Antonio Dević

Trgovački putnik

Iz guste borove šume, duboko zatrpane teškim sjajno-bijelim snijegom u daljini se je nazirao dim koji se polako, ali sigurno uzdizao iz te idilične atmosfere.

Negdje polovica prvog mjeseca i dugo nezapamćena ovako hladna zima. Hladnoća koja je grizla kao roj divljih pčela i vjetar koji je sve samo još više pogoršavao te stvarno koliko je lijepu toliko i strašnu sliku letećeg vijugavo nošenog snijega. Ispod toga laganog dima nalazila se je mala, ciglena kućica, koja gotovo da se je stopila sa svojom bijelom okolinom. Zatrpana duboko u njega, sa bijelim krovom izgledala je kao vojnik u maskirnom odijelu. Izgledala je kao da je tamo bačena nez veze, sa nikakvom povezanošću sa ostatkom svijeta. U snijegu oko kuće vidio se je mali još ne zatrpani ugašeni put koji je vodio do nekoliko okolnih dvorišnih zgrada. Bilo je tek dva sata popodne, ali već se je počelo mračiti i iznutra se je vidjelo lagano svijetlo koje je nastojalo izaći van. Nedaleko od te malene kućice kroz nekad čistu cestu probijao se je maleni automobil, tako razmičući snijeg pred sobom kao da je ralica. Išao je polako, ali sigurno prema jednom mjestu gdje je ovdje bilo nekoga. Kada je vozač sa proplanka ugledao malu kućicu osmijeh mu je odmah odledio sige koje su mu virile iz nosa. Put koji mu je trebao da prijeđe od toga proplanka do kućice je prelazio duže nego što bi to vjerojatno prelazio starac od 120 godine hodajući na rukama. Ipak naposljetku je došao do svoga cilja te se parkirao ispred malene ciglene kućice. Jedva je otvorio vrata koja su odgurnula debelu masu bjeline te zagazio u dubinu snijega ispred sebe. Izvukao je kožnu aktovku sa svoga suvozačevog sjedala te se zaputio do vrata. Potražio je zvono kojeg naravno nije bilo te zakucao lagano na vrata da mu ne bi otpale od zimr brideće šake. Ubrzo je vrata otvorila starica, duplo niža od njega, sijede kose i izboranog lica. Nosila je suknju, gore majicu kratkih rukava, te prsluk preko nje.

Ubrzo je progovorio – Dobar dan gospođo, ja sam… - prekine ga ona te nastavi – De ti ulaz unutra, ladiš mi kuću! Od na.

Čovjek zatečen brzim odgovorom krene unutra kada ga ona opet naglo opomene – Ma kud´s kreno? Jel ne vidiš metlu tu kraj vrata? Ne služi mi da letim okolo sa njom ko vješt´ca neg da se s njom očiste noge kad ideš unutra. Ajd sad čisti se i brže ulaz!

Nakon što je već dobio dobru jezikovu juhu čovjek se očisti metlom po cipelama koliko god je dobro mogao, otrese preostali snijeg rukama te hitro uđe u kuću.

- Dobar dan gospođo, dozvolite da se predstavim, ja sam.. – reče on te ga opet usred rečenice prekine malena starica – Znam ja kos ti, na sjed vamo! Pristav´la sam ja čaja pa ćmo sad fino pop´t. Na sjed vamo.

- Dobro kad inzistirate. Hvala – reče čovjek te sjedne na predviđenu stolicu.

- „Jes gladan? – upita starica čovjeka, a on odgovori – Nisam, hvala vam lijepo. Nego da vas puno be gnjavim pa da krenemo odmah.

- A vid ga što se sad spicanio! Pa tis prvi valjda kojeg šalju ovđe tako fino uređenog. Ne znam kog vraga kad jedino ko te može vid´t smo vukovi i ja, a nijedni ne vidimo baš najbolje!

Čovjek iznenađeno joj odgovori – Pa gospođo mislim, nije ovo nikakvo dotjerivanje, ovo je standardna odjeća čovjeka moga zvanja.

- A je je da moš mislit! Ev čekaj da nam čaja nalijem, Ev ga baš uzavrila voda. – reče starica pa u dvije pripremljene šalice natoči svakome čaja – Ev na, pij dok je vruć, vidim da si se smrzo ko pasje govno!

- Hvala – reče joj on – Nego gospođo, da odmah prijeđemo na posao, to će mene najviše zagrijati.

