Tomislav Šestan

Ako ohladiš pive, doći će

Pojavljuje se bijeli hodnik i ja u njemu. Na sebi nosim kratku bijelu spavaćicu i vide mi se noge. Zavlačim ruku i opipavam se. Bez gaća sam.

Pokušavam ustati sa stolice, koja je valjda jedini komad namještaja u okrugu od sto kilometara, ali donji dio tijela mi se ne miče.

Na kraju hodnika pojavljuje se još netko tko čeka pa su sad tako dvije stolice u okrugu od sto kilometara. Vičem mu Hej! Tu sam. Vidi me! Taj netko okreće glavu. Po figuri shvaćam da je riječ o ženskoj osobi. I ona je sigurno bez gaća. Kako se zoveš? Žena pokazuje na uho. Kako se zoveš? I dalje ne čuje. Nije mi jasno kako. Zar se glas ne prenosi jače zatvorenim hodnikom?

Ženska figura nestaje i pojavljuje se medicinska sestra čiji koraci udaraju dok korača prema meni. Pokušavam odgonetnuti zašto toliko lupa, ali ne uspijevam. U trenutku kad prolazi kraj mene lice joj poprimi demonski oblik. Što je ovo? Smijem se u sebi. Jebeš mi sve, samo da nije san. Tucati ću kamen samo nek' me ne vraćaju.

Dolaze sad dvije sestre koje također lupaju. Očekujem da će i one izvesti ono s facom, ali sam u krivu. Staju pred mene i gledaju me u tišini. Glumim frajera pa ih pozdravljam obrvama. Nestajem iz hodnika i pojavljujem se u sobi ispred nekakva tri tipa. Zaključujem da je riječ o posljednjem sudu ili nekakvoj sličnoj pizdariji.

– Tomislave, što ćemo s vama? – pita jedan od njih u najboljoj maniri hrvatskog policajca.

– Nemam pojma. To je vaš posao.

– Je l' te onda vraćamo ili ne?

– To je na vama da odlučite. Što sam za života napravio sam napravio.

– Boli nas briga što si napravio. Nas zanima što možeš napraviti.

– Ne razumijem.

– Je l' znaš postavljati pločice?

– Ne znam, ali mogu naučiti ako treba.

– Može naučiti – nasmije se ovaj. – Je l' stvarno misliš da tražimo keramičara?

Nađem se opet u onom hodniku. U daljini se nalazi neki debeli lik koji mi maše i nešto se dere. Stvarno se ništa ne razumije. Pokažem mu NE i uho, ali lik je uporan.

– Ako te pitaju za pločice, zajebavaju te – zaderem se.

– Molim?

Molim sam čuo skroz glasno. A onda debeli nestane. Ne znam jel skužio što sam mu rekao ili će mu prodati foru kao i meni. Sad će to posto opet proći neka medicinska. Evo je. Sve se ponavlja. I demonska faca. Naravno. Da barem imam mobitel pa da mogu ubiti vrijeme. Gledao bi neku pornjavu. Možda bi mi vratilo osjet ispod struka. Evo opet one dvije. I evo mene opet u sobi.

– Tomislave, je l' znaš gdje si?

– U raju s obzirom da sam s vama trojicom.

– U raju? – stane se smijati sudac.

Kako si glup, mislim si u sebi. Ali seri što hoćeš, samo me ne vraćaj.

– Zašto da te ne vraćamo?

– A zašto mi ne uđeš u glavu i pokupiš sve odgovore? – odgovorim mu u hipu sav ponosan što sam toliko pametan.

– Kako znaš da nisam?

Da samo znate koliko mi idete na kurac. Da mogu sad bi ustao i okrenuo se.

– Pa zašto to ne učiniš?

Ja se ustanem i pojavim se u onom hodniku. Hodam. Nastavljam hodati. Hodnik sto posto nema kraja i koliko god ja hodao uvijek ću biti na istom mjestu. A možda i dođem do kakvog aparata za kavu pa kako nemam kovanice gurnut ću kurac i izaći će kapučino.

