Dino Pešut
STAMPEDO
Kao i mnogi moji radovi, drama o propasti Tebe bila je uspješnija na međunarodnim natječajima nego s kazališnim ravnateljicama i redateljima.
Tako sam se i našao u Avignonu, na promociji francuskog izdanja trilogije, u skromnoj tiraži. Francuski izdavač je rekao kako bi volio da može tiskati više primjeraka, ali drame se, kao što znate, rekao je malobrojnoj publici, slabo prodaju. Osobito kad su prijevodi s barbarskih jezika. Lijeno je prstima povukao navodne znakove. I malobrojna publika se nasmijala. Vjerojatno jer su prepoznali ironiju i tako sami sebi čestitali na tome što ne misle da je hrvatski barbarski jezik.[1] Organizirano je čitanje drame bez ijedne probe. Uspjeli su dobiti samo pet glumaca koje nisu morali platiti. Svaki od njih je čitao više likova što je ispalo konfuzno. Sve mi je djelovalo kao open mic amatersko čitanje poezije. Ambicija i entuzijazam mladih glumaca premašivala je njihovu izvedbu i razumijevanje teksta. U publici su uglavnom sjedili producenti nezavisnih kazališta koji si tako megalomansku predstavu ne mogu priuštiti. Dvoje dramaturga, koji su tu bili kao predstavnici većih njemačkih kazališta, drkali su po mobitelu. Poslije čitanja, nitko nije imao pitanja. I moderatorica mi je zahvalila što sam suočio publiku s tako teškim temama, kao upozorenje. Ipak, nada se da je propast naše male europske Tebe još daleko. Prekrižila je palčeve i zaključila s riječima nadam se da ste jutros glasali.
Organizirali su mali domjenak koji je ujedno bio i networking event. Prepoznao sam pokoje lice. Uglavnom sam se držao stola s vinom na samom kraju, kutu dvorišta i pušio cigarete. Pored mene je stao madžarski redatelj koji je uspješan u Njemačkoj. Barem mi je on to tako rekao. Izvadio je svoj iPad i googlao moje ime. Bilo je krajnje neugodno. Poslali su mi tvoju dramu. Tražio sam nešto za troje ljudi, rekao je i nije nastavio. Nisam ništa pitao. U jednom trenutku dosadi i pušenje, a vino prije podneva zna biti neobično gorko. To mi daje nadu jer se uvjerim da još uvijek nisam alkoholičar. U dvadeset godina, nikad mi se ništa nije otvorilo na networking eventu pa više ne gubim vrijeme sa sredovječnim gej predatorima i ženama na poziciji moći za koje će se uskoro ustanoviti da su zlostavljačice. Za uspjeh je potrebna sreća. To što sam se našao tu bila je sreća više nego dokaz talenta. Poslije domjenka, bili smo ljubazno, ali pasivno agresivno pozvani da se pridružimo velikoj panel diskusiji na temu održivosti u kazalištu.
Bilo mi je gotovo nevjerojatno da jedna takva soba postoji u tako prekrasnom dvorcu. Led lampe, klupe za jednu osobu, s malom pokretnom plohom koja bi trebala poslužiti kao stol, projektor na kojemu se projicirala PowerPoint prezentacija. Izmjenjivale se slike govornika i grafikoni. Bila je to više serija predavanja nego panel diskusija. Mladi dramaturg nedavno bankrotiranog berlinskog kazališta ponosno je pričao kako su implementirali sedam od devet koraka iz zelenog priručnika. Nisam znao što je to pa nisam pozorno slušao. Moderatorica je pozvala na pozornicu stariji bračni par za koji se ispostavilo da su autori spomenutog priručnika. Žena je rekla da pokušava napraviti kazalište zelenijim već dvadeset godina i da su napokon nadomak svome snu. Pljeskali smo. Redali su se umjetnici koji su se pohvalili kako su napravili scenografije od već postojećih materijala, kostime koji su bili upcycled iz fundusa, kako Katie Mitchell više uopće ne putuje već sve režira preko zooma. Većina predstava na kojima sam radio, pomislio sam, bile su održive, kostimi posuđeni, scenografija donesena iz kuće, uvijek je nečija baka bila horder-spasitelj. Gledao sam u grafikone koji su mi objasnili kako se isplati svima kupiti iPad u svrhu smanjenja potrošnje papira, preferirali su se zoom sastanci od putovanja. Iako, lijepo da smo se ovdje našli. Hvala bogu na pouzdanim francuskim željeznicama, šaljivo je rekla Njemica za govorničkim podijem. Najvažnije od svega, rekla je neovisna producentica iz Velike Britanije, je početi od sebe. Sve je bilo lijepo sistematizirano, u koracima, kao na programu odvikavanja. I baš kao na grupi podrške, prvo je trebalo priznati da smo u problemu. Došlo mi je da se ponovno drogiram. Odglumio sam da mi je stigao mail, kao da nekoga zovem i užurbano izašao iz prostorije, iako nikoga nije bilo briga. Na izlasku sam vidio svog francuskog izdavača kako drijema.
