Slavko Kolar

(1891-1963)

Slavko Kolar, novelist, feljtonist, dramatičar (Palešnik kraj Garešnice, 01. XII: 1891. – Zagreb, 15. IX. 1963.).

Rođen u učiteljskoj obitelji koja s očeve strane potječe iz zagrebačkoga obrtničkoga sloja.

Djetinjstvo provodi u Čazmi, gimnaziju polazi u Bjelovaru, Zagrebu i Požegi, ispit zrelosti polaže kao učenik zagrebačkog nadbiskupskog liceja. Studij prava započinje u Zagrebu, no ubrzo prelazi na Više gospodarsko učilište u Križevcima, gdje 1913. stječe zvanje agronoma.

Zapošljava se na zemaljskom dobru Božjakovina, radi u Požegi, pri Kraljevskoj zemaljskoj vladi, upravitelj je državnih dobara u Hruševcu Gornjem i ravnatelj vinogradarsko-voćarske škole u Petrinji. Uspostavom Banovine Hrvatske 1939. postaje odjelnim predstojnikom za seljačko gospodarstvo, a na istoj dužnosti ostaje i nakon proglašenja NDH. Otklanja Pavelićevu ponudu za ministarsko mjesto i povlači se na dobro u Božjakovini, gdje provodi II. Svjetski rat do 1944. kada se priključuje partizanskom pokretu. Nakon umirovljenika 1948. živi u Zagrebu.

U književnosti se javlja novelom Pripovijest o tome kako aje Feliks Pijačević tražio život (Savremenik, 1913) koja je, zajedno s pripovijetkama Historijska kljova, Benjamin Urlaušić ili Čovjek bez fizionomije, uvršetna u njegovu prvu zbriku Nasmijane pripovijesti (1917). Posrijedi su rani humoristični tekstovi u kojima tradicionalnim pripovjedanim postupcima obrađuje mladenačko intelektualno i psihičko sazrijevanje, stanje u društvu, običaje, neumjeren nacionalni zanos i mitologiju. Likovi su plošni, najčešće karakterizirani vlastitim imenom i prezimenom, a frekventni postupci sežu od ironije preko karikature do groteske. Slijede, prema ocjenama kritike, najbolje Kolarove knjige pripovijesti: Ili jesmo- ili nismo (1933) i Mi smo za pravicu (1936). U prvoj se većina pripovijesti temelji na motivima etničkoga i li političkoga kompromisa (Kompromis, Politička večera, Ili jesmo -  ili nismo),

Dok se u drugoj, također konceptualno strukturiranoj, pripovijeda o seoskome svijetu Bikovskog Vrha i Velikoga Gnijezda, kronotopu koji je postao zaštitinim znakom Koalrove novelistike. Novele tematiziraju okrutan svijet utemeljen na logici pukoga preživljavanja, osobito izraženoj u konfliktu osjećanih i toplih likova s matičnom sredinom, dok su na aktancijalnoj razini novina ženski likovi, prožeti emocionalnom snagom i unutarnjom dramskom napetošću. Složenom, pomalo romaneskom, strukturom izdvaja se Ženidba Imbre Futača, no središnje mjesto u knjizi, a ujedno i u Kolarovu opusu, zauzimaju Svoga tijela gospodar i Breza. U objema pripovijestima obrađuje se institucija braka, njegovi razlozi, posljedice i vrijednost u seoskom okružju. U prvoj je posrijedi brak iz interesa između likova koji nisu ravnopravni izgledom i bogatstvom, a u drugoj se različitost i neravnopravnost vezuju uz ženski lik. Različitost je nužno razlogom tragike likova koji nose to obilježje (Janica, Roža), ali i njihovih partnera (Marko, Iva). Narativna struktura obiju pripovijesti najčešći je Koalrov model izgradnje novele: započinje se iz sredine zbivanja, slijedi pripovijedanje zgoda koje su dovele do početne situacije u tekstu i na svršetku, kao treći strukturni dio, slijedi rasplet. Knjigom Perom i drljačom, karišik neozbiljnih pripovijesti i feljtona ozbiljnog vremena usprkos (1938) sastavljena je od deset pripovijesti od kojih se većina temelji na anegdotalnoj matrici s jakim satiričnim tonovima. Tematski pomak donosi novela Quo vadis, Europa u kojoj se Kolar zanima izrazito urbanim problemima poput funkcioniranja kapitala i financijskih transakcija. Poratno stvaranje započinje knjigom izabranih pripovijesti Natrag u nafalin (1946), a 1947. postaje predsjednikom društva književnika Hrvatske. S te dužnosti demonstrativno odstupa zbog sukoba s Miroslavom Krležom, a 1951. zbog toga biva i izbačen. Knjiga Glavno da je kapa na glavi (1956) Kolarov je književni odgovor na sukob s Krležom i njegovim krugom, a i pripovjedno promišljanje pozicija pobjednika i poraženih, uz važan tematski pomak prema traumatičnim ratnim iskustvima hrvatskog građanstva. Tri novele tematiziraju svijet oko Krleže, pa su 1950-ih uglavnom čitane kao novele s ključem, odnosno kao tekstovi u kojima se pod drugim imenima govori o zbiljskim osobama i događajima u kojima su one sudjelovale. U noveli U višim sferama prikazuje atmosferu zagrebačkoga salonskoga ljevičarenja, u Glavno da je kapana glavi pričom o p jesniku i domobranskom časniku Božidaru Palcu, koji ne želi spasiti od deportacije bivšu djevojku, obrađuje raskorak između umjetničkih i svakodnevnih životnih načela, dok je u središtu pripovijesti Migudac ili obrana i pohvala kukavičluka tridesetogodišnji profesor i raomanopisac podrijetlom s otoka koji, kao predratni ljevičar, živi u egzistencijalnoj tjeskobi jer nema dovoljno snage za odluku i djelovanje u različitim životnim situacijama. U usporedbi s narativnim obilježjima ranijih novelističkih knjiga. Koalr se u toj pribiližava klasičnim modernističkim postupcima. U središtu je stanje, čest je unutarnji monolog i introspekcija, karakterizacija likova je složenija. Iako Kolarov novelistički opus nije koherentna cjelina jednoznačno utemeljena na humoru, književnopovijesne prosudbe govore o njemu kao o piscu izvornoga humoristično-satiričnoga izraza, svojevrsnome nastavljaču A. Kovačića, ističu postupke karakterizacije govorom, vješte porabe dijaloga i povezivanje novela u ciklus zajedničkim prostorom ili istim lkovima. Pisao je i drame (Sedmorica u podrumu, 1948), priče za djecu (Jurnjava na motoru, 1961) i filmske scenarije. Pripovijetku Svoga tijela gospodar pretočio je u scenarij za istoimeni film F: Hanžekovića (1957), koscenarist je filma Opsada (1956) B. Marjanovića, a napisao je scenarija za kratki igrani film Jurnjava na motoru (195) B. Majera.

Prema njegovo noveli Breza snimio je 1967. Ante Babaja istoimeni film, prema prosudbi filmskih kritičara jedno od najboljih ostvarenja hrvatske kinematografije.

(Leksikon hrvatske književnosti, Zagreb: Naprijed, 1998.)