Baš tada, e baš tada se preda mnom pojavi ona cura s početka i kafe-aparat.

– Je l' mi možeš kupiti kavu?

– Kako?

– Pa gurni kurac kako si i planirao.

– Zajebavaš me.

– Ne zajebavam te. Stvarno mi se pije kava.

Pogledam prema aparatu i ugledam okrugli otvor umjesto otvora za kovanice. Da ne bi.

– Nećeš mi reći kako se zoveš.

– Ispod nemam gaćice.

– Znam.

– To je prvo što si pomislio kad si me ugledao.

– Jesam.

– Evo ti seljačino onda kafe-aparat pa si ga unutra guraj.

I ona nestane. Ovo nije bilo O.K. Nije istina da sam prvo pomislio da nema gaćice, kako sam priznao misleći da će joj biti simpatično, nego mi je ta misao pala na pamet dok sam joj mahao i to kao zanimljivost. A to što se u svojim, ponavljam svojim mislima zajebavam da ću gurnu kurac u kafe-aparat je samo moja stvar i ne tiče te se. Jesi me čula? Samo moja stvar i ne tiče te se.

Nestane i kafe-aparat. Ja stanem trčati bos po bijelim pločicama. Nisam daleko umakao, a evo nje opet. Ista je, ali se trudi izgledati zastrašujuće pa isfurava onu djevojčicu iz Kruga.

– Ajde ti lijepo odjebi od mene.

Ona ne odgovara nego me sprečava da je zaobiđem. Hodnik je dovoljno uzak da joj to i nije neki problem. Trebao bi je gurnuti da prođem, ali neću. Neću. Okrećem se i trčim nazad. Ona se ponovno pojavljuje ispred mene. Ima demonsku facu.

– Daj više dosadni ste s time.

Opet sam u sobi sa ona tri debila i noge su mi beton.

– Dosadni smo ti više?

– Fakat jeste.

– A i ti voliš purgerske izraze. Baš si se udomaćio u Zagrebu.

Pokušavam se sjetiti, ali ne sjećam se svog života u Zagrebu. Definitivno sam živio tamo jer se sjećam zgrada i ulica, ali život nula bodova.

– Sve si zaboravio.

Iz inata što mi čitaju misli zamišljam palačinku širine lakta koju preko cijelog obujma mažem nutellom. Nakon toga je posipam mljevenim orasima i dodajem šlaga. Motam je u trokut. Osjećam pod nepcima njezin okus i uživam.

– Jesi pojeo?

Žvačem i dalje. Zadnji griz pretvara se u žohara. Psujem im mater bezobraznu. Sudije se smiju.

– Dakle što ćemo s tobom Tomislave?

– Šta ste vi neki anđeli?

– Nismo, Bog ne postoji.

– Jebeš me. Šta je onda ovo?

– Imaš cijelu vječnost da saznaš.

Nisam više u prostoriji. Nisam ni u hodniku. Sad sam u mrklom mraku, ali dobra je stvar da osjećam hladne pločice. Napravim par opreznih koraka i onda uhvatim brzinu. Bubnem u nekoga. Pipam ga.

– To si ti?

– Jesam.

– Je l' ti se još pije kava da zabijem kitu u aparat?

– Ajde.

I bi svjetlo. I bi aparat. Rupa također.

– Nema šanse. Vidi kako je visoko.

– Nije više.

I stvarno, sad je niže. Mogao bi ga zabiti, ali nisam toliko lud.

– Hoćeš?

– Ajde mi reci gdje sam.

– Reći ću ti ako ga staviš unutra.

Stavio bi ga, ali sto posto će mi ga capnuti.

– Ovaj kafe-aparat je tvoja vizija, hoćeš li ga odsjeći sam sebi u svojoj viziji?

– Pa baš zato me i strah, jer je to moja vizija.

