Natko Jurdana

Erotika

Kada sam imao 11 godina i išao u peti razred osnovne škole, imao jednu veliku i tajnu želju, htio sam se dočepati makar jednog primjerka časopisa Erotika. Bila je nedostižno skupa, koštala je 35 tek uvedenih hrvatskih kuna, a ja nisam imao ni lipe. U pojmovniku našeg kućanstva riječ 'džeparac' tek se sramežljivo počela izgovarati i nailazila je na priličan otpor mojih roditelja čija je plaća bila bijednih 1000 kuna. Nismo imali bogatu rodbinu u Njemačkoj koja bi nam slala marke, nismo imali ni VHS, ni satelitsku antenu, jedino stari Phillips televizor s propadajućim daljinskim upravljačem. Na TV-u bile su vijesti s ratišta, najave općih opasnosti i rijetki crtići koji su me sve manje zanimali.

Časopis Erotika prvi sam put primijetio kada je moj otac zastao kod našeg kioska da kupi novine i cigarete. Mom pred pubertetskom oku nije promaknulo da je čekajući kusur pogledom prešao na periferiju tiskovne ponude. Zataknuta sa strane u kutu, smješkala se ljepotica bujnog poprsja, duge svijetle kose i vragolastog pogleda. Srce mi je zatuklo, znoj orosio čelo, vilica se ukočila, svijet je stao. U idućem trenu primijetim da me gospođa s kioska i otac strijeljaju pogledom kojeg sam brže bolje usmjerio u pod.

U eri kada besplatna internetska pornografija nije postojala ni u SF filmovima, kao pubertetlija u zametku, morao sam biti snalažljiv. I bio sam, možda i previše. Toliko snalažljiv da sam se zamjerio jednom albanskom poduzetniku. Gospodin Hikmet, miran i pristojan čovjek, živio je sa svojom brojnom obitelji u iznajmljenom stanu ispod nas i bavio se uvozom voća.

Njegov je ulaz bio okrenut na dvorišnu stranu pa je lijeni poštar pisma i račune često ostavljao kod nas. Među ostalim i šareni, celofanom omotani, mirišljavim bojama iz tiskare namirisani, katalog šoping centra METRO iz Graza. Ta je tiskovina u sebi sadržavala brojne fotografije u boji uglavnom nekih proizvoda za pojest i popit, no pronašao sam tamo i one koje je moja pokvarena mašta htjela i – poklopit. Sekcija ženskog donjeg rublja! Polu obnažene manekenke strateški (raz)odjevene u crveni, crni i bijeli negliže. Izazovnih poza, oblih bokova i nenapadno velikih grudi, mamile su i pratile moj znatiželjan pogled kao seksi Mona Lisa.

Meka pornografija Mittel Europe za tvrdu erekciju balkanskog polu pubertetlije kojemu su tek počeli nicati brčići. Moji su roditelji u maniri dobrih susjeda prosljeđivali svu poštu koja nije bila namijenjena nama, no oni su se vraćali s posla oko tri, a ja iz škole oko jedan. Dva sata slobode koristio sam za intimno druženje s tim katalogom – koji sam prisvojio za sebe. Tih nekoliko mjeseci sreće naglo je završilo kada se gospodin Hikmet požalio mom ocu da već dugo nije dobio svoj primjerak METRO kataloga. Stari je skužio da bi ja mogao imati prste u svemu tome, a ja sam skužio da bi najbolje bilo vratiti ukradeno i smisliti neki nemušti izgovor. Praveći se da pišem zadaću cijelo sam popodne u tajnosti svoje sobe nastojao vratiti katalog u prvobitno stanje, ali bilo je nemoguće khm… khm… odlijepiti neke stranice. Predao sam samo posljednji broj kojeg još nisam stigao jel'te… učiniti besprizornim. Gospodin Hikmet nije propustio primijetiti da nedostaje više primjeraka kao ni to da ovome kojeg je dobio nazad nedostaje zaštitni celofan. Taj pristojan i miran čovjek nije dizao veliku buku ali se zato unutar obitelji digla kuka i motika na mene.

Krađa je grijeh, a grijeh treba okajati i prethodno ispovjediti. U cijelu se stvar uplela ni više ni manje nego sveta katolička i apostolska s velikim C.

