Denis Giljević
RAJANA
Odškrinuo sam vrata ureda i bezbojno, bez podizanja pogleda s ključa koji sam lijeno vraćao u džep, ubacio sneni pozdrav u zgusnuti prostor.
– Dobro jutro, Rajana.
Blago iskrivljen i lagano pogrbljen, kao svaki patnik kojem jedan vikend nije dovoljan da skine breme radnog čovjeka sa svojih pleća, dovukao sam se do stola i srušio se u rasklimanu uredsku stolicu na kotačiće. Zaškripala je i, porinuta otromboljenim tijelom u svojem naručju, udaljila nas nekoliko punih okretaja kotačića od mojeg radnog mjesta. Dobru sam minutu protratio vrteći palčevima i gledanjem u vrhove tenisica prije nego što sam nas približio stolu. Pročistio sam grlo i pokrenuo računalo. Pozdrav operativnog sustava i molbu da upišem šifru taman ću dočekati kad protresem nekoliko dnevnopolitičkih tema s Rajanom dok glasno srčem bijelu kavu iz vrele šalice na kojem je od zaštitnog znaka Instituta ostala samo blijeda sjena.
Tek sam tada posumnjao da nešto nije kako treba.
Otkočio sam pogled koji je odmah zaplesao između zabrinutosti i radoznalosti pa se vinuo prema stolu kolegice. Bio je zakrčen tornjevima od golih papira, stupovima sačinjenim od šarenih fascikala s projektnim dokumentima i brežuljcima od prozirnih plastičnih košuljica u koje su bili odjeveni službeni dopisi… No njegova je ploha oduvijek bila takva, kao neki papirnati Manhattan. Rajanu se rijetko, ne više od dana ili dva početkom kolovoza, u doba kada cijeli odjel zahvaća epidemija godišnjih odmora, iza kula od suhih dopisa, slinavih molbi i suludih zahtjeva, moglo uopće vidjeti. A i tad bi to bi tek vršak čela ili neki odbjegli pramen. Tu nije bilo ničeg začudnog.
Neobično i neuobičajeno bilo je to da Rajana nije odzdravila svojim reskim glasićem.
– Rajana? – dozivao sam plaho i bojažljivo.
Nisam želio smetati. Možda je dobila kakav specijalan zadak i od krika tek rođene zore pegla popise dok istodobno češlja propise. Preletio sam pogledom preko svojeg stola. Nije bilo niti najzgužvanijeg listića papira. To je bio dobar znak. Rajana je pokupila ona tri mršava spisa koja sam jučer mrcvario pola dana pa, lud od pomisli na mrcvarenje koje me još čeka nakon ručka, pet do dva završio s čelom na ivici stola, na rubu histerije.
Njezin pogled koji me uvjeravao da ne brinem jer će ona sve srediti ostao je još dugo lebdjeti u zraku pa sam na krilima suosjećanja i potpore odlepršao iz ureda.
To je bio sretan kraj mojeg radnog dana. Kad malo bolje promislim… Drugačijih se dana i ne sjećam.
Je li možda uzela godišnji? Nema šanse. Za Rajanu se priča da ga je spomenula samo jednom, na božićnom domjenku. Ispalo je da se šali, ali osim nje, nitko se nije nasmijao. Bolovanje? Nema boga. Za Rajanu se priča da je i sina jedinca rodila za svojim stolom, iza zida od papira.
Zašto je, dovraga, iza zida papira jutros još i zid šutnje?, grozničavo sam razmišljao dok sam, ne odvajajući potplate od mramornih ploča, klizio prema kuhinji. Možda je na zahodu? Odlučio sam zaviriti u žensku stranu zahoda, bio mi je ionako na putu. Nisam samo promolio nos nego sam, ne razmišljajući o posljedicama, u toalet ugurao cijelu nepočešljanu ludaru. Suočen s preneraženim pogledom čistačice, blebnuo sam: Samo gledam…
Odmah sam postao svjestan nespretnog odabira riječi, ali bilo je prekasno. Moju reputaciju ljubaznog i lijenog dobričine izbrisat će za ne više od dana ili dva, nakon epidemije tračeva, pečat agresivnog manijaka vrebača. No s tim sam se morao pomiriti kasnije. Morao sam hitno pronaći Rajanu.
