Jasenko Lasta
KOLINJE
Scena prva: Poslodavče Stjepane
U šest ujutro, u okolici Čazme, gusta se magla valjala preko Štefova dvorišta. Iz ljetne kuhinje dopiralo je struganje noža po brusu i grleni smijeh majstora Jure.
Nakon druge šljivovice tvrdio je da vidi tri mjeseca nad svinjcem. Štef je cupkao u čizmama pokraj kotla u kojem je voda tek počinjala pušiti.
Na dvorišnim vratima pojavila se silueta u kričavo žutoj jakni – Ramesh, pridošlica iz Zagreba, s ruksakom na leđima i mobitelom u ruci.
– Jura, idem mu objasnit osnove – promrmlja Štef, namjesti kapu pa stupi pred mladića. Udahne i podvikne: Dobar dan, dečko. Ja sam Štef. Ti si Ramesh? Jesi donio noževe il' ti dam svoje?
Ramesh se lagano nakloni, sklopi dlanove i podigne mobitel. Zaslon bljesne plavičastim sjajem, a iz zvučnika se javi ravni, mehanički glas prevoditelja:
– Srdačan pozdrav, poslodavče Stjepane. Moje ime je Ramesh. Donio sam zaštitnu opremu, termometar, aplikaciju za produktivnost i visokotlačni modul za čišćenje. Moj algoritam sugerira da zagrijavanje vode kasni četrnaest minuta. Kotao zahtijeva dodatnu biomasu.
Štef trepne – noževa ni za lijek.
Jura je izašao s polićem rakije, stao na prag pa obrisao brk. Pogledao je čas u mobitel, čas u Ramesha.
– Štef, boga ti dragog – promrmlja. – Ovaj tvoj govori k'o velečasni na polnoćki.
Scena druga: Češnjak po algoritmu
Do podneva je sve bilo spremno za kobasice. Dvorište je mirisalo na opaljenu dlaku, svježu krv i toplu mast. Na stolu presvučenom prozirnim najlonom ležala je planina otkoštenog mesa. Štef je brisao ruke o pregaču, a Jura, već načet jutarnjom rakijom, stajao je nad plastičnim koritom s punom šakom tuzlanske soli.
– Gledaj, dečko – reče Jura, dižući ruku. – Moslavačka kobasica – soliš dok šaka ne veli dosta, papriku hitaš dok meso ne primi boju. A češnjak… ak' nema češnjaka, badava si klao. Bez njega ti je kobasica k'o sapun.
Ramesh je mirno saslušao Juru pa uperio mobitel u njegovu šaku punu soli. Na ekranu je bljesnulo sučelje aplikacije Moslavina Sausage Optimizer.
„Količina soli prekoračena za trideset i pet posto.“
Jura je slegnuo ramenima i posegnuo za zdjelicom sitno nasjeckanog češnjaka. Ramesh je bez riječi okrenuo mobitel prema zdjelici.
„Količina češnjaka prekoračena za četrdeset posto. Preuzimam miješanje.“
Jura je ostao otvorenih usta. Sol mu je polako curila kroz prste natrag u vreću. Pogledao je u hladni sjaj ekrana u Rameshovoj ruci, pa u Štefa.
– Štef… – procijedi Jura kroz zube. – Ovo njegovo čudo mi broji zrnca soli. Sad će me još ekrančić učit i kak se čvarak miješa. Još će ispast da ni čvarak ne zna kad je gotov bez tog vražjeg stakla!
Štef samo odmahne rukom. – Pusti ga, Jura… nek broji. Ak' to njegovo zna bolje, nek sam napravi kobasice.
Ramesh je stajao za stolom u bijeloj pregači zavezanoj oko struka. Mijesio je meso u rukavicama – svaki pokret jednak i precizan.
Jura ga je kratko promatrao, a potom odšetao do kotla u kojem je mast već tiho cvrčala. Spustio je kuhaču na rub i vratio se do stola. Rakijska čašica ubrzo je ustupila mjesto velikoj čaši škrleta s Jamnicom.
Sjeo je na klupu, zagledao se u Ramesha i potegnuo dug gutljaj.
– Ak' kobasice budu dobre – promrmlja Jura, brišući usta rukavom. – Prepisujem klet na ovog Nepalca. Ako budu bljutave, razbit ću mu taj mobitel o kamen.
Scena treća: Korak po korak
Do tri sata popodne kolinje je već uzelo svoju prvu žrtvu. Rano ustajanje, rakija s nogu pa gemišti učinili su svoje. Majstor Jura spavao je na drvenoj klupi, s glavom naslonjenom uz pladanj s ostacima pečenih jetrica, dok je desnom rukom i dalje grlio praznu čašu.
