Zlatko Živković

Barem sam pokušao

U početku bijahu samo Ona i On, živjeli su posve mirno i sretno. Činilo se da govore istim jezikom, pa su se uglavnom i razumjeli.

Ali ta komunikacijska idila nije dugo potrajala; nakon jedne plodonosne večeri (tome pridodajmo još devet mjeseci), na svijet je došao jedan posve drugačiji On. Taj drugi, mlađi On, plakao je žešće od svih cimera u rodilištu, tako da su sestre i liječnici odahnuli kada se gospon Nezadovoljni napokon odlučio zaputiti kući. Stariji On je, dolaskom mlađega, istoga trena pao u zasluženu sjenu. Spočetka mu je to minoriziranje bilo smiješno; kasnije je, zbog očiglednog zapuštanja s njene strane, pokušavao štošta, sve da bi povratio značaj i poziciju. Ali, bilo je to kao u šahu – taknuto-maknuto. Kako je stariji On bio umjetnik, sve mu je započinjalo mimezisom. Odlučio je, posve logično, imitirati vlastitog nasljednika. Tako je, kad mu se nešto ne bi svidjelo, kričao iz svega glasa. Ona se nije mogla načuditi njegovu infantilnom ponašanju, čvrsto odlučivši da će njezino ignoriranje ubuduće biti još isključivije. Prošlo je tri godine do sljedeće plodonosne večeri. Devet mjeseci poslije, na sceni se pojavila nova Ona. Nova, mlađa Ona, nije marila za plakanje; bilo je to posve drugačije stvorenje, biće što je trenutke razbibrige između dva dojenja kratilo tvrdim snom. Dolaskom mlađe Nje, stariji On pao je u još dublju sjenu – moglo ga se vidjeti u polumraku najudaljenijeg kuta, ali tek kad bi se čovjek bolje zagledao. Lančanom reakcijom se čak i mlađi On nakratko bio spustio jednu stubu niže; zgrožen time, plakao je žešće i češće. Stariji On, sad već iskusan u porazima, dao mu je nekoliko korisnih savjeta, no mlađi On nije slušao. Naposljetku, pokazalo se da je mališan u pravu – uskoro je, zahvaljujući svojem pravednom plaču, vratio izgubljene pozicije, pa je carstvom od tada vladala stabilna diarhija.

Stariji On je, ne mareći za poraze, nastavio istom taktikom. Uvidjevši da mlađa Ona često spava i da ju je zbog toga starija Ona ovjenčala lovorikama, odluči da bi i on mogao odspavati koju rundu dnevno. Ta mu je aktivnost, bolje reći pasivnost, solidno išla od ruke, pa je znao što preležati, što prespavati čitava popodneva. Za sav taj napor bio je nagrađen tek prezirom i gubitkom preostalog poštovanja od strane starije Nje. Činilo se da pada na dno. Na kraju, iscrpljen svime time, odluči promijeniti život, te nabavi psa. Psa su ubrzo svi zavoljeli, pa se nakon kratkog vremena zaboravilo tko je doveo psa u kuću i čiji je on zapravo. Pas je bio živahan i luckast, grizao je sve što mu je došlo pod zube. Stariji On je dvojio hoće li, slijedeći mimezis, krenuti psećim smjerom ili ne. Napokon hrabro odluči; preko noći je postao živahan i luckast, počeo je gristi i zagrizati posebno mobilijar iz hladnjaka i špajze, tako da su robne rezerve u narednih par dana naglo presušile. Kao nagradu za učinjeno, doživio je pravi, pravcati ostrakizam – bilo mu je strogo zabranjeno kročiti u prostore u kojima se skladištila hrana. Niša, u kojoj se protjerani, stariji On skrivao, postala je mračna. Bio je sada već gladan svega, ponajviše pažnje i ljubavi.

Prolazile su godine. Jednoga dana pred kućom su se pojavila dva mâčka i jedna mačka. Posve je sigurno da su bili dar nekog moćnog božanstva, jer su već narednog dana trijumfalno ušli u kuću i postali objekti obožavanja. Nije prošao ni tjedan dana, a novopridošli četvoronošci su izveli pravi puč – simbolično su zauzeli glavna sjedeća mjesta u dnevnoj sobi. Stariji On je u to vrijeme bio nezaposlen, pa je imao dovoljno vremena sve dobro prostudirati. Zdrav razum ga je opet nagovorio na nerazumnu odluku o primjeni svoje mimezis taktike. Novcem, što ga je skrivao između stranica jedne knjige, (bio je siguran da ga tamo nitko neće tražiti) kupio je trimer. Jedne večeri, dok su ukućani i njihovi dlakavi gospodari gledali reality show na TV-u, zaključao se u kupaonicu. Trimerom je strpljivo uklonio sve dlake sa sebe. Do jedne jedine.

– Izgledam odvratno pomisli. – Ali već nakon par mjeseci dlake će mi opet izrasti i bit će bujne, možda kao u mačaka. Tada će me starija Ona zasigurno opet zavoljeti. Možda će me i pomaziti; nadam se bar još jednom zaspati u njenom krilu, kao što sam to nekad običavao.

Više od mjesec dana nije ga bilo vidjeti po kući. Skrivao se, svakodnevno prateći rast svojih dlaka. Bio je zadovoljan. Sve je išlo po planu, čak i bolje od toga. Jednog od tih bjegunačkih dana, dok je vukao hranu u skrovište, slučajno se susreo s jednim od gospodara iz trijumvirata mačaka. Mačak ga se prestrašio, misleći da se nekakvo mitsko dvonožno biće pojavilo u kući.

Mjesec dana kasnije došao je trenutak istine. Sad već pristojno pošumljen dlakama, stariji On se iskrao vani kroz prozor, zatim se, pun nade, pojavio pred ulaznim vratima. Pozvonio je, zatim se brzo spustio na sve četiri. Sretnim slučajem vrata je otvorila baš starija Ona.

– Bože, kakvo je ovo čudovište? – uzviknula je i u strahu zatvorila vrata. – Djeco, brzo zaključajte sva vrata i zakračunajte prozore. On se iznenadi njenoj reakciji, jer učinio je sve što je mogao, dao je sve od sebe, možda i više od toga. Dlaka mu se presijavala na suncu, kao nekom golemom, sivo-bijelom mačku.

– Ne razumijem; ili me nije prepoznala, ili ne voli velike mačke.

Pomiren s porazom, skupi se u klupko na otiraču. Prije zasluženog sna tiho izusti: Barem sam pokušao.