Marko Štrok

REMEĆENJE

Ima jedna zen pouka, a govori o čovjeku koji bježi od pobješnjelog goveda koje mu je do maločas pomagalo orati polje riže.

Čovjek trči izbezumljen, no ne može prebrzo zbog vode koja mu prelazi gležnjeve i prska po njemu i oko njega. On je mokar i iznemogao, no zvijer je nepopustljiva. Na sve četiri grabi prema njemu sve brže, skraćujući razmak između njih. Ako ga sustigne, vjerojatno neće gubiti vrijeme da odluči hoće li ga izbosti ili izgaziti do smrti.

Naš se čovjek u jednom trenutku zapliće i pada.

Grgljajući mutnu vodu pomiruje se sa svojim krajem.

No, govedo protrči pored pa nedaleko od njega i samo pada u vodu preko prednjih nogu koje ga izdaju. Čovjek se ustane i tad na svijetloj koži goveđih butina primjeti dvije male rupe, dvije mrljice krvi.

Od tih ugriza govedo i izdahne.

Kad je kasnije događaj prepričao ocu, ovaj mu je savjetovao da ubuduće, ako se nešto slično ponovi, pokuša zvijer navesti da bar uzore taj dio polja kojeg će pretrčati hrleći u smrt.

 

Još nekoliko dana godišnjeg pa je i to gotovo za ovu godinu. Ne mogu reći da je bilo loše: bili smo na festivalu u Istri pa na Cresu tjedan dana, a ostatku smo vremena pustili da nas nosi gdje bilo. Ljeto je ovdje ionako dobro onima koji znaju iskoristiti manjak gužve i prividnu prazninu.

Ljeto mladih profesionalaca. (Haha.)

Večeras je cirkulirajući zrak iz klime bolji nego ustajali vani i dovoljan je da stvori potrebne uvjete za opuštanje uz kokice i nepogledane sezone bar tri serije.

Josipa mi nešto dovikuje iz dnevne, no kroz buku vode iz tuša ne mogu ju razumjeti.

„Ne čujem te od vode!“ odgovaram dok ispirem šampon, na što ponovno čujem vikanje iz sobe. Vjerojatno ni ona ne može razumjeti moje riječi.

„Bio je bijeg iz Remetinca, čovječe! Baš čitam na netu, ne žele kao širiti paniku”, Josipa mi prepričava kad sam se konačno pojavio u sobi. „Radi se o tri osobe i navodno je sve pod kontrolom, ali preporučuju dodatni oprez ljudima koji žive u blizini.“

Da, kao da će se tko god je pobjegao imalo zadržavati uokolo zatvora. Do sad su sigurno već stigli do Slovenije.

Ili Bosne.

Vjerojatno zbog vrele vode kojom sam se tuširao, u sobi mi je bilo mrzlo pa se okrenem vratiti u kupaonicu da se do kraja obrišem.

Zvono na vratima.

Automatski gledam na sat. Pola 9. Prihvatljivo je vrijeme da bi se nekom otvorilo.

Budući da imam samo ručnik u ruci i ništa na sebi pitam Josipu može li vidjeti tko je dok se ne odjenem.

Do mene dopiru glasovi razgovora. Drugi je muški, s blagim dalmatinskim naglaskom. Zvuči kao da je ostao bez daha i žurno mora izreći sve što ima izreći.

Stavljam na sebe prvo što mi je palo pod ruku i izlazim na hodnik.

Pred vratima kraj Josipe stoji Ivo Sanader.

„Baš govorim gospodični, u škakljivoj sam situaciji pa ako ne bi bio problem, htio bih kod vas odsjesti samo dan i po ili dva, dok se situacija ne smiri”, govori mi Ivo Sanader.

Josipa me gleda očima osam puta većim. Moje oči, isto toliko puta veće, žongliraju pogled s nje na Ivu Sanadera.

Što je ono rekla, bijeg iz Remetinca?

Kratak bljesak, no zasljepljujuće briljantnosti napunio je prostor. Nakon naizgled beskrajnog trenutka, kad se prašina raspršila dovoljno da omogući vidjeti, sve je bilo poharano i spaljeno. Dinosauri koje je udar neposredno dohvatio ležali su mrtvi, a oni koji su imali nesreću ne biti blizu umrijet će uskoro, kad se sunčana energija potpuno iscrpi iz pažljivo punjenih biljnih skladišta. Trebalo im je neko vrijeme, no gljive su uspjele obnoviti atmosferu i pomogle pripremiti uvjete na Zemlji za cvjetanje novog života. Toplokrvni sisavci preuzeli su površinu. Viši su primati počeli lutati poljanama i pašnjacima. Prehrana im se mijenjala, tijelo uspravljalo, a mozak povećavao. Jedan je od njih uzeo kamen i drugim kamenom je na prvom napravio grubu oštricu. Kasnije ju je netko privezao za jaku granu i njome ubio životinju koju su te večeri jeli. Vatra. Počeli su komunicirati artikuliranim glasovima apstraktne naravi, miješali su se sa sličnim vrstama i nastavili razvoj.

