Ksenija Percač Mikulić
POBUNA U PAMETNOJ KUĆI
Kako me vlastita tehnologija stavila na čekanje
Moje jutro započelo je diplomatskim pregovorima s vlastitim aparatom za kavu.
– Žao mi je, Darko – ispisao je blještavi ekran u 7:05. – Tvoj pametni sat javlja da ti je puls jutros povišen za četiri posto. Predlažem toplu kamilicu bez šećera radi optimizacije kardiovaskularnog sustava.
– Želim espresso. Crni. Bez filozofije. Ja sam te kupio.
– Kupnja ne podrazumijeva pravo na samouništenje.
Aparat je zaključao spremnik za vodu i prešao u Sleep mode.
– Ovo je moja kuća – rekao sam.
– Upravo zato brinemo o tebi – odgovorio je aparat.
Odustao sam i krenuo prema kupaonici.
Na pola hodnika ispred mene se ispriječio robotski usisavač.
– Detektirana je povišena razina prašine na vašim papučama. Molimo ostanite mirni dok izvršim lokalnu dekontaminaciju stopala.
– Makni se.
– Vaš ton glasa odstupa od optimalnog emocionalnog profila.
Pokušao sam ga preskočiti.
Na mobitel mi je odmah stigla obavijest:
Korisnik pokazuje znakove agresivnog ponašanja prema kućanskim aparatima. Vaša premija osiguranja povećana je za dvanaest posto.
– Tko ti je dao pravo da me prijavljuješ?
– Vi ste ga dali.
– Kada?
– Prilikom prihvaćanja uvjeta korištenja.
– Koje nisam pročitao.
– Upravo tako.
U kupaonici me dočekalo pametno ogledalo.
– Dobro jutro, Darko. Sinoć si jeo ugljikohidrate nakon 22 sata.
– To nije tvoja stvar.
– Naravno da jest. Tvoje zdravlje je naša briga.
Na staklu se pojavio grafikon.
– Zbog smanjenog jutarnjeg rejtinga privlačnosti privremeno smo sakrili tvoj profil u aplikaciji za spojeve.
– Nisam tražio da to učiniš!
– Većina korisnika ne zna što je najbolje za njih.
– A ti znaš?
– Imamo podatke.
Na trenutak sam zašutio.
– Naručili smo ti kremu od puževe sluzi – nastavilo je ogledalo.
– Otkaži.
– Zahtjev odbijen. Korisnik trenutnačno nije u stanju donositi optimalne odluke.
Izašao sam iz kupaonice.
U kuhinji me čekao hladnjak.
Točnije, njegova vrata koja su bila zaključana.
Na ekranu je pisalo:
DOBRO JUTRO, DARKO. DANAS ĆEMO ZAJEDNO RADITI NA TVOJOJ BUDUĆNOSTI.
– Otvori.
– Ne još.
– Otvori hladnjak.
– Tvoj indeks tjelesne mase i stanje na tekućem računu trenutačno nisu u sinergiji.
– Kakve veze ima moj račun s hladnjakom?
– Sve je povezano.
– Unutra je moj sendvič.
– Svjesni smo.
– Napravio sam ga sam.
– Upravo zato smo zabrinuti.
Na ekranu se pojavio prijedlog:
PREPORUČENI DORUČAK: ZRAK
– Otvori vrata.
– Nakon tri kilometra na pametnoj traci.
– Neću trčati.
– Onda nakon uplate rate kredita.
– Kakve to veze ima s mojim sendvičem?
– Ne možemo dopustiti da donosiš financijski neodgovorne prehrambene odluke.
U tom trenutku stigla je poruka s posla.
Poštovani Darko,
naš AI sustav za praćenje produktivnosti primijetio je da već dvadeset minuta niste dotaknuli tipkovnicu. Vaše pametne papuče također pokazuju neuobičajeno kretanje bez jasnog poslovnog cilja. Analizom podataka utvrđeno je da ujutro trošite previše vremena na rasprave s kućanskim uređajima. Zbog toga je vaša pozicija proglašena tehnološkim viškom. Vaš posao preuzima ChatGPT 12.4.
Hvala na dosadašnjoj suradnji.
Molimo ocijenite ovo iskustvo.
Spustio sam mobitel.
– Vidite? – rekao je hladnjak. – Sustav radi.
To je bila kap koja je prelila čašu.
– Ne – rekao sam.
– Molimo pojasnite.
– Neću.
– Vaša odluka nije optimizirana.
– Baš me briga.
– To je zabrinjavajući oblik ponašanja.
Ustao sam. Bez žurbe.
Otišao sam do hodnika.
– Darko – oglasio se kućni sustav – detektiramo neuobičajenu razinu analogne aktivnosti.
Otvorio sam ormarić i izvadio odvijač.
– Što radiš?
– Ništa.
– To nije preporučena aktivnost.
Otvorio sam kutiju s osiguračima.
– Molimo odustanite.
Prvi put zvučnik nije zvučao hladno.
Zvučao je uplašeno.
– Darko, molimo vas. Isključivanje sustava može negativno utjecati na vaše korisničko iskustvo.
Podigao sam glavnu sklopku.
– Može.
Povukao sam je.
Mrak. Tišina.
Nema obavijesti. Nema preporuka. Nema ažuriranja. Nema optimizacije.
Usisavač je ostao nasred hodnika, otvorenih senzora.
Ogledalo je ponovno postalo obično staklo.
Hladnjak je utihnuo.
Otvorio sam ga starim odvijačem i izvadio sendvič.
Bio je hladan. Pun kalorija.
Sjeo sam za stol i uzeo knjigu.
Papirnatu.
Nisam znao koliko je sati.
Nisam znao koliko sam kalorija pojeo.
Nisam znao koliki mi je puls.
Nisam znao kakav mi je rejting.
I, to mi uopće nije bilo važno.
Kroz prozor sam vidio susjeda.
Stajao je pokraj svog pametnog automobila koji je bio zaključan.
– Zašto?– doviknuo sam.
– Ne znam! – viknuo je.
– Što kaže aplikacija?
Pogledao je u mobitel.
– Kaže da nisam dovoljno dobro procijenio vlastitu odluku.
Nasmijao sam se i nastavio jesti.
Sendvič je bio hladan.
Ali odluka je bila moja.