Davor Mandić

Svinjac

- Aaaaa, miš, miš! – vrisnula je Milka i skočila na kauč, odakle je prstom nedvojbeno pokazala, kao lovački hrt, prema kutu sobe, između vrata balkona i ulaza u kuhinju. Cijelo tijelo joj je drhtalo, osim prsta koji je nesmiljeno razotkrivao položaj uljeza. Grč užasa zaledio se na njenom licu; ni druga, slobodna ruka nije ga uspjela prikriti, koliko god ona htjela da Goran ne primijeti da se baš toliko boji.

Goran se trznuo na njene povike, a onda se hitro prekorio zbog toga i učas polaganim ustajanjem i smirujućim glasom zamaskirao ubrzani rad srca.

- Ma gdje je miš? – rekao je mršteći se prema kutu sobe do kojeg nije posve dopiralo svjetlo lampe pored televizora.

- Tamo, taaaa-moooo! – Milka se prebacivala s noge na nogu, i dalje stojeći na kauču, kao mačka koja pokušava prijeći lokvu, te triput prstom, kao da Goran nije vidio kamo ga upire, pokazala prema kutu sobe.

Goran je obukao papuče i sporim, ali vrlo čujnim korakom krenuo prema mjestu zločina, sve škiljeći ne bi li ugledao miša. Nije naslutio nikakvo pomicanje pa je otvorio gard i junački zakoračio naprijed. Vjetar je zapuhao kroz otvorena vrata balkona, zanjihao zavjesu, a onda se nešto doista pomaknulo. Zastao je. Nije valjda stvarno?

- Eno ga, eno ga! Miče se! Napravi neštooo! – vriskala je Milka trčeći lijevo-desno po kauču.

Kad se zbrojio, Goran je pomislio da nije moguće da bi miš ostao na tako brisanom prostoru, skriven jedino zavjesom. On bi sigurno potražio utočište, barem iza komode s televizorom, ili kauča. Nemoguće da je to miš.

Oprezno je krenuo još malo naprijed, prignuvši se u koljenima da bolje vidi i kako je dolazio prema centru zbivanja sve se više uvjeravao da to ne može biti miš. Osim ako nije pojeo neki otrov pa došao umrijeti na toplo, kao slon koji predosjeća kraj pa odlazi na groblje slonova. E pa neće ova kuća valjda biti groblje miševa. Malo je zastao, pa se nagnuo u dugačkom luku prema naprijed, stopalima još uvijek daleko od kuta, te polako podigao zavjesu da bi ugledao lopticu prašine kako veselo igra na strujanju zraka.

- Nije miš! Još gore je! – rekao je Goran.

- Kako još gore?! Goraneee!

Goran se brzo sagnuo, obuhvatio dlanovima mucu prašine, zamahnuo nekoliko puta zrakom uz otegnuti uzvik i potrčao prema Milki.

- Goraneeeee! – Milka se posve zaledila, s objema rukama na užasnutom licu, dok se to što je Goran zgrabio otimalo u njegovim rukama i sada ide prema njoj. Zašto ide prema njoj, a ne prema kuhinji, zahodu, bilo kamo drugamo osim prema njoj?!

- Prašina je! - viknuo je Goran teatralno raširivši ruke tik ispred Milke, koja se nevjerojatnom brzinom našla na drugom kraju kauča. Goranu nije bilo jasno kako je tamo dospjela; gotovo kao da se teleportirala.

- Šta?! – rekla je Milka kad je na Goranovu licu vidjela široki osmijeh.

- Muca prašine – rekao je Goran mirno, tražeći gdje je pala.

- Evo je – podigao ju je s poda i pokazao joj.

- Ti nisi normalan, budalo. Skoro sam umrla! – rekla je smijuljeći se.

- Ajme, koji si ti skot, mislila sam da te ugrizao ili nešto.

- Je, ugrizao me za dušu, mali miško, srce naše prljavo.

