Ljiljana Brković Zorčić
ULJEZ
U sobi koja nam je odnedavno bila i spavaća gledala sam tog prijepodneva treći film zaredom. Neočekivano, netko je zalupao potkovom po ulaznim vratima.
Pomislim, sigurno se na zvonu potrošila baterija. Maknem sa sebe deku i ustanem s kauča. Usput pogledam na kalendar. Visio je nakrivo. Bio je devetnaesti dan mjeseca siječnja, dvije tisuće dvadeset i prva godina.
Stanem ispred ulaznih vrata koja danima nisu ni danju ni noću zaključana. Upitam:
– Tko je?
– Račun! – čujem s druge strane.
Otvorim vrata do pola. Vani je bilo neuobičajeno toplo. Sunce grije kad ono hoće, zaključim, pa kao da s nekim razgovaram glasno dodam: Bolje je nego da pada snijeg.
Stajao je ispred mene, krut i uspravan, kao general. Činio se drugačiji nego inače. Gledao je kao da me prvi put vidi. Pozdravim i upitam: Kako to da si došao i ovaj mjesec?
Šutio je. Kad je stanka postala prenapregnuta dodam:
– Zar nisu rekli da smo neko vrijeme oslobođeni od plaćanja svih računa?
Pogledam malo bolje i vidim da je iznos veći nego što je bio prijašnjih mjeseci. Pročistim grlo i postavim pitanje: Nije li ovo neka greška?
Učinilo mi se da ga je pitanje prestrašilo. Okrenuo se izgubljeno oko sebe kao da provjerava prisluškuje li nas tko, zadržao pogled na slomljenom crijepu pa na ciglama dimnjaka složenim na dvorištu te na hrpici skupljene žbuke. Slegne ramenima i izgovarajući rečenice, sporo i naglašeno, odgovori: Ja ne znam ništa. Mene su, kao i inače, poslali drugi.
Ošinem ga pogledom. Potrudim se ostati mirna i opuštena. Zaustim da nešto kažem, osjetim suhoću u ustima. Ni riječ nisam mogla izgovoriti.
– Ja ne pišem iznose – dodao je, a potom zastao. Zaključim da smišlja ispriku. Cupkajući s noge na nogu gotovo nečujno reče: Valjda je netko dolazio očitati stanje na brojilu.
Osmjehnuo se. Osmijeh mu je bio blijed, kao da ga dugo nije koristio. Spustivši glavu sebi u njedra, jedva razumljivo izgovori: Mene uvijek napišu po očitanju. Tu nema greške.
Pogledam ga u nevjerici. Osjetim se posramljeno kao dijete koje kritiziraju. Pokušavam dokučiti je li svjestan da bulazni i zna li uopće što se prije nove godine dogodilo u našem gradu. Potom širom otvorim vrata. Gledam neko vrijeme kako bih nečim drugim ispunila pogled. Ispred mene doleti vrabac. Skakutao je i cvrkutao kao želja za dojučerašnjom akoćom.
Sad nemaš vremena u tome tražiti dublje značenje, objasnim sebi potrebu za razumijevanjem svega što se događa.
Bez poziva uđe u kuću kao u svoju. Prođe pored mene, a da ni cipele nije izuo. Spusti se na kauč, pogura jastuk iza sebe tražeći oslonac za leđa i počne pratiti film koji sam ja do maloprije gledala. Zagrabi čips iz vrećice na stolu. Čulo se kako mu krcka pod zubima. Okrene se prema meni i upita:
– Glumi li u ovom filmu Richard Gere?
Kimnem. Gledajući film nastavi pričati. Pričao je o glumcu, o tome kako je dobio dijete u sedamdesetoj te kako godinama priča bajke o budizmu a dozvolio je da ga ta mlada novinarka zavede. Psuje, zastane i izgovori moju misao:
– Može mu se, jer ima para k'o blata.
Pravim se da ne slušam, vrtim se po sobi, glumim da pospremam a stalno na leđima osjećam pogled. Ne prestajem misliti o njegovom dolasku.
S jedne strane, to što je stigao govori da netko zna da možemo plaćati svoje račune i da ne živimo, ne daj Bože, na tuđoj grbači. Ipak nastavljam lamentirati, zadesila nas je nevolja. Sigurno ćemo kad sve prođe misliti: To je bilo od Boga. A ono što dolazi od Boga je blagoslov, a ne kazna, no ako su gradske i državne vlasti odlučile da smo oslobođeni plaćanja računa, a on je stigao, na što mi to viša sila ukazuje?
