Petrana Sabolek
POŠTEN LOPOV
Ako je i imao nešto lopovskog u sebi nije folirao. Ušao je u glavnu policijsku stanicu i već s vrata jasno i glasno rekao da je on taj i taj,
da je dana tog i tog, na adresi toj i toj, provukavši se kroz nedovoljno zatvoren prozor na prvom katu kuće otuđio iz ormara u spavaćoj sobi stanovitu svotu novca, toliko i toliko, a bilo je i neznatnog loma zlata što je također uzeo.
„I što sada želite?" uzvratio je pitanjem uredujući policajac zapiljivši se preko vrha naočala u ’poštenog lopova’ (u nastavku P. L.).
„Mislim da biste me morali zatvoriti. Za lopovluk se treba iskupiti, u kom smislu je najprihvatljivije rješenje odraditi dug državi."
„Polako, gospodine, polako!" policajac će. "Kao prvo, policija nije država, a kao drugo, ne ide to baš tako kako ste vi zamislili. Zatvorski su kapaciteti ograničeni, a postoji i postupak. Policija protiv vas još uvijek nema nikakvu prijavu, prijavu nemamo niti protiv nepoznatog počinitelja, a kod takvog stanja stvari policajac ne smije, karikirano rečeno, pritvoriti ni vlastitu mačku, a kamoli nedužnog čovjeka."
„Ali ja nisam nedužan, gospodine. Ja sam priznao da sam se ponio lopovski."
„Da, čuo sam, no bez prijave, nažalost, mislim da nemamo o čemu razgovarati."
„Poznata mi je važnost prijave, gospodine, zato sam i došao prijaviti krađu umjesto oštećenog. Toliko mu barem dugujem. Čovjek je još uvijek na godišnjem odmoru pa ni ne zna da je pokraden."
„Još uvijek je na godišnjem odmoru?", glupo je ponovio policajac.
„Da. Krstari Sredozemljem."
„Krstari Sredozemljem?!" ponovio je kao prije i tek tada se ozbiljnije zapiljio u nevino
P. L.- ovo lice. Ne, ne folira, ne bi se usudio, zaključio je, no ipak je nastavio nešto opreznije:
„A znate li kada se vraća?"
„Za koji dan, pretpostavljam, no ne bih rukom u vatru."
„U redu, nebitno je, ali, kad se vrati, uputite ga na nas za podnošenje prijave.“
„A ako ne dođe, mislim, ako ne podnese prijavu?“
Zagrcnuvši se, policajac grgljanjem na suho pročisti grlo i nastavi gotovo očinski.
„Slušajte, gospodine, dok se oštećeni ne pojavi ovdje i ne potpiše prijavu, mi smo nemoćni, a vi čisti. Zato dotad lijepo otiđite kući, lijepo se odmorite i ovu priču lijepo zaboravite.“
„Hvala“, uzvratio je pomirljivo P. L. te bez daljnjeg natezanja napustio policijski ured.
Kužio je P. L. da policajac misli da je lud pa da mu je stoga najpametnije riješiti ga se što prije. No hoće li biti jednake sreće i kod državne odvjetnice, zapitao se, pokucavši zakratko i na vrata državnog odvjetništva, u zgradi odmah pokraj policijske zgrade.
„Dobar dan, ja sam taj i taj, i dana tog i tog...“, započeo je kao i na policiji, napomenuvši i ovdje da je kazna neminovna, što drastičnija to bolje, u nedostatku drakonskih bila bi dovoljna i obična, zatvorska, rekao je na kraju.
Mlada državna odvjetnica je zastala te odmjerivši ga jednako podozrivo kao i onaj policajac uljudno uzvratila da za spomenuti slučaj prijava nije podnijeta ni državnomu odvjetništvu. P. L., stoga, na žalost, ili na sreću, zadovoljštinu za svoj građanski neposluh neće moći ostvariti niti kod nje, dakle državnog odvjetništva.
„Pardon, gospodična, državna odvjetnica", uljudan je bio i P. L. te je i nju upozorio na nezgodnu okolnost godišnjeg odmora oštećenoga, a s tim u svezi i njegove nemogućnosti osobnog podnošenja prijave. Naglasio je i ovdje da čovjek još uvijek krstari Sredozemljem pa i ne zna da je pokraden.
„Molim?“, na tu se informaciju zagrcnula i državna odvjetnica te nastalu tišinu krenula razbijati školskim objašnjenjem kako stvari baš i nisu tako jednostavne kao što se na prvi pogled čine. U nedostatku prijave, naglasila je, nedostaju i kvalifikacija kaznenoga djela kao i opis inkriminirane radnje, štoviše, bez izjave oštećenoga nema dokaza čak niti da je djelo počinjeno. Završila je pa misleći da je čak i poentirala samozadovoljno je zabacila glavu unatrag.
„A moja riječ, gospodična državna odvjetnice, zar to nije dovoljan dokaz?“, uzorni P.
L. nije se dao impresionirati.
„Vaša riječ? Pa zar niste rekli da ste lopov?“, ironično je uzvratila.