- A je je da najbolje imaš pravo! Neg dem rec, kak je gor u gradu? – upita ga ona.

- Pa čujte, sve po starom, zima i snijeg kao i svuda, potpuno kolaps prometa, čak i tramvaji na nekim relacijama ne voze.

- Tramvaji!? Bogat dragog, pa kolko dugo me niko ovđe nije obišo kad su u Brodu napravli tramvaje. – reče ona začuđeno.

- Ispričavam se gospođo, ali na kakav Brod vi mislite? – upita on ponizno.

- Pa u Slavonskom Brodu kojib bio, ne valjda teretnom Brodu!

- Osijek!? – uzvikne iznenađeno – Štas oni tebe slali ovđe iz Osijeka? U bogat dragog! Pa štaj bilo jel više nema nikog živog ovdje ko to obilazi, pa nije valjda Marka stari odapeo, on me je obilazio zadnjih par godina.

- Oprostite gospođo, ali ja ne znam nikakvog Marka. Možda je iz drugog odjeljenja ili regije. Kako god za Osijek sam glavni ja.

- A je vidi se das iz vel´kog grada, I drukčiji, obučen ko kaki šareni puran, a pričaš ko da ti neko stiso dragulje doli pa te tera da čitaš iz kakvog udžbenika, sve književno i fino hah!

Čovjeku kojemu je očito vidno neugodno i već dosta presjelo svakakvih komentara i uvreda od strane starice, otpije gutljaj provrelog čaja koji je još uvijek vrio u šalici te dobrano opeče na njega jezik.

- Pas mat … - krene psovati te se taman zaustavi na pola psovke. – Ispričavam se gospofo – kaže frfljavo nakon što se je krenuo ispričavati starici na svome izražavanju. Ona se je dobrano iz duše nasmijala te mu odgovorila.

- E sinko moj, kad baba zakuva čaja na njemu moš i željezo topt. Al barem grije. Da ga provrijem na normalno smrzo bi se odma u šalici i posto kocka leda. Neg de ti men rec, des teb stvari sve? U autu il?

Čovjek malo iznenađen pitanjem odgovori da su njegove stvari sve u autu.

- Pa šta blejiš u mene ko mutavo tele, od po njih bogat!

- Ali gospođo što će vama moje stvari?

- Kakve tvoje stvari, - kaže mu ona – moje si trebo donjet, šta su te onda slali ak nis ništa donjo.

Obić me mogu i vukovi, al bez jela ne mogu, nemog ona drva iz šupe glabat.

- Pa prvo se trebamo dogovoriti za uvjete gospođo pa će onda iz Osijeka da vam donesu stvari.

- Kakve uvjete grom te strefio! Dovoze mi već dvaest godina stvari tak i baš sad kad mi ti dođeš sve neki problemi. Ma mora daj na vlast došla neka vlada tulava čim take stvari rade, mora da je adz! Dobro je Marka stari govorio pokoj mu duši! – reče pa se prekriži – Doće oni nama svima glave!

- Dvadeset godina vam već dovoze našu robu? Vi mora da ste onda jedan i od najstarijih i najvjernijih kupaca. Moram vas pogledati u bazi podataka pa vam možda mogu dati i nekakav poseban popust za to. Samo nisam ni znao da naša firma toliko dugo posluje, ja sam mislio da postoji samo deset godina.

- Ma o čem ti pričaš, kaki popust bogat, kaka firma, pa normalno da postoji duže, nisam se ni ja rodla to je već bilo!

- Jeste sigurni gospođo? Meni to ne zvuči baš nekako sigurno.

- Normalno da sam sigurna, ak su mi noge ošle nije glava! Al to nije nikaka firma, otkud je Crveni križ bio firma bogat dragog!

- Ne kažem ja ništa gospođo samo… - i kad shvati šta je starica zapravo rekla, upitno i iznenađeno – čekajte, čekajte, kažete Crveni križ?

- Jok, plava pruga! Crveni križ normalno.

- Oprostite, ali kakve veze Crveni križ ima sa mnom?

- Pa tis njiov onda valjda imaš nekakve veze!

- Oprostite gospođo, ali ja ne znam o čemu vi pričate. Ja nemam nikakve veze sa Crvenim križom.

- Šta nemaš, pa maloprije si mi reko kak si došo iz Osijeka i kak nema starog Marke i kak ti je roba u Osijeku i šta ja znam kake si sve nebuloze tu mi natrkeljo!

