Marin Pelaić

MEMENTO DENTIS

Kroz poluotvoreni prozor iznad kreveta ulazilo je sunčevo svjetlo i obasjavalo prostranu sobu, naglašavajući svojim sjajem bjelinu čistih plahti.

Mlađahna lica odavno vjenčanog para s uokvirene crno-bijele fotografije na zidu sa širokim su osmijehom promatrali nasuprotni ormar, a cijelu sobu, asketski uređenu i urednu, ispunjavao je ugodan miris tek raspakiranih štapića osvježivača prostora koji se miješao sa suptilnim mirisom čaja od bazge. I da je suditi po olfaktivno-vizualnim senzacijama, nitko nikad ne bi zaključio da u krevetu u sobi leži glava obitelji, stari Ante i – umire.

Činjenica da je zlokobni Kosac, zaogrnut u svoj crni ogrtač i s kosom u ruci, pokucao na Antina vrata, istodobno je bilo očekivano i šokantno.

Očekivano ne samo zato što je Ante prošle zime proslavio 85. rođendan i ušao u kategoriju koja nadilazi starost (i naziva se „lijepe godine“), već i zato što je Smrt bila njegova suputnica cijelog života. Naime, gotovo svakodnevno on bi je spomenuo, najčešće u prezentu; izjave kao „Umiren“ i „Gotov san“ bile su dio svakodnevnog vokabulara, jednako kao i: „Dobar dan“, „Doviđenja“ i „Jel' počea Dnevnik?“ U rijetkim prigodama bi o Suputnici govorio upotrijebivši futur prvi, a kad bi se to i dogodilo, odnosilo se na neposrednu budućnost, kao u izjavama: „Svaki će me tren đava odnit“, „Izdahni'ću za dvi minute“ i slično.

No, situacija je, kako je spomenuto, istodobno stigla i kao šok. Ante je, naime, djelovao kao jedna od onih osoba koja stalno verbalno koketira sa smrću – proziva je, doziva i proklinje – ali zapravo nikad ne umire; kao da postoji nekakav njegov privatni Joe Black koji mu ne da da umre iako je stalno na rubu. U redu, Ante nije kroz život bio sklon uvažavanju uputa i savjeta liječnika i ljekarnika, ali ima ta jedna grupa ljudi na svijetu čija se pozna dob i objašnjava upravo time što ne vode brigu o svom zdravlju. Da je u organizmu umjesto nikotina, kofeina i kolesterola imao pokoji vitamin više, Ante bi – tumačilo se u obitelji i među prijateljima – odavno otišao Bogu na istinu. Ovako, prebacio je osamdesetu, dočekao i ispratio par država i društvenih uređenja, od krede i male ploče došao do iPhone-a. No, još od Gilgameša ljudi su znali da sve i svakoga mogu nadmudriti (naš Ante bi, dakako, rekao „zajebati“), ali smrt – ne.

Uz bračni krevet po sredini kojeg je ležao povremeno teško uzdahnuvši, sjedila je njegova supruga Vjeročka i stajao njegov stariji sin Jozo. Teški koraci koji su uzurpirali tajac pripadali su Antinom mlađem sinu Šimi koji je, blago dotaknuvši majku pa brata, stao s druge strane kreveta.

U jednom trenutku besposlene tišine sin Jozo svrati pogled na svoj ručni sat.

„N-ne brini“, začuje se Antin prigušeni glas. „N-neću još d-dugo.“

Vjeročka se mahinalno prekriži. „Bože sačuvaj, šta to govoriš?!“ prekori supruga.

„K-ka i uvik – i-istinu!“, odvrati Ante ponosno. Danak podizanju glasa platio je navalom suhog kašlja.

„Ajde, Ante moj, ne napreži se“, reče Vjeročka.

„Je li stvarno toliko ozbiljno?“ upita Šime majku.

„Bojin se da je“, reče ona sjetno. „Jedva govori. Fra Damjan je na putu da ga ispovidi.“ Navala suza natjera je da odjuri iz sobe koju opet ispuni tišina.

