Karmen Franki Šestan

SRETNI SLON

Mislim da nema ni jednog mišića na tijelu koji me ne boli nakon treninga. Prebacujem torbu preko glave i skoro si počupam pramen kose kopčom na remenu.

– A jebemu! – psujem na glas. Vrlo prigodno nakon sata joge.

Hana i Anita mi signaliziraju da idemo na piće, a ja im pokretima glave i ruku odgovaram da sam umorna i idem doma spavati. Kužimo se.

Jedva čekam da dođem kući, istuširam se, povečeram i pogledam Navy CIS. Očito ni istezanje, ni disanje, bilo duboko bilo plitko, ne mogu otjerati stres današnjeg dana. Danas mi je sve išlo ili naopako ili s duplo više napora neko inače. Sve će biti dobro kad Džetro negativca privede pravdi. Bilo bi poželjno da ga i upuca, ali to se rijetko događa. Džetro sve radi po zakonu. Osobno preferiram što više krvi u epizodi. Što više krvi na ekranu, ja prije zaspim. Televizija ostaje upaljena dok se sama ne isključi, jer ima tajmer za automatsko gašenje.

Zakapčam jaknu, usput zijevajući na sav glas, napokon sretna što je današnji dan gotov. Spremna sam za oflajn mod.

Na autobusnoj stanici iza ugla, ugledam Danijela kako šeće u krug s rukama u džepovima. Mašem mu, misleći u sebi – gdje si komad! – i smijem se kako sam jadna. Spuštam glavu i ubrzavam korak.

Najednom začujem iza sebe kako me zove: Eva, Eva, jeste li za piće?

Zamalo sam se okrenula oko sebe da pogledam koga to pita, kad sam shvatila da me zazvao po imenu. Čvršće stišćem torbu prema tijelu.

– Može, gdje? – to je bilo sve što sam bila u stanju izustiti.

– Ima jedno fora mjestu, tu blizu niz ulicu.

Hodamo jedno uz drugo, bez riječi, do kafića koji se ne vidi s ceste od automobila parkiranih na pločniku. Nadam se da je kafić dovoljno skrovit, da nas tu nitko iz grupe neće vidjeti. Ako se osramotim, ne trebaju mi svjedoci.

Ulazimo kroz kapiju ispod plave neonske reklame sa crtežom indijskog slona ukrašenog prekrivačima i nakitom. Na reklami piše: „Sretni slon“.

Kafić djeluje neuredno i zapušteno, s namještajem koji je sedamdesetih godina bio moderan, ali sada djeluje otužno. Vlasnik je pokušao popraviti dojam sa nekoliko kipića indijskih božanstava i nekoliko mirisnih svijeća, ali je time dojam bio još gori.

Mjesto je prazno, sjedamo za stol u kutu lokala. Skidam jaknu i čekam da Danijel nešto kaže.

Noga mi nervozno skakuće ispod stola. Stol se klima jer su pločice pod njim neravne i otkrhnute. Ne sjećam se što sada trebam raditi, jer me muškarac već godinama nije pozvao na piće, pa stavljam ruke na stol i ispreplićem prste da pokušam zaustaviti nervozu.

– Eva, pozvao sam vas na čaj jer bih vas volio bolje upoznati.

 – Vau kakav uvod! – pomislim. Imam dojam da je rečenicu uvježbavao i da je jedva čekao da je izgovori. To mi malo smanji nervozu. Rasplićem prste.

– Danijele, možemo biti na ti ako želiš.

– U redu Eva, baš mi je drago da si pristala – zvuči mi nervozno. Sad stol klepeće jer njegova noga poigrava pod njime.

– Danijele, ja uopće nisam zanimljiva osoba – ne znam zašto sam to izgovorila.

– Nemoj tako, primijetio sam te još na prvom satu, ne znam da li se sjećaš, u dvanaestom mjesecu, kad sam prvi došao trenirati vašu grupu.

