Dražen Filošević

Zemljaci

Marko uđe u vojnički restoran. Bližio se kraj ručku i polako se praznio. Zapuhne ga mješavina raznih mirisa i tijelo mu reagira ispuštanjem kiseline u želucu. Sinoć ga je pukovnik nalijevao svojom šumadijskom šljivovicom, a onda jutrom nikad nije imao teka. Odzvanjale su mu glavom njegove riječi da mora donijeti nešto zanimljivo ili će ga poslati na bugarsku granicu na par tjedana, da kontemplira, kako je rekao.

Vidio je Damira kako sjeda u kut. Sam, što se rijetko događalo jer je komandantov ćato i najbolji nogometaš u kasarni uvijek imao brojno i šaroliko društvo. Sjeo je nasuprot njemu.

„Zdravo, zemo, kako si mi?“

Damir ga pogleda i pristojno se osmjehne pokušavajući mu negdje smjestiti lice. Aha, onaj tip iz okolice Đakova što mu je došao čestitati kad su pobijedili na armijskom prvenstvu.

„Hej, nisam te vidio tjednima. Gdje se skitaš?“, upita plavokosu gromadu.

„Ja sam vezist i zadnjih dana smo postavljali releje oko Leskovca. Što ima kod tebe?“

„Evo… gladan sam k'o vuk, danas je bilo posla preko glave. Kol'ko brojiš?“

„Ne baš sitno. Ja sam septembarac, k'o i ti. Skoro pet mjeseci, ako ne uhvatim kakvo skraćenje. A ti ćeš imati lijepo skraćenje za značku Primernog vojnika, ha? Čestitam!“

„Hvala ti, još je nisam dobio. Tek iza 1. maja će proglasiti odlikovane.“

„Jesil' sinoć gled'o dnevnik?“ upita Marko mada je pitanje bilo nepotrebno.

Dnevnik se morao gledati tako da je Damir samo lagano klimnuo i zagledao se u svoju porciju graha nadajući se da će zemo shvatiti da ga to ne zanima.

„Jesil' čuo što je Sloba rek'o, ha?“, nastavi Marko i doda kad je vidio da Damir ne zna o čemu govori:

„Milošević, šef srbijanske partije, nisi čuo za njega?“

„Onako, možda. Što je rekao?“, upita Damir s izrazom krajnje dosade.

„Jučer je bio na Kosovu i rek'o nakon što su milicioneri izmlatili nekoliko protestanata:„Niko ne sme da vas bije.“ Sramota, napada našu miliciju zbog pijane rulje.“

„Aha.“

Marko je podrignuo pokušavajući rukom zatomiti zvuk zbog kojeg su se okretali za susjednim stolovima. Osjetila se kobasica, podriguša, i Damir uvrne nosom s izrazom gađenja koji nije ni pokušavao skriti.

„Ti sigurno pratiš samo sport, ha? Jesi li vidio prošle nedjelje, večiti derbi, ha?“

Damir se samo nasmiješio i strpao žlicu variva u usta.

„Zvezda-Partizan. Tri-jedan za Zvezdu“, pojasni Marko kao da je to bilo potrebno.

„Da, I Boro Cvetković je uvalio dva komada. Ehhh, da je ostao, bili bismo prvaci. Rasprodajemo sve što valja i kupujemo neke poluigrače. Jebiga, kad Zvezda i Partizan imaju više love.“

„Sve se slijeva u Beograd, ha? Dokad će nas više zajebavat' ti Srbi, pička im materina.“

„Ah, Beograd je glavni grad i ima bogatije klubove, normalno.“

„A suci? Kradu nas stalno, mater im jebem. Ako već Hrvatima dozvole da budu prvi, onda može Hajduk, a Dinamo mora biti duplo jači da osvoji prvenstvo.“

„Čuj, često je i Dinamo sam kriv, purgerska bahatost se zna obiti o glavu. Treba trčati i boriti se do zadnjeg kola, a ne umirati u ljepoti. Od toga se ne živi.“

„A tek direktori? U Hrvatskoj ih je deset puta manje nego nas, a drže pola direktorskih mjesta. O vojsci i policiji da ne govorimo, koliko si vidio oficira Hrvata u kasarni, jebote, ha?“, gotovo je povikao zajapureni Marko.

Damir je utrpao poveći komad kruha u usta i ogledao se po restoranu nadajući se da će netko sjesti do njega.

„Turistička sezona je bila dobra, a sva lova ode u Beograd, jebiga, dokle tako?! Bit će sranja, velikoga.“, nastavljao je Marko.

