Jure Dodig
PROFESOR POVRATNIK
Kad nam je razrednica rekla da je profesorica fizike Marija Filipović dala otkaz i otišla raditi u Lidl, nitko se nije previše iznenadio.
Profesorica Filipović zadnjih je mjeseci izgledala kao da bira između dvije mogućnosti: dati otkaz ili zapaliti kabinet fizike zajedno s inventarom.
Kad je odlazila, održala nam je kratak govor.
– Djeco, budite znatiželjni, učite, obrazujte se i vjerujte u sebe.
Netko iz zadnje klupe pitao je kolika je plaća u Lidlu.
Profesorica je uzdahnula.
– Zbogom, djeco.
Tjedan dana poslije dobili smo zamjenu.
Iz mirovine su vratili profesora fizike Antu Lovrića. Čovjeka kojeg nitko od nas nije poznavao, ali su ga stariji nastavnici poznavali dovoljno dobro da su ga dočekali kao povratak struje nakon potresa.
Prvog dana ušao je u učionicu pet minuta ranije.
To nam je odmah bilo sumnjivo.
Nitko normalan ne dolazi u školu prije početka sata.
Bio je visok i mršav, sa sijedim brkovima koji su izgledali kao da imaju vlastiti kurikulum. Nosio je smeđi sako sa zakrpama na laktovima i kožnu torbu stariju od većine roditelja u razredu.
Spustio je dnevnik na stol.
Pogledao nas.
Mi smo pogledali njega.
A onda je rekao: Ne znam što je Teams.
U razredu je zavladala tišina.
Nakon nekoliko sekundi netko je oprezno pitao: A Zoom?
– Što je to?
– Google Classroom?
– Je li to neki predmet?
Tada smo shvatili da pred sobom nemamo profesora.
Imali smo vremenskog putnika.
Prvih nekoliko dana bilo je teško.
Profesor je i dalje govorio: Tko želi odgovarati za peticu?, kao da je petica nešto što učenici žele.
Pisao je kredom po ploči.
Pravom kredom.
Kad bi netko fotografirao zadatak mobitelom, naredio bi mu da ga prepiše.
– Ali, profesore, imam sliku.
– A imaš li znanje?
To pitanje nitko nije znao odgovoriti.
Jednoga dana objasnio nam je da se formula najbolje pamti pisanjem.
– Mozak i ruka surađuju.
Marko ga je pitao postoji li za to aplikacija.
Profesor ga je gledao nekoliko sekundi.
– Postoji.
– Koja?
– Olovka.
Nakon toga Marko se više nije javljao.
Profesor je došao iz nekog drugog vremena.
Iz vremena u kojem nije bilo interneta, učenici su otvarali knjige umjesto poveznica, a profesor je mogao reći da nešto ne zna bez straha da će mu roditelji poslati pritužbu ravnatelju.
Jednom nam je pričao kako je počeo raditi.
Bila je 1977.
Škola mu je odmah dala posao.
Stan.
Mentora.
Poštovanje.
Kad je završio priču, Ivana ga je pitala: Profesore, je li to bilo u Jugoslaviji ili u Harryu Potteru?
Profesor je dugo šutio.
– Ne znam više ni sam.
Ali dogodilo se nešto čudno.
Počeli smo razumjeti fiziku.
Prvi put otkako smo krenuli u osmi razred.
Profesor nije puštao animacije.
Nije koristio prezentacije.
Nije imao videozapise.
Imao je samo ploču, kredu i neku čudnu vjeru da nam može objasniti stvari.
I uspijevao je.
Čak je i Filip, koji je jednom dobio jedinicu iz testa na kojem je jedino njegovo ime bilo točno napisano, počeo rješavati zadatke.
Profesor je bio strog.
Ponekad naporan.
Povremeno potpuno izgubljen u sadašnjosti.
Ali znao je fiziku.
Stvarno ju je znao.
Jednoga dana uhvatio sam ga nakon nastave.
Sjedio je sam u kabinetu i gledao stare instrumente po vitrini.
– Profesore – pitao sam. – Zašto ste se vratili?
Nasmiješio se.
– Zbog djece.
To je zvučalo kao nešto što ljudi govore na televiziji.
– Stvarno?
– Ne.
Pogledao me preko naočala.
– Zbog računa za grijanje.
Prvi put sam vidio da ima smisla za humor.
Ili možda više nije imao što izgubiti.
Vrijeme je prolazilo.
Došao je lipanj.
Zadnji sat fizike.
Profesor je ušao kao i uvijek pet minuta ranije.
Na ploču je napisao jednu rečenicu velikim slovima:
ZNANJE VRIJEDI VIŠE OD PLAĆE, SAMO NE TOLIKO VIŠE.
Nasmijali smo se.
On nije.
Okrenuo se prema nama.
– Bilo mi je zadovoljstvo.
Netko ga je pitao ostaje li i sljedeće godine.
Profesor je odmahnuo glavom.
– Ne.
– Idete opet u mirovinu?
– Ne.
– U drugu školu?
– Ne.
– Pa kamo onda?
Zakopčao je sako.
Uzeo svoju staru torbu.
Pogledao nas kao da procjenjuje možemo li podnijeti istinu.
– Našao sam bolji posao.
U razredu je nastala tišina.
– Gdje?
– U Lidlu.