Anita Ljubičić Iviček

SLATKA DOLINA

„Pa što se čeka?! Moramo kod bake. Danas joj je rođendan. Devedeset i deveti!“, lupne stara petama iz hodnika.

„De-ve-de-set i de-ve-ti!“, vežući kravatu ponovi stari.
Brat i ja slegnemo ramenima.
„Ajde vas dvojica! Što se vučete ko krepane mačke?!“ stric priklopi, za ovu priliku stigao iz Metkovića: „U vašim godinama ja sam…“
„Krao bogu dane“, šapne mi brat.
„Pravi se javio“, preokrenem očima, brat se naceri.
„Što je smiješno?“, okrene se stric, ali dočeka ga prazni dnevnjak.
Deset minuta kasnije već smo jurili niz cestu. Baku su prije xy godina pospremili u dom na drugoj strani grada. Od onda, na iznenađenje svih uporno živi, balzamirana.
„Jooj, da su mi te godine“, stric uzdahne na suvozačkom sicu, pa prođe rukom kroz kosu.
Stari žustro zaklima i stisne kuplung.
„Vrijeme je relativan pojam“, promrmljam, stisnut između brata i stare na zadnjem sicu.
Stara se okrene, gledajući me bez treptaja. Na njenom jeziku to znači: Šat d fak ap. Ali ona to nikad ne bi izrekla. Previše je pristojna. Toliko je neizlječivo fina da je baki naručila tortu, kupila cugu i ukrase, caltala za fotografa i dogovorila rođendansku proslavu s ravnateljicom doma. I sve to umjesto mog starog i njegovog brata, kojima je baka mama, i koji bi voljeli da su im njene godine.
Uparkirali smo se pred dom u kojem je baka, jednako ružan kao bilo koji drugi. Ravnateljica doma dočekala nas je pred ulazom.
„Imamo mali problem“, štucne.
„Ajoj! Torta!“, vikne stara i krene nazad prema autu.
„Tako se zove dom?“, stric se zagleda u zdanje od betona.
„Ne! Torta! Nismo je uzeli! Dragec, vozi u Slatku dolinu!“, pokaže stara prstom.
„Aha, Slatka dolina! To je već ime za dom“, stric se vrati u auto.
Pogledam prema staroj, trznulo joj je desno oko, znak da joj je poskočio tlak.
Stari starta uz škripu guma da zadivi strica, a ravnateljica doma iza naših leđa pospremi izvještačeni osmijeh i vrati se unutra. I opet jurimo, ovaj put prema Slatkoj dolini. To je slastičarna koja radi torte za obične ljude i one za dijabetičare. Baka je dio te skupine. Oni ne jedu cuker. U bakinom slučaju, ne barem dok drugi gledaju. Nitko od prisutnih ne zna da za baku u ruksaku krijumčarim Toblerone. Baka voli Toblerone, možda više nego neke ljude, ali nećemo sad o tome.
U Slatkoj dolini sve je trebalo biti brzo gotovo. Ali, stara je žustro zamahala rukama, dok smo je mi motrili iz auta. Prodavačica nezainteresiranog lica nešto joj je kratko odgovorila. Onda je stara ponovo zamahala, ovaj put glavom i rukama. U Slatkoj je dolini zavladala tišina. Tad je iza bijelih vrata izašla gospođa s bijelom kapom. Ona je pak otvarala usta nešto duže. Ali stara je opet žustro zamahala, ovaj put se brat strzao, on je slabijih živaca. To je od igrica. Ubijanje ostavlja posljedice. Onda su bijela kapa i pripadajuća gospođa nestale negdje tamo iza. Vratila se kapa brzo, s okruglom kartonskom kutijom roze boje. Otvorila poklopac. Stara se zagledala unutra kao da ispod poklopca čuči manijak, taman je otvorio baloner. Opet tišina. Stara još jednom zavrti glavom, uzdahne. Kapa s druge strane pulta odlučno poskoči. Stara klimne.
Kad je sjela u auto, rekla je kratko: „Vozi“, i desno oko joj je zatitralo.
Stari je startao, gume su zaškripale, stric i on su se zasmijuljili. Na zadnjem sicu, podignem poklopac. Ispod njega, čuči torta. Na njoj rastegnuta slika rotvajlera.
„Ali mama, baka po horoskopu nije rotvajler“, namignem zavjerenički.