- Da gospođo ja sam došao iz Osijeka povodom vaše narudžbe, ali za ostalo ja vam ništa ne znam.

- Ma kakve narudžbe bogat dragog? – upita začuđeno starica.

Čovjek sada već vidno iznerviran, ali trudeći se da ostane profesionalan i smiren odgovori joj umiljato. – Pa vaš madrac gospođo. Šta bi drugo bilo.

- Madrac?! – drekne na o starica. – Kaki vražji madrac je tebe spopo dijete drago?

- Pa vi ste gospođo naručili madrac prije točno tri dana.

- Ma kaki madrac o čemu ti sunce mu ozeblo?! – Možda je senilna, ili luda stara baba, mislio je u sebi čovjek, ali imao je posao o kojemu je ovisila plaća. Morao se je ponašati uljudno i profesionalno. Pokušavao je održati dobro raspoloženje i komunikaciju te nastavio recitirajući cijelu reklamu proizvoda koji predstavlja.

- Pa gospođo madrac kompanije koju predstavljam. Madrac Gormeo Lavandus, inovativni madrac modernog dizajna, pravljen od posebnog materijala koji poboljšava cirkulaciju te poboljšava položaj tijela u ležećem položaju. Sve to sa antialergenskim i antibakterijskim svojstvima te u ovom izdanju sa posebnim dodanim svojstvom arome lavande da bi se osjećali kao da spavate na livadi punoj cvijeća! – Starica sve to prateći širom otvorenih zubala, od kojih je donje i nedostajalo, nakon recitacije je ostalo kratko i šutjeti pa glasno progovorila.

- Ma jes ti normalan! Kakve si ti tu nebuloze natrkeljo majke ti! Kakav madrac, kakva lavanda božja te spopala! Ja sam dvadeset godina spavala samo na slami i kamenu koji mi je služio i kao krevet i za ukiselt kupus! Šta će meni madrac pobogu!

- Ali gospođo ja ne razumijem, ja sam dobio narudžbu da ste vi naručili madrac.

- Ma kaka narudžba, nisam ja ništa naručila pogotovo ne madrac. Ak mi se spava spavaću, ak treba zaspala bi i na devinog grbi, a ne da tu kupujem neke madrace. Odakle tebi bogat dragog da sam ja to naručla!

- Pa dobili smo poziv sa vašeg telefonskog broja!

- Mog telefona! Ti stvarno ne znaš šta pričaš. Pa ovaj telefon je zadnji put bio u funkciji kad su mi javljali da je nikad prežaljeni Maršal premino pokoj mu duši! Te žice prek kojih se priča su mogli crvi već dosad izjest koliko se nis koristile!

- Ali gospođo, - reče pokazujući starici papir – ovdje piše vaš broj telefona evo, 345 32 … - pa ga usred broja prekine njezin neodobravajući ton.

- Ma moš ti men tu pokazivat slonove preda mnom ak oš kad sam ja ćorava ko šišmiš. A i opet nemam šta da gledam kad ti kažem da nisam ništa naručivala nit zvala prek prokletog telefona eto! A sad jel ti imaš ikakve veze sa Crvenim križom da mi doneseš više moju ranu il se tornjaj odavde!

- Ćovjek zbunjen razvojem događaja ostane na tren ušutkan samo nijemo gledajući u staricu. Usta su mu se stisnula kao i on u stanju velike neugodne situacije u kojoj se je našao.

- Gospođo, po posljednji put, ja nemam nikakve veze sa Crvenim križom! – vikne on ovaj put gubeći kontrolu.

Starica ostavši na trenutak iznenađena ubrzo se snađe te mu odbrusi – Ak nemaš nikakve veze onda se tornjaj, idi bogu kradi dane! Imam ja svog posla tu, a ne s tobom tu da me daviš.

Čovjek ionako već iživciran i strašno osramoćen, krene bijesno spremati papire te se spremati da napusti kuću. Ipak taman kada krene da pođe sjeti se da nije baš dobra situacija svojima nadležnima objašnjavati da je sve nekako pošlo po krivu i da mu je zube pokazala jedna obična babuskara. Odlučio je ostati i pokušati iskoristiti svoje vještine da joj ipak promijeni mišljenje.

- Gospođo, nije do mene bilo u redu što sam se onako izderao na vas. Molim vas oprostite mi. Ipak moram vas zamoliti nešto, gledajte, meni jes ad vrlo nezgodno vratiti se nazad i reći da je cijeli ovaj vaš slučaj bio pogreška.

