Zoran Odžić
PISAC I ANĐEO
Desetak stropnih reflektora jarko osvjetljava televizijski studio.
Tri kamermana zumiraju scenu, a šminkerica brzo radi na televizijskom voditelju koji u zadnji čas sređuje pitanja.
Zidni digitalni sat ispiše 14:00, a voditelj reče:
- Dragi gledatelji Hrvatske radiotelevizije, ja sam Aleksandar Stanković, a vi gledate emisiju Nedjeljom u dva. S nama nije političar ni sportaš, već koprivnički pisac Zoran Odžić. Novinar ePodravine Marko Dedić za njega kaže da je majstor kratkih priča, a Tomislav Matijašić, novinar portala Drava.info, nazvao ga je karizmatičnim piscem. Pobjeđivao je na književnim natječajima Knjižnice i čitaonice „Fran Galović" Koprivnica, a finalista je i Natječaja za kratku priču - satiru Slavko Kolar. Prvi roman Anđeo nije promaknuo čitateljima, a govori se i o filmskoj adaptaciji... Mediji su vam dali mnogo prostora, čitatelji vas vole i čini mi se da ste vi u usponu prema statusu književne zvijezde. Recite nam, za početak, je li vas sve ovo malo... zateklo?
- Ne, svjestan sam svoje narativne vještine. Moje priče su, da citiram profesoricu i književnicu Lidiju Dujić, demonstracija dobrog stila. Iza mene je desetljeće rada i očekivao sam ovakav razvoj događaja. Svaku riječ prosijavam kroz sito i za sobom ostavljam pisani trag koji oduševljava čitatelje. Žao mi je što nisam prisustvovao desetoj, jubilarnoj dodjeli nagrada u Čazmi, ali bio sam pozitivan na koronu. Možda ću ove godine imati više sreće sa zdravljem.
- Ostvarili ste svoj san, barem u percepciji javnosti...
- Da.
- Kakvu ulogu danas ima pisac u društvu?
Zoran se meškoljio u tijesnoj ružičastoj košulji koju su mu našli u garderobi jer je majicu s natpisom FUCK ME I'M FAMOUS morao skinuti. Spoznao je na grub način da poznatim osobama ipak nije sve dozvoljeno.
Duboko udahne i reče:
- Pisci su na dnu društvene ljestvice. Narod više voli ljude koji upotrebljavaju snagu svojih mišića, one koji daleko bace koplje, brzo pretrče sto metara, a najviše one koji nogom smjeste loptu u okvir gola s velike daljine. Kad se održava svjetsko prvenstvo, nogometaši su obožavani kao grčki bogovi. Klanja im se do zemlje, a na trgu ih dočeka limena glazba. Čak i predsjednici rado zapjevaju s njima. Centimetri i sekunde važnije su od lijepih riječi. Gruba statistička stvarnost kaže da se pisce ne uvrštava u 100 najpoželjnijih neženja. U takvim vremenima živimo. A nekoć, kad bi Miroslav Krleža ušao u tramvaj, nastao bi muk.
- Zašto pišete, da objavite svijetu da postojite na spektakularan način?
- Pisanje je unutarnja potreba.
- Iskonski nagon?
- Da.
- Uživate li u pisanju ili se radi o svojevrsnom mučenju?
- Jedan sam od onih koji moraju pisati, svaki dan, satima bez prestanka.
- Zašto pisci više nemaju status u društvu?
- Nisu dovoljno odvažni, ne riskiraju. Zato su otpadnici od društva, marginalizirana bića. Pisac mora biti opasan za vlast i državu ili barem izvoditi psine protiv korporacija, poput nihiliste Tylera Durdena iz romana Klub boraca.
- Chuck Palahniuk je pisao o rušenju moderne civilizacije...
- Istina. Ako će slijediti Tylerov primjer, stvaratelji priča će ponovo biti centralne figure u... tramvaju.
- Zanimljivo stajalište, ali čovječanstvo je i bez angažiranih pisaca na rubu istrebljenja. Tvrdite da ste ljubitelj rock glazbe, volite Pink Floyd, Doors i... Queen.
- Imam profinjen glazbeni ukus. Stvaralački proces počinjem slušanjem inspirativne glazbe.
- Ovo su fotografije koje mi je ustupio koprivnički fotograf Ivan Balija. Na njima se vidi kako izlazite iz narodnjačkog kluba.
Zoran teatralno iskrivi lice i reče:
- Fotomontaža. Kategorički odbijam da slušam turbo folk... To je umobolna teorija.