„I?“ obrati se nakon nekoliko minuta Šime bratu. „Inače?“

„Sve ok“, odvrati Jozo. „Ti?“

„Dobro, dobro…“, reče Šime.

„Žena, dica?“ upita Jozo.

„Dobro, fala Bogu, dobro“, reče Šime.

„Nismo se dugo vidili“, reče Jozo.

„A e, stvarno“, reče Šime. „A dobro, bude li sprovod ovih dana, ionako ćemo se svi skupit.“

Starog Antu uhvati navala kašlja; Jozo ga pridrži, a Šime mu dade da popije vode. Uslijedio je val višeminutne tišine.

„Ćer mi je stavila“, reče Šime, „ono govno u usne.“

„Koje?“ upita Jozo.

„Ma ono šta svi stavljaju“, reče Šime.

„A, bokoks?“ upita Jozo. „Ajde, lipo.“

„Ma vraga lipo“, reče Šime. „Samo trošak.“

„Čuja san da je to danas došlo jeftino“, reče Jozo.

„Je“, složi se Šime, „al' sad su joj usne tolike da troši tri puta više šminke da ih našminka, a šminke su skupe.“

Kašalj starog oca opet je prekinuo razgovor i, nakon što su Anti sinovi bolje namjestili jastuke, nastao je još jedan višeminutni tajac.

„E bravo“, prekine ga opet Šime obraćajući se bratu. „Jesi gleda Hajduka?“

„Jesan!“, reče Jozo entuzijazmom koji nije bio prikladan trenutku.

„Si vidija, a?“, reče Šime podijelivši euforičnost trenutka.

„K-koliko…“, oglasi se sad i stari Ante.

„Šta stari, šta ti triba?“, ponudi se odmah Jozo.

„K-koliko s-smo… O-ostali?“, upita stari Ante.

„Dobili 1:0!“ ubaci se Šime. „I to na Maksimiru! Livaja je da gol!“

„Dobili i to iako je Krovinović igra cilu utakmicu!“, prisnaži Jozo.

„Pič… Pič…“, pokuša nešto reći Ante.

„Šta bi, tata? Je li još pića? Još vode?“, upita Šime.

„Pič-ka v-van m-materina!“, otrese Ante. „I u s-smrtnu uru s-st me n-našli z-zajebavat!“

„Ma najozbiljnije, tata!“, reče Jozo. „Dobili smo 1:0! Evo, Šime, pokaži mu!“

Šime spremno izvadi mobitel i krene googlati: „Evo tata, vidi – 1:0! I Krovinović svih 90 minuti u igri!“

„M-ma, j-jebe me se!“, presječe nervozno Ante. „N-nije to onaj H-Hajduk kojega ja p-pamtin!“

Šime se nagne prema bratu: „On pamti onoga koji je igra kup Austro-Ugarske“, što Jozu natjera na nenadani roktaj smijeha.

„Nemojte ga uznemiravat!“, reče strogo mama Vjeročka koja se upravo vratila u sobu. „Mora mirovat!“

„A ništa drugo ni ne radi“, reče Jozo.

„J-ja san… S-svoje odradija!“, reče Ante i opet uvede tišinu u sobu. Potrajala je (uz ritmičnu izmjenu uzdaha njega i supruge) do dolaska Antinog srednjeg djeteta, kćeri Mirjane.

Majku je pozdravila zagrljajem, braću podizanjem obrva, a ocu je udijelila samilosni pogled. „Stari, kako si?“ upitala je, a zauzvrat dobila tek jače stisnute kapke. Smjestila se na dno kreveta, između dva brata, postavši dijelom orkestra tišine.

„I?“ izusti napokon nakon što je desetak minuta potrajao tajac. „Jesi uspija?“

Pitanje je bilo upućeno Šimi.

„Jesan jesan“, odvrati Šime, ne bez prizvuka ponosa u odgovoru.

„A jel'? Ajde, opiši mi“, reče Mirjana s dozom skepse.

