Drago Hedl
ZATVORSKI GRAH
Ispod dva kazana, jednog ogromnog, drugog puno manjeg, plamtjela je vatra. Štef zatvora, Igor Boban, ništa nije prepuštao slučaju.
Pogledao je kuhara, crnomanjastog brkaliju, i odmjerio dvije hrpe suhih svinjskih rebara i mesnate slanine.
- Jesi li precizno izvagao? – upita šef zatvora.
- Na gram.
- Tako valja. Pola njima, pola nama. Pravednost iznad svega.
Crnomanjasti Brko, zatvorski kuhar, pažljivo ubaci suha rebra i slaninu u onaj ogromni lonac za 150 porcija, u kojem se grah već krčkao. Potom u onaj manji, stavi drugu polovinu.
- Danas će nas biti osmero – reče šef zatvora.
- Bez brige, gazda, bit će dovoljno. I za repete.
Bila je to lijepa tradicija koju je Igor Boban uveo nedugo nakon dolaska na čelo zatvora: grah petkom. Već iza podneva gosti bi počeli stizati: načelnik policije, predsjednici županijskog i općinskog suda, zamjenik gradonačelnika, direktor najveće građevinske tvrtke, ravnatelj bolnice i nekolicina šefova odjela, rektor sveučilišta, župan, predsjednik lovačkog društva... Ukratko, gradska elita. I da: povremeno, kao danas, navraćao je i biskup i svi bi se slatko nasmijali kada bi rekao: „Siguran sam da će mi Svevišnji oprostiti što ponekad ne postim petkom“.
- Znate kako se kaže vaša visosti: ne ide grijeh u usta, već iz usta – slatko se nasmije šef policije ispijajući drugu šljivovicu, dok se grah, u ona dva kotlića, ogromnom i malenom, krčako na istoj vatri, a miris se šitio zatvorskom kuhinjom.
- Ne bih se posve složio, lascivno se naceri biskup: I grijeh zna zalutati u usta. Toliko sam to puta čuo na ispovjedi.
- Biskup je sav vražji! – uskliknu rektor, pljesnuvši se samoprijekorno po ustima.
- Hranite ih ovdje u zatvoru kao da su u hotelu – reče župan srknuvši prvu žlicu.
- Kao lordove – doda ponosno kuhar.
Iz tanjurâ se pušilo kao iz islandskih gejzira.
- Bogme, rebaraca i slanine kao drva – doda šef lovačkog društva. – Ni mi, kad kuhamo grah, a zna se da lovci ne štede, nemamo toliko suhog mesa.
- Podijelimo koliko imamo. Pravedno. Pola njima, pola nama – zadovoljno izusti Igor Boban.
Župan se smijuljio iz prikrajka.
- Kao što vidite, poštujemo socijalnu distancu. Brko je vodio računa da u vrijeme pandemije sjedimo na dva metra jedan od drugog. Maske ne možemo nositi dok jedemo, razumljivo, ali kad budemo grah zalijevali vinom, tko hoće neka ih stavi. A kad grah u crijevima proradi, tko želi, može maske staviti na neko drugo mjesto – reče šef zatvora, prasnuvši u smijeh.
- Mislim da je sve to malo prenapuhano. Sve te mjere, zabrane. Što vi kažete doktore? – upita predsjednik županijskog suda, Borković.
- Ne bih se htio miješati – nevoljko odgovori ravnatelj bolnice, infektolog. – Moramo slušati naše političare.
Ekipa je složno mljackala grah i skidala raskuhano meso sa svinjskih rebara.
- Mrak – reče oblizujući se zamjenik gradonačelnika.
- Složit ćete se – nadoveže se danas pričljivi šef lokalnog lovačkog društva – da su priče o tom kako nema boljeg graha od onog u vojsci, čista glupost. Najbolji grah je zatvorski grah. Samo problem je što se poslužuje u nezgodnom okruženju.
Svi prasnuše u smijeh.
- Ima repete – reče Brko kad je društvo odložilo žlice pored tanjura i mašilo se čaša s vinom.
- Neka vas sve bog blagoslovi – uzvikne biskup i visoko podigne čašu. I nećete mi zamjeriti ako zatražim da malko spakirate i za večeru. Porciju, dvije. Tko zna kakva me splačina u biskupiji čeka.
Šef policije, Gordan Mikulić, pogleda na sat.
- Grah je odličan, društvo sjajno, vino još bolje, ali moar ću vas napustiti. Imam izvanredni kolegij u 16 sati, zbog ovog sranja s virusom. Moram poslati izvješće u Zagreb kako se poštuju mjere samoizolacije i zabrane napuštanja mjesta prebivališta.
