Ivona Mikjel

Pjesma

Danas sam napisao pjesmu. Učiteljica je bila oduševljena i zvala je mamu u školu. Rekla joj je da je put do škole metla fora za život, da je blato teret koji pritišće ljude, i da ista kiša koja stvara blato ujedno i pere taj teret. Rekla je da nikad nije imala učenika koji u prvom razredu tako duboko misli o životu. Nisam bio siguran kakve veze ima metla s mojom pjesmom, ali bilo mi je drago da je učiteljici pjesma fora. Mama je bila oduševljena jer je učiteljica bila oduševljena jer sam ja napisao pjesmu.

Nije primijetila da su mi hlače i tene zamazane blatom. Ja i Pero smo skakali po lokvama ujutro jer smo mislili da će nas do škole kiša i tako oprat pa će nas pustit doma da se presvučemo u suho, a mame neće vidjet blato, samo malo mokre robe i neće vikat. Ali kiša nije pala i mi nismo bili dovoljno mokri da idemo doma pa se blato samo osušilo. Mama je bila sretna zbog pjesme i rekla učiteljici da mi ona čita pjesme i da je to vjerojatno bila moja insparancija.

Došla je doma i rekla tati da imaju nadrvenog sina. Tato je rekao:

- Bit će je mali to odnekle prepiso.

Mama je rekla da to tata kaže jer je on u hadezeu, a tamo tako rade, ali da se ne obazirem na to jer sam ja nadrven, a ona zna jer je čitala bajrana i da sam se u nju uvrgao. Rekla je da tata nije ni Bibliju pročitao iako je držimo na kredenci da svi vide čim uđu u kuću.

Brat je rekao da će sad cure skidat gaće preda mnom pa ga je mama ošamarila.

Onda se otišla pohvalit susjedi Ani, susjeda Ana je odmah viknula na svoju kćer Lucu što ona ne piše pjesme. Mama je rekla da se ne smije sekirat oko toga, jer mala očito nije nadrvena, a ja eto jesam i što se tu sad može. Kad smo izašli rekla mi je da je zato jer Ane nije čitala bajrana i kako će onda mala Luce bit nadrvena. Ali, rekla je mama, susjeda Ana je odvjetnica, a to znači da mala Luce može pisat pjesme i ako nije nadrvena.

Bilo mi je žao Luce jer sam dotad već znao da je bitno bit na drvu ako hoćeš mislit duboko o životu i pisat pjesme, a Luce se bojala drveća jer je teta koja ju je čuvala rekla da stabla jedu djecu. Pa ju je teta, da je zaštiti, držala u kući i naučila da igra igrice. Teta je za to vrijeme pričala na telefon, a kako je teta mogla puno pričat, Luce je naučila igrat devedesettri igre. Ali na drvo se nije znala popet i sad neće napisat duboku pjesmu. Ja doduše nisam bio na drvu jutros, ali bio sam nekidan. Ako Luce bude htjela, naučit ću je penjat se na drvo da i ona piše duboke pjesme pa da učiteljica i mame budu oduševljene.

Mama je usput spomenula moju pjesmu susjedi Mariji i rekla joj da nikom ne kaže. Onda je meni rekla da je to najbrži način da svi saznaju da joj je sin genijalni pjesnik bez da oma mora trošit cipele.

Za dva dana cijelo je susjedstvo dolazilo mami i tati i tražilo da pišem pozivnice i osmrtnice. Nisam htio. Mama im je rekla da se sramim, a i da ne može jedan genij samo tako po narudžbi pisat.

Onda sam u subotu sreo susjeda Marka. Susjed Marko je star, ali nije star kao moji mama i tata. Mama kaže da on studira filozofiju. Tata kaže da je on komunjara. Ne znam što je to komunjara, ali susjed Marko mi uvijek kad me sretne vani kupi krafnu i to krafnu od čokolade jer zna da ne volim onu s marmeladom. Susjed Marko mi je drag.

Kad sam ga sreo kupio mi je krafnu i čestitao na pjesmi. Rekao je da ona pokušava napisati kratko pismo svojoj djevojci, ali da mu ne ide. Pitao sam ga želi li da mu ja napišem pjesmu. Nasmijao se i rekao zašto ne.

Napisao sam – Dat ću ti da poližeš čokoladu iz moje krafne.

Susjed Marko je bio oduševljen. Rekao je da samo dječja duša može biti tako iskreno ponuditi nekome čokoladu iz vlastite krafne.

Njegova djevojka nije bila oduševljena. Susjeda Marija rekla je mojoj mami da je ostavila Marka zbog analne fiksikacije koja pokazuje da je tajni gej. Pitao sam mamu i tatu što je to. Mama je rekla da to znači da je drag dečko s kojim će cure rado ići kupovat robu. Tata je rekao da to znači da je Marko komunjara.

Bilo mi je žao Marka. Ostavila ga je cura iako je on dobar i kupuje čokoladne krafne. To mi se nije činilo pošteno.

Učiteljica je htjela da napišem još pjesama i da ih škola stavi u knjigu. Mama je bila oduševljena. Meni se nije dalo, ali mama je rekla da se ne mogu ić igrat dok ne napišem još barem deset pjesama. Pa sam napisao pjesmu o susjedovom prozoru koji sam slomio loptom, o autu kojeg sam nacrtao na tatinoj košulji i o zdjeli pljuvačke koju smo Pero i ja skupljali zadnja dva tjedna da vidimo možemo li je napunit.

Mama je bila oduševljena. Odnijela ih je učiteljici koja je pitala što je ovo. Mama je rekla da su to metla fore, ali učiteljica je rekla da nisu i da škola to ipak ne može objavit. Mama više nije bila oduševljena i rekla je da se ne smijem ić igrat do ljeta jer sam razbio prozor i uništio tatinu košulju.

Rekla je da joj ovo sa zdjelom pljuvačke nije jasno pa sam joj objasnio da je to njezina crvena zdjela u kojoj pravi kolače. Rekla je da se ne smijem ić igrat ni ljeti.

Mislim da više neću pisat pjesme.