Stajao je za pisoarom. Djelovalo je kao da sam ga prepao, kao da se na tren bio zamislio. Već sam ga viđao po gradu. Jučer u redu za karte, jutros na terasi kafića. Ljudi su mu prilazili i poljubili bi ga u obraz. Zaključio sam da se bavi kazalištem, da je uspješan, da je Francuz. Pretpostavio sam da je gej. Ja sam se taman toliko približio pisoaru, a on se u tom trenutku taman dovoljno udaljio da sam mu mogao vidjeti penis. Uhvatio je moj pogled. Kratko smo popričali približavajući se jedan drugome. Da, i on je mene vidio. Kao i mnogi glumci koje poznajem, izvodio je neku lažnu skromnost. Svidjelo mu se da nemam pojma tko je. Nije se ni potrudio saznati tko sam ja. Nisam rekao da sam pisac nego da sam tu zbog nekog čitanja. Smjestio me u val s ostalim nadobudnim umjetnicima koji se nadaju da će ih napokon netko prepoznati dok plešu, pjevaju, glume i dijele letke po ulici. Završio sam, pogledao prema njemu. Nekako je predugo prao ruke. Nasmiješio mi se. Pomislio sam kako je ovako bilo gejevima u 80ima. Iznenadio me pozivom na ručak. Da sam barem petnaest godina mlađi, pomislio sam dok smo se vozili u njegovom retro Saabu po okolnim selima. Tada bih se dao uvjeriti da napokon živim život koji sam zaslužio, koji mi pripada. Sada, navodno odrastao, znam da imam sreće kada se radi o libidu muškaraca iz zapadne Europe. Imam bradu, izgledam orijentalno, ali sam još uvijek bijelac i za dobru glavu viši od njega. Ipak, dopustio sam si malu patetiku, uvjerenje da sam na pravom mjestu. Bio je šarmantan, bez obzira što je na polomljenom engleskom pričao već dvadeset minuta o predstavi u kojoj glumi. Nisam imao srca reći mu da sam već o tome podosta pročitao i da mi je djelovalo toliko dosadno da nisam ni tražio besplatnu festivalsku kartu. Već se dovoljno dugo bavim kazalištem da znam kako glumce treba slušati jednako koliko piscima treba laskati.
Dočekao nas je simpatičan starac. Izgovorio je mom budućem ljubavniku misju, ali nisam uhvatio prezime. U selu nisam imao signala da googlam zbog koga sam ponovno prekršio obećanje koje sam dao majci da nikada neću sjesti u auto s nepoznatom osobom. Sa mnom se pristojno rukovao. A onda ispod glasa pitao, Arab? Non, Kroasi, odgovorio sam iako pitanje nije bilo postavljeno meni. Kasnije sam se pitao je li u mojoj želji da se identificiram kao Hrvat, bilo višak ponosa ili višak srama. Simpatični starac se široko nasmiješio i rekao, gay, non problem. Proveo nas je kroz imanje i sve na objasnio na brzom francuskom. Ja sam glumio oduševljenje ovčicama i kokama i zekama i voću i povrću. Već sam bio na ovakvim mjestima i već sam glumio da me oduševljava poljoprivreda i organska prehrana. Sve prirodno, čisto, nešpricano, sve lokalno, naše, kao fašizam. Naše je vrijeme, stoljeća detoxa.[2] Nisam htio priznati, ali nisam se osjećao ugodno pored krava. Bojim ih se od djetinjstva, kada me tata odveo da vidim tele. Približio sam se i ono je, odjednom, pojurilo prema meni, srušilo na pod i krenulo me lizati. Ne vjerujem kravama i bikovima. Velika bića, tupog pogleda, žvaču i čekaju da im se netko približi. U dugim monolozima uspio sam prepoznati imena poput Macron i Front National, Le Pen. Prepoznao sam putain, pored eco-eco. Pokazao je bojler i jako se naljutio. Pokazivao je prstom razne sprave za koje nisam znao čemu služe, pokazivao na nijemo polje puno cvrčaka, primao se za glavu. Bijes se u jednom trenutku pretvorio u očaj. Kasnije mi je Norman(!)[3] objasnio kako farmeri imaju problem sa zelenim inicijativama jer traže brzo i dodatno zaduženje. Gay, non problem, tout le monde gay ažurdui, rekao je starac i otišao. Pitao sam se bi li bio tako susretljiv da sam iz arapskih zemalja. Ili moj dejt ima naviku ovdje dovoditi sve svoje ulove na festivalu. Jeli smo izvrsno, vjerojatno braću ili sestre životinjica koje sam prije pola sata dragao i fotografirao. Norman se ispričao i objasnio mi da zbog ljudi poput našeg domaćina Francuska tone u fašizam. Potom je platio račun.
