Kristina Birtić

Posljednja kap

Za stolom je vladala tišina. Pribor je strugao po tanjurima dok su roditelji postrance gledali kćer i njezinog novog momka. Majka posegne za čašom i sruši ju na pod gdje se razbije: Joj, ispričavam se! Idem samo po drugu čašu u kuhinju.

– Ja ću ti pomoći – otac se ustao i pošao za njom.

Otišli su u kuhinju gdje se majka naslonila na kuhinjski ormarić. Otac tiho zatvori vrata. Majka ne okrećući se pita: Jesi li vidio kakvog je tipa dovela?

– Nisam slijep! Tog se izbjeglicu vidi iz aviona.

Majka se okrene i pogleda muža u oči: Što ćemo s njim? Pa ta gospođica kao da je tražila najveće spadalo! Samo mi je još to trebalo. Da mi se svi smiju...

– Pusti što drugi kažu. Što te briga? Mene smeta što je on crnac. U toj njihovoj zemlji tko zna imaju li uopće školu. Taj će čitav život samo krasti, završit će u zatvoru i umrijet će od predoziranja heroinom! Neću ga više vidit u svojoj kući! Izbacit ću ju na ulicu skupa s njim!

– Ne moraš – majka smirujuće digne ruke – nikoga izbaciti. Može ona njega sama ostaviti. Tako se neće na nas ljutiti, a riješit će se tog propalice koji ju samo vuče za nos. Evo, Zorica ima divnog sina Željka: pametan, lijep, kulturan, naš! Pozvat ću ih da dođu na ručak idući tjedan. Njih će se dvoje sto posto složiti.

 

Tjedan dana kasnije za stolom se vodi vedar razgovor, samo ne između dvoje mladih. Majka i otac rastaču neiscrpan izvor tema sa Zoricom. Negdje oko sredine glavnog jela ocu ispadne vilica na pod: Ispričavam se. Idem samo po drugu.

Majka se ustaje: Idem i ja s tobom. Moram završiti desert.

Otac ubaci vilicu u sudoper: Ništa.

Majka slegne ramenima: Ništa.

– Jebem ti da ti ga jebem. Taj je mali balavac glup ko’…

– Pazi kako govoriš! – majka se namrgodi.

– … noć. Što si ga uopće dovela?

– Otkud sam mogla znati da je takav? Zorica ga je nahvalila... Željku nema para, rekla je. Što ti ne smisliš nešto? Je l’ ja sve moram sama smislit?

Otac se osloni tetoviranim šakama na sudoper i zamisli se. Za nekoliko trenutaka kaže: Neće njoj nijedan drugi smutit glavom. Nije ona nekakva, da prostiš, kurva da mijenja dečke. Ako je našla ovog, to je to. Moramo mi njoj dokazati kako su ti crnci nasilni i opasni, a znam i kako.

 

Dvije večeri kasnije, Željko je išao kući praznom ulicom. Svaka je druga lampa gorjela u ovoj ulici, a ona pored koje je upravo prolazio je počela treperiti. Zabrinuto je pogledao gore. Začuje prasak, iz zatiljka mu se proširi oštra bol i vid mu prekrije crnilo.

Krupan muškarac s kapuljačom navučenom na lice ga udari još nekoliko puta palicom po tijelu i glavi, preruje mu džepove, zgrabi novčanik i otrči u sporednu ulicu. Nekoliko ulica dalje uđe u auto čiji vozač odmah stisne papučicu gasa.

Majka upita muža koji je skidao kapuljaču: Jesi ga?

– Jesam – bacio je palicu na stražnje sjedalo i zakopčao pojas. – Mali se neće ustati iz kreveta idućih mjesec dana. Što ćemo s novčanikom?

– Što ima u njemu?

– Da vidimo – otvorio je novčanik. – Osobna, zdravstvena, banka, banka 2, 40 kuna. Samo sitniš.

Žena uzdahne: Sirotinjo i Bogu si teška.

– Ma vjerojatno mu je sve na karticama.

– Nije. Pričala sam sa Zoricom. Ti su računi vjerojatno prazni kao i njegov novčanik. Idemo kući. Moramo pričati s Petrom.

 

Petra je gledala TV dok je njen otac palio vatru u peći. Majka je razgovarala na mobitel: Ah! … Ma nemoj mi reći! … Čovjek više nigdje nije siguran. … Puno ga pozdravi. Doći ćemo ga posjetiti u bolnicu. Baš mi je žao. … Zna li policija išta? … Svi su ti oni nesposobni. Ne možeš se više ni na koga osloniti. Ajde, žao mi je zbog Željka. Čujemo se kasnije. … Ćao! … Ćao!

Odložila je mobitel. Otac je još prtljao žaračem po vatri i upita: Je li to Zorica?

– Je. Neki joj je izbjeglica prebio i opljačkao sina – majka škicne prema Petri.

Petra prevrne očima: To nije bio Farid.

– Kako znaš?

– Jer ga znam. On ne pljačka ljude na ulici – Petra prekriži ruke.

Otac se ustao: Ma što ti znaš? Poznate se mjesec dana. Možda svaki vikend obija aute, a da ti ni ne znaš.

Majka se doveže: A čak i da to nije bio on, svi su oni isti. Ako je jedan Sirijac to napravio, može i drugi.

– Farid je iz Somalije!

Majka se nagne naprijed: Ista. Stvar! I ne odgovaraj mi tako bezobrazno!

Petra uzdahne. Ustala se i izašla iz sobe ne slušajući roditelje koji će sigurno nastaviti razgovor.

 

U dnevnom se boravku započeo drugi razgovor.

