Ivan Šestan

Prva domovina, druga domovina

Praskozorje ga je zateklo na Svetom brdu u Drugoj domovini. Sjedio je zamišljen na ovećoj gromadi, ukočena pogleda uprtog u kameno bespuće doline što mu se prostirala pod nogama. Još nejake zrake svanuća tek su ju maločas počele obasjavati i mekanim svjetlom otkrivati njezinu nestvarnu ljepotu. Pa niti ta ljepota prizora nije mu mogla odagnati sumorne misli. One iste koje su ga opsjedale sve vrijeme putovanja iz Prve domovine odakle je upravo stigao autobusom prepunim dvodržavljana što su redovitom noćnom linijom prema potrebi iz Prve domovine putovali u Drugu i obratno.

- U pičku materinu... s usana mu se jedva čujno otme misao koja mu posljednjih dana niti na trenutak nije izlazila iz glave. I kao da su ju usne same svojom voljom smislile i izgovorile, ponovi ju još nekoliko puta, onako mehanički. Mada odsutan duhom, nekako je instinktivno bio svjestan njezine relaksirajuće moći.

I kada su ga otežale vjeđe već gotovo pobijedile u tvrdoglavom nastojanju da se sasvim spuste unatoč njegovim upornim pokušajima da ih drži otvorene, s te granice sna i jave otrgnu ga neobični zvukovi. Bila je to, u stvari, mješavina šumova, stenjanja, neartikuliranog ljudskog glasanja, škripe i drobljenja šljunka... Kao da neko po šljunčanoj stazi kotrlja stijenu... kao da će se iza zavoja svaki čas, božemioprosti, pojaviti onaj Grk što po kazni mora kotrljati kamen. Isprva je tu misao, potpuno siguran u njezinu nestvarnost, pokušao otjerati mašući glavom i trljajući oči, no kada je na udaljenosti od samo desetak metara doista ugledao visokog, proćelavog i mršavog muškarca duge brade i još duže rijetke kose odjevenog u bijelu halju, vjeđe s kojima se do nedavno borio da ih zadrži otvorenima, sada su se u trenu same od sebe širom otvorile, a očne jabučice samo što nisu iskočile iz duplji. Čini se da je nenadanim susretom i spodoba ostala zatečena. Zastane, lijevim ramenom podupre stijenu pa izvadi bijelu maramu i jednim pokretom otare znoj s tjemena i lica.

- Zdravo, kroz stisnuto grlo On nekako protisne. Izgovorio je to više kao riječ koja mu se u tom trenutku učinila logičnom, nego kao pozdrav. A davala mu je i vremena da racionalno analizira prizor koji mu se ukazao i osigura mu nekoliko trenutaka da odluči o tome kakav stav zauzeti prema neznancu Tek na zvuk njegovoga glasa spodoba podigne pogled koji je do tada bio uprt u tlo. Hvatajući dah, pogleda ga gotovo ravnodušno dok je, teško dišući pod stijenu gurao oveći kamen koji ju je trebao spriječiti da se otkotrlja stazom kojom ju je netom dogurao. Ćelavu lubanju i lice ponovo otare već znojem sasvim natopljenom maramom, otpuhne još jedan duboki uzdah, pa sveudilj namještajući onaj kamen, odgovori:

- Γεια σας!

- Šta?

- Kažem: Γεια σας!, gotovo podviknu. - To je grčki pozdrav. Kao vaše: Zdravo!

- Aha... mislio sam da me zezaš. Mislim, sav si u bijelom pa sam pomislio da si možda iz „Torcide“. Da me provociraš.

- A ne... ne kužim o ćem' govoriš. Kod Grka je bijela halja uobičajena. Nisi to znao? I kod osuđenika.

- A i ti si osuđenik, nesvjesno mu odajući da je i sam osuđenik. Ovome se pitanje učinilo neumjesnim, pa s primjetnom nervozom u glasu, upita:

- Pa da. Šta si mislio da ovaj kamen guram rekreativno? Da je to moj omiljeni oblik fitnessa. Da sam Rolling Stone?

Kao da njegovu nervozu nije primijetio, ili je prema njoj namjerno ostao ravnodušan. U pola glasa dobaci:

- Hm. Kažeš da si Grk? Pa šta taj kamen ne guraš po Grčkoj?

- Zašto bih? Ovo je moja Druga domovina...