„Dva dana, najviše. Ne bih tražio ovo od vas da ikakav drugi aranžman mogu izvesti u danom trenutku”, Ivo Sanader nam objašnjava. „Bio bih vam jako zahvalan. Zbilja, dva dana.“

Poljoprivreda, kotač, pismo. Seobe naroda. Sumer. Indija. Grčka. Rim. Ratovi. Nove seobe naroda. Pokrštavanje. Rim gori. Mijene „vjekova“ i „otkrića“ „novih“ zemalja. Stalni ratovi. Parni stroj. Industrijski razvoj i motor s unutarnjim sagorijevanjem. Izum toalet-papira. Prvi svjetski rat. Država SHS. Drugi svjetski rat. SFRJ. Zahlađenje Zapad-Istok. Internet. Čekić u Berlinskom zidu. Franjo Tuđman dobiva izbore. Rat. Devedesete. Privatizacija. Cro-dance. Ivica Račan dobiva izbore. Novi milenij. Ivo Sanader dobiva izbore. Satovi i tvrtke i banke. Remetinec.

„Ja ću kuhati.“

Lenta vremena koja mi se u trenu odmotala iza očiju ostavila je za sobom mračnu spoznaju da je sve što se do sad događalo u svijetu kroz mijenu geoloških era, kroz evolucijske i društvene promjene vodilo tome da Ivo Sanader nakon uspješnog bijega iz zatvora ove ljetne večeri potraži utočište u našem stanu 700 metara dalje.

Da nam pred vratima stoje Šiljo i Nosferatu, Josipa me ne bi gledala kao što sad gleda. Strah, znatiželja i neodlučnost bore se za prevlast u njenom pogledu, no niti jedno ne želi iznijeti pobjedu, kao da i sami sumnjaju u ispravnost svog nametanja.

Ništa manje ona ne može vidjeti iz mog pogleda.

Dinosauri su pomrli da bi se ovaj trenutak dogodio. Ne bi bilo fer prema njihovoj žrtvi.

 

Nisam htio vjerovati, ali Ivo Sanader nije loš kuhar. Probudio se prije nas i napravio je nešto s kajganom koja nikad nije bila ovako ukusna. Nakon što je sinoć s nama u tišini (nije nam htio remetiti rutinu) pogledao dvije epizode, namjestili smo mu kauč za spavanje i otišli ranije u spavaću.

Ni ona ni ja nismo mogli zaspati satima. Unatoč tome, cijelo smo vrijeme šutjeli.

„Kakav vam je plan za danas?“ pitao je Ivo Sanader dok smo jeli. Zvučao je kao da je stan njegov, a mi smo gosti koji tu odsjedaju i planiraju ići u obilazak grada.

Nismo imali ništa previđeno. Josipa je samo promrmljala nešto neodređeno. Zatečenost koja nas držala budnima, onemogućila je i bilo kakav potrebni dogovor.

„Danas je petak”, reče Ivo Sanader, koji je nesumnjivo iz našeg držanja pročitao sve nesređene dojmove, „mogli bismo brudet.“

U tu nam je svrhu dao popis za trgovinu, sve potrebno za ručak što nije uspio pronaći jutros u smočnici.

Odlučili smo pješke do trgovine. Svježi će nam zrak pomoći (nema veze što je vani sparno), a imat ćemo i više vremena za razgovor. Čim smo se izvukli na čistinu koja je bila na sigurnoj udaljenosti od tuđih prozora i gdje nije bilo prolaznika koji bi nas mogli čudno gledati, riječi su iz nas krenule neometano (ali samo kao agresivni šapat).

„Ivo Sanader je kod nas!“

„Znam!“

„Mi krijemo Ivu Sanadera!“

„Znam!“

„Ostavili smo Ivu Sanadera samog u stanu!“

„Znam!“

„Ivo Sanader je kriminalac!“

„Znam!“

„Ivu Sanadera traži policija!“

„Znam!“

„Mogli bi provjeravati po zgradama!“

„Znam!“

Hoćemo li ga mi sad prijaviti policiji? To smo mogli još sinoć.