Razmišljao sam dok je voda krčkala u kuhalu, razmišljao sam dok sam u čajnoj kuhinji lijevao vrelu vodu na smećkasti prah instant kave, razmišljao sam i razmišljao dok sam mlijeko iz tetrapaka tjerao do samog ruba šalice, razmišljao sam dok sam se pazeći da ne zaspim klatio na klimavim nogama, ali smislio nisam ništa.
Tada je u čajnu kuhinju upao unezvijereni dr. Barem.
– Gdje je Rajana?
Podignuo sam ramena s namjerom da slegnem, ali dr. Barem je već istrčao kao oparen.
Nisu mi se ramena još niti spustila u prirodni položaj, a u kuhinjicu je ispunio dr. Jedva, izbezumljen.
– Jesi li vidio Rajanu?
Slegnuo sam ramenima i dr. Jedva se iz kuhinje otkotrljao poput lavine.
U sljedeći trideset sekundi u kuhinjicu je, izvan sebe, na rubu ludila i u panici, obeznanjeno, utrčalo trideset doktora znanosti. Njih dvadeset i devet pitalo je za Rajanu. Samo je jedan tražio svoje naočale. Kad ih nije pronašao, obratio mi se s pogledom zavijenim u gustu crninu i glasom okovanim svjetskom tugom:
– Rajana bi sigurno znala gdje su…
Radio sam ramenima kao nikad i prijetila je opasnost da će šalica koju još moram odnijeti do ureda biti kap koja će me stajati zglobne čašice… Ili barem živ(a)ca. Ne bi mi bilo prvi put da se ukliješti. Osjetljiv sam na stalne pokrete rukom pa većinu mojih dopisa na koncu piše i šalje Rajana. Izašao sam u hodnik koji je bio zlokobno prazan, pun bujajuće nervoze. Produžio sam korak i ubrzao ga do maksimuma kako bi do radnog mjesta stigao prije nego što mi grune u facu.
U redu, naivan sam i tupast, ured koji dijelim s Rajanom bio je zadnje mjesto na svijetu koje me moglo spasiti. No tamo sam barem sjedio pa nisam mogao pasti na dupe kad je počela sveopća agresija.
– Reci mi da je Rajana tu, molim te. Treba mi iskopirati ova dva dokumenta…
– Je li stigla Rajana? Poslao sam joj na mejl dopis u kojem bi u drugom retku trećeg pasusa trebalo zamijeniti jedno malo s jednim velikim Š…
– Rajane još nema? Trebalo bi mi iz vrećice izvaditi fascikle i složiti ih po bojama…
– Je li Rajana tu? Ne znam ide li u moj sendvič najprije šunka ili sir… Ili prije svega ide putar?
Vrtio sam glavom. Sljedećih pola sata. Bez prestanka. Čim bi se vrata za jednim stvorom zatvorila, pred novim bi se širom otvorila i niti sekunde nisam bio ostavljen na miru. Kroz ured je prošlo pedesetak uznemirenih znanstvenika, zbunjenih studenata i vanjskih suradnika, dvije čistačice i jedan dostavljač. Dostavljač, istina, nije tražio Rajanu, ali na njegovo bi pitanje znala odgovoriti samo ona pa sam i tijekom njegova kratkog posjeta samo vrtio glavom.
Zadnja je izronila dr. Vena. Toliko sam već bio izmoren od neprekidnog zlostavljanja da mi se glava opasno nagnula, poput broda koji tone. Nisam je odmah opazio. Ostao sam zatečen kada sam shvatio da gleda mene kao spasitelja. Kao Rajanu.
– Možeš li mi…
– To može samo Rajana – rekao sam dižući ruke.
– A hoćeš li onda…
– To samo Rajana zna – dočekao sam spreman njezin novi pokušaj proboja.
– A možeš li barem…
– Vrlo rado, ali i to radi Rajana – izgovorio sam glatko, bez krzmanja, kao da je preda mnom preslika Rajanina ugovora o radu.
– Pa što ti radiš? – namrštila se dr. Vena.
– Pa govorim vam – čudio sam se njezinu nerazumijevanju.
– Mislim, inače što radiš?
– Inače prenesem Rajani – nisam se dao niti smesti niti pomesti.
– Što kažeš?
Ispod njezinog kamenog glasa ležala je zvečarka nervoze, spremna na ugriz.
