Domagoj Deveđija

Racak

I.

– Tata ima klin, rodio se sin!

Još se sjećam gromkih riječi što orile su cijelom Blatnicom. Pratila ih je horda trubača. Pucale su puške. Gorile su vatre. Vijorile su zastave. Glas se pročuo od Štefanja pa sve do Bjelovara. Kolone čestitara stizale su do našeg imanja najavljujući svoj dolazak najglasnijim zvucima što su posjedovala njihova vozna sredstva. Bilo je to slavlje većih razmjera nego vjenčanje koje smo zapečatili godinu dana ranije. Odojci su se okretali na ražnjima. Rakija je tekla iz slavine. Zdravica se izražavala romanima.

Ivan Horvat je dobio sina.

Sipanje je moglo početi. Med se mazao podlogama. Pljeva se kipala iz prikolica. Jastuci su se parali sjekirama. Perje je letilo u mećavama. Poučila me mati u dobrobit znamena. Pljeva je bila čuvarica zrna žita i predstavljala je čistoću žene nakon poroda. Perje je donosilo lagodnost života novorođenčetu, poput ptica koje sežu ka visinama.

Prednja strana naše kuće od opeke ponosno je ispisana ogromnim natpisom – GUSAK.

Slavilo se tjedan dana, a nitko nije bio ponosniji od mog muškarca. Moj Ivan nije bio čovjek od previše osmijeha, ali kako je ozareno predstavio selu svog prvorođenca, nositelja pravog hvatskog prezimena. Znala sam koliki je pritisak osjećao oko nastavka obiteljske loze, kao jedina brajda koja može roditi grožđe.

– Zvat će se Hrvat! – saopćio je svijetu moj Ivan. Baš kao jedan od sedmero braće i sestara koji su prema legendi prvi nastanili ovo, za njega sveto tlo. Premda samo ime ne bi bilo moj prvi izbor, podupirala sam svog supruga u svemu. Njemu je to bilo važno pa samim tim je postalo i meni. Moj Ivan nije vjerovao u suze i ovo je bila prva koju sam vidjela kako je kliznula niz obraz. Bila je to suza radosnica.

Već sam i zaboravila koliko mi je mali Hrvat zadao muka tokom protekla 24 sata. Sipanje me podsjetilo na moje ostvarivanje kao majke i domaćice, ono čemu sam uvijek težila. Srećom, imala sam majku pored sebe, kao i Ivanove tri sestre. Skupa smo dvorile goste i ispraćale ih zadovoljnih lica, utaženih grla i napunjenih želudaca. Sve što istinska domaćica može poželjeti.

Nakon sedam dana veselja i doma koji je bio ukrašeniji nego ijedan prije, probudila sam se ranom zorom kako bih nahranila stoku i mog Ivana dočekala mirisom kave i svježeg doručka. Napokon smo bili sami. – Čime sam te zaslužio? – kazao je ispijajući gutljaj kave i pružajući mi kratki cjelov u bedra dok sam stajala pored njega. – Nahranila si stoku? – upitao me. – Naravno dragi, nitko neće ostati gladan u našem domu dok sam živa – odgovorila sam i uzvratila mu poljupcem u ćelo. – Očistila si dvorište? – ostavio me bez odgovora dok sam u kuhinji obrezivala svježe ubranu jabuku. Nije volio jesti jabuku s korom.

Trebalo mi je mjesec dana da očistim imanje.

Majka me je pripemala cijeli život na ovo. Uvijek je govorila: Kćeri moja, najbolja škola je ona koju imaš doma.

Bila sam dobra učenica u školi, ali još bolja u životnoj na koju me mati pripremala. Dan kada sam saznala da se naočiti načelnik bjelovarske policije zainteresirao za sedamnaestogodišnju djevoku iz Svinjarca, bio je jedan od najsretnijih dana u mom životu. Dan kada me trebao doći vidjeti i razgovarati s mojim roditeljima, nisam mogla sakriti uzbuđenje. Majka mi je zarumenila obraze bojom maline i pomogla mi izabrati najukusnije komade nakita do kojih smo uspjeli doći u selu. Uputila me u njegovu pozadinu, kako je služio zemlji i došao do načelničke pozicije. Rekla mi je da nema veze što je 13 godina stariji i što mu je prva žena počinila samoubojstvo jer mu nije mogla pružiti nasljednika. Ovo je prilika koja se događa jednom u životu. Nigdje nećeš pronaći muškarca iz dobrostojeće obitelji kao što je njegova, s kojim bi bila zbrinuta do kraja života. Zato slušaj mamu, zlato moje, i danas samo stoji pored nas i čedno ga promatraj. Sve mu reci pogledom.

