Marin Pelaić
UTAKMICA
„Dan je osvanuo kao idealan za nogomet!“, uskliknuo bi zasigurno u euforiji komentator najavljujući utakmicu, da su ijedna televizijska kamera ili makar radijski magnetofon s igrališta Uz donjo polje došli popratiti rasplet borbe za opstanak u Prvoj A županijskoj ligi.
Joso Šbrljo, predsjednik Sloge iz Prčivice, dočekao je odlučujući dan svog kluba s modrim kolutovima oko očiju koji su jasno svjedočili da se prošle noći nije naspavao. A, kako i bi – u trinaesto mjesto u ligi, ono koje je donosilo ostanak u elitnom županijskom društvu i dogodine, gledalo je isukanih očnjaka nekoliko klubova. Gotovo je cijelu noć uprava kluba provela u Josinu dnevnom boravku grcajući u kalkulacijama; kako treba završiti koja utakmica da bi Sloga ostala u Prvoj županijskoj. Dugo su vijećali, prekidani povremenom cikom i vikom Josine supruge i djece – ništa što pokoji šamar ne može riješiti, kako je Joso jasno i demonstrirao. Čak je i alkoholu i tabletama nevični dopredsjednik zamutio jednu šumeću u čašu viskija. A onda je najednom netko presjekao: „Triba nan pobjeda!“
I ne bi Joso žalio vremena, ispijenih kava, viskija i popušenih cigareta, da su okolnosti njegovom klubu išle na ruku. Ali, jednom kad je računicu priveo kraju, ispalo je da je Sloga zaista mora pobijediti.
Pa su računali još jednom, dvaput, triput – pobjeda, samo pobjeda. Imperativ. Hoćeš 5:0 uz posjed lopte 80%, hoćeš 1:0 uz jedan jedini šut u okvir gola, hoćeš 3:2 autogolom guzicom protivničkog beka u posljednjoj minuti sudačke nadoknade, svejedno je – samo da je pobjeda!
– Tjebem im majku! – zavapio je tad Joso. – Ove naše nesriće najgore igraju kad nešto tribaju!
Dobra je vijest, doduše, bila to što su igrali kod kuće. Međutim, loše je bilo što im je u goste dolazio uvijek neugodni Gromobran iz Grđana. Onda opet, dobro je bilo to što je Gromobran bio sedmi, po sredini tablice, istodobno spašen ispadanja i bez šansi da bude promoviran u treću državnu ligu – skupina Jug. Ali, iza ove dobre, stizala je još jedna loša vijest – ključna, strepio je Joso.
Naime, Joso je imao političkog staža u svom kraju, ali nije bio ni izbliza toliko moćan i utjecajan pa da počasti upravu i igrače (ili makar samo upravu) Gromobrana novim trenirkama, loptama i janjetinom, pa da u nedjelju Uz donjo polje istrče rasterećeni, opušteni i – što da se lažemo – puste Slogi da dobije. Ne treba biti golijada, 2:0 ili 2:1 je sasvim u redu. Pozabavio se Joso tom mišlju, nije da nije, ali jednostavno – nema se toliko para, a i stalno uokolo neke afere, mogao bi lako nastradati upusti li se u to. Uostalom, ljudima iz Grđana nije za vjerovati; dida Frane ga je na to oduvijek upozoravao – oni bi čovjeka zajebali za čašu vode, a kamoli ne za trenirke, lopte i mesinu. Nedovoljna moć nije dopuštala ni da se realizira ideja o tome da se sudca sutrašnje utakmice provoza u gepeku. Ono što je dodatno otežavalo situaciju je što je glavni rival za ostanak u ligi – Industrokomerc iz Serjanca – također igrao doma, i to protiv nezainteresirane NK Turbine. Štoviše, šuškalo se da je njihov predsjednik, čovjek kudikamo utjecajniji od Jose, već obećao premiju Gromobranu ako pobijede Slogu.
Dan je bio sunčan, kao stvoren za nogomet – a Joso je od muke vidio samo oblake.
Da stvar bude gora, tog jutra u ured mu je banuo i župnik. – Joso moj – započeo je starac orlovskog nosa i sitnih usana. – Znadeš koliko je Sloga bitna za ovi kraj. Želin da ti i momci učinite sve da danas dobijemo i ostanemo u ligu.