Isus plače svaki puta kada se diraš – čuo sam na vjeronauku u crkvi prije negoli sam znao što to znači. Ali jednom kada su hormoni počeli divljati, ta mi rečenica nije dala mira. Ima jedan stari crtić s Pajom Patkom gdje mu se na lijevom ramenu pojavi crveni vražićak, a na desnom anđeo. Vuku oni jadnog Paju svak na svoju stranu, a on razapet između dobra i zla. E, tako sam se i ja osjećao, na lijevo uho zavodljivi šapat obnaženih ljepotica, na desnom Isusov plač upozorenja. Htio sam se dočepat pornografije no nije mi se milila ideja prženja na vječnoj vatri.

Moji nisu posebno pobožni, ali tih ratnih godina proživljavali su (kao i većina Hrvata) svojevrsnu renesansnu religioznosti i tjerali mene i moja dva mlađa brata na nedjeljnu misu. Ne sjećam se da mi se ikada išlo, htio sam spavati dulje, igrati se, buljiti u siromašnu TV ponudu, no uzaludno sam se bunio i prigovarao. Demokracija je ušla u Hrvatsku na velika vrata ali mojim starcima nije ni pokucala – a i da je ne bi joj otvorili.

Mentalne slike ljepotica iz METRO Graz kataloga i dalje su me proganjale danju i noću. Razdirali su me strah i želja, ali znao sam da je tome došao kraj. Umjesto imaginarnog snošaja morat ću podnijet račune u ispovjedaonici.

Nisam se nikada osjećao opuštenim u našoj župnoj crkvi. Možda zbog nedjeljne odjeće u koju su me oblačili. Bio sam odjeven u džempere koji su svrbjeli, nosio sam izlizane i prekratke staromodne hlače (kakve su sada u modi), a zbog ubrzanog rasta osjećao se nezgrapno i nespretno. Naročito kada bi „pružali mir jedni drugima“, redovno bi udarao vjernike oko sebe i stajao im na prste.

Na tim sam euharistijskim slavljima duhom bio posve odsutan odbrojavajući molitve i čekajući trenutak kada će svećenik reći – Idite u miru! Naš zborski odgovor bio je – Bogu hvala! To su bile jedine iskrene riječi koje sam Mu upućivao na misi – Bogu hvala gotovo je.

No misu sam znao napamet, čitanje evanđelja po Mateju pa poslanica Korinćanima, klekni, ustaj, klekni, ustaj… Od klečanja su me boljela koljena od naglog ustajanja vrtjelo mi se u glavi.

Te nedjelje stupio sam u klaustrofobičnu mračnu drvenu kabinu u kojoj me u zasjedi čekao fratar ispovjednik. Svjestan sam konotacija ali unatoč nezgodnoj reputaciji koju Crkva nosi, ne mogu se potužiti na iskustva sodomijske naravi. Da budem posve iskren za mene je Crkva bila jedna posve aseksualna ustanova.

Tijekom ispovjedi fra Jozu zanima što sam zgriješio, prešućujem najsočnije detalje i učim biti licemjeran. No to nije dovoljno, pop zna da nisam sve rekao pa ispituje ko' znatiželjna baba.

A jesi'l ukra'?

Jesam.

A šta's ukra'?!

METRO Graz katalog jednom našem susjedu.

Šta je to?

A kao neki časopis.

Aha, a imal' u tom časopisu prostih slika?

…. (šutim)

Jesi'l ga zato ukra'?

… erm… nisam.

Bolje da nisi, to bi rastužilo Isukrsta našeg spasitelja, znaš? On plače radi takvih stvari.

Nisam bio siguran da Isus baš plače kada se diram, ali uznemiravala me je spoznaja da sve vidi i čuje. Kako sam ja to shvaćao, taj prorok nije imao ni jedan porok, imao je jednu mamu, dva tate, dvanaest učenika i Mariju Magdalenu koja mu je bila super frendica.

Ne znam koliko mi je Očenaša i Zdravomarija fra Jozo odrapio, znam samo da sam tijekom molitve imao Aleluja moment. Sinula mi je jedna sasvim bezbožna ideja. Dvije važne silnice u mom životu na jednom su se mjestu ukrštavale, os x (x = Erotika) i os y (y = nedjeljna misa), te činile križ koji nije nosio Isus nego ja. Kako nisam uspijevao nažicati džeparac i tako uštediti za golišavi časopis, skovao sam plan kako ću se, uz pomoć nedjeljne mise, domoći toliko željene pornografije. Zakinut ću Crkvu za lemozinu. Zrno po zrno pogača, kuna po kuna – Erotika!