„Jesam, rekao sam, no to još uvijek ne znači i da lažem. Ili se to možda, po vama, samo po sebi podrazumijeva?" jednako ironično je uzvratio i P. L. „Zapravo, ja sam i podvukao da sam pošten lopov, a što bi također trebalo nešto značiti."
„Znači, gospodine, itekako znači, no ovdje mora biti zadovoljena i formalno-pravna strana“, pokušala je oprati 'fleke' mlada odvjetnica nastavkom da okrivljeni ima pravo biti subjektivan u kom slučaju pak bi svaka njegova bila mrtvo slovo na papiru."
„Da, to razumijem,“ pomirljivo je uzvrtio P. L. i zaključio neočekivanim pitanjem,
„imate li stoga vi kakav savjet?“
„Apsolutno nikakav, osim da, dok se oštećeni ne pojavi i ne podnese prijavu, vi lijepo odete kući, lijepo se odmorite i ovu priču lijepo zaboravite.“
„Hvala", zahvalio je P. L. i državnoj odvjetnici te, okrenuvši se na peti, napustio i njezin ured.
I ona je samo radila svoj posao. Branila je domaća pravna stajališta, a nije isključio ni mogućnost da je i sama pomislila, poput onog policajca, da je lud ili da si možda samo na vrijeme pokušava osigurati privremeni zimski smještaj na račun države. Beskućniku je zimi i najgori zatvorski prostor, u odnosu na klupu u parku, smještaj s pet zvjezdica.
No tu priči nije kraj. P. L. se naime već za koji čas našao i pred trećim vratima. Lokalna palača pravde, grandiozno sudsko zdanje, monumentalno se postavila pred njim odmah iza sljedećega ugla. Njezini prostrani hodnici već su bili gotovo preplavljeni nebrojenim inkriminiranim, ozlojeđenim, oštećenim, zavađenim, ljutitim ljudima i njihovim jednakobrojnim poslovno uskomešanim odvjetnicima. Prekobrojno sudsko osoblje, pripravnici, pisari i pisarice, s gomilama spisa u rukama, naoko su žurno lelujali s kraja na kraj unutrašnjosti zdanja. No spomenuto ga društvo nije zanimalo. Došao je ciljano, u dan besplatnih pravnih savjeta, stoga je svoju priču mogao iznijeti čak dvjema sutkinjama, štoviše i samoj predsjednici suda, koju je njegov slučaj osobito zaintrigirao.
Međusobno uvjeravanje pak potrajalo je i ovdje. No budući da se bez tužbe ni na sudu nema što tražiti to je P. L. i s te instance ispraćen gotovo identično, zaključkom sudskog trijumvirata da dok tužba ne stigne on lijepo ode kući, lijepo se odmori i sve lijepo zaboravi.
Ne gubeći stoga ni časa P. L. je žurno pojurio i k četvrtim vratima. Radno vrijeme je još uvijek bilo u tijeku, no u redakciji najčitanijega dnevnog lista, Glas danas, dočekala ga je samo čistačica. Urednici i ostali, jureći za novinarskim pričama, već su se bili razmiljeli po gradu, rekla je žena, pa se P. L., silom prilika, u istu redakciju mogao zaputiti tek sutradan.
Uredništvo ga je dočekalo krajnje ljubazno. Saslušali su ga bez ijedne upadice, primjedbe i sličnog, čak su ga i pofotkali, dakako, samo s leđa, kao što i priliči u slučajevima u kojima krivnja još uvijek nije dokazana. Zbog zanimljivosti slučaja te opće poznatoga nezadovoljavajućeg stanja u pravosuđu, njegova priča, plasirana s te instance pod nazivom Pošten lopov, već sutradan je osvanula i u svim ostalim tiskovinama u zemlji. Očekivano ili ne, tek, napisi su izazvali neslućenu medijsku pozornost.
Pozivom na spomenutu priču, naime, na domaće se pravosuđe obrušila sva pismenost u zemlji. Listom su ustali sa zahtjevom da država bez odgode izađe pred porezne obveznike s izvješćem o stanju toga državnog resora koji i unatoč pozamašnom kolaču državnoga proračuna još uvijek nije u stanju presuditi ni poštenom lopovu, čak niti kada joj se takav osobno javi sa zahtjevom da ga se stavi iza brave.
Drobilo se o toj temi i sutradan u iznimno gledanoj TV-emisiji uživo, Aktualno, danas. Održana je bez P. L.-a budući da je urednik ocijenio kako je a conto stanja u pravosuđu trenutačno važnije sučeliti predstavnike prozvanih pravosudnih institucija, s jedne i korektiva domaće dnevno-političke zbilje s druge strane, pri čemu će ovi drugi zasigurno predstaviti P. L.-a bolje nego što bi to on sam učinio.
Naravno da se P. L. nije protivio. Zapravo, i inače ne bi pristao sudjelovati u emisiji i zato je u vrijeme elitnog večernjeg termina zasjeo pred svoj mali TV-prijemnik iščekujući sa zanimanjem priču o sebi.