To ga je vratilo u stvarnost. Osjeti se povrijeđenim, ugroženim... Kao da mu otimaju nešto što pripada isključivo njemu. Stoga ljutito, povišenim glasom i ratoborno, izazivački upita:

- I tvoja? Kako?

- E, pa: Έλληνες όλοι και παντού!

- Molim?

- Grci svi i svuda! Nisi to nikada čuo?

To ga malo pokoleba. Osjetio se nesigurnim jer je naslutio da bi se u pitanju mogle kriti zamke kojima nije bio dorastao. Da je riječ o nogometu, igračima, trenerima, transferima, provizijama... nema toga tko bi mu bio dorastao. Ali, ovo: Grci svi i svuda.... hm..To mora da ima neke veze sa područjem u kojem se ne snalazi.

- Ma, sad mi se čini da sam nešto takvoga čuo... dobro, ne baš tako, nešto slično, ali...

- Da, da... pa mi smo tu pobijedili Trojance... Izgovorio je to kao da nekom neukom objašnjava svima poznatu činjenicu. Pa ipak, čini se da uvjeravanje nije ostavilo.neki utisak.

- I zato što ste vi tu imali neku vlast, tko zna kad i tko zna kako dugo, ti sad imaš obraza tvrditi da je Druga domovina tvoja druga domovina!?

- Nego šta... uvrijeđeno će.

- Priča se da tu postoje i neke piramide. Šta bi onda ovo i Egipćanima mogla biti druga domovina.

- Ma, za Egipćane ti ne znam, ali šta ti hoćeš reći? Da samo vi imate pravo na dvije domovine? Samo vama nije dovoljna jedna?

Bio je poznat po tome da u diskusiji ne priznaje zakulisan govor, metafore i alegorije, eufemizme... Napad na svoje pravo na Drugu domovinu smatrao je napadom ne samo na sebe, svoj narod, već na univerzalnu svjetsku pravdu. Čim je osjetio sugovornikovu namjeru da mu dirne u svetinju, reagirao je najizravnijim rječnikom kojim je precizno dao do znanja da je prozreo protivnikovu namjeru da ga uljudno vrijeđa. Da bi bio siguran da će ga sugovornik razumjeti baš onako kako je želio, zaurla toliko glasno da mu je cijela dolina urlik uzvratila jekom:

- Znaš li šta si ti? Ti si jedno mučko đubre. Jesi li me razumio? Ti si zločinac. Ti mrziš sve što je...

Rečenicu nije dovršio, jer mu je svu pažnju nenadano oteo lik mladića koji se iznenada ukazao na mjestu na kojem šljunčana staza pravi zavoj oko oveće vertikalne stijene, baš tamo gdje je maločas prvi put ugledao Grka. I još dok je dolina nekoliko puta ponovila: ... ti mrziš... ti mrziš... On je znatiželjno promotrio mladića. Osvijetljen zrakama jutarnjeg sunca djelovao mu je nekako sablasno. U crnom odijelu ispod kojeg mu se vidio tamni prsluk odjeven preko bijele košulje, u desnoj je ruci držao šešir široka oboda dok je bijelom maramom u lijevoj ruci i on otirao znoj sa vrata. Ne stariji od 22 godine, duge kose, lica blijedog, ispijenog s tamnim podočnjacima, sasvim je odgovarao opisu siromašnog studenta iz doba carske Rusije kao netom izašlog iz djela kakvog ruskog klasika.

Ni sam nije znao odakle mu ta asocijacija, jer ruske klasike nije čitao. I ne samo ruske. Moglo bi se reći da klasike uopće nije čitao, pa se tim više iznenadio što mu se od nekud, ni sam ne zna odakle, ta usporedba u mislima pojavila. Zabavljen znatiželjnim mjerkanjem došljaka, sasvim je zaboravio na rečenicu koju maločas nije dovršio. Pa i od prepirke koju je zapodjenuo s Grkom, čini se da je odustao.

- Je li ovaj s tobom, upita ga normalnim glasom i pokretom glave mu svrne pažnju na mladića što se polako, s noge na nogu približavao.

- Koji? – gotovo nezainteresirano se osvrćući preko ramena, zapita Grk.

- Pa ovaj što dolazi. Sada se Grk našao u nedoumici. Pitao se u sebi je li uopće umjesno nastaviti uljudno ćaskati s čovjekom koji mu je maločas uputio onako ozbiljne uvrede. Naposljetku zaključi da je za sada najbolje preko izrečenih uvreda prijeći, ali biti spreman na žestoku reakciju ako bi se takvo što ponovilo.