„Niš mi nemoj govoriti“, stara pogleda pod poklopac.
„Zeznuli su moju narudžbu. A ova torta je jedina dijabetičarska koju su sad imali. Naručili su je vlasnici ovog tu pesa.“
Pogledao sam psa, glava mu je bila nakrivljena, jezik mu je visio iz usta: „Ispod slike piše Bubi.“
„Da. Bubi je nažalost uginuo samo nekoliko dana prije svog roćkasa, pa vlasnici nisu došli po tortu.“
„Dobro.“ klimnuo sam i zatvorio tiho poklopac nad Bubijem.
Pogledao sam potom ozbiljno van, kao da je sve apsolutno u redu. Zanimalo me hoće li baka skužiti da na torti ima krivo ime, plus fotku rotvajlera. Baka fakat ne voli velike pse.
Uparkirali smo se ispred doma, opet. Ravnateljica doma dočekala nas je pred ulazom, opet. Skupa sa svojim vještačkim osmjehom.
„Kao što sam rekla, imamo mali problem“, štucne gospođa malo glasnije.
Stara ju pogleda sa tortom za psa u rukama. Stari je za to vrijeme iz gepeka vukao vrećice sa cugom, stenjući.
„Mala dvorana koju ste bezecirali za proslavu? E, pa ona je nažalost zauzeta. Naši štićenici imaju predavanje o mindfullnessu.“
„Kakvom mindfullnessu?“, priklopi stari spuštajući vrećice na pločnik.
„Pa njihov je mind full ako u sebi ima tri misli“, nasmije se stari.
I ostane jedini.
Taj vic maher ima jednu ideju. Da su stvari krenule drugačije, on bi bio komičar. A mi ostali jednostavno znamo zašto stvari nisu krenule drugačije. Zato smo nastavili gledati ispred sebe.
„Dragec, kakve su to vrećice?“, nagne se stara zlokobno nad njegov teret.
„Pa, Emica, valjda one koje si ostavila u kuhinji“, pokaže stari galantno na dvije plave vrećice, pucale su po šavovima.
„Ali Dragec, vrećice za bakin rođendan bile su ti u hodniku, kraj vrata. Tak sam ti i rekla. One žute, u njima su prirodni sokovi s eko-imanja i mineralna. Ove plave su za tvoju proslavu godišnjice u firmi. U utorak. Unutra su samo žestice.“
Žmirkajući, stara pokaže prstom na dvije vražje stvari. Ležale su razvaljene po asfaltu.
„Khm, ima dućan tu u blizini“, domska je ženetina pokazala neodređeno u daljinu.
„Idem“, prošapće stari, vraćajući krive vrećice u gepek.
Iz jedne hitro izvuče pelinkovac i doda ga stricu, pokazujući mu zavjerenički da je to samo njihova tajna. Stric pak tutne tajni paket pod sako, iznenađujuće brzim pokretom.
Stara se za to vrijeme okrenula prema ravnateljici doma, trljajući desno oko: „I dobro, gdje ćemo onda imati proslavu?“
„Evo, na sreću imamo jednu veću sobu. Igrom slučaja, danas je prazna, možete imati proslavu unutra. Samo nemojte dirati stvari koje su tamo, molim vas.“
„Pa čije su to stvari?“
„A od naše bivše štićenice.“
„Aha. Otišla je?“
„Da. Bogu na istinu“, domuša pogleda u nebo i sklopi dlanove.
Stara i stari, za njima stric, redom pogledaju gore. Kao jato gusaka. Odozgora, bivša je štićenica ravnateljici vjerojatno pokazivala srednji prst.
Ravnateljica tad staroj pokaže prema vratima doma i počne komentirati ovu groznu vrućinu. Za to vrijeme, brat i ja smo se zabavljali gledajući dva penzića kako s prozora na prvom katu pljuju po autima. Kladili smo se koji će dobaciti dalje. Moj favorit bio je pajdaš kojem je gebis škljocnuo svaki put kad bi izbacio hračak. Ima dodatnu opremu, mora biti bolji, procijenio sam.
„Izvadite ukrase iz gepeka!“, stara nam dovikne prolazeći kroz vrata, i baci ključ od auta.