Sad ovo zvuči kao da sam akciju izveo jednostavno, pravolinijski i bez grižnje savjesti što nije točno. Itekako sam razmišljao o etičnosti onoga što radim i bojao se Božje kazne. Jer nakon jedne krađe tako olako upasti u drugu, bilo je već igranje sa vječnim životom. Jedna stvar je pokrasti pripadnika nacionalne manjine, k tome još muslimana, a sasvim nešto drugo uskratiti Bogu Božje.

Za one koji ne znaju lemozina je milodar, novčani prilog koji se skuplja na misi u jednu vrećicu pričvršćenu na dugačku dršku, nalik na mrežu za lov na leptire ili špurtilu za ribe. To je obavljao jedan šepavi ćelavko nižeg rasta s naočalama na strogom licu, išao bi od klupe do klupe i turio škrabicu svakom pod nos. Do tada smo se služili hrvatskim dinarima, neuglednim papirnatim kuponima koji su bili prikladniji za igranje Monopolya nego za normalnu ekonomiju. No, sudbonosne '94 godine novouvedena hrvatska kuna unijela je dar-mar u taj ritual unutar rituala.

Naime s novom valutom pojavile su se i zveckave kovanice koje su odmah mogle odati onoga koji nije ništa dao. Ta je novotarija išla kontra crkvenih miševa od kojih se nije moglo očekivati da daruju novčanice. Bogati su bolje prošli, što ih košta staviti ruku u škrabicu i odglumiti da su nešto dali? No, od penzića i nas djece ipak se očekivao diskretni zvec-zvec.

Imao ne imao morao si dat', ako ne zbog Crkve a ono zbog besramno znatiželjnih ušiju. I kako da u toj sveopćoj atmosferi paranoje uštedim onih 35 kuna za Erotiku?

Kuna je prijetila poremetiti moje onanijske planove, ali ipak sam se snašao. Svirepo i bezbožnički dosjetio sam se plastične kutije u našoj špajzi. Vjerujem da su mnogi doma imali sličnu kutiju u kojoj su se iz tko zna kojeg razloga čuvale bezvrijedne ex-yu novčanice i još bezvrednije kovanice.

Kao i svake nedjelje do tada, mama mi je dala sitan novac za lemozinu. Pažljivo sam spremio kunu i nešto sitnih lipa u jedan džep dok sam u drugom već imao par spremnih jugo dinara. Osjećao sam se kao neki švercer valutama dok sam koračao na megdan dječje mise u devet. Kada je došlo vrijeme za milodar znojnih sam ruku posegnuo u džepove i shvatio da sam zaboravio gdje sam metnuo kune a gdje dinare. Šta sad?! Čvrsto sam stiskao kovanice u rukama i shvatio da imam 50/50 posto šansi za ispravnu odluku.

Dok se ćelavko približavao šepavim korakom meni sine da su lipe sitnije od dinara i tako sam deducirao u kojem džepu je fejk lova. Kad je vrećica s lemozinom bila preda mnom udahnuo sam i ubacio u nju jugo-kovanice. Zazveckale su grešno. Oblio me znoj i zatresla mi se ruka. Što da kažem, živio sam opasno.

Na putu do doma, dok sam razmišljao o svojoj maloj ušteđevini zapljusnula me nesmiljena logika jednostavne matematike. Nastavim li ovim tempom trebat će mi veći dio godine da skupim potrebnu sumu. A i to samo u slučaju da izdržim vojničku disciplinu i ne zaglavim u neku čokoladu ili sladoled. Obuzeo me defetizam, jeli sve ovo vrijedno te proklete Erotike? Možda najbolje da odustanem od svega. Osim toga činim grijeh i protiv države, stavljanje u opticaj neprijateljskog novca neće pomoći Hrvatskoj da dobije rat.

U kukavičkom pokušaju da izbalansiram stvari i bar donekle spasim dušu donio sam odluku ne pristupati svetoj pričesti do daljnjega. Jednom kad sve bude gotovo, ako treba, priznat ću fra Jozi na ispovjedi što je i kako je pa kud puklo.

