Novosti i događanja

Finalisti natječaja za kratku priču Slavko Kolar 2026.

Finale 15. izdanja Natječaja za kratku priču – satiru Slavko Kolar 2026, kao dio kulturno-književne manifestacije Dani Slavka Kolara, koji se održavaju od 2002. godine, a Natječaj je prvi put raspisan 2012. godine. Na ovogodišnji natječaj pristiglo je 109 priča iz svih dijelova Hrvatske, zemalja regije: Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore.

Povjerenstvo u sastavu: Miroslav Mićanović, Hrvoje Kovačević, Branislav Oblučar, Slađan Lipovec i Vinka Jelić-Balta izabralo je sljedeće finaliste Natječaja za kratku priču satiru Slavko Kolar 2026:

1. Ivana Belošević: Uvijek ista priča
2. Nenad Crnko Hvala ti
3. Jurica Ćorluka: Pljuvač
4. Jure Dodig: Profesor povratnik
5. Denis Giljević: Rajana
6. Zrinka Jurec: Sloga
7. Jasenko Lasta: Kolinje
8. Zdenka Maltar: Protokol forever
9. Vesna Obradović: Promenio pol
10. Ksenija Percač Mikulić: Pobuna u pametnoj kući

Književnu manifestaciju Dani Slavka Kolara – književni dani 2026, sufinanciraju Ministarstvo kulture i medija RH, Bjelovarsko-bilogorska županija i Grad Čazma.

Pročitajte priče finalista

Obrazloženje

A1: priča je iznad svega, ona je možda sve

Povjerenstvo je ove godine u napasti čitanja, užitka kretanja područjima novih (satiričnih) priča, pomislilo da i samo zaslužuje nagradu i pohvalu za ustrajnost i ozbiljnost kojom ih vrednuje, kojom im određuje mjesto i kontekst, značenja koja nadrastaju prigodu natječaja. Upravo su tako autori s poslanim pričama, a povjerenstvo svojim izborima htjeli pokazati da je književna praksa, još uvijek, sretniji i pouzdaniji način zrcaljenja, opisivanja, konstruiranja i dekonstruiranja, uvriježenih obrazaca i mišljenja o sebi i Drugom, o osobnosti i identitetu.

Prispjele se priče na različite načine, jezično i tematski, radno i poetički, ogledaju s neizvjesnošću vremena i svijeta u kojem jesmo. Preobrazbe od intimnog do općeg, od osobnog do nelagode s viškom povijesti koja se, naizgled, ciklično ponavlja, krase priče koje su odabrane u uži izbor i što je osobito važno raster njihovih razlika i interesa ne gubi sposobnost suočavanja i davanja odgovora koji su, u prvom redu, književno važni, zanimljivi i poticajni. Čini se da su periferija i rub pouzdaniji put da bi se stiglo u središte, koje je nerijetko, znamo to, prazno i nepostojeće, odnosno, upravo im priča, svaka za sebe i svaka na svoj način, daje nove sadržaje i drukčiji smisao.

Izvjesno je da se bližimo, ili već jesmo u onome o čemu govorimo, u trenucima za koje nemamo uvijek dovoljno pouzdanih i sigurnih riječi i pripovjedačkih alata, postupaka. Ali riječ je o očekivanjima koje u čitanju prepoznajemo kao svoje i, a tako smo počeli, koja daju nadu čitatelju da je sudionik koji oblikuje i stvara standarde koji su postojećim književnim praksama dobrodošao i dodatak i zalog.

Hoće se reći da je i na ovogodišnji natječaj pristigao velik broj priča koje se autorski samosvjesno i umješno nose sa svakodnevicom, ali ne predaju se i ne gube interes za nadnaravno i čudesno, nježno i grubo, duhovito i ozbiljno, ironično, satirično, sentimentalno, samoironično…

Govorimo o pričama koje nadrastaju kolokvijalno i streme univerzalnom, ali baš tako da jesu znak svojih zajednica, sredina i prostora koji su prevodivi i čitaju se ne kao obvezna, nego kao nužna lektira, koja živi od rituala i nesporazuma koje donosi suvremenost. Razumijevanje neposredne prošlosti, njezino negiranje i brisanje, očuvanje znanja koje se ne prenosi i predaje u novim (tehnološkim) formata, tema je za priču koja se događa izvan reformi i spremnosti da se sačuvaju postojeće mjerne jedinice, odnosno vrijednosti: zahtjevno i nužno.