Otvorili smo gepek i napipali vrećicu s ukrasima ne skidajući pogled s olimpijaca. Pokazali su zavidnu vještinu i nakon dva-tri hračka čak smo im zapljeskali. Frajeri su se naklonili. Bilo je gusto, do zadnjega. Brat je dobio okladu, i to za dlaku. Pardon, za hračak. Ide ga kocka.
Nakon što sam tom zagriženom kockaru nevoljko platio, ušli smo u dom. Stara nam mahne iz dubine hodnika: “Gdje vam je stric?“
„Zašto nama? Mi ga nećemo“, doviknem natrag.
Nekoliko se starčeka zahihota. To su valjda oni koji još čuju.
„Nađite strica, dođite s njim u sobu broj 10, tam vas dva okitite sobu, a ja idem po baku. Kad dođemo, hoću da sve bude cakum-pakum!“, izreferira stara, nestajući u mraku.
Pozdravim je onako kako se pozdravljaju generali u vojnim filmovima. Okrenem se naokolo. Ugledam ga iza fikusa. Nonšalantno naslonjen na prijemni pult, stric je vodio ispunjavajući razgovor sa kvalitetno popunjenom djelatnicom doma. Djelatnica bi grudima mogla ugušiti onog rotvajera s torte. A možda i je. Stric je mrklo zainteresiran klimao glavom dok je sugovornica pokazivala nešto na papiru. Jedino mu pogled nije pratio njen prst, više je bio fiksiran na nekih 25-30 centimetara ispod njene brade.
„Stric! Proslava počinje! Već smo u cajtnotu!“, povičem, a on poskoči.
Valjda se usrao da bi ga mogao cinkati strini. Tad bi njegova rođendanska torta ziher završila u nekom hladnjaku. Nepodignuta. Samo da mu voljena gospođa čuje za ovo utapanje u dekolteu, pardon, informacijama.
Iza strica, na vratima doma se pojave četiri poznate figure. Ovaj put je bio red na mene da uzdahnem. Nisam znao da je stara pozvala svoju 666-sestru, a ona je došlepala muža i dvije kćeri. Njih zovem dvije debilne. Ime govori sve. Teta za svog muža govori: „Moj Mirko“, a za kćeri: „Ove moje dvije.“ Njih četvero svuda idu zajedno. Zlo najbolje djeluje kad je umreženo, to je moje objašnjenje „cuzamen“ fenomena. Staroj se ne sviđa kad tako pričam o familiji. Ona ne kuži, što god da o njima kažem, oni i tak neće otići. Nitko drugi ih neće. Teta se glasno cmokne sa stricem i upita ga još glasnije gdje je strina. Sigurno je već izvana odšacala kako don Juan ostavlja dojam na pripadnicu slabijeg spola. Kod nje niti jedna izjava nije slučajna, već savršeno proračunati šus zla. Stric se uzvrpolji, kladio bi se da sam vidio kak mu iskra života gasne u očima. Moj Mirko se na to nakesi, a nadobudna djelatnica doma naglo skupi papire i okrene im leđa. The end, fin, kraj. Izgleda da se stric noćas ipak neće žnjarati, pardon, poticajno družiti. Dođe mi ga žao, badava je bario komada. Kaj se može, ljubav je sila koja pokreće svijet, tako kaže moja baka. A ako si oženjen sa mojom strinom, boli.
Nakon par minuta razmjene pristojnosti, moćna se gomilica rodbine zakotrlja i zaustavi kod brata i mene. Mi smo ih kratko pozdravili, ignorirajući klafranje o školi i hehe, jesmo li se zacopali, kao i čuđenja nad našom najnovijom visinom. Evo, ja još nisam vidio nekoga tko u srednjoj školi postaje niži, tak da fakat ne razumijem njihovo čuđenje. Sve se to odigralo prije nego što smo ih ponosno poveli duž hodnika u smjeru koji nam je pokazala stara. Doduše, prvo smo upali u krivu sobu. Brat je tvrdio da je stara rekla soba broj 12. A tamo su četiri penzićke igrale poker i nije im se svidjelo što smo im upali usred partije bez kucanja. Obećali smo da ćemo čkomiti o pokeru, pa su one obećale da neće biti nasilja. Ona penzićka koja je izgledala najopakije, i tak je zamijenila karte u onih par sekundi dok su preostale kartašice blenule u nas, pa joj je bilo u interesu da se što prije riješi neželjenih svjedoka. Dok smo uz isprike zatvarali vrata pokeraškog gnijezda, kartašice su spominjale karate udarce. Borilačke vještine zauvijek su promijenile domove. Nakon te neugodne epizode, našli smo pravu sobu, s pravim brojem.