No, doma me čekalo iznenađenje. Roditelji su dogovorili da mi počnu davati tjedni džeparac i na mom stolu ležala je novčanica od nevjerojatnih 10 kuna. Najednom srce mi je bilo puno i radosno, za kojih tri tjedna mogao bih pred očima imati sve one rasne ljepotice o kojima sam toliko maštao. Ipak nije mi promakla ironija jer sa te me je novčanice trezveno promatrao Juraj Dobrila, istarski svećenik s kraja devetnaestog stoljeća. Ali k vragu i grižnja savjesti, stvar je otišla predaleko da bi se sada povukao. Ipak odlučio sam ne iskoristiti preostale dinare i od sada grijehe plaćati samo u kunama.

Džeparac je dakako imao i kvaku, njime sam trebao financirati lemozinu. No dobro, pristao sam, teret savjesti je i ovako bio pretežak. Odlučio sam od tih deset davati jednu kunu što odgovara i drevnom običaju plaćanja crkvene desetine.

Na idućoj misi sve je teklo predviđenim dosadnim tijekom, izmjenjivala se klečanja i ustajanja, a eno i sakupljača milodara kako se približava. Baš u tom trenutku, očito namjerno tempirano, sa oltara je zagrmilo.

Stvar o kojoj želim reći nekoliko riječi nije ugodna…

Privukao je našu pažnju pa nastavio.

Među nama se prikrivaju i neki drski i moram reći licemjerni župljani, škrti duhom, neobazrivi na potrebe drugih…

Zadrhtim, dok pred sobom gledam olujne oblake kako primiču.

U zadnje vrijeme primijetili smo stare dinare u našoj vreći za prinos darova… stare dinare!!

Dvoranu ispuni uzdah razočarenja i žamor, ljudi stali pogledavati oko sebe s neskrivenim nepovjerenjem: Tko li je taj izrod? Srce mi je preskočilo, magli mi se pred očima, utapam se! Svećenik je nastavio rogoboriti s gnušanjem u glasu.

Dakle, umjesto tih nekoliko kuna, naših hrvatskih kuna, netko daruje novac onoga koji nas ubija, muči, ruši naše svetinje, onog koji ne poznaje Boga… to traje već mjesecima ali tome mora doći kraj!

Rekao je već mjesecima, a ja sam to učinio samo jednom – u sebi kažem s olakšanjem utopljenika koji se tješi da ne tone sam.

Mi ne možemo znati tko su ti, možemo samo moliti za njih i poručiti im neka radije ne daju ništa nego ovako griješe dušu.

Oluja se utišala, utopljenik ne samo da nije sam već je ugledao patrolni čamac koji će ga izbaviti. Pridignem glavu pa se počnem osvrtati hineći razočaranje prema neznanoj braći i sestrama otpadnicima.

Kako se propovijed nastavila, a ćelavko sa škrabicom približavao, odahnuo sam i posegnuo u džep. I onda shvatim. Nisam usitnio Juraja Dobrilu, ostavio sam ga doma. Istinabog prstima jesam napipao kovanicu, ali to je teško mogla biti kuna. Nije mi padalo na pamet izvući je pa vidjeti da l' je stvarno bio dinar – što ako netko vidi. Kad je škrabica došla do mene jednostavno sam učinio – ništa, bolje ispast škrtac nego izdajica.

Naredna sam dva tjedna redovno usitnjavao džeparac i tijekom idućih nekoliko misa nadoknadio Crkvi dugove za oprost grijeha. Dinare sam vratio u onu plastičnu kutijicu da ih moje oči više nikad ne vide.

Napokon sam skupio toliko željenu svotu, ali ne mogu reći da mi je laknulo. Iako sam imao novce, put koji sam prošao ostavio je psihičke ožiljke i duboku grižnju savjesti. Osim toga trebalo je još i kupiti tu prokletinju, doći do gospođe na kiosku i izgovoriti: Molim vas jednu Erotiku. Od početka sam znao da će to biti problem ali nisam htio misliti o tome jer je cilj bio daleko, sada kada je trebalo stupiti u akciju uhvatila me trta. Palo mi je na pamet da zamolim nekog od starijih dečki iz škole da to učine umjesto mene ali nisam vjerovao u sretan ishod. Vjerojatno bi dobio šamar i ostao bez love.

