Jurica Ćorluka
PLJUVAČ
Prvi put je pljunuo na kvaku vozačkih vrata krivo parkiranog auta u jedno toplo proljetno jutro – biciklom je išao na posao uobičajenom rutom, a nabrijani bijeli BMW je bez ikakve potrebe svoj cijeli prednji kraj uparkirao na biciklističku stazu i zapriječio mu prolazak.
Nije to bio prvi put da mora zaobilaziti aute kojima tamo nije bilo mjesto. Često je zvao pauka, pedantno je fotografirao tablice, prijavljivao sve komunalnom redarstvu, slao slike u aplikaciji policije, no rezultat je uvijek bio isti, ništa. Znao je pribjeći i pasivno-agresivnom podizanju brisača, ali jutros ga to nikako nije moglo zadovoljiti.
Osvrnuo se nekoliko puta da vidi gleda li ga tko, skupio sav šlajm koji je imao i pljunuo na kromiranu kvaku vozačkih vrata. Pljuvačka je bila visoko viskozna, dobro se zadržavala na kvaki, vlasnika će dočekati sluzavo rukovanje s vlastitim autom kao kazna za bahato parkiranje. Zaobišao je auto i nastavio svojim putem, samo malo brže pedalirajući.
Ostatak vožnje na posao proletio je u magli, cijeli dan je bridio od uzbuđenja, kao da je pod vodom. U glavi je vrtio film od jutros i zamišljao kako izgleda vlasnik auta (nabildan i ćelav), pitao se je li znao da je to pljuvačka kad je primio kvaku (o da, je!), a u fantaziji je vozač odmah pogodio i zašto mu je auto pljunut (Nikad više neću parkirati gdje ne smijem). Kolege s posla nisu ni primijetile da je u oblacima, ali za svaki slučaj je više puta tijekom dana obrisao bradu u strahu da mu nije ostalo nešto pljuvačke. Nezadovoljstvo zbog jednoličnih zadataka na poslu i osjećaj nemoći zamijenio je ushit. Do kraja dana je bio siguran da ovo nije njegovo zadnje pljuvanje.
U idućim mjesecima kažnjavao je krkanski parkirane vozače kad god i gdje god je stigao – pljuvao je kvake Mercedesa parkiranih preko dva mjesta ispred šoping centara, stare Golfove na vatrogasnim prilazima, velike SUV-jeve na sva četiri ispred kvartovskih kafića, Caddye na preuskim nogostupima, sportske aute ispred noćnih klubova, pljuvao je i na vozačka i na suvozačka vrata (s kim si, takav si), a jednom je čak pljunuo i na obje ručke skutera ostavljenog na biciklističkoj stazi (nadao se da vozač ne nosi motorističke rukavice) – što je više pljuvao, to mu se više pljuvalo.
Najviše je volio pljuvati poslije par gutljaja kole sa šećerom (ljepljivost je bila fantastična), promućkao bi je par puta po ustima kao vodicu za ispiranje, progutao i onda od preostale guste sline složio projektil. U ruksaku je uvijek držao jednu bočicu, što starija to bolja. Sljedeća na top listi je bila prva jutarnja kava (smeđa boja izgleda dosta gadno, netko može pomisliti da je čak krv), a posebno mjesto u srcu držali su mu masnjaci pred kraj prehlade; pljuvačka je tad djelovala na više razina – bila je uobičajeno odvratna za prijestupnike, a uz to ih je možda i kaznila višednevnom temperaturom i kašljem.
*
Njegov aktivizam nije prošao nezamijećeno. Nakon par mjeseci pljuvanja, na izlasku iz dućana primijetio je natpis na papiru zalijepljenom na banderu – JEL VAM NETKO HRAČNUO NA KVAKU? NAGRADA 20 EURA ZA INFO. Zastao je ispred natpisa i obje prepune vrećice prebacio u jednu ruku kako bi drugom slikao papir; prvo ponosan, ali onda i malo uvrijeđen niskom cijenom potencijalnog cinkanja.