Voditelj je listao fotografije, izdvojio jednu i rekao:
- Na ovoj vam je lice u krupnom planu.
- Povukao sam granicu koja dijeli trivijalnu od visoke kulture i... U redu, bio sam tamo, ali s vatom u ušima. Poznate osobe izlaze na javna mjesta, to dodatno podiže popularnost i...
- Raste prodaja knjiga?
- Da, tako me savjetovala PR agentica. Predložila je i da napravim skandal.
- Razumijem, živimo u svijetu pretvaranja... Uspoređuju vas s Knausgaardom jer pišete autobiografiju s elementima mašte.
- I Karl je napisao roman o anđelima, ali on je sve izmislio.
- Smatraju vas jednim od boljih pisaca starije generacije...
- Provocirate me, tek sam prebacio pedesetu! Ne pružam neko estetsko zadovoljstvo, ali imam stila i nisam prerano oćelavio. Ujutro se budim s...
Reklame, poviče voditelj i nastavi mirnijim tonom:
- Ne možete na televiziji pričati o jutarnjoj erekciji. Gledaju nas kućanice, maloljetnici i svećenici.
- Izgubio sam živce...
- Neprimjereno ste reagirali.
Zoran povuče košulju do vrata i uvrijeđeno reče:
- Treniram i imam upečatljive trbušnjake kao onaj lik iz reklame za dezodorans... Ako mi tražite ranjivu točku...
- Ne tražim...
- Ne osjećam se da pripadam nekoj životnoj dobi.
Nakon reklama voditelj reče:
- Rijetki ste smrtnik koji nije morao umrijeti kako bi vidio anđela. Koliko sam shvatio, vi zagovarate prilično nevjerojatnu ideju da anđeli žive među nama. Informaciju sam primio uz veliku dozu sumnje.
- Da, dopisujem se anđelom, ponekad odemo na kolače i kavu. Razgovore sam opisao u romanu koji je donio radikalan zaokret mojoj karijeri... Imam ekskluzivnu vijest, tisuću čitatelja je kupilo roman Anđeo i očekujem drugo izdanje.
- Čestitam, respektabilna brojka za hrvatsko tržište knjiga.
- Čuda i istinite priče, takva književnost stimulira čitatelje.
Voditelj podigne primjerak romana iznad glave i kaže:
- Priča o anđelu raširila se poput požara. I moja supruga je kupila roman, ali znate, malo sam skeptičan u vezi vaše navodne komunikacije s pravim anđelom. Opišite mi kako izgleda, je li mali, bucmasti, sav okrugao i rumenih obraščića kao da je sišao sa slike renesansnog majstora ili se radi o odrasloj osobi koja puši i pije poput Johna Travolte u filmu Michael.
- Anđeli su visokorazvijena vrsta i mogu prihvatiti bilo koji oblik, ali u ovom slučaju radi se o ženi u dvadesetima. Osvjetljena je unutarnjim sjajem, vidi se sa sto metara udaljenosti. Materijalni svijet oko nje treperi zlatnožutim nijansama. Ona je vegetarijanka... Ne uništava vlastitu jetru, ali neće odbiti džin tonik.
- Zašto bi takvo biće komuniciralo s vama? Anđeli su kao neka nedostajuća karika između ljudskog i božanskog, a vi... Recimo da ne pobuđujete pozornost. Pljunuti ste John Cusack.
- Iako je čista desetka, nisam na nju gledao iz muške perspektive... Muškarci obično traže trenutačno zadovoljenje potreba. Ponašaju se po obrascima, kao humanizirane mašine. Prodaju uobičajene fore i brzo sve dovedu do krajnjih granica jer ne čitaju knjige. Meni mozak ne služi samo rashlađivanju krvi, čak sam i pisanje poruka doveo do razine umjetnosti. Promišljene i inteligentne rečenice koje bi svakoj ženi ostale u doživotnom sjećanju...
- Pretjerano busanje o prsa nije pristojno.
- Mogu si to priuštiti.
- Niste reper...
- Nagrađivani sam pisac. Više ne sjedim na rezervnoj klupi.
- Hm, kako ste znali da se radi o anđelu?
- Čim je ušla u moje vidno polje, jednostavno sam znao. Osjetio sam mističnu povezanost između nas. Bio sam toliko potresen da danima nisam pisao... Ispunila je radošću moje usahlo srce.
- U studio smo pozvali i vašeg šogora Rajka Rašića. Neka on procijeni ima li vaša priča smisla.
- Što je ovo, obiteljska intervencija?