Čuvši ove riječi koje su bile izrečene gotovo prijetećim tonom, kolutovi znoja ispod pazuha na Josinoj košulji potamne za jednu nijansu. Joso, sjetivši se da bi se valjalo uzdati i u pomoć s nebesa, zamoli župnika da pred utakmicu blagoslovi teren. Prijeđe li lopta preko neke rupe, neka se otkotrlja kako Slogi odgovara!
* * *
Igralište Uz donjo polje bilo je dupkom puno – čak su i oni neskloni nogometnoj igri došli proviriti kako će ostati ono što su posjetitelji lokalne birtije nazvali „utakmicom desetljeća“. Dok je župnik škropio teren u pratnji ministranata koji su visoko držali kip Gospe od šest čudesa, za ovu prigodu izvučen iz crkve, Joso se spustio u svlačionicu održati motivacijski govor.
– Pička van mater'na, da van pička mater'na! – započeo je. – Cilu sezonu niste u stanju spojit dvi pobjede, i evo, evo šta se dogodi, majke van vaše! 'Vako… Cila Prčivica ima očekivanja od vas, svi su došli vidit kako ginete… E… Lipo ću vas svitovat: bolje van je izginit na terenu pa dobit i ostat u ligu, nego ne ginit na terenu pa ispast i poginit poslin! E… Ajde, pamet u glavu… Trenere! Trenere, di si?! Slušaj, znaš kako ide – prije svake zamjene, mob'tel u ruke, zov' mene. Pa ćemo se dogovorit. Mali Zole svakako u špicu! Ajmo, momci, pobjeda je imperfekt!
Svlačionica je odzvonila međusobnim povicima ohrabrenja i jedanaestero momaka krenulo je prema zelenom polju. A jednom kad su kročili na njega, glavna tribina s dvije tisuće plus montažna s pet stotina gledatelja, kao i još pokoja stotina koja je gledala kroz ogradu i sa stabala, eruptirali su poput Vezuva kad se obrušio na Pompeje. Sloga, Sloga! – orilo se, dok se Joso guzlao na plastičnom sjedalu po sredini svečane lože, ispričavajući se načelniku što ga je slučajno dvaput ošinuo stražnjicom.
– Ispričajen se, gospod'ne načelniče, hehe – rekao je Joso uz kiseli osmijeh.
– Sve je u redu, dobri moj Joso – uzvrati načelnik. – Doklen god ostanemo u ligu. Znaš koliko je bitno za Prčivicu da Sloga igra prvu županijsku. Ne triban ti ni govor't kol'ki bi potres bijo da ispadnemo.
– Sve znaden – odvrati spremno Joso. – Dobi'ćemo, vidi'ćete da ćemo dobit! – reče Joso pa se, izgovorivši ove riječi, triput prekriži. Načelnik ga potapša po ramenu i taman što ga krene upitati tko je ona mala tri reda ispod njih u crvenoj majici s velikim sisama, sučeva zviždaljka označi početak susreta i novi prolom navijačkih glasova ispuni igralište.
– Utakmica je tvrda, ne odveć lijepa za gledanje – pravi derbi začelja – rekao bi zasigurno razočaranim tonom televizijski komentator da se utakmica igdje prenosila. Sloga je, istini za volju, imala inicijativu, ali dva najveća uzbuđenja dotadašnjeg tijeka utakmice bili su udarac s dvadesetak metara koji je prohujao uz prečku te utrčavanje psa lutalice u teren koju minutu potom. To jest, bilo je tako do trideset i devete minute, a onda je Sloga odigrala jednu nelošu akciju – njihov igrač probio se u protivnički šesnaesterac, taman odvojio nogu od trave da opali, kad mu je branič Gromobrana mesarski uklizao i oborio ga.
– PENAL! – grunule su prčivičke tribine, a i sam Joso te načelnik poskočili su sa svojih sjedala. Sudac je zazviždao i prstom pokazao na bijelu točku. Zavladalo je toliko veselje da su se Joso i načelnik bacili jedan drugome u zagrljaj, pri čemu načelnik nije mario što su mu se od nervoze suhi dlanovi ovlažili o Josin ispodpazušni znoj.
Igrač s brojem sedam namjestio je loptu na bijelu točku i odmaknuo se čekajući sučev znak. Erupciju oduševljenja zamijenila je grobna tišina. Sudac je pogledavao je li golman također spreman za izvođenje, kad se odjednom tribinom prolomio očajnički urlik.