Zatim su krenule objave u kvartovskim facebook grupama „Zakaj volim Črnomerec?“, „Zato volim Špansko!“ i „Dubrava u srcu“ – vozio se tramvajem (padala je jaka kiša, ništa od bicikla) i na mobitelu skrolao po jednoj:
Jesu i vama pljunuli? – A kaj ak vam je neko pljunul, bute obrisali. – To se ptica zasrala, kaj dramite – Ja sam vidio imigranta kak hračka! – Kad radi doktorica Bilaver? – U penziju Bilaverica otišla, ima zamjenu, ali nije tako dobra kao naša draga doktorica. – Je je, bezobrazna je! – Prijavite pljuvanje policiji, ima po kvartu nadzornih kamera. – Da, zatrpajte ih s glupostima, pa da nemreju lovit prave krimose. – Kaj će bit sa šahtom kod kružnog? Uz objavu je bila i slika pljunute kvake, (crna boja, poluprozirna pljuvačka) pokušavao se sjetiti koji je to auto, kakav je bio parkirni grijeh, gdje je to pljunuo, ali više nije znao, sve se spojilo u jednu veliku kvaku. Usta su mu bila suha, ali je i dalje bio žedan pljuvanja.
U masovne medije je po prvi put dospio u vijestima RTL-a (oni su ga i nazvali PLJUVAČ) jer je ni ne znajući na čiju kvaku pljuje, izbacio hračak iz dubine pluća na auto saborskog zastupnika parkiranog na zebri pored škole. Pljuvač je gledao tog ne baš omiljenog političara kako na presici ispred svog stana izjavljuje da se boji za svoj život, da je pljuvačka dio kampanje zastrašivanja koju vode politički protivnici, da je pljunuto na obraz poštenih Hrvata, tražio je policijsku zaštitu, pa on ima obitelj, te kvake diraju i njegova djeca kad ih vozi u školu, žena od tad ne može spavati, on ima problema s tlakom i venama. Forenzički psiholog Pljuvača je u posebnom prilogu nakon prijenosa presice opisao kao muškarca u srednjim četrdesetima, niskog obrazovanja i društvenog statusa, nezaposlenog, opsesivnog pojedinca, koji vjerojatno živi s mamom. Ugasio je televizor i krenuo u još jedan noćni pohod oboružan samo slinom.
*
Nakon incidenta sa saborskim zastupnikom cijela država je ušla u histeriju oko Pljuvača. Maturanti su za norijadu nosili majice s natpisom DIPLOMIRANI PLJUVAČ, istraživačke emisije su razgovarale sa žrtvama (jedan se brak raspao pred kamerama jer je supruga zamjerala mužu što ništa ne napravi po pitanju ispljuvane kvake), a Pljuvač je postao čak i inspiracija u reklamama za dezinfekcijsko sredstvo za ruke (Nema kvake – naše sredstvo ubija do 100% bakterija iz sline).
Neki su čak tvrdili da su ga vidjeli – u jednoj priči je to bio klinac na skateboardu koji ide od auta do auta i pljuje, u drugoj je Pljuvač zapravo žena s dječjim kolicima isfrustrirana manjkom prostora za prolazak, a jedna starija gospođa koja je tvrdila da ga je vidjela po mraku rekla je uz namig da je – pljunuti njen pokojni muž. Rasprave nisu stajale – heroj ili odvratni vandal? Je li riječ o jednoj osobi ili (bio)terorističkoj skupini?
Ubrzo su krenuli i oponašatelji – mediji i društvene mreže bili su prepuni slučajeva pljuvanja koje je pogađalo i krive i nedužne. Pljuvačke Pljuvačevih fanova tako su letjele i na plažama po bluetooth zvučnicima s preglasnom glazbom (dok su vlasnici plivali u moru), na praznim šalterima u državnim ustanovama koji nisu radili i izvan pauze, a zabilježen je i incident u kojem je netko u mraku kina pljunuo na osobu koja je razgovarala na mobitel za vrijeme trajanja filma.
Pljuvaču je prvo bilo drago što je postao simbol, potaknuo ljude na akciju i kažnjavanje bahatog ponašanja, ali onda je krenulo pljuvanje po kvakama haustora, gumbima liftova i drškama šoping kolica, pljuvalo se po ručkama u javnom prijevozu, ekranima paketomata, a netko je pljunuo i na ručke konjića u dječjem parku. (Fuuuj, ne to lizat, Lovro, opet ćeš dobit proljev!)