*

Uvijek ista priča zove se priča Ivane Belošević, ali jedna obiteljska epizoda na granici između Hrvatske i Bosne, epizoda koja se u prepričavanju ponavlja, odlična je prilika za mjeru sentimentalnosti i nježnosti. Želja da takve priče nikad ne prestanu biti izgovarane za obiteljskim stolom. I za našim čitateljskim stolom, također. Vrijedi, vrijedilo bi. Možemo li i pomisliti kamo će nas idilična potpunost i zadovoljstvo odvesti, kako ćemo i možemo li doći do teme koja je tehnološki izazov razumu i njegovoj budućnosti: „Potok je te srijede tekao lijeno, kao da mu se nikamo ne žuri, baš onako kako se nikamo nije žurilo ni četvorici muškaraca poredanih uz obalu na starim, sklopivim ribičkim stolcima.“ Crnko Nenad u priči Hvala ti samo naizgled piše „uobičajenu raspravu bez pravog zaključka“, ali odricanje od izravnosti i poante dalekosežno zadire u ono što s pravom zovemo prošla budućnost. Čitatelj kojem se nikamo ne žuri zna o čemu se govori, misli i piše.

Okosnica su kratke i postupne rečenice, rječnik prošlosti i odluka koje nam promiču ispod radara: „Imao je samo ploču, kredu i neku čudnu vjeru da nam može objasniti stvari.“ Priča Jure Dodiga Profesor povratnik ne podliježe očekivanom, nego je naknada za bizarnost vremena u kojem živimo i donošenja neočekivanih odluka za koje ne znamo jesu li poraz ili uspjeh. Pisana sigurno i pouzdano priča govori o nesigurnom i paradoksalnom vremenu, što joj daje pravo na iznenađenje i čuđenja, ali jednako tako povjerenje da je priča (da je književnost) bolji dio onoga što radimo i što možemo. Čitateljima užitak zajamčen, protagonistima sasvim sigurno ne. Prva rečenica priče Jurice Ćorluke Pljuvač glasi: „Prvi put je pljunuo na kvaku vozačkih vrata krivo parkiranog auta u jedno toplo proljetno jutro.“ Što očekivati kao drugo, treće, tko je sljedeći na redu? Skanjivo i bizarno, nije jedina odlika dobre priče, ali se ovdje razvija i traje nezaustavljivo.

Ako nismo sudionici, ako nismo igrači, dijelimo sudbinu malih klubova u velikoj igri i evo lijepe prilike za posebne karaktere i njihov govor, govore o sebi, govore o nama (Zrinka Jurec, Sloga). Jezik priče i njezina velika tema, predodžbe i očekivanja. Tko je pobjednik, tko gubitnik, onaj koji piše i čita je na dobitku. Može biti poučno i ironično, smiješno i zabavno, ali sad je sve u dvorištu i događa se pred očima onih koji su mislili da su im uloge zajamčene i vječne. Ali (na svu sreću) nisu. Tko ne vjeruje, može to provjeriti u priči Kolinje s kojom se javio, pojavio Jasenko Lasta. Tehnologija može sve ili ništa, druge su kulture izazov u našem dvorištu, ali upravo zato i zbog toga, čitajmo.

Radni prostori, muškarci i žene, obveze i dnevnopolitičke zaplet kao da je poznat, očekivan, ali sve u priči Rajana Denisa Giljevića pomakne i postane izazov, nerijetko znamo što priča nije, ali što jest, što jest? Čežnja i strast, zaborav, muškarci se mijenjaju, a žene pamte, ili je sad sve obrnuto, tko zna! Planirate li putovanja? Čežnja za dalekim zemljama i velikim promjenama, A1, jezici i tehnologija, punokrvno i duhovito, poticajno je u priči Protokol forever Zdenke Maltar. Hoće li biti zauvijek, može li biti zauvijek? U priči već jest. Žestok odgovor za jedno forever. Pisanje je tetovaža, upisivanje i dolazak na svijet, zauvijek, ali ne vječno.

Svakodnevica i njezini nesporazumi, institucionalne i ine okolnosti, zabune i upornost da ih se jednom zauvijek riješi samo je početak priče o onome što jesmo, kako nas drugi vide i što možemo učiniti, promijeniti u onome što je bila slučajnost, zgoda ili zabuna: „Početak ove priče je jako daleko, svega nekoliko dana posle mog rođenja, ali o tome ćemo kasnije.“ Jasno je da je promjena spola u priči Vesne Obradović Promenio pol samo povod za ono što u priči ostaje nepromjenjivo: užitak i zabuna. Nove tehnologije, roboti, naredbe izvana, kontrola i pobuna, znamo, znamo, nije to više tema holivudskog SF-filma, tu je u našim glavama i stanovima, ali to je samo razlog više za ironiju i duhovitost, spremnost za ono što nas čeka u  priči Ksenije Percač Mikulić Pobuna u pametnoj kući. Pretraživo u vlastitom prostoru, ali mi smo, ja sam točka otpora i pobune. Kad? Kad čitam i kad pišem.

*

Ukratko i ne na kraju: izabrane priče su ono što jesu u svojoj razlici i pustolovnosti, neobičnosti i začudnosti, upravo ono o čemu mislimo dok čitamo, sanjamo i domišljamo.

Čestitam, čestitamo i radujem se, radujmo se!

Miroslav Mićanović

• Slijedeće >