Alen Živković
TRI SOKOLOVA MJESTA
Dva sata je birao savršeni kafić. Najobičniji od svih u gradu, niti turistička destinacija, niti pretjerano kvartovski.
Trebao je mjesto koje će u ovo doba biti baš toliko puno da njih dvojica ne upadaju u oko, da se njihov razgovor utopi u općem žamoru, a opet dovoljno prazno da si dozvole barem stol ili dva tampon zone od ostalih gostiju. Caffe bar Kula činio se kao savršena opcija.
Sad kad je ovdje, ne može ne razmišljati o svemu što je previdio. Sjediti na vanjskoj terasi, na temperaturi od trideset i pet plus stupnjeva, na zraku što se što se zadnja tri dana krčkao iznad asfalta bez trunka vjetra; sjediti na toj terasi pa makar i pod suncobranima nije bila opcija. Pa je zato unutra, a nutrina je tamna i smrdljiva (ljudski znoj, zadah alkohola, urin), a budući da klima ne radi, na što ga je gazda odmah na vratima upozorio, smjestio se ispod ogromnog stropnog ventilatora čije će zujanje zahtijevati da svojoj delikatnoj temi pristupe s određenom glasnoćom. Tu je i dovoljno potencijalnih uhoda. Na šanku su dvojica starijih muškaraca čija opuštenost daje dojam stalnih gostiju iako gazda ne reagira na njihove šale sa prisnošću karakterističnom za česte mušterije. Vjerojatno se čovjek pita što si ovo dvoje potpunih stranaca umišlja kad samo tako ulijeću u njegov kafić i ponašaju se kao kod kuće. U kutu je žena koja se svako malo zamišljeno zagleda prema vratima prije nego se vrati svojoj bilježnici i zapiše neku misao. Trojica klinaca kod vrata već su neprimjereno pijani za ovo doba dana, ali Matić im je neizmjerno zahvalan što privlače svu pažnju na sebe. Ostali su gosti obični, neprimjetni, ali možda baš u takvima leži najveća opasnost. Zapravo su primjetno neprimjetni, kao dizajnirani da ih se otpiše jednim pogledom.
Ništa nije kako bi trebalo biti. Ne može se čak ni pomaknuti na savršeno mjesto u kutu jer se već pretjerano znoji, sasvim je mokar, a sjedenje tamo bez ma kako malog olakšanja stropnog ventilatora čini se kao osuda na smrt. Krnić kasni već šest minuta, a u porukama je inzistirao na točnosti. Matić primjećuje da se na stolu stvorila lokva njegova znoja, da je kava razvodnjena i slana. Ono dvoje vladinih agenata na šanku tu i tamo kao slučajno bacaju poglede u njegovom smjeru. Pa gdje mu je pamet bila da se uključi u ovo? On je ništa drugo do obični novinar lokalnog portala, kruna njegove novinarske karijere je onaj jedan vikend kad je kao zamjena odradio popularnu rubriku Đir po gradu. Mora otići.
Ustaje se. Stolica iza njega pada, razgovori se prekidaju, oči ga promatraju, Krnić ulazi u kafić.
„Di je priša?“, reče jedan od vladinih agenata.
„Nigdi“, odgovori Matić gledajući prema Krniću. „Iden moment nešto...“
Dovuče se do šanka svjestan da za sobom ostavlja kapljice znoja kao mrvice kruha. Pokušava ne gledati vladine agente, ali ne može ne biti svjestan njihovih očiju na sebi. „Pardon. Mogu dobit' čašu vode?“ Ne mora ispratiti gazdin pogled da zna kamo ovaj vodi: prema netaknutoj čaši vode za oznojenim stolom. Gazda sliježe ramenima i pokorava se njegovom zahtjevu.
„Šta izvodiš?“, upita ga Krnić natrag za stolom.