- A, ne. On je Rus. Upoznali smo se dolje kad sam kretao na brijeg. Kaže da je Druga domovina njegova druga domovina, pa se interesirao kako bi mogao dobiti dvojno državljanstvo.

- I njegova? Kako?

- Ma šta ja znam. Evo ti ga pa ga pitaj.

U međuvremenu se mladić dovoljno približio, pa tihim glasom, gotovo šapatom, prozbori:

- Привет, товарищи!

Njih se dvojica gotovo urotnički pogledaju, pa On u ime obojice, reče.

- A, to ti nas valjda pozdravljaš. Tko si ti? Kamo si se uputio?

- Ma, eto. U Rusiji mi prijeti teška robija, pa si mislim... kad bi mi nekako Druga domovina, pružila zaštitu, barem tako da kaznu služim ovdje. Svugdje je lakše izdržavati kaznu nego u Rusiji. Tamo se režimi mijenjaju, ali Sibir ostaje.

Pomalo još pod utiskom diskusije s Grkom, učini mu se bjelodanim da je riječ o još jednoj gnjusnoj namjeri da, kome se god iz bijelog svijeta prohtije, maši njegove Druge domovine, i jednokratno se njome posluži kao kurvom. Osjetio je to, kao blasfemiju, božemioprosti silovanje, zloupotrebu.... Samo zato što je tu lakše služiti kaznu! A domoljublje, poštovanje tuđe domovine...? Osjeti kako u njemu raste novi val bijesa.

- I ti bi drugu domovinu! Ma nemoj. E, nećeš razbojniče! Ne može ovdje. Nađi si drugu domovinu drugdje. Ovo je naša druga domovina. Najprije Grk, pa sada ti, a mogli bi i Egipćani... pa zar više nikome nije dovoljna jedna domovina?

Poveden valjda Njegovim žarom, i kod Grka se pojavi potreba da se uključi u obranu digniteta Druge domovine.

- Objasni ti nama kako bi Druga domovina Rusu mogla biti druga domovina. U iskrenoj želji da shvati njegovu logiku, sijede su mu se obrve podigle gotovo do polovice ćela valovito namreškanog borama. Nije on osjećao neku veliku želju da u ovoj prepirci zauzme stav i žestoko ga nastoji obraniti ili čak nametnuti ostalima. Ionako je zaključio da mu je vrijeme za odmor gotovo već isteklo, te da svoj kamen mora pokrenuti ako ga do večeras želi dogurati na vrh.

- Ma znam da je to malo nategnuto - nekako se nevješto branio Rus - ali svejedno... Kad bi se to nekako moglo, možda uz neku potvrdu..., pa ako bi vi znali gdje bih je mogao nabaviti... Dobro bih platio... Rus je i dalje nastojao isprositi barem malo sućuti ne bi li dobio, ako ne izravnu pomoć, barem kakav koristan savjet.

Začudo, On kao da se povukao iz diskusije. Mirno je i dalje sjedio na onoj gromadi odsutna, i nezainteresirana pogleda, a činio se da je duboko zamišljen. Nije se moglo naslutiti o čemu razmišlja, pa i njih dvojica u očekivanju zašute. Napokon se prene iz razmišljanja i progovori.

- Grk valja kamen k'o što bi ga valjao i u Grčkoj. Kaže da su Grci ovdje nekada osvojili Troju, pa da na temelju te davne grčke jurisdikcije ima pravo kamen i ovdje gurati. Sad, ako ovdje, kao što kažu, ima piramida pa navale i Egipćani, mogla bi se Druga domovina razviti i pravu velesilu kažnjeničkog turizma. Nakon kažnjenika iz Prve domovine, Grka, Rusa, Egipćana..., možda navale i drugi. Hoću reći, s vremenom bi Druga domovina mogla postati najomiljenija kažnjenička destinacija. Mala zemlja za puno kažnjenika...! I cijelu bi ju mogli ograditi žilet-žicom. Moglo bi se to razviti u unosan posao, poslovnim tonom zaključi.

- Pa dobro, ali do tada bih ja možda ipak mogao nekako... nije se Rus dao odvući od svog gorućeg problema.

- E, moj mladiću... suosjećajno će Grk. Odakle tebi novac za dvojno državljanstvo... Potvrde koštaju.

- Ma, imam ja nešto novaca. Ostavila mi je gazdarica...

- Čekaj malo - opet se u raspravu uključi On – pa nisi li ti onaj Rus što je zatuk'o svoju gazdaricu?