Šime se nakašlje i započe: „Znači, prvo san stavija vodu. U lonac, jel. I doda malo soli. I malo ulja. I stavija manistru da se skuva“, izlagao je Šime poput učenika koji predstavlja tuđi seminarski rad.

„Ma u redu to, ne pitan te za manistru“, reče Mirjana. „Za ono drugo mi reci.“

„Pa lipo, sve kako triba“, reče Šime. Nasicka pancetu na maslu… Nariba sir sa strane s vrh… Dva jaja.“

„Čekaj“, prekine ga Mirjana. „Dva cila jaja? Sve?“

„Da“, reče Šime.

„I žumanjak i bjelanjak?“

„Da, da“, reče Šime.

„I bi'će nisi stavija papra?“ upita razočarano Mirjana.

„Nisan“, prizna Šime.

„O pobogu! Pa šta si ti to kuva?“, podigne Mirjana glas za oktavu.

„Pa carbonaru!“, reče Šime.

„To nije carbonara šta si ti meni opisa.“

„Kako nije, je!“, pobuni se Šime.

„Nije“, reče Mirjana, „zna se kako ide carbonara.“

„Ajme tebe“, reče Šime. „Ka da mora bit jedan univerzalni recept! Na koliko se pizze prave načina i sa čime sve na sebi, pa su sve pizze?!“

„Je, al' zna se šta je prava, izvorna!“, reče Mirjana.

„Šta ti kažeš, Jozo?“, pozove Šime brata u pomoć.

„A šta će on reć?!“, ubaci se Mirjana. „Njemu tribaju upute za skuvat Čokolino.“

„Al' ima iskusno nepce“, reče Šime. „Najbolje da ti skuvaš carbonaru po svoju, ja po svoju, a Jozo neka kuša obe pa reče koja je bolja.“

„To ti Šime oćeš da ja jeden šta ti skuvaš“, oglasi se napokon Jozo, „da umren prije ćaće!“

„Ooooooooo“, začuje se opomena u obliku samoglasnika u bas-baritonu. Bio je to Ante. „J-jedini vaš otac je o-ode na samrti, a vi se s-svađate oko s-spize! Oko p-pizze i m-manistre! Bando ne-zahvalna!“ Uzrujavanje je, kao i inače, pratio nalet kašlja.

„Vidite šta ste učinili“, reče zabrinutim šaptom mater Vjeročka, pomažući mužu da se bolje namjesti u krevetu.

„J-jeste li s-svi tu?“, upita Ante umornim glasom.

„Jesmo, Ante moj“, reče Vjeročka.

„Svi?!“, upita Ante.

„I Jozo i Mirjana i Šime i ja“, reče Vjeročka.

„A z-za k-koju Gospu onda gori tele-vizija u dnevnome b-boravku?! HEP će nas s-satrat, plaćamo s-struju ka da nas je de-set!“

Svi se trgnu kako bi što prije otišli ugasiti televiziju, no pošto je troje njegovih potomaka napustilo sobu, Ante pomazi Vjeročkin dlan i slabašnim pokretom ruke joj pokaže da sjedne natrag na sjedalicu pored njegova jastuka.

„Vjeročka moja…“, započe.

„Ante moj…“, odvrati ona.

„Vjeročka moja…“

„Ante moj…“

„Vjeročka moja… Z-znaš…“ Doda Ante posljednju riječ kako bi dao do znanja da ne zapomaže zapomaganja radi. „Evo, sad k-kad nema dice ode u s-sobi… I kad s-se približija čas da napustin ovi s-svit… Tija bi te n-nešto pitat…“

„Pitaj, Ante moj“, reče spremno Vjeročka, otirući suzne oči.

„A-ali“, reče Ante, „d-da mi is… Iskreno odgovoriš. Iz srca. Jer ja s-sad umiren… I b-brzo me neće više bit.“

Vjeročka šmrcne u znak razumijevanja. „Samo pitaj, Ante moj. Znaš da ću ti sve reć kako je. Ka i uvik.“

U naletu energije, Ante se uspravi u krevetu.