Majka je pojačala zvuk na TV-u da se ne čuje kako govori: Tvrda je. Vrijeme je za plan C.

Otac se nervozno šetao sobom: Koji bi to plan bio? Da ju zaključamo u kuću? Ili da joj samo zabranimo izlaženje s njim?

– Nema potrebe da koristimo te niske poteze. Samo bismo ispali rasisti. Umjesto toga trebamo dokazati da je on loš. Očito ju ne smeta što drugi rade.

– Kad smo ju mi dobro odgojili. Imaš li plan?

 

Dvije su se osobe s kapuljačama navučenim na lice skrivali iza grmlja i fotografirali grupu mladića među kojima je bio i Farid.

Manja osoba u grmlju šapne: Nekako su sumnjivi. Vidi kako se smucaju okolo.

Druga kimne: I gle kakvu odjeću nose. Izgledaju kao da će orobiti nekoga.

Mladići su se kretali prema izlazu iz parka. Ne primjećujući dvije tamne prilike koje ih slijede ušli su u kafić i sjeli uz zid.

Dvije su sjene stale uz izlog. Velika se osvrtala po praznoj ulici dok je manja fotografirala kako naručuju pića. Komentirala je: Ne sviđa mi se kako gleda tu konobaricu. Sigurno vara našu Petru.

– Samo ti slikaj. Sranje, policija!

Niz ulicu se približavalo plavo svijetlo i sirena. Dvije su prilike potrčale, skrenule u pokrajnju ulicu, velika je osoba ispreplela prste da manja stane na njih i preskoči zid, a zatim se i sama podigne preko. Čučali su u nečijem dvorištu i slušali kako se zvuk sirene udaljava. Majka otkrije lice: Sjajno. Što sad?

– Idemo mu u stan. Sigurno ćemo nešto naći.

 

Otac je obio prozor i uvukli su se u Faridov stan koji je srećom bio u prizemlju.

– Ja ću mu pretražiti ormar, ti pregledaj stol – otac kaže i nestane iza vrata ormara.

Majka je kopala po ladici kad ga čuje kako kaže: Nema pornografije.

– Naravno da nema. Danas ti se sve samo ukuca u onaj internet.

– To nije normalno. Ima curu s kojom se praši. Da nema, imao bi porniće.

– Izlazi s Petrom – majka izvuče papire iz druge ladice i počne ih čitati pod svjetlom baterijske svjetiljke.

– Petra nikad ne bi... s tim debilom – otac je bijesno stiskao šake.

– Vidi ovo – majka mu pokaže što drži u ruci. – Mali ide na fakultet. I bavi se plivanjem. Nije loše.

– E, nego. Je li mu indeks tu?

– Evo ga! Pet, pet, četiri – nezadovoljno zanjiše glavom. – Pet, četiri, pet, pet. Može to i bolje. A da znaš da mu je stan uredan. Nisam ni primijetila dosad.

– Ja sam to odmah vidio.

– Samo ako jesi. Nema tu ništa. Ukradi nešto da ne zna da smo mu provalili i gibajmo odavde.

Otac zgrabi jaknu s vješalice.

– Ostavi tu jaknu! Hoćeš da hoda okolo s Petrom ko’ neki beskućnik, Bože mi oprosti! Uzmi nešto drugo.

Muž zgrabi patike i pokaže i supruzi: Ovo?

Žena okrene očima i zgrabi kipić s police: Ovo. Idemo prije nego što se vrati.

Iskočili su kroz prozor u noć.

 

Nedjeljni je ručak. Pribor grebe i zvekeće po tanjurima. Farid razbije tišinu: Nećete vjerovati što mi se dogodilo. Netko mi je jučer provalio u stan.

Petra zapanjeno pita: Jesi dobro? Što su ukrali?

– Ma ja sam dobro. Ukrali su samo bezvrijedan suvenir iz Splita i rovali mi po stvarima.

– Trebao bi zvati policiju. Tko zna što su ti još uzeli.

– Jesam. Kažu da zasad nemaju ništa, ali će javiti ako saznaju nešto.

Majka i otac nisu dizali pogled sa tanjura. Majka kaže: Valjda će javiti nešto uskoro.

Otac promrmlja: Je, valjda.

Majčina čaša klizne sa stola i razbije se. – Ajme, baš sam nespretna! Idem po novu.

Farid pita kad su roditelji izašli: Jel’ oni misle da mi ne znamo da to rade namjerno?

Petra odloži žlicu i stavi ruke u krilo: Da. Ehmm, Faride. Moram ti nešto reći.

 

Otac kaže: Već si jednom razbila čašu. Previše je očito.

– Baš me briga. Ljubavi, meni je ovog dosta. On je stvarno drag mladić, naša ga Petra voli, a vidiš da je sve otišlo predaleko.

– Vidim, da. A nije on ni loš. Tko je rekao da je?

– Nismo mi rasisti ili nešto.

– Ne, ne. N-i-k-a-d nisam osuđivao nikoga na temelju njihove narodnosti. NIKAD!

Dobro, da. Hajdemo se sad vratiti prije nego što nešto posumnjaju, majka uzme novu čašu.

 

– Gdje je Farid? – otac upita dok je sjedao.

– Otišao je – Petra je ozbiljno rekla dok je žlicom miješala juhu.

– Zašto je otišao? Je li sve u redu? On je tako drag dečko – majka je zabrinuto stiskala naslon stolice.

– On je dobro. Ja, ovaj... Moram vam nešto reći. Ja... pozvala sam na idući nedjeljni ručak svoju djevojku Sunčanu.

Roditeljima se sretnu pogledi. Majka ispusti čašu.