Čim je shvatio da je otkriven, Rus se zbuni. Bljedunjavo lice mu pocrveni i poprimi boju gotovo zdrava čovjeka. Uzbuđenje mu je odavalo i duboko disanje, pa progovori zamuckivajući:

- Ma da, ja nju, doduše, jesam zatukao, to priznajem, ali nije baš sve bilo onako kako su mediji prenijeli.

- He, he, he... - posprdno se smijuljeći će Grk – nisam ja..., istrgnuto iz konteksta... fake news... hibridni rat... kumovali tabloidi...

- No, dobro, tu je možda čak i u pravu – uzme On odjednom braniti Rusa. I od mene su mediji napravili svjetskog kriminalca, lopova i prevaranta. A ja sam svaku kunu pošteno zaradio. Prvoj domovini sam bez kune zarade darovao nogometni klub europske kvalitete... Cijelu sam nogometnu ligu podigao na europsku razinu. A oni meni da sam „zamračio“ milijune. A još su „oni“ meni ostali dužni. Mediji, mediji.... to sam ja uvijek govorio. I onda, kada sam im rekao šta ih ide, onda su pisali da sam bezobrazan, da sam nekulturan, vulgaran i šta ti ja znam... Da bi me na kraju osudili na 6,5 godina zatvora od kojih sam morao bježati u Drugu domovinu. Grk i Rus, bez riječi i ganuti do suza slušali su tu njegovu tužnu životnu priču ispunjenu nepravdom, Nakon kraće šutnje, uz duboki uzdah zausti Rus:

- Da, da... od takvih nas nepravdi samo demokracija može spasiti. Ali nje nema i Zapad se zalud njome busa u prsa. Svugdje isto – vladao ti Putin ili Bruxelles.

Sada se pak On i Grk osjete povrijeđeni. On nije smatrao da je u Prvoj domovini stradao zato što tamo demokracija ne postoji, već zato što se ne prakticira onako kako bi trebalo. Uostalom, pa i nakon njegove osude, koliko god nije pravedna, ipak su mu demokratski dozvolili da iz Prve ode u Drugu domovinu i tih 6,5 godina ne odsluži. Grk je pak razumio da Rus niječe osnovne vrijednosti suvremenog društva, kojem je modernom društvu darovala upravo Grčka.

- Ma, on je Rus, i kakav god režim kod njih vladao, monarhija, boljševizam ili ova njihova putinokracija, Sibir ostaje jedina konstanta. Kod njih demokracija nema šanse!

- A kod vas ima, uvrijeđeno će Rus. Pa i sam si, u toj tvojoj kolijevki demokracije osuđen zbog verbalnog delikta...

- Da? Zašto je on osuđen- živne On odjednom znatiželjno?

Jedva dočekavši pitanje, student požuri objasniti.

- Ma pusti budalu! Zatekao Glavnog sa spuštenim hlačama i umjesto da drži jezik za zubima, laje o tome svakom tko ga hoće slušati. I onda se još ima obraza tom svom kamenu čuditi k'o pura dreku. I da su meni dali da izaberem jednog Grka i dam mu da gura kamen, i ja bih izabrao baš ovog, istog! U preziru s kojim je student podnosio izvještaj o Grkovom slučaju, mogla se naslutiti njegova namjera da što više umanji težinu vlastitog slučaja, i na taj naćin izprosi malo sućuti, ako već ne pravnu pomoć

Unatoč tome što se diskusija niti približila nije nekom zajedničkom zaključku, nečem što bi svu trojicu ili bar jednoga od njih učinilo iole pametnijim, odjednom se učini da je nestalo onog pravog žara, po kojem je na trenutke diskusija poprimala karakter svađe. Razgovor je odjednom prešao u mirnije vode više sličeći čavrljanje trojice poznanika, nego li ljutih nacionalista koji se spore o pravosudnoj praksi. Sada se opet Rus osokoli i u jednom trenutku Ga zapita:

- Pa, dobro, ako usporedimo težinu naših kazni, mislim da ne treba puno razgovarati o tome zašto Grk i ja tražimo drugu domovinu. Ali zašto Ti? Pa dobio si samo 6,5 godina. A koliko čujem, to se kod vas lako pretvori u guljenje par tona krumpira.