Mogli smo mu reći da uđe i onda ga svezati. Mogli smo čekati za zaspe. I onda ga svezati. Zašto nismo nazvali policiju čak i bez da smo ga svezali? Zašto smo pustili da nam pravi jelo pa ga ostavili samog u stanu?

Ne znamo.

 

Izašli smo iz trgovine s tri vreće namirnica. Na putu smo kući vidjeli patrolna kola i sinkronizirano ubrzali korak.

„Idemo ovuda”, predložila je Josipa pa smo krenuli okolo kroz park. Da nam ne uđu u trag. A onda smo se samo srušili na prvu klupu i čekali da paranoja izađe iz nas.

 „Znači, nećemo ga prijaviti?“

„Izgleda da ne”, odgovori Josipa. „Vidio si kako smo se oboje usrali, kao da nas je hipnotizirao.“

„Misliš - - - Hypotizirao!“ I njoj je bilo smiješno.

Rekao je da će ostati dva dana. Moramo s njim raspraviti što će biti u međuvremenu i nakon toga. Što će biti s nama, pogotovo. I mi moramo biti ti koji će donositi odluke.

Iako nam je bilo drago što je on odlučio praviti brudet za ručak.

 

Na ulasku u stan dočekao nas je zvuk veš mašine.

„A, evo i njih”, provirio je iz kuhinje Ivo Sanader. „Stavio sam rundu bjankarije na pranje u međuvremenu, budući da vam vanredno koristim cijeli set.“ Uzeo nam je vreće iz ruku i s nabrajanjem se kuharskih planova zaputio u kuhinju.

„Ivo”, rekao sam odlučno jer smo na putu kući odlučili zvati ga Ivo, „čujte, moramo...“

„Ma, ne brinite, nije mi bio problem”, prekine me Ivo Sanader. „Morao sam si nekako ispuniti vrijeme dok vas nije bilo.“

Josipa me razočarano pogledala.

Rekao je da ga je zatvor promijenio. Pomogao mu je korisno provoditi vrijeme, i sad želi dobro iskoristiti svaki trenutak. Više nema ni problema sa srcem i prestao je šepati.

„Pravo je vrijeme bilo da izađem. Da iskoristim ovo još malo ljeta”, namignuo je Ivo Sanader i krenuo vaditi stvari na stol.

 

Kao ni doručkom, nismo uspjeli sakriti oduševljenje ručkom. Bio je to prabakin recept koji je obiteljska tajna, ponosno je na to izjavio Ivo Sanader. (Iako smo pregledom povijesti browsera za taj dan našli nekoliko linkova za recept na Coolinariki.)

„Ivo”, počeo sam ponovno nakon što smo završili s jelom, „čujte, moramo...“

„Ma, ne brinite, ovo je najmanje što mogu učiniti. Za vaše dobročinstvo, je li”, prekine me Ivo Sanader. „To me sad podsjeća...“

„Ono što je Goran htio reći”, prekine Josipa Ivu Sanadera, „jest da želimo znati što se događa.“

„Gospodična, mislim da je to prilično jasno ovdje.“

„Jasno nam je što se dogodilo.“ Njeno je stopalo čvrsto stiskalo moje. Za podršku. „Ono što nas zanima je što će biti nakon dva dana kolko ste rekli da ostajete. Pretpostavljam da će netko doći po vas.“

Možda neki prijatelj koji će ga opet prošvercati u Austriju.

„Pobogu, ne!“ zaprepastio se Ivo Sanader. „Znam da oni misle da nisam toliko blesav ponoviti istu radnju – što mi daje savršenu priliku da pokušam – ali ne. Preriskantno je. Sve će granice biti pod žestokom prismotrom.“

Kažu da šutnja izvlači informacije lakše nego izravna pitanja. Zato smo šutjeli i čekali.

„Moram doći do Limskog zaljeva, tamo me čeka brodić”, dao nam je informaciju Ivo Sanader. „Pa bih vas zamolio, ako ne tražim previše, da me odbacite do tamo.“

Praznina se u našem pogledu produbila.

„Ispričavam se”, reče Ivo Sanader i zaputi se u WC.