Štef je sjedio pokraj njega, staklastog pogleda uprtog u nedovršen posao na stolu.
Pred njim je još uvijek stajao škaf s trideset kila savršeno izmiješanog mesa.
– Propalo je… Sve je propalo – mrmljao je Štef u bradu, gledajući u prazno. – Jura je gotov, a ja više ne znam ni kam ide ovo crijevo. Cijeli Stuttgart će mi se smijat. Reći će da stari Štef više ne može ni krme sredit.
Ramesh je smireno prišao stolu. Iz džepa je izvadio mobitel. Umjesto prevoditelja, ovaj put je upalio YouTube. Naslonio je mobitel na gajbu piva. Na ekranu se pojavio video s kanala Tradicionalna Moslavina i naslovom „Moslavačka kobasica – korak po korak“, s uključenim engleskim titlovima.
Dok je s ekrana dopirao glas koji je objašnjavao postupak punjenja, Rameshove su ruke radile brzinom tvorničke trake. Svaka je kobasica bila jednake duljine – točno sedamnaest centimetara, savršeno napeta, bez ijednog mjehurića zraka.
Štef je u nevjerici pratio ritam zupčanika na topu i Rameshovo tiho pjevušenje neke nepalske pjesme, koja se stapala s Jurinim dubokim hrkanjem.
Nakon što je napunio i zadnje crijevo, Ramesh nije stao. Iz ruksaka je izvadio baterijski visokotlačni pištolj za pranje, spojio ga na dvorišnu pipu i počeo prati prostor oko stola. Pod mlazom vode i ekološkog deterdženta nered je nestao u par minuta – blato, krv i masnoća isprali su se u odvod.
Štef ga je gledao nekoliko trenutaka.
– Ramo, majstore, ti si čudo!
U osam navečer Ramesh je obrisao top i pospremio radnu površinu. Sve su kobasice bile složene u plastične gajbe i pokrivene prozirnom folijom. Ramesh je u aplikaciji evidentirao svaki korak: vrijeme obrade, količinu mesa i završetak posla.
Na kraju je kobasice objesio u pomoćnoj prostoriji kraj kuće, uz ostale komade mesa koji su čekali svoj prvi dim.
Prišao je Štefu. Ovaj je još uvijek stajao kraj praznog stola, gledajući u čisto dvorište. Ramesh je uzeo mobitel, otvorio aplikaciju i potvrdio završetak posla. U istom trenutku u Štefovu džepu oglasio se telefon. Na ekranu je bljesnula poruka agencije: „Naš djelatnik Ramesh prijavio je završetak posla. Molimo ocijenite uslugu od 1 do 5.“
Štef je drhtavim palcem, ostavljajući na ekranu crveni, masni trag, jedva pogodio peticu.
Ramesh je uzeo svoj ruksak, lagano se naklonio i tiho nestao kroz dvorišna vrata.
– Živio nam Ramo, druže moj! – viknuo je Štef za njim.
Scena četvrta: Od oka
Iduće je jutro osvanulo bistro, ledeno i bez magle. Štef se naslonio na drvenu ogradu, još teške glave od rakije i gemišta. Ponosno se smiješio.
Preko ceste je polako dolazio susjed Pero, s rukama duboko u džepovima prsluka.
– Znači, gotovo je, Štef? – Pero je zastao i pogledao čisto dvorište. – Kako si uspio, majku mu? Jura je majstor, al' čim sjedne uz čašu, ne odvaja se od nje do mraka. Ja bez Nepalaca ne bih bio gotov ni do Božića.
Štef je u džepu napipao mobitel pa povukao ruku natrag. Popravio je kapu, prebacio čačkalicu u drugi kut usana i krenuo prema pomoćnoj prostoriji. Pero za njim.
– A čuj, Pero – isprsi se Štef, otvori vrata i pokaza rukom prema nizu savršeno jednakih kobasica. – Tradicija je tradicija. Zna se kak se u ovoj kući radi generacijama. Nema tu kompjutera i tih čuda… Samo osjećaj u prstima i stari recept. Svaka ti je, evo, točno sedamnaest centimetara. Od oka.
Pero je nekoliko trenutaka šutio, zagledan u kobasice. Izgledale su kao nacrtane, a ne kao da su izašle iz ruku Štefa i Jure.
– Svaka čast, Štef. Ti si još stara škola. Danas ovi mladi bez ekrana ne znaju ni nos obrisat.
U isto vrijeme, dok se Štef pred susjedom hvalio starinskim osjećajem u prstima, Ramesh je u autobusu gledao kroz prozor prema sjeveru. Već je bio na putu prema novom zadatku: Varaždin. Kiseljenje zelja.