nakon što je pristala izaći i sa mnom.
„I ja sam imao labradorku. Koje je pasmine bio Sven?“, znao sam da ona voli životinje.
„Sven je moj bivši.“
„Razumijem. Sad imaš drugog psa?“
„Sven je moj bivši dečko. Ljudsko biće.“
I to kakvo ljudsko biće. Zadivljeno sam se zamislio nad tim unikatom koji je izlazio s djevojkom s kojom je bio u vezi.
„Hoćemo li prošetati nasipom?“, predložio sam.
„Da, i Sven je volio nasipe“, sjetno se nasmiješila.
Vođen njezinim osmijehom i Svenovom ljubavlju, zakoračio sam na nasip.
„Sven je volio podnožja nasipa. Bio je tako romantičan. Volio je kad nas nasip zaklanja.“
Tko sam bio ja da proturječim Svenu. Spustili smo se i nastavili šetnju. Ruke su nam se povremeno dodirnule. Primio sam njezinu ruku.
„Sven bi me uvijek držao za ruku.“
Dakle, bio sam na dobrom putu. Onom Svenovom. Svendo, rekli bi u Japanu.
„Sven je volio kad isprepletemo prste“, pa sam i ja isprepleo prste sa Svenom, odnosno s njom.
Šetajući, razgovarali smo o svemu i svačemu, a u rijetkim trenutcima i o onim stvarima koje nisu uključivale Svena.
„Sven je uvijek nosio ispeglane polo majice“, ovo nije bio takav trenutak, „i s tim bi uskladio neke lijepe hlače. Također bi obuo neke moderne sportske tenisice.“
Pogledom je sažaljivo prešla preko moje modne kombinacije. Majica nije bila polo ni ispeglana., ali je imala unikatnu fleku na donjem rubu. Hlače nisu bile lijepe, ali nitko nije mogao poreći da velika fleka na lijevoj nogavici nije usklađena s onom na majici. Moje platnene tenisice, nisu bile sportske, ali su bile su tek malo poderane zbog godina staža. No, takve, već poderane, viđao sam u izlozima otmjenih dućana po cijeni od par tisuća kuna pa sam zaključio da su i moje moderne.
„Barem i Sven i ja nosimo odjeću“, pokušao sam naći nešto zajedničko.
„Ovo tvoje teško se može nazvati odjećom“, zaključila je. „Nego, Sven je non-stop bio u teretani. Obožavala sam njegove napete bicepse. A ti?“, pogledom je neuspješno tražila moje, bilo kakve, bicepse. „Ideš li ti u teretanu?“
„Jednom sam krenuo.“
„I?“
„I još uvijek putujem.“
Prousta, nju i mene put je i dalje vodio k Svenu.
„Sven je u meni pobuđivao sigurnost. Sven je imao posao na neodređeno, vlastiti stan i automobil.“
„Nemam ništa od toga, i to sve prilično sigurno“, odlučio sam igrati na kartu sigurnosti.
„Čak ni auto?“
„Nemam auto jer nemam vozačku.“
„Zašto ne položiš?“
„Što će mi vozačka kad nemam auto?“
Odlučili smo otići u kino. Srećom, i ona i ja smo voljeli kino, a najljepše od svega, kino je volio i Sven.
Negdje u pola filma:
„Možemo li otići?“
„Ne sviđa ti se film?“
„Ne, baš naprotiv. Jako je zanimljiv, volim biografske filmove. Naročito ovaj o Louisu Wainu, mom omiljenom slikaru.“
„Pa u čemu je onda problem?“
„Svenu se film ne bi svidio. On ne voli ovakve filmove. Sven voli kad je film pun akcije; jurnjave autima, pucnjave i hektolitara krvi!“, zaneseno je uzdahnula.
„Ej Sven, može li malo tiše dolje?! I mi bi gledali film!“, zaurlao je netko iz gornjeg reda.
„Nije Sven, nego sam ja!“, dreknuo sam natrag.
„Kad ti se spustim dolje prilijepit ću plehana i tebi i Svenu!“
„Sven i ja te se ne bojimo! Samo dođi!“, urliknuo sam.
S obzirom da je neznani kolega gledatelj odlučio poslušati moj prijedlog i doći, ona, ja i Sven, kojeg nije bilo, brzo smo uzmaknuli.
„Što kažeš da odemo nešto pojesti?
„I Sven je jeo.“
Svenova jedinstvenost svakom je novom spoznajom sve više dolazila do izražaja.
„Možemo ovdje?“, restoran mi se učinio zgodnim.
„Nisam baš sigurna.“
„Nisi sigurna je li hrana ovdje dobra?“
„Nisam sigurna je li Sven ikad bio ovdje.“
Ipak smo riskirali i ušli.
„Jeste li uspjeli pogledati jelovnike?“, uslužno će konobar.
„Imate li nešto što Sven voli jesti?“
Nakon što smo pojeli i popili sve što Sven voli, pozvao sam konobara da platim.
„Plaćate za sve troje?“, pitao je konobar
„Koje troje?“, iznenađeno sam pogledao konobara.
„Mlada dama, Vi, i Sven“, konobar će uz prepredeni osmijeh.
„Oh, Sven!“, uzdahnula je čeznutljivo ona. „Kako ste samo pažljivi pa ste se sjetili i Svena! Daj gospodinu i napojnicu.“
Platio sam tri porcije proklinjući u sebi konobara. Svena nisam mogao. Ipak je on cijeli dan proveo s nama. Prirastao mi je srcu.