Unutra se škvadra polako raskomotila, a brat i ja krenuli smo vaditi ukrase iz vrećice. One dvije debilne sa zanimanjem su pregledavale gebis koji je plutao u velikoj čaši.
Okrenuo sam očima na njih, razvukao prvi dugački ukras da ga objesimo sa stropa. Stao. Ukras se sastojao od niza papirnatih grudnjaka nadovezanih jednih na druge.
„Kaj je to?“, zine brat.
„Pa to su vam brushalteri“, namigne nam tetak.
Spustio sam zanimljive ukrase i otvorio vrećicu na kojoj je pisalo PARTY HATS. Izvukao kapicu koja je bila u obliku čipkaste podvezice. One dvije debilne su se nakesile. Zvučale su kao hijene.
„Auf! Pa vi imate krive ukrase!“, stari je iza nas uzviknuo neobično visokim glasom. Stigao je sa novim vrećicama, iz njih su virili sokovi, bezalkoholni. A imao je i pušlek u ruci.
„Te ukrase sam uzeo za svoju proslavu u firmi! Sakrijte to prije nego mama dođe!“
„Što da sakriju prije nego mama dođe?“, bakin se glas začuje iza njegovih leđa.
„O, mama! Sretan rođendan!“, stari zajodla i žustro zagrli baku dok su mu se vrećice njihale u rukama, pa joj gurne pušlek pod nos.
Baka se brzo iskobelja iz njegovog zagrljaja, i dođe do mene: “Kako lijepa kapica!“
Uzme mi podvezicu iz ruke i stavi je na glavu.
Stara iza nje blene. Ja joj prstom pokažem da šuti i ubacim brushaltere na rastezanje natrag u vrećicu. U kutu sobe, stric otvori pelin. Dvije debilne mu ponude čašu u kojoj je donedavno plutao gebis. Ne želim znati gdje je završio gebis.
„Što je s ukrasima?“, šapne mi stara dok je baka grlila strica.
„Ma pusti, sve je to kineska roba“, naberem čelo.
Stara otpuhne trljajući sad lijevo oko. „Kupujmo hrvatsko“, tako ju zovemo kad je nema doma.
Tulum je službeno počeo. Baka je bila jako dobre volje za jednog Metuzalema. I zbigecala se, od glave do pete. Pričala nam je svašta, o događajima u domu i izvan njega. Nisam znao da izlazi, više od mene, kako mi se čini. Raspričala se o svom zadnjem posjetu kardiologu, njoj je odlazak kod doktora društveni događaj. Tamo se odmjerava s drugim pacijenticama, uspoređuje dijagnoze i procjenjuje ozbiljnost situacije. Vjerojatno ima tajnu kladionicu sa medicinskim sestrama, koliko će koja rosna ruža potegnuti do konačnog cilja.
Baka se taman ufurala u priču, kad staroj zazvoni mobitel.
Ozari se: „O, to je fotograf, super. Rekle su mi moje cure s posla da je jako kvalitetan. Haloo… Aha, tu smo, soba broj 10. Samo dođite.“
Usput se pogleda u špigl, popravi frizuru i nasmiješeno okrene 666-teti. Nastavi slušati tetin monolog o najboljem ljetovanju ikad, ikaaad, (a takvo im je bilo i prethodno), kad joj zapjeva mobitel.
„Haloo…Da… Kak to mislite da je u sobi broj 10 samo gospon u boksericama? Pa tu je naša proslava... Ma, to je možda soba do naše. Evo, izaći ću u hodnik, da me vidite.“
Stara izađe, pa se brzo vrati gledajući napeto kroz prozor: „Ha, s desne strane vidimo drugi neboder… Kak to mislite da vi ne vidite nikakav neboder? Mislim da su ovi na Srednjacima najveći u Zagrebu.“
„Ali, ja sam u Voltinom.“ začuje se iz mobitela.
Stara zatrepće: „U Voltinom? Kaj i tamo ima dom?“
„Ima. I to jako lijepi. Evo, ovaj gospodin mi kaže da je jako zadovoljan. Baš ima sudar, otud bokserice, danas se nalazi s najboljom mačkom s drugog kata, pričaju da je prava vatra.“
„Aha. Lijepo“, stara prekine vezu, pa se zagleda kroz prozor.