„Valjda. Idem. Moram vojnicima napisati propusnice za izlazak.“

„Ajde. Crven, bijeli, plavi, to je barjak pravi, jel' tako, zemo, ha?“

Damir se lagano nakašljao i ustao. Izgubio je tek. Pozdravi i izađe praćen razočaranim Markovim pogledom. Ima li u Dimitrovgradu kakva poštena birtija?

****

„Dinamo Zagreb! Dinamo Zagreb!“, orilo se Maksimirskom cestom. Stotinjak Bad Blue Boysa krenulo je pješice s Kvatrića putem kupeći one koji su izbijali iz okolnih kafića i haustora. Ispred sjedišta 5. armijske oblasti Damir ugleda nekoliko mladića u Hajdukovim dresovima kako stoje i izvikuju navijačke parole. Tramvaj se približavao zvoneći, a grupica Torcidinih navijača pretrči tračnice i pridruži im se na drugoj strani ulice. Damir osjeti kako ga je netko pljesnuo po leđima. Trgnuo se od nelagode i okrenuo. Neki dugokosi nosati tip mu se cerio. Bio je nešto viši od njega, imao žute pokvarene zube i krmeljave plave oči.

„Gdje si, prijatelju! Sjećaš li me se?“, reče.

Negdje ga je vidio, ali odmahne glavom. Poznavao je masu takvih koji su ga poslije utakmice žicali pivo.

„Zemo, zar sam se toliko promijenio? Ti si skroz isti.“

Ohhh, to je onaj iz vojske… M,M,M Mir…Marko.

„Živio, stari, kako si? Nisam te prije viđao na utakmicama.“

„Ne idem često, studiram u Rijeci, ali Zvezdu sam morao pogledati. Bit će pičvajza, jelda? Čuo sam da dolaze organizirano i da misle napraviti sranje:“

„Da, već su prije podne napali neke naše dečke. Što ta jebena milicija radi, pizda im materina! Dolazi i Torcida i bit će nas pun stadion pa nek' samo probaju mrdnut'.“

Gomila ih je ponijela i prigušila Markov odgovor. Damir pogledom potraži svoju najbližu ekipu. Bojao se za mlađeg brata koji je bolovao od astme i ovakva okupljanja nisu baš bila preporučljiva za njega. Ali, kako objasniti petnaestogodišnjaku da ne može na utakmicu kad je već uspio slagati starcima da ide u Zagreb u Tehnički muzej s Radio klubom. Noćas je imao napad i pobojao se da će morati zvati Hitnu. Srećom, uspio mu je gurnuti inhalator i Darko je došao k sebi. Sada se derao kao da su mu pluća najzdravija na svijetu i on se nasmiješi i zagrli ga. Brat mu uzvrati osmijehom i podigne ruke u zrak pa zaplješće zajedno s masom.

Ušli su na zapadnu tribinu stadiona i popeli se do gornjih redova. Čvršće je primio malog za nadlakticu. Delija još nema. Čuli su da dolazi najgora ekipa, Arkan i njegovi. Srećom, milicije je bilo dovoljno i trebalo bi sve ostati samo na uvredama. Stresao se sjetivši se prošlog studenog i utakmice u Beogradu. Prepuna Marakana koja se satima raspadala od skandiranja, a on je tada shvatio da život koji je poznavao nepovratno nestaje.

Delije su počele ulaziti na jug i lomiti stolice. Pretukli su grupicu budala koja se tamo nalazila. Stadionom se orilo:

„Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, ponosi se njima čitava Hrvatska!“

Damir nije dobro vidio kako je sve započelo. Kad su njihovi dečki provalili ogradu sjeverne tribine i milicija ih počela tući, brat je želio potrčati dolje, ali ga je uhvatio za jaknu i povukao prema izlazu. Milicija je nahrupila na tribinu i zaklonila im pogled. Starci bi ga ubili da mu se što dogodi i znao je da je najpametnije izgubiti se.

„Ostavite nas na miru, mater vam jebem!“, vikne Darko grupi organa reda koja je trčala stepenicama na tribinu.

Damir ga gurne naprijed i rekne da ušuti. Zapovjednik, pedesetogodišnji dinaroidni lik četvrtaste brade i gustih crnih brkova ga je pogledao kao da će izvaditi pištolj i pucati. Na izlazima su stotine gledatelja žurili van jer je bilo jasno da se nakon ovoga utakmica sigurno neće igrati. Brzim korakom krenuli su, u sve većoj grupi, prema Maksimirskoj i opet ga netko pljesne po leđima. Marko. Grabio je kao da ga progone bijesni psi. Iza njega je vidio vod specijalne milicije kako trči prema njima pod punom opremom i bilo je jasno da im ne dolaze poželjeti dobar dan. Na križanju su se navijači razdvojili u nekoliko grupica.