– ČEKAJ! ČEKAJ, ZA IME ISUKRSTOVO, ČEKAJ!
Ispijeni sredovječni dvometraš duge rijetke kose kojem je glas pripadao bio je Darko Statistika – fanatik Sloge koji je svoj nadimak dugovao činjenici da je pamtio sve statističke podatke, uključujući one najbanalnije. Vjerojatno ni klupski almanasi nisu pamtili, primjerice, koliko je jedanaesteraca za Slogu dosuđeno u sezoni 1996/97. i koliko ih je realizirano; nisu ni trebali, bio je tu Darko da iznese taj podatak ukoliko zatreba. Broj kornera protivničke momčadi u osmom kolu preklanjske sezone? Nema problema, zovite Darka i dobit ćete odgovor.
Upravo zato njegov je urlik zadobio pažnju sviju na igralištu, uključujući i domaće igrače.
– SVE DOMAĆE UTAKMICE OVE SEZONE – nastavi zajapureno Darko Statistika. – U KOJIMA SMO POVELI 1:0 – NA KRAJU NISMO DOBILI!
Mozgovi okupljenog mnoštva nekoliko su trenutaka žvakali ovu informaciju, a onda se razlegao žamor.
– EVO, GLEDAJTE! – nastavio je Darko i počeo nabrajati prstima u zraku. – TREĆE KOLO, PROTIV KARAMBA TOURS-A, POVELI 1:0, IZGUBILI 2:1!. SEDMO KOLO, POVELI PROTIV NADNIČARKE, OSTALO 3:3! DEVETO KOLO, PROTIV ŽIVODERA IZ ŽUPOVA, VODILI 1:0, IZGUBILI 3:1! I TAKO DALJE DA SAD NE NABRAJAN – ŠTA OĆU REĆ: AKO ZABIJEMO OVI PENAL, NAJEBALI SMO! NIŠTA OD POBJEDE!
Žamor je postao glasniji.
– Mora promašit – reče načelnik Josi u loži dramatično.
– Rile! – vikne tad netko iz publike igraču s brojem sedam. – Rile, falij ga! Falij penal!
– Falij penal, Rile!– dodao je netko.
Uskoro su dvije i pol tisuće ljudi plus par stotina uokolo pozivali Rilu da promaši. – Neka pogodi stativu!– reče načelnik. – Da ne b' bilo sumljivo!
– E, da on može namjerno pogod't stativu – odvrati Joso. – Ne bi ođe trošijo vrime – igra bi makar u treću estonsku!
Zbunjen, Rile se okrene prema klupi sliježući ramenima.
– Rile, falij penal! – skandira publika.
– Rile, falij penal! – gestikuliraju iz lože.
Rile ode do lopte, poljubi je te se vrati na mjesto za uhvatiti zalet. Sudac dade znak da se udarac izvede. Igralište Uz donjo polje orilo se od zvižduka. Rile uhvati lagani trk…
… I napuca loptu iznad gola.
Igralište je eksplodiralo od sreće.
– RILE, LEGENDO!
– KAKAV PROMAŠAJ, BAŠ GA JE MUŠKI OPALIJO!
Da je igralište imalo semafor, na njemu bi i dalje svijetlilo 0:0.
Utakmica se nastavila, a onda se, nepunih pet minuta nakon neiskorištenog jedanaesterca, opet oglasio Darko Statistika.
– LJUDI! SVITU! LJUDI!
– Šta je sad?! – zabrinuto povikne Joso iz lože.
– AKO NE SMIMO ZABIT JER BI POVELI – reče Darko Statistika. – OĆE REĆ – AKO NE SMIMO POVEST, ONDA DA BI DOBILI DANAS TRIBAMO GUBIT!
Tajac.
– PUSTIT IM GOL PA NAPAST DA DAMO DVA! JEDINI NAČIN! – pojasni Darko.
Žamor.
– Ima log'ke – presječe Joso.
– Ajde, ajde – oglasi se nervozno načelnik. – Neka onda puste sad taman do kraja poluvrimena, još je koja minuta. Onda imamo cilo drugo za zabit dva.
Ni časka ne časeći, Joso zgrabi mobitel iz džepa košulje i kontaktira klupu. Minutu i pol kasnije, dok je igralište skandiralo – Pustite gol! – napadač Gromobrana izbio je sam pred golmana Sloge i lako ga matirao. Uz gromoglasan pljesak publike otišlo se na poluvrijeme – 0:1.