Oba oka su joj naizmjenice titrala.
Okrene se prema meni, zabrinjavajuće odlučnog izraza lica: „Ti ćeš biti fotograf.“
„Neću.“
„Hoćeš.“
„Neću. Neka buraz fotka, može i snimati filmiće, on to voli. Pa stalno je na Tik-Toku.“
„Nema šanse. Zadnji put nam je svima na fotkama otkinuo glave. Ako nećeš, ne dam ti lovu za vikend s onim tvojim klipanima sa šaha.“
„Okrutno“, izvadim mobitel iz džepa.
Počeo sam sa hvatanjem dragocjenih trenutaka. Baka je sjedila sa čipkastom podvezica-kapom na glavi i s ajerkonjakom u ruci. Gledala je sa strane u tortu. Možda ju je bilo previše strah Bubija, fiksirao ju je među ukrasnim ružicama, da bi ikoga išta pitala.
Brat priđe baki sa dvije svjećice u obliku broja 9.
Zabije ih pesu u njušku.
„Ne boj se baka, on je mrtav“, namigne joj.
Baka nakrivi glavu još malkice.
Za to vrijeme iza nje su stric i stari cugali pelinkovac, jedan iz gebis-čaše, a drugi vjerojatno iz vaze, i namještali čipkaste podvezice-kapice na svoje glave. Pelin je curio po izraubanom tapisonu, pa su još nalijevali smijuljeći se, i tako u krug. Miris pelina pomiješanog s tko zna čim iz tapisona (nekada sive boje), širio se po sobi. Brat se zicnuo na kauč do bake i na mobitelu igrao igricu. Nije skužio da sjedi pored gebisa naslonjenog na ukrasni jastuk. Dvije debilne su se kesile, jedna isprobavajući nafrčkanu periku, a druga mašući cigaršpicem, izvukle su ga iz ormarića skupa sa cvikerima na njenom nosu. Moj Mirko rastezao je ukrase u obliku čipkastih gaća. Teta je na njih okretala očima. Ona radi u školi, pa za sebe smatra da je moralna vertikala i da može dati kritiku na sve što se događa. Naravno, osim kad se radi o njoj, tu je puno popustljivija. Tetak je još fektao po vrećici, da vidi što ima. Ali, samo dok teta nije gledala. Ja sam iskoristio gužvu, pogledavajući naokolo, ugurao Tobleronicu u bakinu torbu. Sreća da baka ima velike torbe. U ovu bi stao i Bubi.
Tad, usred meteža stara ustane i okrene se prema uzvanicima. Počne nešto govoriti, ali kroz buku se njene riječi nisu uspjele probiti. Ponovo otvori usta i počne micati njima. Bez uspjeha.
Naglo se popne na fotelju i zaviče: „Slušajte me svi! Danas je bakin rođendan i vrijeme je da baka zaželi rođendansku želju! Zato prestanite pričati i dođite svi ovamo!“
Prvo joj je prišla teta, za njom tetak, pa nevoljko stric i stari sa punim čašama. Dvije debilne i buraz nisu trzali.
„Ako ne dođete isti tren, s ovim upaljačem zapaliti ću ukrase!!“
Buraz pogleda staru iznenađeno. Zgasi mobitel, ustane, a njemu se pridruže one tetine dvije. Svi su se poredali oko bake kao poslušna vojska. Niti muha da se čuje.
„Stara je štemerica“, pisalo je u oblaku iznad moje glave, iz džepa burazu mobitel nervozno zaskviči, on se ukipi.
Stara kratko uzdahne, kresne upaljač, i umjesto ukrasa ipak zapali svjećice zapiknute u rotvajlerovu njušku. 9 i 9 zaiskre kao male prskalice nasred torte.
Ja sam držao mobitel pred nosom, pazeći da slučajno ne uhvatim u kadar tortu, te na njoj Bubijev jezik isplažen među ružicama.
„Bako, što želiš za svoj devedeset i deveti!?“ uzviknem.
Baka ustane s čipkastom podvezicom na glavi, pogleda oko sebe, i vikne iz sve snage:
„Da što prije umrem!“
 

• < Prethodno
• Slijedeće >