U komentarima ispod članaka je anonimno branio originalnog Pljuvača – ovo su sve bezumni copycatovi, nasilnici koji su iznevjerili čistu početnu ideju iza pljuvanja po kvakama, u redu je pljunuti na krivo parkiran auto, ali ovo je prevršilo svaku mjeru, sjetite se početaka, straha u očima bahatih vozača, širokih nogostupa, skandinavske uređenosti.
Shvatio je da je stvorio čudovište koje se sad teško može zaustaviti, izgubio je kontrolu nad vlastitim izumom, morao je nešto učiniti. Noćima nije spavao, danima nije pljunuo na ništa.
*
Istraživao je stare novinske članke, tekstove na portalima, postove na forumima, a čak je i razmišljao da se javi policiji pod krinkom novinara koji traži serijske prijestupnike u parkiranju, one koji se opetovano oglušuju na zakon i moral (ali bojao se da ne postane presumnjiv). Za oko mu je zapeo post u facebook grupi „Parkiraš kao debil“ – Ovaj Audi već mjesec dana svaki dan staje na mjesto za invalide, a lik nije invalid. Kad će komunalci i policija napraviti nešto?
Savršeno. Pljunut će na kvaku ovog lažnog invalida i pokazati svima kako treba djelovati.
Nekoliko tjedana je uhodio Audi i njegovog vozača, pažljivo promatrajući svaki njegov korak – povećom brzinom bi uletio na parking, uz škripu guma parkirao auto na mjestu za invalide i otišao u kafić preko puta. Tamo bi ostao 3-4 sata, flertao s konobaricom, tražio da puste nešto veselije i pratio nogometne rezultate na teletekstu. Auto je imao kao neku invalidsku naljepnicu, ali Pljuvaču je izgledala lažno, printeri danas otisnu što ti padne na pamet. Ni vozač mu nije izgledao kao da ima ikakav invaliditet, uvijek bi veselo iskočio iz svog nabrijanog auta i brzo prešao tih 20-ak metara do kafića. Svaki put kad je htio pljunuti na kvaku, prošao bi pospani šetač s psom ili bi se na balkonu iznad parkinga pojavio pušač koji bi iz dosade detaljno promatrao plato ispred zgrade. Audi „invalid“ bio je Pljuvačev Moby Dick.
*
Nemirno je sjedio na klupici, noć je bila sparna, mirisalo je na kišu pa je bio u brizi da će, čak i ako uspješno pljune na kvaku Audia, ljetni pljusak oprati sav njegov trud, tjedne uhođenja i praćenja rutine ovog šerifa.
Nije bilo nikog oko njega, balkoni su bili prazni, Audi vozač se zabavljao gledanjem utakmice u bircu, a on je u ustima imao pljuvačku koja je prošla 20 minuta pripreme. Polako se pridigao, došao do auta, čučnuo i, iako nervozan, savršeno pogodio kvaku. Iz čučnja je promatrao okolicu, nailazi li netko, i kad je zaključio da je sve čisto, ustao je i sporo odšetao. Prije nego što se zauvijek izgubi u nepoznatom smjeru, osvrnuo se prema kafiću u kojem je vidio vozača kako diže nogavicu i pokazuje ekipi protezu svoje potkoljenice, istinabog nekako bahato – kao da pokazuje najnoviji gadget, ali svejedno, protezu. Nije mogao vjerovati kako je pogriješio! Pa kakve su to nove proteze s kojima se nimalo ne šepa?! Pljunuo je na sve što vjeruje, lik je stvarno invalid, a on nije bio drugačiji od vandala koji hračka na kola hitne pomoći, morao je ovo ispraviti.
Paničnim korakom se vratio do auta, preko drhtave ruke pokušao navući rukav majice (nosio je kratke rukave), ali više nije bilo ni sekunde za eksperimente čime da najbolje obriše pljuvačku – u kafiću je ekipa već plaćala zadnju rundu, čula se škripa stolaca – zatvorio je oči i golim dlanom primio kvaku. Nije trebao piti kolu ovako kasno navečer.