Društvo se počelo razilaziti ranije nego obično.
„To je dobro“, zadovoljno pomisli zatvorski kuhar. „Djelovanje graha počinje sat nakon konzumacije“.
* * *
Igor Boban taman se vratio iz zatvorskog ureda i prepustio se slatkom popodnevnom snu kad je zazvonio mobitel: Gordan Mikulić. Što li ga sada zvoe šef policije? Mora da je neko sranje.
- Hej legendo. Imam loše vijesti.
Boban osjeti kako ga nešto presječe u prsima.
- Nije valjda proljev od graha?
- Eh, da bar je. Sranje je puno veće.
- Kaži.
Bol koju je u prsima osjećao šef zatvora postala je jača.
- Čuj, sad su mi javili iz epidemiološkog. Znaš onu madame Annabell što drži salon za masažu ?
Boban ostade bez daha. Jedva izgovori:
- Znam.
- Ona njena Suzy je pozitivna. I morala je prijaviti kontakte.
Bobanu se srušio svijet.
- Oni iz Sožera provjeravali su s kim je bila u kontaktu posljednjih nekoliko dana. Pa je, glupača, spomenula rektora i biskupa. Ali i tebe. Kaže, bili ste na masaži... sa sretnim završetkom.
Šef zatvora, Igor Boban, potpuno se ukočio, ni usta nije mogao otvoriti.
- Čuješ li me?
- Da – trebalo je napora dok je to izustio. Otprilike koliko i penjačima na završnih stotinu metara uspona ma Mount Everest.
- Vidi, moj ti je savjet da ostaneš doma. Šuti, ne mrdaj, spavaj, radi bilo što, ali u izolaciji. Jer, ne da bi bilo sranje, nego bi govna plivala na sve strane, da zarazu preneseš u zatvor. Mi, ekipa s današnjeg graha, šutjet ćemo kao zaliveni, nikome ni riječi. Ni prdnut nećemo.
Večeras sam za sve dogovorio testiranje.
- Ali kako ću, moram na posao sutra. Što da kažem šefu u Zagrebu kad me u ponedjeljak nazove? – reče Boban nakon što je skupio nešto snage.
- Preporuka je da se radi od kuće.
- Ali, meni to nije moguće.
- Pusti biskupa da to sredi. Ima sjajne veze u Ministarstvu pravosuđa, posebno u Upravi za zatvorski sustav, kod tvog šefa.
***
Igor Boban, svašta je u životu prošao: rat i dva razvoda, nekoliko prometnih nesreća, muku s diplomskim, navukao je i izliječio dvije spolne bolesti, jednom se umalo predozirao, skoro su ga upucali kamatari, prebolio je infarkt u ranim četrdesetima, ali ništa, baš ništa od toga nije bilo ni upola strašno kao provesti dan u samoizolaciji. Prva 24 sata još kako-tako: mlatio je serije na Netflixu, pa svako malo odustajao jer se pogubio, nikako ne shvaćajući tko je supruga a tko ljubavnica glavnog junaka, dva sata proveo igrajući Solitaire, pokušavajući u što kraćem vremenu složiti karte i nadmašiti prošlotjedni rekord, desetak puta otišao je do hladnjaka (feta pršuta, komadić sira, kolutić kulena, masline punjene bademima, pa sve ispočetka) popiopet-šest kava, napravio desetak sklekova. Tuširao se toplom i mrzlom vodom, vježbao s bućicama, svako malo pogledavao kroz prozor i još češće na sat, vratio se televizoru i ispratio zalazak sunca.
Ujutro se probudio kao vještac, u cik zore, otkrivši novi Murphyjev zakon: Kada možeš spavati dokle hoćeš, budiš se prije svitanja.
Kuhao je kavu kad ga je nazvao ravnatelj bolnice:
- Imaš li simptome?
- Teške: umirem od dosade.
- Mislim, ono: glavobolja, kašalj, temperatura....
- Ništa od toga.
- To je odlično.
- Znači li to da mogu van?
- Bojim se – ne. Pozitivan si. Kao i rektor. Kao i biskup.
Dva šoka u tri dna bili su ozbiljan razlog da Boban pomisli kako će prije umrijeti od srčanog udara nego korona virusa.
Proklinjao je Suzy, salon za masažu madame Annabell, namirisanu babetinu, slatkorječivu i pohlepnu za novcem. Uvijek ju je pitao koja je cura čista i sigurna i uvijek se smješkala, žmirkajući umjetnim trepavicama pa mu se činilo kao da iza nje netko maše lepezom. „Suzy, Suzy, ona je samo za probrane mušterije“.
