Boris Kvaternik
JEDNA ZA KRAJ
– Dakle, kakav ćeš mi novi užas večeras ispričati? – upitao je umorno Alen.
Ova njihova glupa igra bila mu je dojadila još prije više tjedana. Zgrbio je koščata ramena i nadvio se nad pepeljaru poput kišnog oblaka nad Zagrebom.
Koji mu je vrag?, začudio se Franjo. Da se nije opet posvađao sa ženom? Njegov kolega gotovo kao da se preko volje dovukao za njihov uobičajeni stol u birtiji.
Pa ipak, Franjo se nije dao smesti. Znao je da je njegova ovotjedna pričica prava bomba.
Radili su u različitim smjenama u gradskoj mrtvačnici, a nekako usput uspjeli su se i sprijateljiti. No da bi im njihov posao bio iole izdržljiv, izmislili su svoje malo privatno natjecanje. Onaj tko bi na kraju svakog tjedna ispričao najgoru anegdotu s posla i time dokazao da mu je potrebnije piće mogao je cijele večeri piti na račun poraženoga.
– Pripremi se, stari – nasmiješio se Franjo. – Danas za tebe imam nešto stvarno gadno.
– Jedva čekam čuti – uzdahnuo je Alen i zakolutao očima.
Franjo je, sa svojim pomno zasukanim brčinama i pivskom trbušinom koja mu je visjela preko remena, izgledao prije kao vodoinstalater nego li kao mrtvozornik, mislio je Alen. Njemu već neko vrijeme nije bilo jasno kako je moguće da se Franjo doima tim zadovoljniji što mu se gora stvar dogodi.
– Čuj, ako ti se ne igra, ne moramo – ljutnuo se Franjo.
– Imaš pravo, ne igra mi se – rekao je Alen i počeo ustajati od stola.
– ‘Ej, čekaj malo, ma koji ti je danas kurac? – uskliknuo je Franjo i povukao ga za ruku. – Ajde, nemoj bit’ takav. Cijeli tjedan čekam da nekome olakšam dušu a ti bi sad podvio rep. Gdje ćeš? Doma, svojoj ženi? Pa, subota je, jebote.
– Ma, umoran sam – počeo se izvlačiti Alen.
– Gle, ako trenutno nemaš kinte, nema problema. Samo saslušaj što mi se dogodilo, ok? A ako ispadne da sam pobijedio, častit ćeš idući tjedan, ne moraš odma’.
– Nije sve u novcu – mrgodno će Alen.
– Imaš pravo. Nije. Prijateljstvo je važnije. A ja želim da me saslušaš.
– Jasno. I pritom se nadaš besplatnom lokanju.
– Pa što onda, zar ne može jedno ići pod ruku s drugim? – nevino je odvratio Franjo.
– Jebote, prava si pijavica – uzdahnuo je Alen. Bilo se teško s nekim poput Franje natjecati u jadu, jer Franjo je u tome uživao. – ‘Ajde onda, pričaj. Obavimo to.
– Pa dobro, kad već navaljuješ – Franjo se udobnije zavalio u barsku stolicu. – Jesi vidio izvješće o maloj Parižanki?
– Jasno. Gadna priča – odvratio je Alen. Pročitao je Franjino noćno izvješće u utorak ujutro. Radilo se o mladoj francuskoj turistkinji od devetnaest godina.
– Neka budala u kasnonoćnim je satima zakačila djevojku haubom jurećeg automobila – rezimirao je Franjo. – Vukao ju za sobom po ulici trideset metara. Gad se nije ni zaustavio nakon što ju je pokosio.
– Znam. Pročitao sam.
– Znam da znaš. A također znam i da si pročitao da je djevojka bila trudna. Ali, ono što ne znaš, jer to nisam napisao u izvješću, jest činjenica da je mala nosila blizance.
– Čekaj, nešto si izostavio iz izvještaja? – trgnuo se Alen. – Pa dobro, budalo jedna, želiš li si za vrat navući policiju?
– Nisam imao izbora. Jebi ga, slušaj. U vrijeme kad mi se Parižanka našla na stolu, bilo je već kasno, a ja nisam bio na pauzi satima. Pa sam joj otvorio trbuh, izvadio van dva fetusa i napravio stanku za gablec. A imao sam sa sobom stvarno odličan sendvič s grilanom piletinom.
– Ima li ova tvoja bolesna priča neku poantu ili ćeš mi pričati o tome kako ti seciranje leševa povoljno djeluje na apetit? – upitao je Alen.
– A u čemu je, molim te, problem? Bio sam gladan, a Parižanki i njezinim blizancima sigurno se više nije nikud žurilo – pomirljivo će Franjo. – No, zajebao sam, i to gadno. Jer, kad sam izašao na gablec, ostavio sam odškrinut prozor obdukcijske sale. Da malo prozračim, znaš. Mala se već usmrdjela.
