Novosti i događanja

Finalisti natječaja za kratku priču satiru Slavko Kolar 2024.

Finale 13. izdanja Natječaja za kratku priču – satiru Slavko Kolar, kao dio kulturno-književne manifestacije Dani Slavka Kolara, koji se održavaju od 2002. godine, a Natječaj je prvi put raspisan 2012. godine. Na ovogodišnji natječaj pristiglo je 90 priča, iz svih dijelova Hrvatske, regije i drugih zemalja gdje žive i rade autori koji pišu na hrvatskom jeziku.

Povjerenstvo u sastavu: Miroslav Mićanović, Hrvoje Kovačević, Branislav Oblučar, Slađan Lipovec I Vinka Jelić-Balta izabralo je sljedeće finaliste Natječaja za kratku priču satiru Slavko Kolar 2024:

• Jukić, Oliver: Čovjek s crvenim plaštom
• Krnjić, Stanko: Ćevapi
• Krstić, Zoran: Biseri Europe
• Ljubičić Iviček, Anita: Slatka dolina
• Pelaić, Marin: Memento Dentis
• Pešut, Dino: Stampedo
• Radočaj, Danijel: 13%
• Sabolek, Petrana: Pošten lopov
• Surjak, Mario: Déjà vu
• Živković, Alen: Tri Sokolova mjesta

PROČITAJE PRIČE FINALISTA

Obrazloženje

Osjećanje neizvjesnosti i konačnosti, što ne znači uvijek i definitivnog i paradoksalnog početka kraja, jest prostor kratke priče koja u svojoj jednostavnosti inzistira na događaju i trenutku, na pripovjedaču koji se upire doznačiti vijest, poruku čitatelju, sa sviješću da u svojoj zadanosti intervenira kad su stvari već odmakle i odmaglile. Ovogodišnje pristigle priče krasi njihova literarnost i hrabro zadiranje u bolna mjesta, rane i izgubljenosti u bespućima (hrvatskog) društva, njegove izgubljene društvenosti.

Važno je odmah reći da su izabrane priče lišene jednostrane literarne redukcije, naprotiv, u svojoj složenoj (poliperspektivnosti) narativnosti i domišljenosti svijet o kojem govore čine dostupnim i drukčijim. Ne nužno boljim, ali dozvanim i prizvanim, što nije uvije jednostavno, nije jednostavno pobjeći od sebe, od vlastite strasti i istine. Pripovjedačka vještina, pouzdan osjećaj za jezične situacije i stilske dionice, bizarnosti i ironija, kolokvijalizmi, daleko su od folklora i prigodnih žalopojki. Priče pred nama, priče s nama, lijep su i uzbudljiv, višeznačan i pustolovan vodič i katalog sudbina, muškaraca i žena: onih koji se skrivaju da bi predmeti i stvari bili vidljivi i jasni. Onih koji se nude na tržištu koje ne postoji, ali njihova svakodnevica i žudnja za drugim i drugačijim svijetom dobrodošao je pokretač, žrvanj u kojem se zatječu i autor i njegovi čitatelji.

Poznato o nepoznatom, reklo bi se za susret koji se od pristojnosti pretvara u arenu pitomih i divljih, rasno i strasno, atavističkih i arhetipskih pričanja. Priča se o našim mjestima koja više nisu oaze osame i pristojnosti, što je samo jedno od načela onih koji se pozivaju na transparentno i javno kao jedino moguće i, kako će se već vidjeti, nemoguće. Pobjeđuje li se ili gubi, znat će na kraju oni koji čitaju (pišu) i neka im to bude nagrada.

Nemireno i nelagodno, poznato i fantazmagorično, teorije zavjere i stvarnost dio je napetosti što ih stvaraju mediji i tzv. društvene mreže, a zapravo su drugo lice za strah i nesigurnost, za sve ono što čujemo, vidimo i gledamo dok čitamo, dok postaje literarna okosnica i oslobađa nas tjeskobe da se već sve dogodilo i da se sve zna. Ali može li čitatelj na to odmahnuti i složiti se s krajem priče, koja mu nudi odustajanje, odsutnost kao izlaz, kao izbor. A je li baš tako, pita se sudionik događaja, sudionik teksta, slučajni namjernik ili odlučni prolaznik.

Simbolično i mračno, ono što je prevodivo na ljudski život, živote, samo je dio iskustva prirode i životinjskog svijeta, ali daleko od toga da se sravnjuje ono što je udaljeno, jer namjere su nedvosmislene. Svjetovi se preklapaju i potiču, jedno se zrcali u drugome, drugo se vidi u udaljenim jedninama i množinama. Pisano pouzdano i maštovito (nadam se da tu riječ nismo zaboravili, izgubili), dvosmisleno, podliježe različitim interpretacijama i porukama, a onda je to, upravo tako, dobro. Može li se iz te šume, na kojem je tragu lovac, na koje se mjestu skriva lovina? Pričanje u svakodnevici, pričanje o svakodnevnom: suvremenost i prošlost, „prošla budućnost“.

I ne na kraju, duhovite i ogoljele priče o stvarnosti i starosti, o zabunama i domaćim proizvodima, o imenima i nadimcima, o daljim ratovima i bližim svjetovima, o egzistenciji i opstanku, o mnogočemu, ni o čemu i svemu, jesu taj uznemireni svijet, jesu jezik toga svijeta, koji, ako ne svemoguć, sasvim sigurno jest naš, kao pustolovina, užitak i strast. I to je toliko važno i veliko da nas natkriljuje i raduje! Čitajte, čitajmo!

(Miroslav Mićanović)

• < Prethodno
• Slijedeće >