„Mi imao troje predivne dice“, započne on. „Dice, đavla dice. I oni su sad ljudi. I Jozo i Mirjana su prišli pedesetu, a brzo će i Šime. Svi imaju svoju dicu.“

„Dica su materi uvik dica“, reče Vjeročka.

„Eeee“, složi se Ante. „Tako je, baš to, o tome san i tija nešto reć!“

Vjeročkin izraz lica odavao je da nema pojma kamo vodi ovaj uvod.

„Naš Jozo, najstariji naš sin, pljunuti je moj pokojni otac. Ista kosa, iste uši, isti mot kad baca balotu i naginje čašu.“

„I nazvali smo ga po njemu“, reče Vjeročka.

„Jesmo, jesmo…“, složi se Ante. „A naša Mirjana, zlato moje, ima isti moj nos – nažalost, slažen se. Ali to je moj nos. I ima oči ka moja mater… Čelo ka moja baba… I ikserice ka moj did Paško!“

„Sve moje molitve otišle su u prazno…“, dopuni Vjeročka.

 „E… Ali, Šime…“ nastavni Ante. „Šime, Vjeročka moja, ništa moje nema. Ni od mojega oca, ni matere. Ni babe ni dida. Ni s jedne ni s druge strane. Baš ništa. Ni po izgledu, ni motu, ni talentima, ni antitalentima. U redu, janjetinu oglođe brzinon kojon moja strana to radi, to je, ali zubi kojima je oglođe nisu ka u nikoga od mojih.“

Vjeročka se uznemiri. „Pa dobro, Ante moj… Nismo ni ti ni ja znanstvenici pa da znamo kako to točno ide, ti geni…“

„Ali baš ništa od ikoga!“, reče Ante i pljesne dlanom o dlan da dočara nevjericu.

„Ne znaš ti“, reče ona, okrećući glavu od supruga, „na koga je Šime. Moga je povuć na nekoga iz moje ili tvoje familije šest kolina unazad!“

„Ali pa baš na nikoga u zadnja čet'ri!“, reče Ante i ponovno pljesne rukama.

„Ante, vrime ti je za tablete za tlak!“, reče Vjeročka.

„Ma V-Vjeročka mmoja…“, reče Ante umilnim tonom kojim je i započeo razgovor. „B-brzo ću ti u-umrit… I j-jedino š-šta bi t-tija znat je… Je li…“

„Šta, Ante moj?“

„J-je li… Š-Šime… Moj s-sin?“

„Ajme meni, Ante moj!“, reče Vjeročka prekriživši se u skoku sa sjedalice. „Šta to govoriš?!“

„Vjeročka m-moja…“, nastavi on. „M-moran z-znat!

„Ante moj…“

„U-umrit ću ti, Vjeroč-ka m-moja… Š-šta je da je – reci mi… Pa da umren m-mirno…“

„Ma znan, Ante moj…“, reče Vjeročka. „Ali…“

„R-reci mi!“, zavapi Ante. „R-reci, da znan i-istinu prije nego umren!“

„Rekla bi ja tebi, Ante moj…“

„Reci mi, Vjeročka moja! Da miran umren!“

„Rekla bi ti, duše mi, bi! Ali…“

„Ali?“

„Šta će bit ne umreš li, Ante moj?“

Ante iz sjedeće pozicije posrne u ležeću, a njegov jauk dok se držao za srce prigušili su koraci – njegovo troje djece je, naime, u sobu uvodilo fra Damjana, koji je ušao izgovarajući molitvu i škropeći sobu svetom vodicom.

„Di nan je bolesnik?“, upita proćelavi stariji svećenik u fratarskom habitu.

„Budući pokojnik je malo bolje“, reče Šime. „Pita je za Hajduka.“

„Sad ćemo mu udijeliti sakrament bolesničkog pomazanja pa će bit još bolje“, pokuša ga ohrabriti fra Damjan.

„Neću!“, revoltirano drekne Ante uronjen u jastuke. „Neću ništa i nikoga, maknite se svi ća!“

Dok se Vjeročka u suzama orošenoj nevjerici prekrižila više puta nego je Mišo napunio Gripe, fra Damjan je pokušao primiriti situaciju.