No sučeljene su se strane već na početku emisije nametnule takvom žestinom međusobne netolerancije da je voditelj jedva stizao gasiti silne verbalne požare što su neprekidno izbijali s obiju strana. U iščekivanju i fizičkog okršaja, a ne razabirući zapravo ni sam o čemu se raspravlja, P. L. je ugasio svoj TV-uređaj i otišao u krevet. Trebalo mu je 'odraditi' još sutrašnji dan pa mu se okrepljujući san učinio mnogo razumnijim rješenjem.
„Oprostite, nadam se da ne smetam…", uljudno se ispričao oštećenom kad mu je ovaj sljedećega jutra nakon poduljega čekanja konačno otvorio vrata. "Vidio sam da ste se vratili pa sam došao ispričati vam se za provalu u vašu kuću za vrijeme vašeg godišnjeg odmora iz koje sam otuđio nešto novca i loma zlata nađenih u ladicama. Još nisam sve potrošio pa ako želite ostatak...“
„Ostatak?! Znate što, mladiću, lijepo je da ste se ispričali, no budući da mene ni ostatak ne zanima, možete i njega mirne duše zadržati."
„Hvala, gospodine, no ne zamjerite što me zanima zadovoljenje pravde."
„Kakvo zadovoljenje pravde?“
„Pa, nisam se ponio pošteno a svi pravosudni su mi rekli da lijepo odem kući, lijepo se odmorim i sve lijepo zaboravim… " krenuo je P. L. objasniti, ali nije stigao.
„Pa onda tako i uradite, otiđite lijepo kući, lijepo se odmorite i sve lijepo zaboravite! “grmnuo je oštećeni zalupivši mu vratima pred nosom da ovaj umalo nije bez njeg ostao.
I tek sada se P. L. mogao otići kući i odmoriti se. Ali ne i zaboraviti i opusti se. Pred njim je bio još i vremenski poček od punih godinu dana. Vrijeme što je srećom također brzo prošlo te je konačno došao i onaj željno očekivani dan kada se u dogovoreno vrijeme našao sa svojom škvadrom iz ulice od koje će konačno kasirati zasluženu okladu.
Naime, njegovi su prijatelji u ovoj zajednički režiranoj priči o poštenom lopovu listom tipovali za drugu stranu – za odgovorne institucije države. Ruku na srce, tko bi normalan i bio na lopovskoj strani, makar to bio i pošten lopov, govorili su, iščekujući sa zanimanjem da država krene u lov na P. L-a. Prema uvjetima oklade, dali su joj za to čak punu godinu dana, no jedino što se u tom vremenu dogodilo bila je prijava oštećenoga policiji protiv nepoznatog počinitelja za provalu i krađu tek okvirno navedene štete.
A ta oklada je bila jedini način da nepokolebljiv i uporan P. L.-u ostari svoj san. Kasiravši je već sutradan je stajao pred štićenicima obližnjega doma za nezbrinutu djecu – šezdesetak pari očiju što su s nevjericom gledala u novo moderno računalo pred sobom. Navodno je bio dar nepoznatoga dobročinitelja, tako im je rekao P-L., predstavljajući sebe kao donosioca računala zaduženog da mališanima pruži par sati osnovne poduke iz računarstva, tog iznimno zanimljivog 'prozora' u svijet i budućnost.
Ne treba ni reći da su domska djeca upijala svaku riječ koju je P. L. u svojoj poduci izgovorio. A on kao da je među njima ponovo vidio sebe, kao svojedobnog štićenika istog doma koji je o ovako nečemu mogao samo sanjati. No i njegovi su se snovi u konačnici ostvarili ali zahvaljujući isključivo vlastitom trudu, upornosti i samodisciplini.
Djecu je međutim poštedio svoje osobne priče. Osobito podataka da si je svoje prvo računalo kupio odvajajući si od usta a da je do ovoga, za njih, došao na krajnje nepošten i vrlo opasan način. Prešutio je i podatak da su mali štićenici ovu svoju prvu, upravo primljenu poduku iz računarstva, dobili osobno od profesora istog predmeta s jednoga od prestižnijih američkih fakulteta računarstva kamo je P. L. kretao već slijedećeg dana. Nije im otkrio čak ni svoje pravo ime. Koga bude zanimalo doći će do toga, danas-sutra, putem stručne literature kojoj će također dati svoj znanstveni doprinos.
I, tako, puna srca, što 'preko bare' kreće s pregršt osmijeha začuđenih i zahvalnih lica malih štićenika s veseljem je prionuo pakiranju stvari za put. No prvo što je stavio u torbu bile su audio snimke svojih razgovora sa svim najeminentnijima iz slučaja P. L.-a. Priredio si ih je pa će ih i ponijeti sa sobom, za zlu ne trebalo, ukoliko se naime neka od odgovornih pravosudnih državnih institucija, danas-sutra, ipak, trgne iz letargije.