- Vidiš šta se dešava zbog te tvoje tvrdoglavosti?

- Moje tvrdoglavosti? Ha ha, moje tvrdoglavosti. A nije zbog tvoje tvrdoglavosti? Koliko puta sam ti nudio rješenje?

- Ali to tvoje rješenje nije rješenje.

- Nije rješenje zato što si ti tvrdoglava.

- Kako ne razumiješ da ne želim da nam netko kopa po stvarima?

- Ma po kojim stvarima i šta bi nam kopao? Kao da te žene nemaju pametnija posla nego kopati ljudima po stvarima – Goran je odmahivao glavom, kao pronositelj istine koju ova nerazumna žena nikako ne želi prihvatiti.

- A šta bi nam falilo da naizmjence čistimo? Ha, malo ti pa malo ja? Ili zajedno? Šta bi nam falilo, objasni mi?

- Opet ti. Šta baš? Nismo se stoput posvađali oko toga? Kako ne razumiješ: meni se ne da, ne – da! Nisam na poslu cijeli dan da bi onda poslije posla još dva sata ribao vece i vadio tvoju kosu iz začepljene kade.

- Moju kosu? A tvoja kosa? Šta, ovi tvoji novi zalisci su po Duhu Svetom? Misliš da tvoja kosa odlazi sa Zubić-vilom u Neverhair? I pogledaj si noge, pa na njima je više dlaka nego u tepihu u dnevnom. Nemoj ti meni moja kosa u kadi...

- Dobro, dobro, nije to poanta, poanta je da nam je kuća sve prljavija, a da nismo našli rješenje, jer si ti tvrdoglava.

- Opet ti, ajmo se još malo vrtiti u krugu, sad ćeš do besvijesti ponavljati isto, upast ćeš u loop kao po običaju kad nemaš pravih argumenata. Da smo u sit-comu, ili u nekom romanu, ljudi bi umrli od dosade.

- Naravno, ja nemam argumenata, jer ti moji argumenti ne idu u prilog. Prvo, prljavo je, argument koji je nedvojben. Drugo, ti, i moram reći opravdano, ne želiš biti rob kuće i tamo neka patrijarhalna ženica koja čisti, kuha i pegla. I treće, potpuno si nerazumna, jer ne želiš prihvatiti činjenicu da se meni ne da čistiti, dapače, da mrzim čistiti i da je jedna od rijetkih prednosti imanja posla upravo ta da bih si mogao priuštiti čistačicu.

- I evo njega s patrijarhatom...

- Pa dobro, evo mene s patrijarhatom, da. Evo tebe i tvojih staraca, recimo, hoćemo malo pričati o njima? Hoćemo se malo podsjetiti njihove priče?

- Ma nemoj me...

- Nemoj me? E pa baš hoću. Djeca cvijeća, emancipirane žene i muškarci puni razumijevanja, eto njih kako ne žele više kao njihovi starci dijeliti poslove na muške i ženske, odmaknut će se oni od tog patrijarhalnog modela i sve će zajedno. Pa onda ona uhvati čekić da zakuca sliku i šta se desi? Priča koju moramo slušati na svakom obiteljskom ručku. Jebote, ako još jednom budem morao slušati priču kako tvoj stari ide s kantom gipsa i puni rupe u friško opituranom zidu, pucat ću si u nogu.

- Šta sereš, ko da su tvoji bolji...

- Šta sad ti sereš, pa i ti uvijek govoriš isto.

- E, al drugo je kad ja to kažem, ja smijem, ti šuti – rekla je Milka i nasmijala se.

- Licemjerka. Koja si ti licemjerka. Al neka ti je. Šta sam ono htio? E, da, i? Kako je to završilo? Hoćemo se malo podsjetiti kako je završila njihova emancipacija? Tako što je on sakrio alat i kupio mašinu za pranje suđa kad je bio njegov red da ga opere. A kako je pak to završilo? Tako što je ona proklinjala dan kad ju je kupio, jer im se život sveo na njeno pranje suđa dok on kopa po opet pokvarenoj mašini. A kako je pak to završilo? Njihovim razvodom.