„Samo san žedan. Usput, ja san...“
„Spusti ruku. Ne pravi monade. Ne moraju svi znat' da se sad prvi put upoznajemo. Znan ko si.“
Matića ovakvo očitavanje bukvice podsjeća na roditelje, školu, posao, ljubavne veze... Uhvati se kako mu gaće postaju sve tješnje. Vlatka ga je znala ovako grditi za vrijeme...
„Kolko znaš?“
„Šefe, šta ćeš?“
„Produženu u veliku čikaru. Kolko znaš?“
Matić tek sada stiže zapravo promotriti Krnića. Stiže zapaziti njegovu visinu, jasno definiranu vilicu, mišiće što ih stišću rukavi kratke majice. On je očito još jedan u nizu onih što ne znaju koliko im fizička privlačnost pomaže dok se švercaju kroz život. Odjednom zažali što ga je ikad kontaktirao.
„Nolko kolko san napisa. Znan da“, ovdje se naginjući naprijed i nehotice prelazeći u šapat, „Sokol uvik ima tri mista na parkingu kod autobusnog. Čak i kad piše da je parking pun.“
„Tiše malo. U ovoj državi zidovi imaju uši šta se tiče tih stvari. Mada bi se moglo reć da svi sve ionako znaju.“ Gazda ostavlja kavu ispred Krnića, ali ne i čašu vode. „Fala, meštre.“
„Vidija san ga nedavno. Lik je puka totalno, znači ka kokica. Priča kako će se bavit lovom na bakalar u Norveškoj“, komentiraju pijani mladići kod vrata.
Žena u kutu je završila novu seriju promatranja te se vraća zapisivanju.
„Sad ću ja teb reć šta jedino more pomoć ovoj državi“, započinje predavanje jedan od vladinih agenata / stalnih gostiju.
Neprimjetni gost s neprimjetnim naočalama i neprimjetnom frizurom okreće list nekih neprimjetnih novina, vjerojatno Jutarnjeg.
Ventilator i dalje zuji te šalje samilosne nalete svježeg zraka prema vrhovima njihovih glava.
Krnić miješa šećer i promatra ga. Matić je svjestan ubrzanog kucanja svog srca, preznojavanja i crvenila lica.
„Ne znan šta si očekiva kako bi ovo tribalo izgledat. Neću ode sidit i pit kavu s tobon, nećemo se upoznavat. Nećemo postat prijatelji.“
„Nisan ni mislija da...“
„Muči. Nećemo otić u zahod i mačevat se pimpecima. Ode san zbog činjenica i jer san ih spreman podilit. Briga me šta ćeš sa njima. Moš ih zapisat na papir, zarolat u džoju i zapalit šta se mene tiče.“
„Ja san u biti novinar...“
„Šta san reka o upoznavanju?“
Krnić pali cigaretu. Matić jest očekivao nekog čudnog. Kad su telefoni i mailovi odjednom postajali nijemi na sam spomen parkirališta, kad su ga ljudi počeli izbjegavati, kad se na ulici počeo osvrtati iza ramena, znao je da će eventualni suučesnik, mogući zviždač, morati biti netko čudan. Ipak, nadao se nekakvoj utjesi, uljudnoj riječi, tapšanju po ramenu. Nešto u stilu: zajedno smo u ovome, Matiću. Umjesto toga dobio je samo ogorčenog otpuštenog zaposlenika.
„Vako će ovo izgledat. Ja ću srknit ovu kavu brzinom munje, reć šta iman reć, otić na zahod, a onda i ća. Ti ćeš onda ostat sidit barem još po ure. Briga me šta ćeš radit, posudi novine ako triba. Neke neprimjetne ka Slobodnu il još bolje Večernji. Nit slučajno da si uzea Новости, jes me čuja?“
„Jesan.“
Pijani mladići počinju pjevati svoju verziju kompozicije Rajske kočije. Dvoje se vladinih agenta složi da je put u budućnost istrebljivanje svih nevjernika. Gazda si potajice toči čašu viskija. Žena se opet zagleda prema vratima. Neprimjetni gosti nastavljaju egzistirati neprimjetno.