– Joso, Joso – oglasio se načelnik, vidno nezadovoljan. – Kako vi iz uprave niste dočijukali ovu caku?! Mogli smo in pustit gol odma i već do poluvrimena priokrenit.
– Je, u pravu ste – mogao se Joso samo složiti. – Ali, bolje ikad nego nikad! Sad će naši pritisnit. Evo, ja van govorin – do kraja ne da će bit 2:1, nego će bit 3:1 za nas! Paz'te šta san van reka! Vidit ćete!
– Može i 20:19 – reče neimpresionirano načenik. – Samo da dobijemo. Iđen se popišat. Ti dotad provjeri koliko stoji Industrokomerc.
Vijesti nisu bile dobre – Industrokomerc je vodio 3:0. Slogi igra samo pobjeda.
– Jel' fešta iza utakmice spremna? – upitao je optimistično načelnik kad se vratio s piš-pauze.
– Dašta je! – reče Joso. – Cilu ned'lju dana se bačken s otizin, ispizdijo me onaj kreten s mesinon, zato i jesmo tek sinoć kod mene gledali koji san rezultat točno paše, koji ne.
– Jel' janjet'na? – upita načenik.
– Bože dragi, gospod'ne načelniče! – reče Joso istinski uvrijeđen. – Za koga me držite?! Naravski da je đanđa!
– Kumpiri? – upita načenik.
– Ma kakvi! – reče Joso.
– E, divota! Samo neka utiramo ta dva gola pa ćemo pojist i popit lipo, a?
Joso je kimao glavom, ne usuđujući se ni pomisliti što će biti ne pobijede li. Može otpisati radno mjesto zamjenskog podkoordinatora u Županijskim šumama. Za svaki slučaj, prije nego su momčadi opet istrčale na teren, župnik, ministranti i kip Gospe od šest čudesa napravili su još jedan krug oko igrališta, dok su tribine uglas izgovarale Očenaš.
Kad su momčadi su istrčale na teren, zaorilo se skandiranje: „OĆEMO POBJEDU!“
Sloga je krenula žustro – pred golom protivnika nizale su se prilike, ali lopta nije htjela u gol. Euforija publike s početka sredinom je poluvremena prerasla u zabrinutost. Čak je i načelnikov optimizam kopnio: „Prija će ga Darko Statistika ut'rat onoj šta radi u trafiki nego ovi naši…“, izjavio je zabrinuto. I baš kad se činilo da se temperamentna publika miri s porazom, jedan očajnički udarac iz daljine udario je u potkoljenicu gostujućeg igrača – lopta je promijenila smjer i zakoprcala se u mreži Gromobrana – 1:1.
Igralište je eruptiralo, a igrači Sloge pobacali se na strijelca poput manekenke na kreker.
– Kol'ko do kraja?! – urlao je načelnik na uho Josi.
– Petnajst minuti! – reče Joso. – Plus sučeva naklada!
Sloga je nastavila s presingom – prodori, centaršutevi; lopta je konstantno kružila oko kaznenog prostora Gromobrana. No, uzalud – mreže su mirovale. Publika je postajala sve razdraženija; emocije su ključale, a zrakom su prema sudcu i klupi protivničke ekipe letjele kovanice, upaljači te pokoja tenisica.
Zole, napadačka uzdanica domaćih, iskoristio je jedan kratak prekid da dođe do suca.
– Sudac, matere ti – započeo je tiho, rukama prekrivši usta. – Sviraj nan još jedan penal. Domaćini smo, triba nan za ostat u ligu, pobit će i nas i njizi ako ne dobijemo.
Sudac je samo odmahnuo rukom. – Zaboravi, dragi. Zaboli me šta ste vi domaćini – ja se vraćan doma istin buson ki i gosti.
Joso pogleda na sat. Do kraja još par minuta plus sučeva nadoknada. Srce mu je lupalo kao ludo. Više nije mogao izdržati. Bez objašnjenja je ustao i odmaglio do svog ureda. Tamo je u čašu za viski natočio piće predviđeno za nju, popio na eks, pa ulio još. Izvana su dopirali zvižduci, prijetnje, psovke, urlici. Cijela Prčivica zbila se na i uz igralište – svi su željeli svjedočiti spasonosnom pogotku. No, pogodak nije stizao. Sloga je napadala, ali i Gromobran se junački branio, što je Josu uvjerilo u istinitost teorije prije početka utakmice – da su im govna iz Serjanca očito obećala premije ako se ovdje izvuku neporaženi. Da je barem sudac fleksibilniji, ali očito im ni on nije želio pomoći. Mada, vidjelo mu se na licu, čak i iz predsjednikova ureda, da mu nije svejedno – možda nije htio izmisliti jedanaesterac za Slogu, ali nije htio ni tek tako odsvirati kraj i ugasiti nade nekoliko tisuća gnjevnih Prčivičana.