U studio ulazi bradati vozač kamiona Rajko Rašić.
Voditelj reče:
- Rajko, podsjećate me na raspjevanog školskog kuhara iz satirične serije South Park.
- Često mi to govore...
- Vi ste junak nekih Zoranovih priča i zajedno tulumarite, pa recite nam što mislite o njemu.
- Otkako intenzivno piše i osvaja nagrade, na rubu je živčanog sloma. Pogotovo kad je odlučio da će napisati roman koji će ga zbilja proslaviti. Možda se zato u njegovim, alkoholom natopljenim moždanim stanicama, rodila iracionalna ideja da je upoznao anđela. Mi vozači dobro zapažamo ljudska stanja pa sam nakon analitičkog promatranja zaključio da je kod njega prisutan blaži oblik ludila. Ne bih se čudio da spava sa šipkom dinamita u ustima.
- Zašto mislite...
- Najbolje godine su mu odavno prošle.
- Isto smo godište, sedamdeset i prvo.
- On nije pronašao adekvatan način kako se nositi sa starenjem. Umjesto da u posljednjoj trećini života kupi motocikl, uvjerio je sebe da je upoznao anđela.
- Mislite kao kad djeca imaju imaginarnog prijatelja?
- Da, vidi stvari koje ne postoje.
- Radi se o utješnoj fantaziji?
- Da, iz nekog samo njemu znanog razloga, implementirao je koprivničku hipnoterapeutkinju u svoju iskrivljenu stvarnost. Predložio sam mu psihoanalizu, ali je odbio.
- Danas nije sramota potražiti stručnu pomoć.
Suzbijajući svoj bijes, Zoran reče drhtavim glasom:
- Strogo uzevši, psihologija nije znanost.
Rajko je nastavio u istom tonu:
- Citirao je Sheldona, fizičara iz TV serije Teorija velikog praska... Vidio sam tu djevojku uživo, svakog muškarca može... nadahnuti. Unatoč neporecivoj ljepoti, nije anđeo. Zoran boluje od preopterećenja informacijama jer čita stotinjak knjiga godišnje. Pravih, papirnatih. To danas nije normalno. Razumio bih da umjesto lijepe književnosti čita stripove... I još nešto, ako su vam standardi previsoki i težite savršenstvu, postati ćete neurotični. Perfekcionizam je psihička bolest, a kod njega sve u priči mora biti savršeno, kao u filmu Zacka Snydera. U pijanom stanju zna urlati da će zahvaljujući pisanju postati besmrtan...
Rajko napravi kažiprstom nekoliko brzih kružnih pokreta oko sljepoočnice i doda podcjenjivačkim tonom:
- Nisam stručnjak, ali on je oštećeni samotnjak... Kao Batman, no nije super heroj. I za razliku od mene, pije votku kao da sadrži eliksir mladosti.
Zoranu je ljutnja iskrivila lice. Poviče:
- Batman je tek bogataš koji rado priča s kriminalcima. Moja super moć je pisanje!
- Izmaštani svjetovi su ti važniji od postojećeg.
- A votka ublažava piščevu usamljenost... Nikad neću koristiti sintetičke emocije u obliku tableta.
- Ako analiziram naš razgovor od...
- Nemoj ništa analizirati ni sagledavati... Ti si tek vozač koji na moj račun želi ugrabiti komad slave. Praktički ne postojiš na internetu!
- Patiš od kompleksa veličine.
- Izjeda te zavist jer sam u očima javnosti ugledan pisac koji pomiče granice i svojim postojanjem obogaćuje svijet.
- Zaslužio si da o tebi snime film.
- Život mi je ispunjen svrhom jer sam stigao na dugo željeni cilj!
- Egomanijak...
- Ti si beskonačno stari dječak koji živi u kući s roditeljima.
- Michel Houellebecq tvrdi da lijepi ljudi ne pišu.
- Tvrdiš da sam... ružan?
- Kažeš da ti je IQ 166... Izvedi zaključak.
- Predlažem da prekinemo ovo intelektualno nadmetanje! Neka pretila šupčina napusti studio i vrati se na svoj otrcani kauč igrati Farming simulator... Umjesto da supruzi pomaže u kućanskim poslovima, on se bavi virtualnom poljoprivredom... Uistinu otužan prizor.
Rajko, nježni div od 130 kilograma ga pogleda u oči i kaže:
- Obitelj i prijatelji zabrinuti su za tebe. Prolaziš kroz teško razdoblje, razvod i krizu pedesetih...
- Svi se kao brinu, pogotovo moj otac.