– Kažem joj sve što vi kažete meni.
– Nisi ni od kakve koristi, znaš! – zavitlala mi je dr. Vena u facu duboku osudu, tešku poput kristalne pepeljare, pa zalupila vratima za sobom pred mojim nosom. Trebala mi je barem minuta da razaberem zvoni li mi u glavi ili s mojeg stola dreči telefon.
– Halo? – ubacio sam zvuk u slušalicu bez prenemaganja s predstavljanjem.
– Dobar dan – lomio se muški glas – Marko Svećestić pri telefonu. Samo javljam da je mama…
Slušao sam ga ukočena lica. Ukočena, ali ne i bezizražajna. Moje lice bilo je izraz kotrljajuće katastrofe. I ja sam umirao, cijepao se, raspadao se tako da su se s mene doslovno odvajale i na pod padale krpice oljuštenog duha.
– Moja iskrena sućut – rekao sam i osjetio snažan ugriz savjesti jer, iskreno, tusta misao koja je putovala u istom odjeljku s riječima jedva iscijeđenim iz face gorke poput limuna, bila je da sam sada na poslu jebao ježa i da je najbolje da na mjestu krepam jer ja to izdržati neću moći.
Slušalica mi je spala s uha i završila u krilu. Gledao sam ju neko vrijeme kao škorpiona. Nisam se usudio ni trepnuti ni disati. Kao da se bojim da će trznuti i ubosti me ako se pomaknem. Na koncu su mi popustile noge i razmaknule se pa je tresnula na pod. I napukla.
Jedva sam skupio snage da se sagnem i podignem je. Kada su mi se oči natopljene suzama našle u ravnini stola, mogao sam vidjeti dr. Barema koji je, poput gnjevne manifestacije Šive, na vratima stajao i pomicao na sve strane još barem deset ruku. Najprije sam se prestravio, a onda došao sebi te shvatio da mi zamagljeni pogled servira halucinaciju. Pored i iznad, sve u svemu svuda oko povelike okrugle i gole glave dr. Barema ljuljalo se, poput šarenih balona na vašaru, barem još desetak podjednako učenih. Bilo je tu dr. Jedva, dr. Znamto, prof. Iznimka, prof. Teza, doc. Lepeza… Sva su lica bila premazana slojem hladnog znoja koji paralizira voditelje u finišu projekata.
– Slušaj… – počeo je dr. Barem kao da ima štošta za reći, ali je brzo shvatio da bi to bio pucanj u prazno dok galopira prema rubu litice da bi se sunovratio u ambis. – Rajana?
Pogled mu je letio na sve strane i probijao svaki komad uredskog namještaja. U oku te oluje nazirali su se čak i oštri očnjaci optužbe. Kao da sam ja negdje sakrio Rajanu i sad ih vučem za visoko podignute nosove. Iz njegovog gustog i nimalo zvonkog glasa rasli su golemi trnovi nemira i nervoze svih okupljenih.
Ostao sam u zgrbljenom, zgrčenom položaju. Samo sam podigao slušalicu iznad glave.
– Baš… Pričao sam s njezinim sinom. Pronašli su je jutros vatrogasci nasred radne sobe, zgrčenu. Još je držala fascikle u rukama. Nije joj bilo pomoći…
– Ajoj, ajoj… Strašno – prekinuo me dr. Barem iskreno užasnut pa dodao, dok su mu se obrve batrgale i koprcale sve dok nisu zauzele stav krajnjeg stadija ozbiljnosti – ali neka mi se svakako javi čim bude mogla, stvar je od najveće hitnosti – izgovorio je u gorućem dahu i vratio se jurnjavi po hodnicima prema svojem uspaljenom rasporedu.
Ostale glave još su neko vrijeme lebdjele u mjestu i gibale gore-dolje kao dvotaktni Otto motori, a onda su i one poletjele za predvodnikom.
Ostao sam sjediti, mirno, kao da sam umro ja. Samo sam duboko udahnuo i onda dugo izdisao. Zazvučalo je suosjećajno, čak su se i riječi mogle razabrati. Nisam znao da mi je duša propjevala, kao da to nisam bio ja, jer prvi sam put u životu iz sebe čuo takvo što: Putuj, Rajana, putuj. I javi se kad stigneš.