– O.K. kako hoćeš. Ako ne želiš odgovore, nećeš ih ni dobiti.

– Čekaj. Ne gledaj me.

Podignem spavaćicu, pogledam je još jednom i stavim ga. Kapučino počinje teći.

– S manje ili više šećera – smijem se jer je najgore prošlo.

– Više.

Stisnem dva plusa i... stanem se previjati na podu. Boli, ali mi ne ide krv. Pipam se i u zavojima sam. Opet sam u onoj prostoriji.

– Jesi počastio djevojku?

Pokušavam doći do njega, ali koliko god mu se približavao on je jednako udaljen.

– Mi ovdje određujemo pravila igre i sad si ostao bez kurca.

– Nije me briga.

– Sad ćeš u raj sa 72 djevice.

– Kakve ste vi seljačine.

Evo me u raju. Oko mene mlade cure. Polugole su i putene. Mogao bi im biti tata. Nemam ih potrebe zaskočiti, a nemam ni čime. One svejedno plaze po meni. Ja se izmičem i stajem da stolicu. Krećem lamentirati.

– Cure, slušajte me. Vi ste samo maštarija zatucanih čobana koji se boje žena pa maštaju o uplašenim djevicama...

Zastanem shvaćajući da djevojke koje plaze po meni i guraju mi prst u pupak očito nisu uplašene djevice. I one na trenutak zastanu ne shvaćajući o čemu ja to pričam, ali ubrzo nastave po starom. Od njihove usplamtjele strasti čuva me samo činjenica da stojim na visokoj stolici.

– Cure, polaskan, ali ja vam stvarno ne mogu pomoći. Pogledajte...

Podignem spavaćicu i daj molim te. Izgledam kao pijani student koji na kraju partija spušta hlače i hvali se kitom, a uopće nisam takav. Ali nema veze sada će me sto posto maknuti i ona tri debila će se smijati. Evo ih. I smiju se.

– Jebeno ste jadni i primitivni.

– Morali smo te malo zajebavati.

– Gdje je nestao onaj debeli s početka?

– Koji?

– Onaj koji mi je mahao pa sam mu rekao za pločice.

– A on, vratili smo ga. Previše je srao po Bogu na facebooku.

– Pa i ja sam puno srao po Bogu na facebooku.

– A jesi. Pričaj nam o tome.

– Zašto ako Bog ne postoji?

Oni se pogledaju i nasmiju. A daj molim te.

Evo me opet u mraku. E sad ne idem do one glupače. Sjedam. Netko mi stavlja ruku na rame.

– Odjebi.

– To sam ja. Onaj lik kojem si se derao za pločice.

– I ti si s njima.

– Mi smo svi isto.

– O.K. nisam znao. Mislio sam da čekaš poput mene.

– Što misliš da će biti s tobom?

– Mislim da ćeš me uskoro početi zajebavati.

– Neću, gotovo je. Više ne čekaš. Ovdje se rastajemo.

Pojavljujem se na livadi. Ne pravoj nego onoj sa umjetnom travom. Ova trava nema gumenih kuglica što ti se zavuku u tenisice, ali je svejedno mekana kao duša. Zamišljam bijele crte i one se pojavljuju. Golovi također. Jebeno. Mogao bi iznajmljivati terene, smijem se u sebi.

– Mogao bi – reče mi debeli lik.

– Fakat sam zaslužio nakon svega što sam prošao.

– A morali smo – nasmije se debeli lik. – Bio si malo bahat.

Pogledam iza sebe i ugledam kafić usred nepregledne livade. Nema nikoga unutra da mu iznajmim teren ili bacim partiju, ali ako poželim... Ako poželim...

– Ne brini. Ako ohladiš pive doći će.

Debeli lik se pretvori u loptu koju šutnem i od prečke uđe u gol. Na ovom svijetu nisam samo alfa mužjak, nego sam i fantastičan nogometaš, zaključim zadovoljno i odem staviti pive u frižider.