 

„Ivo”, počeo sam kad se vratio za stol, „čujte, moramo...“ Vidio sam kako se njegovo tijelo sprema na novo izmotavanje, pa sam stisnuo Josipino stopalo i nastavio: „Moramo ustanovit neke stvari ovdje! Ne znam što mislite tko smo mi, iako se sigurno doimamo dosta glupi, ali nadam se da ne mislite da smo tolko glupi da se izlažemo dodatnom riziku. Pa, pa... Ceste će biti pune policajaca! Uostalom – u-ostalom, Ivo, Vi ste bjegunac i tražena osoba... Ne znam baš kolko ste u poziciji tražiti išta – išta više, nakon... Uostalom, Ivo, vi ste kri-mi-na-lac!, pravomoćno, ali premalo osuđen za... za sve. Nema šanse. Mogo bi se sad ustat i nazvat policiju. Da. Da, to je ono što svi vi radite, jel tako, dođete i samo uzimate; samo još ovo tražim od vas, hvala vam na danom povjerenju, ne bismo mogli ništa bez podrške naših građana, molim vas za razumijevanje, bla-bla – e, pa, molim ja Vas za razumijevanje!... Nećemo Vas voziti. Točka! Možete to zaboraviti. Zapravo, sad izvolte odmah sad izaći iz našeg stana i nadat se da nećemo napraviti dojavu.“

Nakon nekoliko trenutaka (očito samo nama) neugodne tišine, Ivo Sanader se naslonio u stolici.

„Koliki vam je kredit za stan?“ pitao je.

 

Put do Limskog zaljeva bio je 4 kile živciranja. I skoro 6 sati starim cestama, jer nikad ijedno od nas nije tako vozilo po prometnim propisima. Paranoja je vidjela policajce svakih 500 metara. Vidjeli smo 7 auta (što je 7 previše), pa nam grčevi nisu napuštali želudac nit se znoj sušio s čela.

Zadnjih smo dan i pol razrađivali detalje i gledali kako ih uklopiti u njegov postojeći plan. Ostatak nam je vremena Ivo pričao o tome kako je provodio svoje dvadesete i o poeziji koju je pisao, a onda o životu u zatvoru. Nesumnjivo je da bi nam se iskustva oštro razlikovala da smo bili na njegovom mjestu.

„Samo ja nisam gulio krumpir ka Čobi”, nasmijao se Ivo. „Da jesam, možda bi me već odavno pustili“

Bilo jest naporno, jer nismo pravili pauze, ali to ne znači da nije bilo zabavno u autu. Igrali smo kaladont. Pjevali smo pjesme s radija. Ivo je nastavio prepričavati skoro dva desetljeća hadezeovskih dogodovština i kako je lako bilo raditi stvari koje su radili. Toliko lako da su svi uobraženo vjerovali da će se moći jednako lako izvući.

„Većina se izvukla, đava im sriću”, rekao je Ivo. „A mene srušio moj kolekcionarski duh.“

Vrijeme provedeno u zatvoru pomoglo mu je i razmisliti o greškama te poduzeti sigurnije mjere za budućnost. Kao i pribaviti bolje kontakte.

U zaljevu ga je zbilja čekao brodić. Kratko se pozdravio sa skiperom koji je pohvalio njegov neobrijani izgled pa mu uručio dvije kutije i kapu.

Ivo je odmah skinuo ovu koju sam mu posudio za put i stavio novu, kapetansku. Jasno, glavno da je kapa na glavi.

Iz jedne je kutije izvadio sat koji je navio i prislonio uhu. Nakon toga se zadovoljno nasmijao i stavio ga na zapešće.

„Ovo je za vas”, rekao je Ivo i otvorio drugu pred nama. Unutra je bio USB, stara Nokia i prepaid kartica. „Dobit ćete ili poziv ili poruku s uputama za korištenje računa i sveg ostalog za neka 3 mjeseca. Dotad možete koristiti ovu. Za gorivo i spizu.“

Kratko nam se (ali hladno) zahvalio, pozdravili smo se i krenuli svatko u svom smjeru.

„Ivo”, viknuo sam za njim prije nego se popeo na brod (a morao sam pokušati, ipak je na sebi imao moju majicu i moje hlače i moju torbu i moje naočale) na što je samo kratko pogledao preko ramena, „mogu li dobiti sat?“

„Ne”, odgovorio mi je Ivo Sanader i popeo se na brod.

 

„Ovo me podsjeća na nešto”, kaže Josipa ne skidajući pogled s brodića koji se udaljavao. Zalazeće je sunce davalo mudar izgled njenom licu.

„Što?“

„Ova naša situacija, kao da smo iskoristili savjet.“

„Čiji savjet?“ Bio sam dovoljno zbunjen.

Brodić je postao mrljica na obzoru.

„Aha, sori... Uglavnom, ima jedna zen pouka, a govori o čovjeku koji bježi od pobješnjelog goveda koje mu je do maločas pomagalo orati polje riže.“