– Ma nekako kroz maglu – lagala sam. Točno znam datum i kakvo je vrijeme bilo, te srijede petnaestog dvanaestog. Danijel je bio zamjenski trener joge, kad je Marko, stalni voditelj naše grupe bio bolestan. Naravno da sam ga primijetila. Danijel je bio tako zgodan. Visok, dugih udova, crne kose skupljene u ležerni rep koji je padao do pola leđa. Isprane hlače od trenerke su mu lijepo ocrtavale guzu. A tek kad me s obje ruke uhvatio za ramena da mi ispravi stav… uh, odmah mi je proradila cirkulacija, koja mi je inače u banani. Noge mi više nisu bile hladne, a bome ni drugi dijelovi tijela. Uši su mi bile vruće, a misli daleko od nirvane i sličnih smirujućih stanja. Okrenula sam se oko sebe, koliko mi je trenutna vježba dozvoljavala da vidim da li me netko gleda. Naravno da to nije moglo proći ispod radara. Gledala me je Helena, dva reda ispred mene i dok izvodila vježbu okretom u struku, namignula mi je i napravila mot sa isplaženim jezikom i dahtanjem u smjeru Danijela. I njoj je Danijel malo prije popravio pozu. Njoj je istezao nogu. Blago njoj.

Još nekoliko puta je mijenjao voditelja Marka i svaki put kad je vodio trening, grupica nas oko pedesete i šezdesete smo hihotale i komentirale njegovu guzu, ramena, mišićave podlaktice i osjećaj kada bi nas rastezao i poravnavao. Uživale smo u zajedničkoj zezanciji uz pivu i cigaretu nakon vježbanja. Većina nas je vježbala jogu radi kičme, jer sve sjedimo na poslu. Poneka od nas povremeno je pokušavala postati vegetarijanka radi povišenih triglicerida, ali ta se avantura obično završila o Božiću ili Uskrsu, što prije dođe. Duhovni život nam nije bio ni u primisli. Dobro je dok možeš vezati špigete na tenisicama i dok ne ideš na injekcije blokade.

Poziv na piće od takvoga komada na kojeg smo bacale oko ja i cure iz kluba pedeset plus, pružio mi je nadu da nisam još za baciti. Očito ima života i nakon menopauze.

Sad sam poželjela da me moje cure vide, uh kakvih bi komentara bilo!

– Divim se kako žena tvojih godina nije tipična sredovječna gospođa. Znaš ono sa djecom i obiteljskim obavezama. Nisi udana zar ne? – pitao je.

Malo sam se uvrijedila na spomen „žene mojih godina“, ali dobro. Očito je i on bio nervozan što mi je priznajem laskalo.

– Nisam.

Danijel od konobara naruči bijeli čaj sa silver goji bobicama, a meni neko čudo koje se zove bambus čaj sa limunom i narančom. Čaj je bio grozan, a donio nam ga je tip sa crnom masnom kosom i još gorom bradom. Danijel ga srdačno pozdravi.

– Nikada nisam bila ovdje. Sretni slon, baš zgodno ime za čajanu – rekla sam.

– Vlasnik je moj prijatelj Dean, on je nekoliko godina putovao po svijetu. Obišao je Kinu i Indiju, skupio je razna iskustva i kad se vratio odlučio je započeti biznis sa nečim sa istoka. -

Imala sam utisak da me Danijel želi impresionirati. Zar je moguće, da se ovakav mladi komad meni upucava? Poželjela sam i ja njega impresionirati pa sam rekla: To je tako zanimljivo, oduvijek mi je bio san putovati, ali na žalost nisam. Voljela bih jednom otići u pravi indijski ašram da tamo meditiram, ali na žalost to si ne mogu priuštiti sa svojom plaćom.

– Odmah sam znao da smo na istoj valnoj duljini – odgovorio je Danijel. – I meni je to san. Biti negdje gdje možemo ponirati u sebe i pronaći onu našu iskonsku bit. Doći do pravoga Daniela. Nego, Eva gdje radiš? – pitao me.