„Sokol nema samo tri mista na parkingu kod autobusnog. Sokol ima tri mista na svakom parkingu u gradu. I nije jedini. Još neki važniji dužnosnici imaju po tri mista il dva il jedno. Sokolovi prijatelji iz kluba branitelja isto. Ne staje to samo ode. Svako parkiralište u državi je kompromitirano.“
„Al kako je to moguće? Na tolkoj razini?“
„Sad ću ti reć kako je moguće. Hologrami.“
„Hologrami?“
„Hologrami“, potvrdi Krnić. „Ka Tupac.“
Matić odjednom shvati da u stvari ne zna ništa o ovom čovjeku koji stavlja dvije vrećice šećera u kavu. Ne zna radi li se o osobi s povijesti mentalnih bolesti. Radi li se o političkom provokatoru.
„Ne viruješ mi, vidin to. Skini taj izraz sa face i nasmij se malo. Hologrami nisu više znanstvena fantastika. Imaju male projektore ispod parkirnog mista i projiciraju hologram auta. Najčešće je to Honda Civic il neki Alfa Romeo. Nešto šta niko neb proba dirat. Kad se Sokol, il neko iz njegove svojte dostojan mista, pojave, auto samo nestane. I samo tako, eto slobodnog mista usrid grada usrid sezone.“ Krnić otpija gutljaj kave, lice mu se smežura u izraz gađenja, pa otvara još jedan šećer. „Zapravo je bolje da mi ne viruješ. Bolje da se ništa ne objavi. Razlog zašto im ovo sve uspijeva nisu hologrami. Hologrami su sredstvo. Razlog je šta niko ne viruje dab mogli radit nešto tako glupo, tako bezobrazno. Da bi riskirali skandal zbog parkirnih mista. I onda, da se pročuje, štab ljudi rekli? Rekli bi: bate njih budala, ne mogu virovat da su to išli radit. Čini se da su stvarno besramni. Čini se da su stvarno spremni na sve. Čini se da od njih stvarno sve moremo očekivat.“ Krnić potegne dim tako silovito da se polovica cigarete pretvori u pepeo. „I onda, kad se stvarno desi nešto veliko, kad se na računu maslinara pojavi po miljuna eura, ljudima to neće bit tolko čudno. Ljudi će lakše oprostit. Zašto? Jer su oprostili parkiralište. Jer ih je parkiralište naučilo da ih se more pravit budalama. Svaki put kad ih se primijeti, postanu više neprimjetni.“
Matić počne u licima stranaca koja su se do prije pet minuta činila prijetećima tražiti spas. Dok je maloprije svaki njihov trzaj znao protumačiti kao pokušaj nadgledanja i prisluškivanja, sada se više nitko od njih nije obazirao na njega. Ostao je sam s čovjekom čiji je novi udisaj dezintegrirao cigaretu zajedno s filterom.
„Iden na kenjaru. To je to od mene. Bilo mi je drago ne upoznat te.“
Nestaje iza sporih škripećih vrata. Matić briše znoj sa čela i posegne po najbliže novine. Lokalno glasilo. Sad je kasno da promijeni odluku, to bi izgledalo sumnjivo, ali ne želi pokazati preveliki interes za lokalne političke igre. Zato demonstrativno prevrće stranice glasno mrmljajući kako ne može naći sportsku rubriku. A tamo: veliki članak o planu za novi stadion, a na fotografijama među ostalima i nasmijano lice Sokola. Koliko je ljudi već pročitalo ovaj tekst, vidjelo sliku, a da nisu ni svjesni da Sokol čuva tri parkirna mjesta u centru grada za svoje potrebe?
Ekipa pijanih mladića sada zavijaju Pravu ljubav te jedan od njih, očito nedavno slomljenog srca, ovo teško podnosi. Žena napokon zatvara bilježnicu i smiješi se. Vladini agenti daju prijedloge kako riješiti sve probleme hrvatske nogometne reprezentacije. Gazda na šanku ispred sviju kreditnom karticom reže bijeli prah u odvojene crtice.