Učinila sam kako me uputila. Dobro krojena haljina koju je majka nosila na dan svog vjenčanja, učinila je svoje i tjedan dana poslije, bili smo zaručeni. Naslijedila sam smaragdni prsten njegove majke i pokojne supruge.

– Tata ima velik klin, rodio se drugi sin – osvanuo je ubrzo novi natpis na prednjoj strani naše kuće, kao i novi – GUSAK.

Sipanje je postalo inovativnije. Krave su se bojile u bijelo. Gume su se palile po cesti. Automobil je stavljen na krovište. Perje se izmješalo s trakicama papira. Kosjenac je dostojno dopraćen u obitelj Horvat.

– Tata ima klin veći, rodio se sin treći

– Tatin klin ide do visina, napravio četiri sina

– Tatin klin je kao svijet, napravio sinova pet

Sve strane naše kuće bile su ispisane. GUSAK –ponosno se krasio sa svih strana. Perje i pljevu je postepeno zamijenilo smeće. Slavljima nije bilo kraja. Moja maternica je postala tobogan. Klukas, Lobel i Muhlo dočekali su i šestog brata. Moj Ivan nije pomno isplanirao legendu o Hrvatima od stoljeća sedmog pa je šesti sin morao dobiti ime po jednoj od sestara. Kao iskupljenje, dodao mu je ime novog hrvatskog velikana. Tako je svog 'guska' dobio i Bugo Franjo Horvat.

Do šeste trudnoće, tempo je već znatno usporio i razmaci su postajali sve veći. Moj Ivan je bio sve stariji, a moja trudnoća sve kompliciranija. Premda su liječnici već kod Buge Franje savjetovali oprez, moj Ivan nije odustajao od svoje legende i svog ponosa. Nisam imala izbora, morala sam podržavati svog supruga i svoju obitelj. Nakon puno truda, dočekali smo i dugo očekivanu curicu. Barem sam joj se ja radovala.

Trudnća je bila komplicirana, a porod još kompliciraniji. Nikad nisam dobila priliku vidjeti svoju kćer, ali Tuga je došla na svijet. Ja sam odahnula s njom.

 

II.

– Samo djevojčice plaču – imao sam četiri godine kada sam naučio prvu lekciju svog oca o tome što znači biti muškarac, dok me lagano uštipnuo iza uha. Jedva sam susprezao suze kad sam ga upitao: Ti nećeš plakati za mamom, tata? – Tvoja mama je bila veličanstvena žena, ali nisam plakao ni za prvom ženom – odgovorio je. – Pravi muškarci si mogu priuštiti plakanje samo tri puta u životu. Plakao sam kad sam vlastitog oca pokopao i zasuzio kad mi se prvi sin rodio. Vidiš da mi nije još puno ostalo.

Otac mi je često prepričavao priče o slavljima i sipanjima koje su imali sa dolaskom svakog od moje braće. Objasnio mi je što znači ponos i kako je naša kuća primjer istog. Svaki GUSAK predstavljao je po jednog od sinova koje je dobio. – Imamo guske i vidio si guska među njima kako ponosno šeće uzdignutog vrata i glave. Baš kako otac bude ponosan kad dobije sina. Zato naša kuća nikada neće dobiti fasadu – objasnio mi je. – Tata, zašto onda na štali iza kuće piše 'racak'? – znatiželjno sam priupitao. – Imamo i race, sine, vidio si i racka među njima kako šeće, uvijek pognute glave. Baš kao otac kad dobije kćer – dobio sam odgovor.

Tata je ubrzo pronašao novu ženu koju je doveo u kuću. Bila je to krčmarica Mara iz obližnjeg sela. Uvijek nam je govorio kako ju je spasio jer je imala skoro 30 godina i bila je stara cura, a nama je trebala 'ženska ruka' u kući. Mara je bila žena krupnije građe ili kako nam je otac govorio – slonovače. Trudila se zamijeniti mamu i zbog toga sam ju poštovao. Premda nije bila vedra osoba.

