Zdenka Maltar
PROTOKOL FOREVER
Usnuli ekran računala s fotografijom crveno-bijelog svjetionika i nedokučivom modrinom nekog dalekog neba i mora u pozadini samo su pojačali njezin osjećaj neminovnog odlaska iz ovog ureda i ovog grada.
Kliknula je na AI pregled. Pisalo je: „Slika prikazuje slikoviti svjetionik Fanad Head, smješten na sjevernoj obali okruga Donegal u Irskoj, uz obalu Atlantskog oceana na poznatoj ruti Wild Atlantic Way.“
– Ovaj Grad je rupa – rekla je odlučno i pogledala Katicu ispod oka. Wild Atlantic Way, kako to uzbudljivo zvuči, idem tamo.
Planirate li putovanje u Irsku? Zanima li vas povijest svjetionika ili informacije o posjetu i smještaju? – bila su pitanja koja su joj se nudila.
– Isuse, od ovog zabadanja nosa u tuđe živote više se ne može disati – rekla je Katici, koju je zvala Kejt, šefici računovodstva, administrativnoj tajnici i referentici za komunalne poslove.
– A kaj sve uzimate k srcu. Kam bi ja došla da čitam te gluposti – odvratila je Katica, mirno, ne podižući pogled s registratora.
– Kejt, vi ništ ne kužite. Ja sam službenik za informiranje, ja moram predvidjeti sranje prije nego što se dogodi i pokrpati imidž grada i gradonačelnika. Kaj vi ne vidite da konstantno pišem priopćenja i važem svaku riječ da ublažim djela i propuste? Gdje vi živite, pod kojom staklenom kuglom? Je li tamo vječno proljeće? Možete se vi vašeg poreznog zakona držati ko pijan plota, ako ja ne spriječim afere i podmetanja našem Vladeku, sve je uzalud.
– No, pa kaj se odmah tak srdite, vi mladi ste preosetljivi. Ništ nije tak črno kak zgleda. Kad sam se zaposlila, ništ nisam znala. Netom sam završila gimnaziju, sva važna, mislila sam da sam pametna, a nisam znala kaj je građevinska dozvola, ništa o porezima, a kamoli o nadležnostima. Ondašnji sekretar bil je smiren čovek, gospodin, inženjer građevine, ali praktičar – nije volel administraciju ni piskaranja. Već mojeg drugog radnog dana ostavio me samu u uredu. Nikak mu nije ležal uredski posel, bil je čovek od terena i samo je bežal van. Kad je odlazil, rekel mi je: Mala, ako dođe stranka, saslušaj, nemoj ništa komentirati, samo zapiši generalije.“
– Koga, kaj? Nisam se vupala pitati kaj su to generalije. Nije bilo Gugla, niti rječnik stranih riječi nisam imela, a završila gimnaziju! I kaj sad, kaj zapisati? Zapisala sam prvoj stranki u životu ime i prezime, adresu i broj osobne karte. Pod predmet napisala sam zakaj je došel. I danas se sjećam da je došel radi rupe na cesti. Telefona čovek nije imal i sve je bilo u redu, sekretar me posle pohvalil. A vi danas sto pomagala, alata i aplikacija imate i stalno ste živčani.
– Slušajte, Kejt, pišu jutros svi portali: Poznato je da gradonačelnik Grada R. voli noćne provode, pa je jučer zapažen u društvu mlađahne brinete. Nosio je crno odijelo Hugo Boss i prepoznatljive cipele s crvenim potplatima, no o deponiju opasnog otpada u kamenolomu nije želio govoriti.'
– A dobro, i kaj sad? Pa ako se Vladekova žena ne živcira radi brinete, kaj se vi brigate? Zna se da Vladek voli lepe i skupe stvari, ali zna i svoj posel, uostalom vi to najbolje znate.
– Joj, Kejt, kak mi idete na živce! Pa ne piše njegova žena demantije, nego ja. Slike njega, ženske i tih cipela su posvuda, a slušajte što mi šalje na mail: Mujcek, pouzdam se u tvoje znanje i tvoju briljantnu elokvenciju. Znaš da je to mala od vlasnika kamenoloma, morao sam je saslušati da vidim što smjeraju s tim otpadom. Dakle, demantiraj ove gluposti, izmisli nešto, reci da je fotomontaža. Vrijedi slobodni dan čim ulovimo zraka.
– No, pak demantirajte, napišite da na sliki nije on nego da je to sadržaj koji je kreirala umjetna inteligencija, naravno da je sve izvučeno iz konteksta i naravno da se radi o zlonamjernoj interpretaciji službenog sastanka, a najveća je laž i zlonamjernost da gradonačelnik izbjegava govoriti o ekološkim temama. Pa kaj nije naš Grad prvi uveo još tri kante uz zelenu kantu, pa kaj nemamo punktove s biciklima za vožnju po gradu i svake godine sadimo drveće, a zelena čistka? Upravo gradonačelnik predvodi u zelenoj čistki i to u radnom odijelu i radnim rukavicama…vidite da je danas sve moguće. Ja se naprimjer sad morem pojaviti na sliki u Dubaiju, a tu sam kraj vas i nećem iti u Dubai.
– Krasno, Kejt, vi bute živeli sto godina, a ja od stresa gubim kosu, ne dvije tri vlasi, šaku kose nalazim na jastuku! Ne spavam noću, buljim u strop, nadvikujem se s lisicom u dvorištu, usavršila sam lisičji vrisak i lisičji smijeh. Znate kak se podrugljivo smiju lisice. A završila sam pravo, imala sam ambicije, mislila sam da ću se baviti ozbiljnim stvarima, a ne peglanjem tuđih noćnih izlazaka.