– I? Što s tim? – ozlojeđeno je pitao Alen.
– Pa, znaš da oko našeg instituta ima pun kurac mačaka lutalica, ne? Cijele noći se deru i zavijaju, da te bog sačuva. Ali jedna od tih prokletnica uvukla se kroz prozor dok sam ja vani jeo sendvič. Ponovno sam ušao u salu točno na vrijeme da vidim kako jedna gadna, olinjala mačketina bježi kroz prozor s jednim od fetusa među svojim zubima.
– Isuse.
– Aha. Gadno – zadovoljno se složio Franjo. – Istrčao sam van iz instituta i pokušao uloviti tu prokletinju. Ali, jebena mačka bila je prebrza za mene. Popela se na jedno visoko drvo u dvorištu i nisam mogao ništa nego je s tla promatrati kako ždere.
Na neko vrijeme, za njihovim je stolom zavladala tišina.
– Eto, nadam se da ti je jasno zašto sam prepravio izvješće – dobacio je Franjo. – Uz malo sreće, nitko neće znati. Vjerojatno joj rodbina u Francuskoj ni ne zna da je imala blizance. Ali, vjeruj mi, u onom trenu bio sam se živ usr’o.
Alen nije ništa odgovorio.
– Dobro. A sad si na redu ti – ispalio je Franjo.
– Nema šanse. Ne danas – odbrusio je Alen.
– Ali, moraš ispričati svoju priču! – pobunio se Franjo. – Pa, to je već tradicija.
– Jebeš to. Nije me briga. Pobijedio si. Evo ti pare, možeš se u miru zapiti – Alen je na stol bacio nekoliko novčanica i ponovno počeo ustajati.
– Jebeš pare, čovječe – uzviknuo je Franjo. – Zar ti nije jasno da je meni večeras do razgovora?
– Meni nije. Misliš da si imao užasan tjedan? Nisi. Ja sam jučer prošao pravi pakao, ali nisam se došao time hvaliti u zamjenu za piće.
– Čekaj malo, prijatelju – Franjo je opet povukao Alena za rukav. – Znao sam ja da te nešto muči. Zato te ne mogu pustiti da tek tako odeš. Pričaj, bit će ti lakše.
– Nema šanse – odbrusio je Alen. S našim pričama je gotovo.
– Slušaj, ako mi sad ispričaš što te muči, obećavam da te ubuduće više neću siliti. Očito ti treba da te netko sasluša. ‘Ajde, nemoj da te molim.
Alen se na trenutak pokolebao. Za promjenu, Franjo mu je izgledao iskreno zabrinut za njega.
– Zaista želiš čuti? – upitao ga je.
– Jasno. Olakšaj dušu.
– E, jebi ga onda – odvratio je Alen i ponovno se skljokao za stol. – Želiš znati što nije u redu? Pa, jučer sam imao obdukciju nad jednim poslovnim kolegom svoje žene. Ubila ga je struja u njegovom ljetnikovcu. No, nije stvar u obdukciji. Stvar je u onome što se dogodilo kad sam se vratio doma. Jer, moja žena nije imala pojma da je taj njezin kolega poginuo. Kad sam joj ga spomenuo, potpuno je popizdila. Postala je histerična.
– Očekivano – dometnuo je Franjo.
– Možda. Ali ne razumiješ. Nije bila izvan sebe jer je doznala da joj je umro kolega. Poludjela je jer sam joj, ni ne sluteći, rekao da joj je umro ljubavnik.
– Isusa ti. Stvarno?
– Itekako. Slomila se i sve mi priznala. Rekla je da za mene već godinama ne osjeća baš ništa i da je planirala s njime pobjeći u Grčku. Zatim je spakirala kofer, razbila staklo na našim ulaznim vratima i otišla, vrag zna gdje. Ostavila me.
– Oprosti, buraz. Nisam imao pojma – rekao je Franjo.
– To još nije ono najgore. Već neko vrijeme sumnjao sam da me žena vara, ali uvijek sam se mogao nadati da sam u krivu. A sad, ne samo da znam istinu, već znam i zašto. Ta obdukcija dala mi je odgovore koje nikad nisam želio čuti. Jer, vidio sam da je taj lik imao najveću kurčinu koju sam u svom životu vidio. Bio je ogroman. Pravi monstrum. I otkad me ostavila, mogu jedino misliti na taj čudovišni komad mesa među njegovim nogama. Njime mi je, kao balvanom, rasturio brak. A ja sam mu ga na kraju još morao i oprati.
Nakon toga, ponovno su zanijemili. Samo su pili u tišini.
Kad su dovršili svoje krigle, Franjo je rekao:
– Čuj, nemoj se uvrijediti, ali danas ja častim. Zaslužio si. ‘Ajmo popiti još po jednu pa doma. Ja znam kad sam poražen.