Matić je sad na kulturnoj rubrici. Na fotografiji premijere neke predstave u kazalištu, koga se kroz sito piksela može nazrijeti u prvom redu? Čuva li on mjesto ne samo na parkiralištima, nego svugdje gdje ima mjesta za čuvanje? Kazališta, kina, stadioni, dvorane...
„Svi vide da mi nemamo igrača za igru priko krila. Svi to vide. Ja neću pljucat po izborniku jer čovik je prije svega čovik. Ponizan, pravi Hrvat i katolik.“
Sljedeći je na redu članak o nekakvoj crkvenoj svetkovini. Prvi red je opet kompromitiran. Samo što... Je li moguće da postoji više od jednog Sokola? Jer čitavi prvi red napučen je ljudima, muškarcima i ženama, koji svi dijele jedno te isto lice.
„Ako me ostaviš.... Kad poželiš kraj...“
Je li Krnić izašao iz zahoda? Vrata proizvode takvu škripu što ježi kožu da je nemoguće da ju Matić ne bi primijetio. Onda je još unutra, ali prošlo je više od petnaest minuta. Proljev možda od svog tog šećera? Matić riskira sve i podiže pogled s galerije Sokola u svojim rukama. Vladin agent objašnjava svoju nogometnu taktiku gazdi jer njegovog partnera nema.
Opet se ustaje, stolica opet pada, razgovori se prekidaju, oči ga promatraju, ali niti Krnić niti drugi vladin agent ne izlaze iz zahoda.
„Di je sad priša?“ pita ovaj preostali.
„Nigdi“, poželi reći Matić, ali riječi ispadnu samo cvilež. Ostavlja pet eura na stolu pa se ukočenim pačjim korakom zaputi prema vratima.
„I nebo će plakati, droljoooo.“
„Ma ko ju jebe, prio? Sve su one takve.“
Grad je prepun ljudi koji uživaju u ljetu. Smiju se, ljube, piju koktele, jedu ribu, šetaju rivom. Nitko od njih ne zna za Sokola i njegova tri mjesta. Sretni su. Negdje u gradu sigurno je neko događanje, a u prvom redu sjedi Sokol i pored njega Sokol i pored njega Sokol... I oni su sretni. Ipak je ljeto, a ljeto je godišnje doba sreće. Zaboravi sve svoje brige, lezi na plažu i uživaj. Jebeš parking, do grada ćeš pješice.
Kad smo kod parkinga... Pronašao se upravo na upitnom parkiralištu kod autobusnog kolodvora. I što je ono tamo pored njega nego jedan gadljivo crveni Honda Civic? Matić mu se približava, a automobil izgleda stvarno, uistinu materijalno. Njegovi drhteći prsti krenu prema vozačkim vratima.
„Prošla je kroz moje pjesme strasno“, čuje se negdje iza njega. On povlači ruku, zatvara oči, okreće se. „I u svakoj ostavila trag.“
Trojac pijanih mladića iz kafića više ne izgleda toliko intoksicirano. Njihove su oči bistre, pokreti koordinirani. Samo jedan od njih još uvijek tiho plače. Barem je slomljeno srce bilo stvarno.
„Idemo u noć. Oš s nama?“
„Idemo napadat turistice. Aj s nama.“
„Uh, momci ne znan. Baš san krenija kuć“, reče Matić zgađen vlastitom slabošću.
Oni ga obgrle u snažni stisak i polako odvode od nestvarno stvarnog automobila. Prema rivi, prema ljudima, prema kafićima i sreći neznanja. Ili nebrige.
„Koju pismu voliš? Povest ćemo tvoju pismu.“
„A šta van ja znan? Valjda onu Svijet voli pobjednike.“
Pokuša se osvrnuti te kroz konfiguraciju bicepsa što tvore njegov novi ovratnik baciti jedan posljednji pogled na Civic. Mladić sa suzama u očima stavlja mu kažiprst na bradu i okreće mu glavu nježno prema naprijed.
„Zaboravi na to, Matiću. Pa to je samo parking.“