Imao sam novce ali bio sam neodlučan. Kad je pravo doba dana? Da li to obaviti prije škole pa onda nositi kompromitirajući materijal sa sobom? Što ako mi ispadne na satu biologije? Ili još vjerojatnije na satu tjelesnog dok u svlačionici prevrćem sadržaj torbe u potrazi za rezervnom majicom? Ne, učinit ću to na povratku s nastave. Više dana za redom nosio sam u školu cijelu svoju zveckavu ušteđevinu i trudio se hodati što polaganije kako ne bi mamio nasilnike iz starijih razreda. Svaki puta kada bih oprezno prolazio pored kioska hrabrost bi me napustila i ja bi ga mimoišao. A onda mi je sinulo koja sam budala i hazarder i koliko sam zakomplicirao cijelu stvar. Pa najlogičnije je doći doma, ostaviti torbu, uzeti novce i onda se vratiti na kiosk.

Tako sam i učinio. Dosta mi je bilo više ove igre mačke i miša sa samim sobom. Uzeo sam lovu, došao do kioska, prišao teti prodavačici i pokazao prstom na ono što želim. Vidio sam na njenom licu pritajeni smiješak, očito je imala iskustva s ovakvim mušterijama te je samo kimnula glavom i rekla cijenu. Kada sam na njeno iznenađenje počeo sipati gomilu kovanica preko žvakača i dnevnog tiska promijenila je izraz lica i pitala – zar nemaš ništa krupnije? Bojažljivo sam odmahnuo glavom i primijetio da se iza mene počinje stvarati red. Dok je ona prebrojavala kune i lipe Erotika je ležala između nas, raskrečena, vulgarna, na izvol'te i na moju sramotu mamila znatiželjne poglede kupaca iza mojih leđa. Pretpostavljam, jer nisam imao hrabrosti okrenuti se i suočiti s tim pogledima. Brojanje kovanica trajalo je čitavu vječnost, htio sam da ta muka završi čim prije pa da strpam svoju sramotu u školsku torbu. Ali naravno, u kombinatorici sam se prekombinirao – i školsku torbu ostavio doma. Šit, sranje, šta ću sad?! Prodavačica je napokon prebrojala kune, a ja zgrabio grešni časopis metnuo ga pod majicu te pogleda uprtog u pod požurio kući.

Došavši doma odahnuo sam. Sada sam mogao uživati u opscenim slikama do mile volje, ali mile volje više nisam imao. Trebao mi je odmor od svega. Odložio sam Erotiku na krevet u svojoj sobi, otišao u kupaonu, svukao se gol, otvorio slavinu s toplom vodom i uronio u kadu. I baš kad sam počeo dolaziti sebi opuštanje je prekinula vika i lupanje na kupaonska vrata. Bila je to mama koja se ranije vratila s posla i htjela oprati ruke a zatekla sina razmetnog kako troši skupocjenu vodu. Brže bolje javim da ću izaći čim prije ali tad me uhvati nervoza, časopis za odrasle ostao je na mom dječjem krevetu. Tek što sam pokriven ručnikom izletio iz kupaone začula se dernjava još jača od prethodne, dopirala je iz moje sobe, znao sam što se upravo dogodilo. Majka je urlala iz petnih žila dok je pred mojim očima kidala na komadiće ono za što sam tjednima marljivo radio. Naslovnica i duplerica, sve one guzice i sise koje nisam stigao ni pogledati taložile su se na parketu kao golišavi konfeti. Kazna će biti drakonska, cijena velika, džeparac ukinut, a na životu će ostati samo par teško ranjenih stranica koje će promaknuti bijesnoj roditeljici. Ostale su donekle sačuvane jer na njima nije bilo slika, tek kratke seksi priče i perverzna pisma čitatelja.

Uvečer, pod svijetlom ručne lampe sakriven ispod popluna, selotejpom sam spajao opscene tekstove. Kažu da jedna slika govori tisuću riječi no te sam se večeri uvjerio da tisuću pravih riječi, uz pomoć žive mašte, lako dočara bezbroj slika boljih od bilokakve fotografije.

Koliko sam vjerno prenio svoja sjećanja ne znam, uostalom sve što imamo su ovakva klupka da iz njihovih niti ispletemo priče kojima ćemo povezati osjećaje i sjećanja sa značenjima. Jedino što pouzdano znam jest da sam te večeri – slatko zaspao.