„Ovamo!“, poviče Marko i skrene prema Sveticama.

Prošavši dugačku zgradu Damir se osvrnuo. Tridesetak navijača je bježalo pred specijalcima koji su one najsporije već stigli opaliti pendrekom po leđima. Skrenu udesno. Marko im dobaci da ga slijede između zgrada prema stražnjoj strani Maksimirske. Čuli su da su najsporiji dobili pendrecima po leđima, a odnekud se stvorila marica s upaljenom rotirkom dok su dva njemačka ovčara bijesno lajali i pokušavajući se otrgnuti kerovođama.

Utrčali su sa stražnje strane zgrade u nizu i spustili se stepenicama u podrum. Osjetio se miris plijesni i narezanih drva, a prašina im je draškala nosnice. Nagonski se skutre u najdaljem i najmračnijem kutu. Mješavina topota teških čizama i zveckanja plastičnih štitova se gubila u daljini.

Marko reče:

„Izgleda da su otišli. Ja idem virnuti van, a ti s malim ostani dok ne provjerim, može, zemo, ha?“

„Može. Zemo.“

Nakon par minuta su zaključili da je zbrisao. Seronja, mogao je barem javiti da ne čamimo u ovoj rupi. Darku se napad astme može vratiti svaki čas. Zagrlio je brata i prodrmao mu uplašena ramena te ga poveo prema izlazu. Otvori vrata. Na stepenicama ugleda čizme. Kožne, crne. I sive hlače umetnute u njih. Damir se zapitao zašto nisu bacili šalove.

„Gde ste krenuli, momci?“

****

„Danas su neprijateljske snage napale dubrovačko područje. S položaja oko Trebinja topovi tzv. JNA i rezervisti Hercegovačkog korpusa granatirali su Srđ i Mokošicu. Hrvatski branitelji su…“.

Damir se umorno naslonio na zid rova. Došlo mu je da razbije tranzistor oko kojeg je gumicom bio pričvršćen debeli baterijski uložak. Samo loše vijest. Mjesecima. Barem njih od petka nisu tukli pa će valjda na koji dan otići kući. A i nismo se povukli već dva tjedna, dobar znak, pomisli ironično i otpuhne dim. Začuo je smjenu kako dolazi i izađe van.

„Bok, dečki, kako ste?“, veselo je rekao Stjepan, prilazeći s još trojicom.

„Što si tako raspoložen, kao da ideš nešto jebat', a ne na noćnu stražu?“, zanimalo je Ivana.

„Čuj, stari, sve je bolje od novog zamjenika zapovjednika brigade što je danas stigao. Udavio nas je čovjek, pomozi Bože. Držao je sat vremena političko predavanje.“

U prizemnoj kući u obližnjem selu gdje je spavao njegov vod vatra je bila naložena, a u manjerkama ih je čekala večera. Grah. Pero je bio dežuran i izvijesti ga da je novi zamjenik zapovjednika pozvao njega i ostale zapovjednike vodova na sastanak za pola sata. Na brzinu se umio i ubacio nešto u usta, tek toliko da uništi smrad cigareta koji mu se podizao iz ždrijela.

Zapovjedništvo se smjestilo u lijepoj katnici na drugom kraju sela. Vlasnici, kao i gotovo svi mještani su bili izbjegli, jedino su ostavili rudlavog mješanca koji ih je dočekao lavežom kad su se pojavili iz mraka. Dva stražara izvire iza zida kuće i upere im baterijske svjetiljke u lica. Prepoznali su ih i razmjene nekoliko kurtoaznih riječi. Uđu u dnevnu sobu koja je služila kao blagovaonica, soba za sastanke i odmor te centar veze. Tri časnika su sjedili na kutnoj garnituri i na stoliću ispred sebe proučavali vojne karte, jedan vojnik nepoznatog čina je pušio za velikim stolom, a vezist je na radio stanici pričao s nekim čedom o tome tko je započeo rat. Pušač je uzeo staru konzervu mesnog doručka u koju je tresao pepeo i otišao do njega, a visoki, krupni časnik je ustao i rukom im pokazao da sjednu za stol. Rukovao se sa svakim od njih, a Damiru se široko nasmiješio, dok je njemu zastala gvalja u grlu. Uputio mu je smiješak kiseliji od mamine zimnice.

„Ka…kako si, zemo?“, prozborio je.