- Ljut je na oca jer mu nije dozvolio da se školuje za slikara.
- Bolje da sam nastao u epruveti...
- Očev je utjecaj na njega bio presudan. Tragedija našeg vremena je što živimo po nametnutim pravilima. Super crta, ali je na ivici ludila kao onaj slikar bez uha... Vincent Van Gogh. Una je unijela dodatni nered u kaos koji se odvijao u njegovoj glavi. Ozbiljno vjeruje da je anđeo poslan među nas, smrtnike. Jednom je napisao psihološku analizu Patricka Batemana i moja supruga Maja je dobila peticu iz seminarskog rada. Znate koju je literaturu koristio? Pisao je iz glave. Ni sam autor romana Američki psiho ne zna zašto je antijunak postao ubojica. O mračnim aspektima ljudske prirode mogao je pisati jedino ako je i sam psihopata opsjednut savršenstvom, kakvog je osmislio Bret Easton Ellis... I najvažnije, suprotno mojim savjetima, objavio je roman Anđeo.
Voditelj reče:
- Vrijeme je da vidimo zemaljskog anđela... Una, uđite!
Una Čulić ulazi u studio.
U haljini s ispranim cvjetićima (ostavila je otkopčana dva gumba) izgledala je poput upadljivo lijepe dame iz viktorijanskog romana. Stepenasto ošišana frizura joj tajanstveno prekriva lice i u kameru gleda ispod obrva.
Zoran poviče:
- Koji kurac je ovo, The Jerry Springer Show? Jeste li pozvali i moju bivšu suprugu?
Voditelj upita:
- Zašto Zoran misli da ste anđeo?
Una naglašeno uzdahne i reče:
- Ne znam, poznajemo se površno...
Zoran poskoči na stolici i vikne:
- Odlično se poznajemo!
- Došao je na regresoterapiju vjerujući da je u prošlom životu bio francuski pisac... Flaubert ili Balzac... Da, bavim se hipnozom. Nije se mogao opustiti i nakon četvrte seanse rekla sam da nema smisla nastaviti. Nakon toga mi uporno šalje poruke i... blokirala sam ga.
- Uživala si u porukama!
- Ne baš, pišete na neugodno staromodan način.
- Nikad ti nisam poslao... sirovi materijal.
- Bilo je... emocionalno iscrpljujuće.
- Svaka poruka je kondenzat mudrosti.
- Ne stavljate emotikone.
- Nisam nusprodukt kulture šunda.
- Vješti ste s riječima i posjedujete bajronovski šarm, ali...
- Otkad smo na vi?
Una nagne glavu, zatrepće plavim očima i reče melodioznim glasom:
- Kad me počeo pratiti situacija je postala ozbiljna. No, bilo mi ga je žao jer je poodmakle dobi i djelovao je egzistencijalno usamljen, čak izmučeno, kao da trpi emocionalnu bol.
- Pisci vode samotnički život...
- Nisam se obratila policiji, ali bila sam na oprezu.
- Lažeš!
- Izmislio je fantastičnu priču kao depresivni Arthur u filmu Joker... Onaj klaun koji je poludio i pucao u televizijskog voditelja...
- Bez brige, nisam ponio pištolj.
- Sumnjam da književne nagrade unaprjeđuju pisanje, no totalno su ga promijenile. Reanimirale su mu ego i više nije patološki sramežljiv.
- Osobna preobrazba kroz umjetnost? Kakva ekscentrična ideja...
- Radi se o vidno uspjeloj transformaciji, poput super junaka koji navuče masku.
- Prvoklasna si glumica!
- Članica sam Ludens teatra i doživjela sam višeminutne ovacije nakon predstave Plodno tlo. Uživala sam i u ulozi Snjeguljice u vrtićkoj predstavi.
Zoran stišće zube u nemoćnom bijesu. Zreo i inovativan pisac raspravlja o nečemu što nema veze s književnošću. Prekriži ruke na prsima i reče:
- Ti si nadnaravno biće. Pratio sam te jedne ljetne noći do kuće i u dvorištu našao veliko bijelo pero...
Voditelj ga prekine i sumnjičavo upita:
- Pratili ste Unu?
- Da, ali ne kao Joe, zloglasni prodavač knjiga koji u TV seriji Ti uhodi žene...
- Tvrdite da vi niste voajer?
Posramljen, Zoran proguta knedlu. Osjećaj poraza preplavi mu tijelo.
- Ne vidite je u pravom svjetlu. U njoj ima nešto... neprirodno.