- Koji si ti tip. Trebao bi početi pisati političke govore. S tobom bi i Bernardić ostao predsjednik SDP-a.

- Pusti ti Bernardića, on sigurno ima čistačicu. Dao bi mu ja tebe, pa bismo vidjeli koliko bi izdržao.

- Pa sigurno dulje nego ti.

- Šta bi ovo trebalo značiti?

- Ma ništa, zajebavam se.

- Dobro, zajebavaj se, i pošalji me u kurac što se trudim da nam se život ne svede na živote naših staraca, što pokušavam cijeniti razlike među nama i ne glumiti da smo isto, što se trudim odreći moći koju mi ovo šugavo patrijarhalno društvo daje, jer sam svugdje okružen tvojim djedom koji te šalje po čašu za brata, dok mali raskravljen sjedi ispod kredenca s čašama i gleda u tebe ko u roba...

- Nemoj psovati, dogovorili smo se...

- I sad je moje psovanje bitno?! Sad ćeš mi reći i da se derem?!

- Da, nemoj se derati, stoput smo o tome govorili. Psovanje i deranje je korak od ozbiljnog zlostavljanja.

- Znači sad sam još i zlostavljač?! E pa super?!

- Ma nisi ti zlostavljač, samo si lijenčina. Daaaaj, nemoj to raditi, ajde, dođi – rekla je Milka i krenula rukom prema Goranovoj glavi.

- Pusti me! – rekao je Goran i otišao u sobu.

Kad je izašao iz sobe, u rukama je imao jastuk i pokrivač. Prošao je pored Milke ne pogledavši ju.

Zrake jutarnjeg sunca probijale su se kroz roletu poluotvorenog prozora i padale na pod koji je sada otkrio orgije debelog sloja prašine. Milka se ustala i poluzatvorenih očiju otišla do dnevnog boravka. Legla je iza Gorana i obujmila ga rukama.

- Beero – tiho je šapnula u njegovo uho.

- Budalo – tiho je odgovorio.

- Hoćeš zvati onu tetu, od Blaževića? Onu koja je navodno super i koja se ne zgraža nad kondomima pod krevetom?

- Ha? – rekao je Goran naglo se dignuvši i širom otvorivši oči.

- Glumac, vidi ga, glumio si da si spavao, ha?

- Pa jesam, pa šta?! Stvarno, da je zovem?

- Zovi.

Goran je brzo ustao, prije nego što Milka promijeni mišljenje i posegnuo za mobitelom. Našao je broj i nazvao ga.

- Da? Jeste to vi, gospođo Dragice? Ma ja sam prijatelj od Ivana, znate ga, Blaževića, da, da, vi kod njih... da, spremate. Ma evo puno su nam vas hvalili, pa smo mislili da biste možda?... Stvarno?... Da, mi smo na Potoku, u Viktora Cara Emina 18, to vam je odmah preko puta pekare, na prvom katu, prezime Kontić je na vratima. Danas?

Goran je upitno pogledao Milku. Milka je podigla ramena i raširila ruke i oči.

- Pa... može! Da, zašto ne? Kada onda? Za sat vremena. Dobro, odlično... da... da... – rekao je Goran i prekinuo vezu.

- Stiže za sat vremena.

- Čula sam. Samo je nas čekala.

- Ma subota je, a neki su joj otkazali pa je imala slobodno. Pa i bolje je tako, da odmah vidimo kako to ide.

Milka je ustala i krenula prema ostavi. Izvukla je usisivač, krpe, metlu, sredstva za čišćenje... Navukla je rukavice.

- Šta radiš?

- Pa moram malo počistit, ne može nam žena doći u ovaj svinjac.