– Psiholog sam u osnovnoj školi.

– Ah to je divno, tako plemenit posao. Znao sam odmah kad sam te vidio da si zanimljiva žena. Tako si samouvjerena i tako djeluješ produhovljeno. Već dugo te želim bolje upoznati. Mrštiš se, kako ti se sviđa čaj?

– Neobičan okus, vrlo zanimljiv. – nisam mu mogla reći da sam ga jedva progutala.

– Želiš li da ti naručim nešto drugo?

– Ma u redu je. Danijele čime se ti baviš?

– Malo mi je neugodno, ja sam, poštar. Plaća je okej i imam pristojan rajon.

Skoro su mi oči ispale! Pazila sam da se ne nasmijem i pristojno sam odgovorila: A bože Danijele, pa i to je posao. Istina nikad ne bih pogodila. Koliko se već baviš jogom?

– Pa, bavim se nekoliko godina. Znaš joga mi je potpuno promijenila život. U djetinjstvu sam bio jako debeo. Rodom sam iz Slavonije, a znaš kako se tamo jede. Svi moji u obitelji su jako debeli i puno piju. I ja sam ranije puno pio. I pušio sam. Onda sam potpuno preokrenuo život. Sada sam strogi vegan, a cigaretu i alkohol ne bih više taknuo ni mrtav. Želja mi je odreći se svih težnji tijela, duhovno se uzdići, kao veliki jogiji.

– Zar i seksa? – nije mi se sviđao smjer u kojem je ovaj spoj išao. U mojoj glavi čula se lomljava stakla… roze naočale su počele pucati. Produhovljeni, zgodni joga učitelj zapravo je bivši debeljuco koji je malo previše zabrijao u kontra smjeru.

– O jebem ti život! – pomislim. Osjećala sam se ispuhana i stara. Nije mi ga se više dalo slušati, a kamoli impresionirati. Išlo mi se kući. U glavi mi je bubnjalo od gladi i umora. I od razočarenja. Od istočnjačkog čaja mi se rigalo. Osjećala sam se kao da netko zakucava čavle u lijes ovog groznoga dana.

– Da i seksa, tu energiju želim iskoristiti da zaronim dublje u sebe – čula sam ga kako govori.

Pokušala sam još jednom: Danijele, ti si mlad muškarac, mislim seks je ipak važan u životu. Zar nisi premlad da ga se odrekneš?

– Da, ali sav taj naboj treba iskoristiti za dostizanje višeg nivoa svijesti. Pusti sad seks! Zašto je seks toliko važan?

Pomislila sam da sigurno ima maloga ili mu se ne diže, ili je pritajeni gej, u sebi sam se počela histerično smijuljiti i skoro sam propustila njegovo pitanje jesam li veganka.

– Pa zapravo nisam, pokušala sam biti vegetarijanka, ali neuspješno. Ćevapa se ne mogu odreći – zadnjim snagama sam pokušala biti duhovita.

– Ozbiljno, ne znam kako možeš? Staviti strvinu u usta. Eva, mi smo dio jednog svemira! Ja to nikad ne bih mogao. Baš si me iznenadila – gledao me optužujući.

Sve ovo mi je već počelo ići na živce. Bila sam gladna i bilo mi je svega dosta. Navy CIS je sigurno već na kraju. Džetro je već sigurno prokužio tko je krivac.

– Daniele, već je kasno, mislim da ću krenuti – rekla sam.

– Da, bolje da krenemo – rekao je.

Ustala sam se i otišla, a da ga nisam ni pogledala. Ne znam tko se više razočarao, on ili ja.

Ne mogu reći da mi nije bilo drago da je pomislio da sam neka produhovljena žena koja zna što hoće. Ili možda ne, ipak je ocjena dolazila od jednog poštara. Koliko on produhovljen može biti?!