Ružica Ožbolt

Oporuka

Obitelj je sjedila za kuhinjskim stolom. Djeca stisnuta na mali kauč, ne shvaćajući što se među odraslima događa, tiho su žamorila nešto među sobom. Za stolom je vladala tišina. Samo bi ponekad zaškripala stara stolica, pritisnuta nelagodom koja je vladala u prostoriji. Družina se upravo vratila iz grada, gdje je na Općinskom sudu održana Ostavinska rasprava iza pokojne Ane. Najšutljiviji i najmračniji među njima bio je Mate, muž pokojnice. Od kad su izašli sa suda, nije progovorio ni riječ.

Još se nije ni zemlja slegla na Aninoj humki, na seoskom groblju podno brda Čulca, a već je stigao poziv njenom Mati, oholom i teškom čovjeku, da se odazove na Ostavinsku raspravu iza pokojne mu žene Ane.

Taj, prije namrgođen i svadljivi čovjek, koga su mnogi radije izbjegavali nego sretali, iza ženine smrti postao je sušta suprotnost: prijazan, skrušen, miroljubiv. Ni najstariji žitelji njihova sela nisu ga poznavali takvoga. Prolazeći selom, zastajkivao je, pozdravljao mještane, raspitivao se o zdravlju ukućana, ćaskao o svakodnevnim događajima.

Ali, još čudnije od Matina ponašanja i promjene karaktera, bilo je to što su poziv za Ostavinsku raspravu, osim Mate i djece, dobili Šime i Kate, njihovi susjedi. Ničim vezani za pokojnu Ane, osim kamenim zidom, koji je razdvajao dva dvora. To da su dobili poziv, saznalo se još isti dan po urućenju, jer poštar Mile nije mogao tako neobičnu stvar, koja bi mogla razbiti monotoniju i učmalost polumrtvog sela, zadržati za sebe.

Mate se nakon ove spoznaje još više povukao u sebe, nesigurno, ispod oka, pogledavajući na onu stranu dvora što gleda na Šimino imanje. Što se krije iza svega toga, nikako nije mogao dokučiti. Znao je samo, da se njegova Ane, sve ove godine u suživotu sa njim, nije imala čime pohvaliti. Većinu tog suživota bio je grub i nepravedan prema njoj. Ali nije mogao protiv sebe. Nikada je nije volio. I ona je to znala.

Volio je Stoju, to su svi znali. Kao što su svi znali i to, da mu otac nikad ne bi dozvolio da oženi Stoju. Em je bila sirota, da sirotija ne može biti, em je bila „njiova“. Ane je bila jedinica, iz prihvatljive kuće i sa još prihvatljivijim mirazom.

Često si je predbacivao što se nije odupro ocu i oženio Stoju. Unesrećio bi samo njega. Ovako je unesrećio i sebe, i Stoju, i Ane.

– Pošto smo ustanovili da su svi pozvani ovdije nazočni, možemo započeti sa čitanjem oporuke – rekao je sudac, pošto je pročitao imena svih koji su u oporuci navedeni i krenuo sa čitanjem oporuke:

Ja, Ane Maškulin, rođena Vilenac, dvor koji sam udajom donila u miraz i u kom sam do svoje smrti živila sa mužem Matom , a prije njiove udaje i ženidbe, dicom Marijom i Petrom, ostavljam svojoj dici. Isto tako, ostavljam im i zemlju u Vrtačama i Dolcu, te vinograd podno Rokova klanca. Mome sinu Petru, ostavljam sablju i mušketu, koje sam ja naslidila od svoga dida, a raspitala sam se, danas puno vridu. Mojoj kćeri Mariji, ostavljam moju zlatninu i srebreninu, iz bakrene škrinje, a Marija zna di san ju spremila. Sve iz škrinje je njeno, osim žuti ričina. Nji nek ne dira.

Moj muž Mate ima prava nesmetano živit na dvoru i uživat prava kao i do sada sve do svoje smrti, a ja mu želim da dugo živi.

Svom susidu Šimi ostavljam oni krevet u livoj sobi na katu. Zaslužio ga je, jer me na njem puno godina lipo pritiska – fala mu na tom.

Njegovoj ženi, mojoj susidi Kati, ostavljam one žute ričine koje san malo prije spomenila.

To joj ostavljam samo zato da mora doć ovid i čut ovo ispred.