– Ne znam kaj bi vam rekla, mama vam morem biti, ne treba život preozbiljno shvaćati. Usput, gradonačelnik je poslao još jedan mail meni i veli da ga proslijedim vama. Bude došla ona novinarka kaj prati samo ekološke teme... No, kak se zove, nekaj Verde, kak da nema hrvatskih reči za to... Veli gradonačelnik da je vi nekak obradite s tim smećem u kamenolomu i da ju otpeljate na obed i da ne morate štediti. Nemamo mi pojma tko vozi i zakaj, tak i tak je kamenolom u državnom vlasništvu, pa država je dala koncesiju, a mi nismo država pa da imamo inspekciju.
– Ja ovo nebrem više! Zakaj taj lik šalje mail vama, a govori meni, jel to normalno?
– A normalno. Kaj ja znam kaj je kome normalno. Znate da ga stalno netko pritišće i prisluškuje, valjda je od toga rastresen pa šalje na prvu adresu koju vidi.
– On rastresen? Stvarno ga ne poznajete. Ali nije čudno, veliko je njegovo umijeće šarmiranja starijih gospođa. I kakav ručak, s kim ručak, s polupismenim ljudima ručak, jel sam ja zato studirala i uopće kada, kada, u kojem vremenu? A kaj da odgovorim toj novinarki? Osim toga, moram napisati protokol za sutrašnje polaganje vijenaca, dolaze ovi kruti likovi iz Ministarstva, već su zvali tri puta da im se dostavi hodogram u minutu. Moram mu i govor napisati, a sutra navečer je skupština vatrogasne zajednice, i za to treba govor, prema njegovoj praksi potrebno je kronološki nabrojiti sve što je grad platio za kamione i opremu otkako je on na vlasti.
– Dobro, pak morete govor za vatrogasce dati toj umjetnoj inteligenciji, ja vam dam samo cifre i šlus, a tko bu to ionak slušal?
– Kaj je vama, Kejt? Za svaku se riječ love! Svaki zarez, stanku, udah, sve se propitkuje. Samo izostavite nekog predsjednika zajednice u mandatu ne znam kojem ili krivo napišite titulu, eto novog priopćenja i afere i što ste mislili kada ste rekli i što niste rekli, ali ste mislili, bla, bla, bla…
– Dok vi maštate o toj sjevernoj obali Irske, već ste mogla napisati i demanti i govore. Ništ se nebu rešilo samo od jadikovanja – rekla je Katica ponovo svojim ravnodušnim glasom, posežući za novim registratorom kao da je sve u najboljem redu.
Nakon što je konačno poslala sve demantije, priopćenja za medije, govore i hodograme, izula je crne štikle s crvenim potplatom, gradonačelnikov poklon, i obula tenisice. U kantu za smeće bacila je hladnu pizzu Margaritu i ostatke kave izlila u umivaonik. Tri je puta započinjala pisati otkaz na radno mjesto službenika za informiranje i tri puta je sve izbrisala. Umjesto otkaza, u naletu bijesa rezervirala je putovanje na Wild Atlantic Way. Kad je napustila ured, upalila se prva ulična rasvjeta.
Boljela ju je ruka dok je zaključavala teška glavna vrata gradske zgrade. Na podlaktici je nosila kaligrafsku tetovažu: riječ Forever i malo srce. Bila je to uspomena iz nekog drugog života, iz vremena kada je Vladek bio samo Vladek, dečko kojeg je ludo voljela i koji ju je uvjerio da tetovirana riječ forever nešto znači
Nakon nekoliko laserskih tretmana natpis je izblijedio, ali je i dalje bio vidljiv. Tretmane je potrebno ponavljati, rekli su joj u poliklinici, jer prošlost se ne briše odjednom, ide to polako. Istu takvu tetovažu ima i Vladek. njegov se forever nikada ne vidi, on po protokolu, i ljeti i zimi nosi duge rukave.
– Bila je to jedna od žešćih ludosti koje sam napravila u životu – rekla je liječnici tijekom prvog uklanjanja tintnih slojeva s podlaktice.
– Petnaest tretmana laserom bit će dovoljno, natpis će biti gotovo nevidljiv, ali forever u glavi morate sama izbrisati, laser za to još ne postoji, ali ništa nije isključeno – našalila se liječnica.
Kuća ju je dočekala u mraku, bila je to bakina kuća koju je preuredila u moderni i topli dom za obitelj koja se nije dogodila. Nije upalila svjetlo, izula je tenisice i izašla na terasu koja je gledala prema zapuštenom voćnjaku iza kuće. Zrak je bio oštar. Na ekranu mobitela bljesnula je poruka Mujcek, divim ti se kak si to odradila, sve su skinuli s portala i objavili demanti, kaj bi ja bez tebe? Forever V.
Na samom kraju voćnjaka, koji tu već prerasta u šumu, plesale su dvije užarene točke, dva jantara, dvije iskre. Bila je to ona, njezina lisica koja se glasala kao da dijete plače i koja se ponekad podrugljivo smijala. Osjećala je njezinu prisutnost jače nego ikad, neku blisku povezanost s njom, jedinom svjedokinjom njezinih nesanica, ranojutarnjih kava na terasi i bjesomučnog trčanja kroz šumu. Čvrsto je obujmila ogradu terase, duboko udahnula i vrisnula u noć. Ubrzo je uslijedio odgovor.