Igrala se 102. minuta kad je predsjednik ispio četvrtu čašicu i onda, više spontano no s namjerom, bacio pogled na papire na svom radnom stolu. Bili su to ljestvica Prve županijske lige i još neke kalkulacije koje su prošle noći izmudrovane u njegovu stanu. I možda ništa ne bi opazio da je još stoput gledao, ali ovako, pod blagim djelovanjem Jack Danielsa, on približi ligašku ljestvicu kojom su se jučer rukovodili onoj koja je danas izašla u dnevnom listu.
Najednom, kao da je Russell Crowe u „Genijalnom umu – brojke, decimale i razlomci mu se stanu preslagivati pred očima.
– Pička in materina! – reče glasno i baci čašu o pod. – Da in pička materina! – doda, napola bijesan, napola sretan i uze sporne papire svaki u svoju šaku, uspoređujući ih.
Je! Dobro je zapazio! Nekoliko suza klizne mu iz oka niz obraz.
Igrala se 111. minuta – u terenu su već ležale i tri sjedalice iščupane s montažne tribine. Načelnik je jednim okom gledao hoće li Sloga postići zgoditak, a pred drugim već vrtio imenik u mobitelu tražeći stranačkog kolegu koji bi mogao biti dobar idući predsjednik i iznijeti breme igranja u Drugoj županijskoj ligi. Pljuc, druga liga, okreće mu se želudac od same pomisli da igraju tamo pa da im se susjedi iz Drkvice rugaju.
Najednom, u teren utrči navijač – vraga navijač, ono trči predsjednik Sloge glavom!
– LJUDI! – zaurla Joso mašući nekim zgužvanim papirima. – LJUDI! ZAJEBA SAN SE! ZAJEBA SAN SE! – viče, staje na centar i pokušava doći do daha.
– Dosta… Dosta… – jedva izgovara, a onda, poput Williama Wallacea u finalnoj sceni Bravehearta, skuplja snage i hrabrosti za još jedan poklič: „DOSTA NAN JE NERIJEŠNO ZA OSTAT U LIGU! KRIVU SMO TABLICU GLEDALI! DOSTA NAN JE BOD!“
Čuvši ove riječi, sudac je mahnuo rukama i odsvirao kraj. Predsjednik je klonuo na koljena, a razdragana masa uletjela u teren proslaviti ostanak u Prvoj županijskoj ligi.
Mokar od znoja, suza i šampanjca, predsjednik je nakon slavlja na terenu otišao do ureda – sad je na redu službena proslava s rukovodstvom kluba i načelnikom; čeka janjetina, ne valja kad se ohladi. Promijenio je košulju, pomokrio se u koš za smeće jer je zaboravio ključ od WC-a, natočio i ispio još jednu čašicu viskija te s regala uzeo bocu neotvorenog da se ima čime zaliti dok se čeka meso.
Razmišljao je kako je još do prije pola sata bio beznadan, u očaju, a sad… Nema toga što bi mu moglo pomutiti raspoloženje.
Na vratima se začuje kucanje.
– Stižen! – gotovo zapjevuši Joso. Dođe do vrata, zgrabi ih za kvaku i otvori.
Osmijeh je nestao brže od francuske salate na Božićnom ručku. Naime, s druge strane nije ga gledalo razdragani pogled načelnika već smrknuto lica župnika.
– Velečasni – iznenadi se Joso. – A šta je? Šta se ne veselite?!
Župnik bez riječi zavuče ruku u mantiju i izvuče papirić te ga preda Josi. Joso ga pažljivo uzme te rastvori. U rukama je držao listić iz kladionice na kojem je pisalo:
Sloga – Gromobran 1 (pobjeda domaćina)
Uplata: 1 000, 00 €
Eventualni dobitak: 2 400, 00 €
– Eto, pridsidniče – reče režeći župnik. – Sad znaš kol'ko tribaš dat na idući blagoslov kuće.