Od gotovo jednosatnog sastanka jedva je upamtio koju riječ. Na kraju ih Marko otpustio, a njemu rekao:

„Damire, ostani malo, razgovarao bih s tobom.“

Ponudio ga je cigaretom.

„ I ti si se propušio? Prokleti rat, znao sam da nas to čeka, još onda u JNA. Sjećaš li se, zemo moj? Jesi li za rakijicu? Ima vina, domaćeg, bijelog, može gemišt?“

Pristao je mada nije volio gemišt.

„Čuj, vremena su zajebana.“, nastavi Marko kad je natočio, „ i trebamo pouzdane ljude na svim nivoima. Čitao sam tvoj dosje i vidim da svi imaju visoko mišljenje o tebi. Znaš, zapovjednik brigade misli predložiti nekolicinu vas najboljih za časničke činove, a ja sam dobio zadatak obaviti razgovor sa svim kandidatima i procijeniti ih. Dat ću pozitivno mišljenje o tebi, naravno.“

„Hvala ti. Najvažnije je da dobijemo rat i da strada što manje ljudi.“

„Nego, daj mi nešto reci. Nisam vidio u tvom dosjeu kopiju članske iskaznice?“

„Kakve iskaznice, iz knjižnice?“, pokušao se našaliti, ali Marko nastavi sasvim ozbiljnim tonom:

„Možda ne bi bilo loše da se učlaniš. Kako rekoh, vremena su teška i nikad ne znaš kad će ti zatrebati. Donijet ću ti papire i samo potpiši.“

„Znaš, Marko, nisam ti ja za politiku. Nakon rata moram dati još dva ispita i diplomirati, pa se oženiti, naći posao… Jel' to problem?“

„Naravno da ne, zemo.“

****

Službenica na šalteru reče:

„Gospodine, to vam je tako. Morat ćete nabaviti potvrdu da ste bili u Hrvatskoj vojsci, a sve do tada ne mogu ništa učiniti. Žao mi je.“

Damir ljutito strpa papire u sivi, poluraspadnuti fascikl i već zausti odbrusiti ženi, ali se suzdrži. Nije ona kriva što je njegovih četrnaest mjeseci u Gardi nestalo u granatiranju. Nije mogao shvatiti da nemaju nikakvu kopiju. Kako sada dokazati da je bio branitelj? Jebemu mater, pa dokle više, pitao se dok mu je došlo da lupi šakom u zid. Prvo nije, u nejasnim okolnostima, dobio unaprjeđenje jer su „u Zagrebu stopirali sve do daljnjega“, što se poslije pretvorilo u stalno, pa su onda izgubili njegove podatke o sudjelovanju u ratu tako da je ispalo da je ratovao samo u Oluji.

Kako ćemo sada maloj platiti vrtić, jebem ti mater i državu, psovao je sebi u bradu. Žena mu, s fakultetom, znanjem dva strana jezika i uskoro završenim magisterijem ne može dobiti stalan posao u struci, nego se pati po zamjenama, a on kao ponajbolji svršeni student radi za sitniš kod nekog privatnika, pretvorbenog čarobnjaka i uspješnog poduzetnika, bjesnio je dok je izlazio na ulicu. Gotovo je udario čovjeka u odijelu s modernom kravatom i kožnom aktovkom koji se hitro izmaknuo i najprije ga mrko pogledao, a onda se nasmiješio i rekao:

„Damire! Kuda tako žuriš?“

„Stjepane!“, nasmije se i srdačno rukuje sa svojim vojnikom.

„Gdje si, što radiš, nismo se vidjeli godinama?“

Uvijek mu je bio simpatičan ovaj mali seljačić, a vidi ga sad…u odijelu paradira gradom.

„Pa… evo, na pauzi sam. Radim tu u blizini, u vojnom odsjeku.“

Vojnom odsjeku? Možda mi on može potvrditi da sam bio u Gardi, ili svjedočiti… ili nešto, pomisli Damir pun nade.

„Ajmo na piće, imaš vremena?“

Sjeli su na terasu kafića preko puta ulice. Nakon kratkoga pretresanja što tko radi i gdje se nalazi, Damir prijeđe na stvar. Stjepan malo razmisli pa zavrti glavom.

„Ha, imali smo takvih slučajeva. Jebi ga, bio je rat, tko je mogao čuvati svaki papir. Ali, možda ti mogu pomoći. Sredit ću ti sastanak s čovjekom koji ti može riješiti papire.“

Damir se pretvorio u uho. Pažljivo je slušao što treba napraviti.