Hrvat je bio najstariji brat i očev ponos. Uvijek se uzorno ponašao i podizao letvicu u školi na razine koje ostala braća nisu mogla doseći. Završio je glazbenu školu, svirajući više instrumenata. Uvijek se bavio sportskim aktivnostima, profilirajući se u rukometu. Profesori su ga uvijek hvalili i navodili kao primjer nama ostalima. Premda ga je otac gurao u smjeru da postane liječnik, otišao je u vosjku i u konačnici završio služeći zemlji kao jedini predstavnik naše obitelji u nadolazećem ratu. Hrvat je bio dosta stariji od mene pa ga nisam dovoljno dobro poznavao, ali su mi uvijek prenosili hvalospjeve o njemu. Premda nije postao liječnik, otac se izrazito ponosio njim. Vojni krugovi su bili jedna od grana koje je podržavao. Barem dok ga nisu pronašli u naručju s drugim čelnikom i izbacili iz vojske. Još uvijek se sjećam kako nas je otac otjerao iz boravka kad se Hrvat vratio kući. Samo su Kosjenac i Klukas kao starija braća ostali pomoći ocu. Nisam shvaćao što se događa, samo sam čuo galamu i glasne zvukove udaraca iza vrata. Kroz prozor sam kasnije vidio Hrvata kako puzajući napušta kuću, prekiven cvrenim mrljama po cijelom tijelu. Više nismo čuli za njega.

Kosjenac je napokon dosegao razinu kojoj je uvijek težio, postao je očev najstariji sin. Uvijek se trudio biti najveći ponos oca, ali majka priroda ga nije učinila dovoljno darovitim kako bi pratio Hrvatov korak. Nije ga bilo briga za ostalu braću, samo za očevo mišljenje i da izađe iz Hrvatove sjene. Nije imao dovoljno dobre ocjene da bi išao za lječnika, ali otac je uspio na njega prenijeti neke druge ljubavi koje je imao. Uvijek je išao u lov s njim, što ga je kasnije nagnalo da upiše policijsku akademiju i pođe očevim stopama. Izlazak iz bratove sjene mu je bio kao vjetar u leđa. Nije bio dovoljno bistar, zgodan ili talentiran, ali se zato uspio probiti kao mlada nada bjelovarskog HSS-a. Ponos u očevim očima kad je postao gradonačelnik i nakon toga ušao u sabor, bio je veći od onog koji je imao po završetku policijske akademije. Sve dok kasnije nije završio u zatvoru. Osuđen zbog krađe državnog novca i ubojstva.

Klukas je bio miljenik djevojaka, to nikad nije bilo upitno. Već od ranih dana pokazao je svoju ljubav prema nogometu i urbzo je postao glavna zvijezda lokalnog kluba. Otac je polagao velike nade u njega i pratio ga na svim utakmicama. Nije bio na pragu liječnika, ali ulovio je očevu najveću sporednu ljubav, to je bilo dovoljno da postane njegov miljenik, kao i miljenik okoline. Klukasovi miljenici bili su auti, cajke i alkohol. Upravo tako je zvijezda u usponu ubrzo postala zvijezda padalica koja se strmoglavila sa 160 km/h direktno u kuću susjeda, tri sela dalje od Blatnice. To je bilo treći put da je otac pustio suzu. – Izgleda da si ispucao sve suze – rekao sam mu na posljednjem ispraćaju.

Lobel je bio najdraži od sve braće, uvijek nasmijan i pristojan. Otac ga nije uspio uputiti na liječničku putanju, ali mu je uspio prenijeti jednu od najvećih svojih ljubavi kao ponosnog Hrvata – religiju. Uvijek smo morali nedjeljom ići na misu, to je bila tradicija koja se morala poštivati. Lobel je bio među ministrantima i vrlo rano osjetio poziv da postane svećenik. Nakon srednje škole je otišao u sjemenište i zaredio se. Premda mu je otac često znao namignuti kad je govorio o celibatu, Lobel je ostao ustrajan u svom pozivu i vratio se u lokalnu župu, Štefanje, služiti Bogu i župljanima. Nije mu donio unuka, ali otac je bio ponosan.

Kako da opišem svog jadnog brata Muhla? Muhlo je bio baš kako se i zvao. Bio mi je generacijski najbliži tako da smo puno vremena proveli zajedno. Neuglednog izgleda i velike ljubavi prema hrani, ubrzo je postao Marin miljenik. Iako često ne bi oca zadovoljila svojim kulinarskim umijećem, Muhlo je bio taj koji je uvijek bio oduševljen Marinim darom, a ona njegovim apetitom. U školi je relativno brzo uspio doći u moj razred, padnuvši nekoliko razreda u karijeri. Očigledno nije pokazivao naznake liječnika, ali je otac uspio prenijeti na njega ljubav prema automobilima. Tako je u konačnici uspio završiti automehaničarsku školu i zaposliti se u najbližoj radioni. Nije imao uspjeha sa djevojkama i često su mu govorili da je debeo i ružan, ali je zato imao uspjeha s alkoholom. Volio je sjediti ispred lokalnog dućana s pivom u ruci. Ponekad s malo previše piva. One su mu znale pružiti samopouzdanje koje mu je nedostajalo. Ubrzo su do oca došle glasine o pokušaju silovanja nekoliko lokalnih žena što je rezultiralo i otkazom u radioni, ali je otac to uspio zataškati. Nakon toga mu je jedina dozvoljena ruta bila do svoje pozicije ispred dućana.