„Ništa ne brinite, šjor Ante“, reče. „Taj sakrament će Vam značiti i ako ozdravite, a i ako Vas Bog pozove k sebi.“

„Ko bi njega pozva sebi…“, promrmlja Jozo.

„Svi vanka!“ ponovi energično Ante svoju naredbu stišćući šake. „Neću ni vas ni fratra, ni sprovod neću – ništa! Kad umren, ni zakopat me nemojte!“

„A nego šta ćemo onda?“, upita Mirjana. „Mumificirat te i ostavit tu u krevet?“

„Eto, može!“, reče Šime. „I zvat ćemo ga Tut-Ank-Ante.“

„U more me bacite!“ vikne revoltirano Ante.

„Ajme meni, šjora Vjeročka!“, zavapi fra Damjan. „Meni se čini da ovamo ne triba bolesničko pomazanje – ovamo triba egzorcizam!“ I opet stane škropiti Antu.

„Za bacanje trupla u more se plaća globa“, reče Jozo. „Još ćemo prijavu dobit. A i ko će te odvuć na barku, odveslat i onda bacat? Nisi baš Naomi Campbell.“

„Ja ti govorin da ga je najbolje mumificirat“, reče Mirjana. „Bit će atrakcija ka sfinga na Peristilu.“

„Svaka pomisao na smrt je čoviku stresna“, pokuša fra Damjan uvesti red u razgovor. „No, moramo trezveno pristupit.“

„Ma koje bolesničko pomazanje, koja ispovid?!“, zagrmi Ante i u naletu adrenalina iskoči iz kreveta na noge.

„Čudo Svetoga Ante!“, usklikne Vjeročka.

„Nije čudo Svetoga Ante nego ovoga Ante!“ drekne Ante. „Ništa mi nije, pod milin Bogon ništa, samo san tija vidit šta ćete vi učinit da krenen umirat! I evo, krasno ste se pokazali – skupili ste se ka lešinari! Umisto da pričate o meni i sićanjima s menon i mojin dobrin stranama, ja cilo popodne slušan samo o Hajduku, carbonari i mumijama! I onda još…“

Svoje je izlaganje Ante prekinuo jednako naglo kako ga je i počeo – hinjene simptome smrti zamijenio je infarkt koji je doletio brzo kako u WC doleti čovjek koji istodobno ima proljev i upalu mjehura. Kao u nekom mitu iz stare Grčke, stari Ante je doveo do samoispunjavajućeg proročanstva.

Suprotno želji, pokopan je na mjesnom groblju.

Utučena je rodbina, potresena dirljivim pogrebom, nakon istog došla utješiti udovicu Vjeročku u kući pokojnika. Tuga i bol, dakako, nisu utjecali na apetit gostiju.

Troje Antine djece – Jozo, Mirjana i Šime – povukli su se u sobu u kojoj im je otac proživio posljednje trenutke. Jozo je prebirao po ormaru tražeći kutije sa starim fotografijama, a Mirjana i Šime su s druge strane sobe nijemo promatrali uokvirenu crno-bijelu fotografiju mladog vjenčanog para sa širokim osmijesima.

„Jebate, tek sad vidin“, započe Mirjana.

„Šta?“, upita Šime.

„Pogledaj starome osmijeh“, reče Mirjana.

„Da“, reče sjetno Šime. „Vidi se da nisu stavljali bokoks ka moja luda ćer.“

„Ma dobro to“, reče Mirjana. „Pogledaj bolje staroga – ista tvoja čeljust i zubi!“

„Nisan nikad iša za tin“, prizna Šime. „Ali, sad kad si spomenila…“

„E?“

„Ma ništa“, reče Šime. „Zvučat će glupo.“

„Reci“, reče Mirjana.

„Ma, glupost, ali evo – kad si već započela priču o zubima… Dok smo jeli janjetinu, zapazija san… Jebate, Mirjana… Imaš iste zube ka fra Damjan!“