Svi šute i gledaju u Zorana. Katatonično je nepomičan i najradije bi da nestane u spontanom samozapaljenju. Popije vodu i poviče:
- Una, pokaži krila! Hajde, posebna prijateljice, poleti. Gledatelji koji plaćaju skupu televizijsku pretplatu to očekuju od tebe. OSAMDESET kuna za... ovo! Jebote, daj više poleti, ono do plafona! Leti! Ne bi ti bilo prvi put...
Voditelj reče:
- Možda da popije Red Bull...
Rajko podrugljivo dobaci:
- S krilima bi letjela kao na mlazni pogon.
Zbog korona pravila u studiju nema publike i puštena je snimka pljeska.
Vidno dirnut šalom, Zoran skoči preko stola i udari voditelja šakom u trbuh. Kako u zadnje vrijeme frustracije iskaljuje na boksačkoj vreći, udarac je snažan i voditelj se mučio da povrati dah.
Dotrči zaštitar i Zoranu pošprica lice papar sprejom. Lovi se za oči ispunjene suzama, a Rajko ga ruši na pod i viče:
- Zovite hitnu pomoć! Istina je izašla na vidjelo, super pisac treba elektrokonvulzivnu šok terapiju.
Uskoro dolaze bolničari i Zoranu daju injekciju za smirenje.
On tiho promrmlja:
- Napravio sam skandal... Prodaja romana će oboriti sve rekorde.
Voditelj pročisti grlo i reče:
- Dragi gledatelji, tvrdim da anđeli ne postoje i šanse da sretnete jednog su ravne nuli. Iako Una očarava svijet oko sebe, očito je da nema krila i ne jaše oblake... Ona je anđeo, ali samo u apstraktnom smislu. Dobra je osoba... Do viđenja.
Svijetla reflektora se ugase i voditelj se obrati Uni:
- Zbog medijske pozornosti i fotogeničnog lica, očekuje vas karijera na televiziji. Savršeno ste prilagođeni vizualnom društvu i... Znam! Dobro jutro, Hrvatska! Idealna ste osoba za tu ranojutarnju emisiju.
Voditelj je vidno nervozan i manično brzo vlaži usne jezikom.
Una reče:
- Kao tinejdžerica obožavala sam seriju Kako sam upoznao vašu majku. Najdraži lik mi je bila novinarka Robin...
- O! Čak ste i fizički slične.
Televizijska voditeljica, pomisli Una, ponekad stvari ispadnu bolje nego očekujemo. Svijet je pun neispunjenih snova, ali njen ambiciozan san od malih nogu, da postane poznato lice s televizije, upravo se ostvaruje. Zatvara se jedan ciklus njenog života i otvara drugi.
S novim prijateljima je dugo u noć slavila potpisivanje ugovora. Danas je naučila da lijepi ljudi nisu izolirani od društva. Filmski režiser ponudio joj je ulogu u humorističnoj seriji i snimanje reklame. Dvoje modnih kreatora koji predstavljaju novu kolekciju obećali su da će nositi reviju hrvatskog modnog branda ELFS. Kad joj je često fotografirana manekenka predložila da zabavu nastave kod nje, Una reče da mora na zrak.
Srebrna mjesečina obasjava grad Zagreb.
Nedostajat će joj Zoranove poruke, iz svake je izvukla određeno zadovoljstvo, pogotovo iz personaliziranih priča. Čak je postala i ovisna o njima. Šteta što je otkrio njenu pravu prirodu. Vremenom bi to predstavljalo teret za njezinu budućnost među ljudskom vrstom.
Zapleše zaklopljenih očiju, poput filmskog Jokera, a onda raširi snježnobijela krila u rasponu od šest metara i poleti. Krupna krila nečujno klepeću i nose je visoko prema oblacima. Vrti joj se u glavi jer je popila previše džin tonika i jedva čeka da legne na najmekši oblak.
Let je prilično nespretan i krivudav.
Na pola puta do oblaka dođe joj mučnina i ona povrati.
U neposrednoj blizini se spuštao zrakoplov Croatia Airlinesa.
Novinar Krešimir Mišak se vraćao sa službenog putovanja iz Brazila i kroz prozor zrakoplova je ugledao anđela u svom ne baš najboljem izdanju. Nimalo zapanjen anđelom koji povraća u letu, okrene se prema voditeljici Doris Pinčić i tiho reče:
- Doris, čini se da još osjećam djelovanje ayahuasce.
* Koprivničanci Una Čulić, Rajko Rašić i Zoran Odžić su stvarne osobe. Koristim ih u priči uz njihovu suglasnost.