Tuga je definitivno bila drugačije odgajana od nas. Učilo ju se od malena kako mora pomagati Mari s kućanskim poslovima, kao i ostalim poslovima sa stokom i imanjem. Nikad nisam razumio zašto joj nije bila dozvoljena igra s ostalom braćom, ali tata je imao svoje razloge. Govorio bi joj: Tvoja je majka imala moto: 'najbolja škola je ona koju imaš doma'. Usvoji ju! Premda joj otac niti Mara nisu bili nakloni, barem smo neka braća i ja nastojali biti uz nju. S vremenom je izrastala u lijepu mladu djevojku što su primijetili i obližnji mladići njene generacije. Ubrzo nakon toga je ostala trudna. Toliki bijes na očevu licu nisam vidio otkad je Hrvat izbačen iz kuće. Ne samo da je bila maloljetna, već je otac djeteta bio mali Nemanja iz obližnje Narte. – Srpsko dijete neće kročiti pod moj krov! – čuo sam očevu viku iz susjedne prostorije. Čuo sam Kosjenca kako je rekao tati da će riješiti stvar, ipak je on njegov najstariji sin. Sutradan smo saznali da je mali Nemanja misteriozno poginuo. Ubrzo nakon toga, Tuga je misteriozno morala otputovati jedinoj očevoj neudanoj sestri u Dalmatinsku Zagoru. Teta Ruža je bila zadužena da riješi stvar koju otac nije mogao niti izgovoriti. Nakon toga je trebala ostati kod nje dok ne završi srednju školu, međutim nedugo nakon incidenta, teta Ruža je javila kako je Tuga pobjegla, ali da je stvar riješena. Sve je bilo zataškano.

Barem nekoliko godina dok se priča nije otpetljala i Kosjenac završio iza rešetaka.

A ja? Pitate se kako je Bugo Franjo završio? Je li očeva želja za liječnikom i muškim unukom ostvarena sa mnom? Iza moje braće nije puno ostalo. Nastojao sam koračati u sjeni starije braće dok najednom otac nije shvatio da sam mu upravo ja jedina nada. Tada je već bilo kasno da postanem liječnik. Ali volio sam našu farmu i stoku. Traktor je bio moje oružje. Otac je bio zadovoljan s činjenicom da će netko nastavit održavati obiteljsko imanje. Osobito je bio ponosan i zadovoljan kada sam kući doveo svoju ljubav iz mladih dana. Nije trebalo dugo da se vjenčamo. Tata je bio u iščekivanju novog sipanja. Međutim, nakon mnogo godina pokušavanja, jedino što je rodilo plodom, bila je naša njiva. Ispostavilo se da ne mogu imati djece. Razmatrali smo opciju posvajanja i napokon predali papire. Trebalo je prilično dugo da čujemo vijest kako smo postali roditelji dvije blizanke. Kad su napokon stigle doma, sipanja nije bilo.

Otac se s vremenom teško razbolio, morali smo ga premjestiti u bolnicu. Stajao sam s jedne strane kreveta dok je Lobel molio s druge strane. Muhla sam ostavio doma u krevetu s Marom, ali nisam mogao reći ocu u ovom stanju. Odjednom se čulo kucanje. Sestra je najavila posjetitelje iz Njemačke. Nenadani gosti su ušli u prostoriju dok je otac pokušavao otvoriti oči. Bila je to Tuga s nekim mladićem. Došla je do njega i napokon prozborila: Tata, znam da ne možeš govoriti, ali htjela sam te vidjeti još jednom. Da znaš da sam dobro. Pobjegla sam Hrvatu u Njemačku i završila medicinu. Isto tako, htjela sam te upoznati s nekim – pokazala je na mladića pored sebe: Ovo je tvoj unuk, Nemanja Horvat.

To je bio četvrti put da su tatine oči procurile. Doživio je srčani udar. Nikada nismo saznali jesu li to bile suze radosnice.