Sutradan se pojavio kod portirnice i rekao zaštitaru:

„Dobar dan, trebam doktora Pavlovića. Imam dogovoren sastanak.“

Zaštitar je nekoga nazvao pa ga propustio uz upute kako pronaći traženi ured.

Tajnica, zgodna tridesetogodišnjakinja s prekratkom suknjom za mjesto gdje je radila, profesionalno se nasmiješila i uvela ga u ured gdje je sjedio čovjek u kožnom naslonjaču iza masivnog stola od punog drveta. Osmijeh mu je bio dobro poznat.

„Kako si, zemo, što ćeš popiti?“

Uzeo je dupli viski, kad je već mogao birati. Najradije bi pobjegao.

„Otkad si ti doktor, zar nisi studirao elektrotehniku?“

„Ah, prebacio sam se poslije na medicinu, bolje mi leži. Ti si završio ekonomiju?“

„Aha, ali bavim se i informatikom. No, nisam te trebao zbog posla već mi je Stjepan iz vojnog odsjeka rekao da mi možeš pomoći.“

„Satnik Stjepan? Dobar dečko, pravi Hrvat, pravi ratnik. Što te muči, pokušat ću?“

Satnik!? Sve bolje od boljeg. Objasnio mu je svoje probleme.

„Sve se može riješiti. Molim te, pričekaj me kod tajnice, samo da obavim nekoliko poziva.“

Nakon petnaestak minuta ga je pozvao nazad i rekao:

„Vidi, zemo, sve sam ti sredio. Znaš, samo treba dati par poklončića nekim ljudima.

Damir duboko uzdahne. Imao je petsto maraka kao zadnju rezervu.

„I… koliko?“

„Pa, pošto se znamo… šest tisuća maraka.“

****

„Damire, šef nas zove na sastanak!“, u prolazu mu je doviknula kolegica Željka s hodnika.

Ustao je i popravio košulju i hlače preko kojih se stomak opasno raširio prijeteći da će morati probušiti još jednu rupicu na opasaču. Sustigne kolegicu i zajedno uđu u ured šefa porezne uprave.

„Kolege, imam hitan zadatak za vas. Stvar je delikatna i treba što manje ljudi znati za to.“, započeo je šef, a on proguta slinu.

Predizborna kampanja je počela tri mjeseca ranije.

„Nalog je došao s vrha. Treba pročešljati ove ljude, kompletno i temeljito. Ako su na crno kupili lubenicu, to moramo znati. Ovdje vam je popis i krenite odmah na posao. Obavijestite me čim nešto zanimljivo nađete.“

Oboje sinkronizirano bace pogled na popis. Željka tiho zazviždi. Ovo je bilo teško topništvo saborskih zastupnika.

„Hoćeš li ti prvu polovicu popisa, a ja drugu?“, upita ga Željka.

„Hmmm, ipak bih uzeo ove iz donjeg dijela.“

Sva imena su mu bila poznata, ali nije osobno poznavao njihove nositelje. Osim jednog.

Sutradan oko podneva stigla mu je SMS poruka. Trenutak je razmišljao, a onda utipka nekoliko riječi. Zatim uzme uredski telefon i nazove.

Noć je pala kad je ušao u restoran na jezeru. Odmah mu priđe uniformirani konobar s bijelim rukavicama i odvede ga do stola u stražnjem dijelu. Krupni lik ustane i poželi ga zagrliti, ali ga on zadrži na distanci.

„Pa, prijatelju, tako mi je drago što te vidim. Kako si mi?“, upita Marko s najširim osmijehom koji je mogao izvući svojim velikim ustima.

Damir nije dijelio njegovo oduševljenje susretom. Stavi šiltericu na stol i suho upita:

„Zašto si htio razgovarati?“

„Ovaj… čuj, zemo, znam da si dobio zadatak da me pročešljaš. Vidi, imao sam nekih prihoda sa strane, a tko nema, zar ne? Znaš, bio bih ti zahvalan ako bi mogao malo… prilagoditi dokumentaciju. Naravno, cijenio bih to.“

„Hm, sve se može srediti. Znaš, trebalo bi dati koji poklončić nekim ljudima.“

„Jasno. Koliko?“

„Eto… znamo se odavno. Za tebe… šesto tisuća eura.“

Marko problijedi. Nasloni se na stolicu i uzdahne.

„Dobro. Sutra ću ti donijeti lovu, ali za to moram biti čistiji od ministranta, jasno? Vidimo se.“, procijedi i žustro krene van.

Damir ubrza za njim. Nizašto na svijetu nije želio ovo propustiti. Četvorica izrone iz sjene kod ulaza i pokažu značke.

„Kad si mislio da se vidimo? Zemo.“