Iznenada ustane, priđe neoštećenom staklenom kredencu koji smo naslijedili od muževe babe i sipa u čašu, ni manje ni više nego viski. Upiljila sam se u taj prizor pa sebi samoj rekla: Neka, ionako nam u zadnje vrijeme nitko ne dolazi. Popije na ex, zagrcne se i počne kašljati. Uplašim se. Još mi samo fali da umre i da mi se ljudi smiju. Lupnem ga po leđima pa mu dodam čašu vode. Kad se smirio legne na kauč i nastavi gledati film.
Iz daljine se čulo crkveno zvono.
– Podne je – naglas izgovorim, pa s grčem na licu nastavim sebi objašnjavati nema svrhe da se bunim. Ako je to naš dug, prije ili poslije morat ćemo ga platiti.
Od misli koje su mi se rojile u glavi u meni je rasla napetost. Osjetim da me cijelo tijelo boli. Zaustim da mu se obratim. Zastanem i duboko udahnem. On prestane zuriti u televizor, okrene se i ovaj put nekako prijeteći pogleda u mene. To u meni stvori buru. Najebat ćeš, mislima zaprijetim i obrecnem se na njega:
– Trebao si, prije nego što si došao, pitati zašto te šalju i zašto si veći nego inače.
Na kraju gotovo vrisnem: Znaju li oni uopće za našu situaciju!?
– Nemoj se na mene derati – zamoli me uljudno. – Ne mogu ja tuđe greške preuzeti na sebe. Plati, pa napiši žalbu.
Raspizdio me bezobrazlukom. Pomislim opet, najebat ćeš. I nastavim vikati: Neće meni tamo neki nesmotreno poslan račun određivati što da radim.
Smirujući se čašom vode koju gutljaj po gutljaj pijem, upitam se kakva je to nepravda i zar nevolja vreba sa svih strana i kako to da nitko ne vodi brigu o običnom čovjeku i zašto sve okolnosti čine da se osjećam kao u zatvoru. Umirujem se neprekidno. Ponavljam davno naučenu mantru. Iako znam da sve ima svoju cijenu, uvjeravam se da je sve u redu. U trenutku shvatim kako su moja razmišljanja rezultat stresa kroz koji u zadnje vrijeme prolazim i kako stvarnost donosi strah od budućnosti.
– Riješi ga se! – naredi muž kad ga je ugledao.
Grizem usne kako ne bih počela vikati. Gledam u pukotine po zidovima, u posteljinu složenu na fotelji, u laminat izdignut na podu. Pogled zadržim na računu i, prije nego što sam opsovala i njega i državu, skužim - prezime na njemu je slično ali nije naše. Ime je moje, ulica se zove kao i naša, ali grad je Osijek, a ne Sisak. Zadovoljna otkrićem uzviknem: Zalutao je!
– Baš me briga. Riješi ga se! – muž ne odustaje.
Primim ga u ruke. Na trenutak pomislim kako ću ga poslati na ispravnu adresu. Pogledam u muža i predomislim se. Zacvilio je dok sam ga dijelila napola. Osjetim da je u sobi zahladnjelo. Iz kištre izvadim drvo. Ispred mene se pojavi smrdljivi martin. Otvorim vrata peći i stavljajući drvo na vatru prekorim muža:
– Nikada više nemoj kupovati hrast. Pun je buba.
– Jeftiniji je od drugog drveta – odgovori bez da pogleda prema meni.
Navikni se, zapovijedam sama sebi. Teška su vremena.
Iz džepa izvadim pocijepani račun, zgužvam ga i ubacim u vatru. U trenu se pretvorio u plamen i dim.
Napravila sam grešku, pomislim. Vremena su takva kakva su, a dug je dug i mora se platiti. Osjetim vrelinu na licu, osjetim kako me dim grize za oči. Zatvorim vrata peći i priđem prozoru, otvorim ga i zažmirim. Učinilo mi se da čujem kako iz vatre viče: Ne brini, poslat će im opomenu!
Od topline sunca koje mi je palo na lice nelagoda je napuštala moje tijelo.
Otvorim oči i ugledam raspucali plafon. Okrenem glavu prema televizoru, film je upravo završavao. Ukrstim dlanove na tjemenu pa ih oslobodim i onda mašem rukama kao kad ptica maše krilima. Dignem se i sjednem na rub kauča sretna jer sam uspjela odspavati. Oslonim laktove na butine i neko vrijeme zurim u oblike na crvenkastom laminatu sve dok mi se jedan od njih nije nasmiješio. Iz daljine je dopirao glasan zvuk i tutnjava. Skočim i stanem ispod štoka. Pokrijem oči. Disanje mi je postalo plitko i ubrzano. Kada sam na rubovima očnih duplji počela osjećati bol, spustim ruke. Trebalo je vremena da mi se razbistri pogled prije nego sam kroz prozor ispred sebe ugledala konvoj humanitarne pomoći.