Mislio je da će izludjeti. Trećeg dana, nakon sedam godina i onog preboljenog infarkta, vratio se pušenju. Znao je da to ne pomaže, naprotiv zaraza koronom i duhanski dim ne idu zajedno. Ali malo se psihički stabilizirao, bar je tako mislio.
Užasno mu je falio posao. Nemoguće je biti šef zatvora i stvari nadgledati iz kuće. Volio je kontakt sa zatvorenicima, mahom su to bili dobri i zahvalni ljudi. Kad bi nekome u sobu za intimne posjete preko reda pustio suprugu, kapnulo bi sto eura, za ljubavnicu dvjesto, korištenje mobitela donosilo bi 32 eura na dan, ili s popustom 150 tjedno, gram marihuane 300, pivo 50 kuna. A sad ovdje, između četiri zida svake od pet prostorija u stanu, prodaje zjake i gleda u strop. I ne boli ga ništa, tek neznatno povišena temperatura. Bar da ga prime u bolnicu, među ljude, da se zeza s medicinskim sestrama i bulji im u dekolte. Ali ravnatelj bolnice kaže da je sigurniji kod kuće.
Uzeo je švicarski nožić i na okvir ulaznih vrata, poput zatvorenika, svake večeri, prije spravanja urezivao jedva vidljive recke: četiri okomite, jedna vodoravna preko njih. Prošlo je tek pet dana.
U petak ga je nazvao kuhar Brko.
- Gazda, da vam donesem prociju graha. Bit će gotov za pola sata.
- Iz kojeg kazana?
- Pa, danas kuham samo u velikom.
- Ne, hvala.
Na okviru ulaznih vrata bile su četiri recke prekrižene jednom vodoravnom i još četiri, uz one prve. Desetog dana izjutra, ponovo ga je nazvao ravnatelj bolnice.
- Samo da znaš koliko mi fali onaj tvoj grah.
- Zato si zvao?
- Ne, već da pitam kako si.
- Dobro.
- Temperatura?
- Malo povišena, 37,4. Drugo ništa. Tu i tamo kihnem ili se zakašljem.
- Imam lošu vijest.
- Zar opet?
- Biskup je pozitivan. I nije dobro. Mator je i pretio. Buba ga tlak, visoki kolesterol, puši 40 na dan.
- I ja popušim toliko.
- I znaš, sjedio je kraj tebe kad smo jeli onaj zatvorski grah. Sjećam se, kihnuo si dva puta.
Kad su završili razgovor, Igor Boban zagleda se u policu s knjigama. Pročitao je sve, ono što, u osnovnoj i srednjoj školi, nikad ranije nije. Dinko Šimunović, August Še noa, Slavko Kolar, Ferec Molnar, Henryk Sienkiewicz, Erih Kästner, Nikolaj Gogolj, čak i pjesme Dragutina Tadijanovića i Dobriše Cesarića. Sva ona nepročitana lektira čije je sadržaje prepisivao od štrebera.
Kad je napokon, četrnaestog dana, povukao posljednju recku (falila je još samo jedna vodoravna pa da na drvenom okviru ulaznih vrata ima izrezbarenu pravu malu tarabu), nazove ravnatelja bolnice, infektologa Vulića.
- Sutra izlazim.
- Znam. Ipak, morat ćemo te testirati.
* * *
Igor Boban bio je među najlošijim učenicima iz hrvatskog. Znojio se pišući školske zadaće na slobodne i zadane teme i u jednoj od deset dobio bi prolaznu ocjenu. Ali sada, kada je nakon 15 dana izolacije ušao u zatvor i kad je stražar iza njega zatvorio teška metalna vrata, zaključao ih i osigurao s dvije željezne šipke, pa se uputio prema svom uredu, vidjevši kroz prozore zatvorenike kao vire iza rešetaka, znao je kako bi započeo školsku zadaću iz hrvatskog jezika o temi ljudska prava i slobode. Uvijek mu je prva rečenica bila najteža, ali ovu bi ispalio kao iz topa: „Nigdje takve slobode kao u zatvoru“.
Jedan od zatvorenika, onaj što mu duguje 150 eura za mobitel, živahno mahnu iza rešetaka.
- Gdjeste šefe, stigla mi lova.
- Bio sam u samoizolaciji.
- Samo... kao ste ono rekli, samo...
- Samoizolaciji.
- Koji je to vrag?
- Bolje da nikad ne saznaš. To je suprotno od slobode kakvu ovdje uživaš.