- I šta ja sad imam s tim? – upita glasno starica.

- Molim vas gospođo saslušajte me. Ja bih da se mi dogovorimo ako može.

Starica sada kao da je to očekivala naćuli uši te reče – A kako bi se vi dogovorili?

- E sad već govorimo kao ljudi. Čujte ja vam mogu ovako ba svoju ruku kao da ste radnik moje kompanije dati popust od 25%.

- I toj to? 25% za nešt što nisam ni naručla? Ma jes ti normalan bogat!

- Čekajte gospođo čekajte! Nisam dovršio. Samo za vas besplatno ću vam dati i jedan naš premium masažer nogu Nogomas. Potpuno besplatno! Vjerujem da za gospođu u vašim godinama to nije nimalo loša stvar, ako dozvolite.

Starica kao da je bila spremna na cjenkanje upusti se u dvoboj. – 75% i masažer.

- Gospođo, - reče čovjek iznenađen takvim odgovorom – mislim da je 75% ipak malo preniska cijena za ovako nešto. Pa pogledajte vi samo što dobivate za ovu cijenu!

- Alo mali, ti zaboravljaš da ja to čudo nisam ni naručla. Men to ne treba. Onda oš il neš da mi daš tak il?

- Ajde ovako gospođo. Dati ću vam 35% i masažer. Dogovoreno?

- 60 i masažer.

- 40 i masažer – reče on.

- 55 i masažer – odgovori mu ona.

- 45 i masažer, i to je sve što vam ja mogu dati gospođo. Žao mi je, ali niže ne mogu, to sve ionako ide iz mog džepa. Žao mi je, ali niže ne ide.

Starica koja nije bila spremna na taj odgovor već je ciljala na svoju pobjedu finalno reče – 50% u masažer. Oš neš tornjaj se. Ja ti više od tog nedam. Sad jesmo se dogovor´li il nismo?

Čovjek stjeran u kut vidje da sa iskusnom gospođom nema puno izbora. Borio se je i pobijedio mlađe i bolje, ali ovdje ga je pobijedila jedna ćorava babuskara. Nije imao drugog izbora.

- Dogovoreno gospođo, eto. Biti će po vašem. – i priži joj ruku da finalizira dogovor.

- Ima još nešto što ćeš uključit u to sve. – reče mu ona – Iscijepat ćeš mi i složt neka drva što imam u šupi.

- Molim ?! – vikne čovjek zaprepašteno – A ne ne, tu povlačim crtu, pa nisam ja tu vama neki potrčko ili ne znam tko da vam cijepam drva! Nisam u kombinizonu nego u odijelu gospođo, valjda to nešto znači!

Ipak nakon nekog vremena preskočenog ponovnog prepucavanja i čovjekovog ponovnog razmišljanja o cijeloj situaciji i kako će se to prelomiti preko njegovih leđa on je u šupi u svojoj finoj odjeći cijepao i slagao drva po zimi koja je vani ledila zrak koji je izlazio iz nosa. Kada je sav posao bio napokon gotov, a dogovor finaliziran čovjek se je radosno oprostio sa staricom i malenom kućicom čije je srce bilo hladnije od one zime vani. Malenim autom kao ralicom ovaj put nije polako razgrtao snijeg nego kao vozač utrka odjurio hitro iz njezinog vidika.

Unutra pak starica je zadovoljno trljala ruke. Kada je čovjek odmaknuo od kuće prišla je telefonu, pročistila grlo i nekoga nazvala, nakon nekog vremena neko se javi i ona započne – Ej Marko jesi ti? E ja sam. Čuj imam onaj madrac što sam ti pričala da ću nabavit. Da da onaj sa lavandom i šta ja znam čime još ne. Čuj ja sam ga jabavila za 25% manje, a tebi evo ga ko brat bratu 20% jeftinije dajem. A čuj šta da radim nisam mogla manje spustit, dobar je neki trgovac došao, nije se dao. Znam da odatle više neću ništa naručivati. Znam da, razumije, A gle kažem nisam mogla niže nego de ti reci jel ti hoćeš tako ili nećeš, nećemo se sad tu tri dana natezat ima drugi tko će. E odlično. Ajde dogovoreno nek je tako. Ja ti javim kad stigne pa da ga pokupiš. Ajd zdravo, živ mi bio. – i poklopi slušalicu na telefonu.