- Nisam lud! Odmah bi mi dali nadimak Čipser – odgovori On s nekom tugom zagledan u stranu

- Ako smijem primijetiti, ali pravosuđe u Prvoj domovini, stvarno je interesantna tema. Meni, kao Grku, posebno je zanimljivo da presudu kojom sud oslobodi onoga tko je nekoga prerezao brodskim propelerom, objasni sinkopom. Kako s pravne, tako i sa lingvističke strane, ja znam da je takvo objašnjenje presude posve logično, ali ja sam Grk – hoću reći, znam grčki jezik, a termin sinkopa vuče podrijetlo iz grčkog i doslovno znači prerezati (συγχοπὴ, συνκοπὴ: = prerezati). Razumljivo je, međutim, da svekolikom građanstvu Prve domovine ta logika ne može biti jasna, jer ne razumiju grčki. A vidim da i druge presude tamo često izazivaju nedoumice čak i oko toga šta je društveno prihvatljivo ponašanje. Tako, čujem, u jednoj pokrajini gdje su se ljudi navodno pri susretu rado rukovali, sada to izbjegavaju jer nisu sigurni želi li se dotični stvarno rukovati ili ti hoće turiti prst u dupe. A i to je, navodno, povezano s nekom presudom. Pa i to popularno gulenje krumpira... Više se i ne spominje da je netko odsjedio ili odležao kaznu, već ju je odgulio (Koliko si gulio?)

 

Studenta je ovaj Grkov monolog veselio jer je nedostatak demokracije u Rusiji činio manje teškim. Stoga jedva dočeka da ubaci:

- Da, da... i to je ta čuvena zapadnjačka demokracija. Ona je kao taj tvoj kamen, na koji si osuđen zbog verbalnog delikta.

- Čekaj, usprotivi se Grk. Što se mene tiče, moram priznati da sam domete tada još mlade demokracije doista malo precijenio. Ali, danas se ona razvila u snažnu tekovinu novog društva, u kojem verbalni delikt više ne postoji.

- Verbalni delikt više ne postoji... posprdno student ponovi posljednje riječi. Reci to Snowdenu! I zamoli ga da nam kaže zašto demokraciju nije potražio u Grčkoj? Usput i Assangea upitaj šta mu se to toliko dopada u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu. Od kad je ušao, ne izlazi od tamo. Ha?

Potrebu da napusti diskusiju i zanimljive sugovornike, prvi je osjetio Grk. S dubokim uzdahom baci pogled prema vrhu, pa nastojeći otjerati malodušnost koja ga je počela obuzimati čim mu je na pamet palo kako do večeras on i njegov kamen moraju osvojiti taj vrh. Podmetne lijevo rame pod stijenu pa snažno zapne svakim i najmanjim mišićem svog asketskoga tijela. Nabrekle žile po cijeloj mu lubanji ocrtaše neki apstraktni reljef. Teška se stijena pod njegovim pritiskom polako pokrene i on stenjući između dva udisaja preko ramena dobaci:

- αντίο!

- До свидания!

- Zbogom!

Odgovore mu dvojica, promatrajući ga puni sućuti za njegovu nesretnu sudbinu.

Osjetivši da je Grkovim odlaskom nestalo one mistične veze koja ih je u tako kratkom roku povezala, i Rus odluči krenuti u dolinu i nadajući se da će u Matični ured stići još prije podnevne stanke i još danas uspjeti istražiti svoje šanse u Drugoj domovini.

- Pa, eto, i meni je poći... До свидания!

- Zbogom i sretno, poželi mu On.

Gledao ga je dok se udaljavao s lijevom rukom utisnutom u džep hlača, a desnom odsutno vrteći svoj pohabani šešir. Njegovim udaljavanjem, sve je tiša postajala i sjetna melodija Подмосковные вечера, što ju je fućkao, pa osjeti neku tugu kao da se rastao od starih prijatelja.

Nakon kraćeg oklijevanja nevoljko ustane, pa najprije se protegnuvši kako bi bolne kosti i mišiće privolio da ga slušaju, sa tla kraj svojih nogu podigne megafon. Još uvijek osjećajući ukočenost kostiju i mišića uputi se i On ka podnožju brda gdje ga je, okupljena oko velikog kamenog križa već čekala grupa kojoj je, uz pomoć megafona, predvodio molitvu krunice. Koračajući tako svojim ukočenim stasom i ozbiljnim izrazom na licu odavao je utisak naočitog starijeg gospodina u dokonoj  šetnji Svetim brdom, i nićim nije odavao o utisak da je riječ o uglednom poslovnom čovjeku iz Prve domovine.