Da se ova priča događa igdje drugdje, napisao bih da smo se jebali dvaput. Ali na jugu Francuske, vodili smo ljubav satima[4]. Njegovo tijelo je odalo godine koje je njegovano lice pokušalo sakriti, oduzeti. Pokušali smo i treći put, ali umjesto da priznamo poraz, Norman je proglasio da se mora spremiti za predstavu i otišao pod tuš. Ostao sam u krevetu. Pogledao sam na mobitel. Pisala mi je, naravno, mama da pita kako sam. Volio bih da samo joj mogao napisati istinu, bilo bi vjerojatno drago[5]. Odgovorio sam šturo, lagao sam. Sve je u redu. Odmaram pije predstave. Ona je odgovorila s puno srca i emoticona. Norman je izašao iz tuša i brzo se obukao. Alles, Alles, moramo ići. Pokušao sam zapamtiti sobu, nešto, neki detalj koji bih kasnije mogao zapisati u dnevnik[6]. Još donedavno mi se činilo kao da imam stila, kao da s lakoćom razumijem bilo ovog vremena. Pored njega, tako elegantnog i chic, osjećao sam se nekako siromašno i prljavo. Hodao je malo ispred mene. Poželio sam ga primiti za ruku. Već sam zaboravio kad sam s nekim hodao ulicom držeći se za ruke. Grad je bio pun ljudi, terase su žuborile, tanjuri su zveckali. Prolazili smo glavnom ulicom. Norman je odjednom stao i gledao u veliku televiziju koja je bila na jednoj od terasa. Dramatični jingle. Norman se okrenuo prema meni i rekao, zbog tebe sam zaboravio glasati. Nismo bili sami, oko nas su ljudi gledali u isti ekran. Na trenutak je zavladala neobična tišina. Govorili su samo ljudi u studiju. Konobar, koji je izgledao kao Arapin, ali je mogao biti i naš, nešto je opsovao i nastavio skupljati tanjure. Norman me zagrlio. Cirkusant je pao s monocikla dok je žonglirao. I djeca su vrisnula. Konobar je izašao s daljinskim i okrenuo na svjetsko prvenstvo u nogometu. Ljudi su se polako razišli. A cirkusantov pad bio je samo trik za malo pažnje i smijeha. Vratio se na monocikl i žonglirao s pet čunjeva. Ubacio sam dva eura u prazan šešir. Normana sam dopratio do busa koji ga je vozio na lokaciju gdje igra predstava. Pitao me da li hoću s njim, ljubazno sam odbio. Slagao sam da imam kartu za drugu predstavu. Hvala na svemu. Bio je krasan dan. Zapamtit ću.[7] Obećao mi je ostaviti kartu za sutra, iako nismo razmijenili nikakav kontakt. Gotovo sam siguran da mi nije zapamtio ime. Autobus je nestao u horizontu, prema velikoj stijeni na rubu grada, svijeta.
Ulicom su tutnjali bubnjevi. Dvanaestorica Jamajčana je udaralo simfoniju ritmova. Neki su plesali. Jedan beskućnik je stajao u sredini, vjerojatno nadrogiran, i njihao se, lebdio. Liberalne bjelkinje su pokušavale mrdati bokovima. Crnkinje koje pletu pletenice bijelim djevojčicama uz rub ceste su pljeskale i smijale se. Djeca su trčala. Mladi lokalni momci su se sredili i gledali u djevojke, zagrljeni. Ulica je pulsirala životom. Nije bio loš dan. Zapalio sam cigaretu. Dopustio sam si pomisliti da sam ipak sretnik. Svijet mi je ponudio, barem na jedan dan, svoju nježnu ravnodušnost... Bila je to Europa kakvu sam maštao u jednom malom industrijskom gradu. Bio sam tu i ja, sličan onome što sam kao dijete sanjao da ću postati, možda malo ciničniji.[8] Krenuo sam dalje niz ulicu, lagano gladan. Ipak, odlučio sam se istuširati. Hotel mi je bio pored kolodvora. Preda mnom su se rastvorila vrata grada. I u traj tren, učinilo mi se kao da mi je za leđima stampedo, još u daljini, koji se sve više, brže približava. Možda ne danas, možda ne ni sutra, ali dolazi, to nezaustavljivo krdo, prema nama. I umjesto glasnika, čuju se samo njihova kopita kako nemilosrdno udaraju o krhko tlo.
[1] Iako ga upućeniji među njima zovu BHS ili BHSC
[2] Sve što se može, treba pročistiti: um, tijelo, odnose, prostore, države, radna okruženja, šefove i transgeneracijske traume.
[3] N na kraju imena se jedva čuje, dakako!
[4] Sat i dvadeset pet minuta.
[5] Nakon prvog vala tjeskobe i nelagodnog pitanja jesam li koristio zaštitu.
[6] Dnevnik sam tada ponukan Camusovim bilježnicama, po tko zna koji put, ponovno pokušao voditi. Odustao sam nakon tri dana.
[7] Već sam tada znao da ću napisati ovu priču.
[8] Cinizam, jedna od bolesti odrastanja. v. fusnote 1-7