Martina Vidaić

Čekaonica

Kad su putnici tog jutra, uljuljkani u debele bunde kao u poplune, stigli na autobusnu stanicu, ako se tako može nazvati taj komad pločnika obrastao korovom sa svih strana, tu u predgrađu velikog grada, nisu mogli vjerovati svojim krmeljavim očima.

Nova novcata kabina od prokoma, s klupom koja je svojim hladnim metalom zlobno mamila pospane stražnjice, i sa staklima koja su se sjajila čak i na slabašnom jutarnjem suncu, tako neumoljivo čista da ih se nitko nije usudio taknuti. Tri starca i dvije starice odmah su zauzeli klupu, zasjevši važno kao na kakvu svečanu prijemu, a oni koji su došli kasnije nastojali su se barem djelomično ugurati pod nadstrešnicu, iako niotkuda nije bilo ni najsitnije slutnje kiše koja bi ih mogla smočiti.

Uobičajena jutarnja ekipa bila je na okupu: osim staraca, čekala je tu skupina tinejdžera na putu u školu, osamljeni mladić sa slušalicama u ušima, djevojka oblijepljena cirkonima od glave do pete, depresivna žena koja je uvijek stiskala torbu uz tijelo, sitni neuredni tip koji je neprestano pušio i muškarac u odijelu koji je svoju crnu torbu držao s određenom nelagodom, kao da bi svakako želio nekome objasniti zašto već mjesec dana putuje na posao autobusom. Svi su oni ponavljali one svoje, navikom duboko usađene, pokrete i grimase, zijevanja i češkanja, pljuckanja i treskanja, cupkanja i buljenja, rastezanja i mljackanja, ali ipak se na svakom licu vidjela izvjesna nova vedrina. Čak je i depresivna žena, povremeno pogledavajući na lijepu novu čekaonicu, proizvodila nešto nalik na osmijeh.

Kad se na mjestu gdje se uobičajeno zaustavlja autobus, parkirao bijeli kombi, nije se moglo ne primijetiti da trojica muškaraca koji su iz njega izašli nisu među redovitim putnicima. Njihov nagli, energični dolazak, ukočio je putnike kao na zaustavljenoj snimci. Svi su napeto čekali što će se sljedeće dogoditi. Muškarac koji je prvi izašao iz vozila bio je, po svemu sudeći, vođa skupine. Bio je to omaleni, nabijen tip srednjih godina, pomalo smiješan sa svojim crnim brčićima i preuskim džemperom navučenim preko okruglog trbuha, ali i pomalo zastrašujući kad bi, pomnijim promatranjem, čovjek vidio male uznemirujuće znakove, poput glave zmaja kojem je njegov pivski trbuh široko rastezao usta, ili zlatnog zuba koji je bolno rezao pogled kad god bi se nasmijao. Pratila su ga dvojica u maskirnim hlačama, stariji i mlađi, obojica pomalo tupa izraza. Kad su putnici primijetili da nose u rukama kutije s alatom i pile za metal, zavlada gusti muk.

Muškarac s brčićima kratko razgleda kabinu, protrlja ruke i stade naređivati. – Mali, ti ćeš na lijevu stranu – vikne mlađem od svojih pratioca. – Brate, ti uzmi desnu – reče nešto tiše, ozbiljno i s određenom sućuti. – Znate kako smo se dogovorili – reče – ako ne bude išlo s odvijačem, upogonjujemo pilu.

Muškarci kimnuše i prihvatiše se posla. Izvadili su goleme odvijače i pokušavali odšarafiti vijke koji su kabinu držali čvrsto vezanu uz tlo. Muškarac s brčićima pogleda putnike kao da ih je tek sad primijetio. – Sigurno se pitate – reče kao da razgovara sam sa sobom – od čega su napravljene čekaonice na autobusnim stajalištima. Kad ih pogledate, najprije vam upada u oči staklo. Pravo? Ili se radi o nečem nalik na staklo, neprobojnom materijalu kojim se želi zavarati huligane? Ne bi valjda upotrijebili pravo staklo, mislite, tako ga izložili, lomljivo pred svakom jačom šakom. Slažem se. Tu je zatim i ono što čitavu stvar drži na okupu, kostur čekaonice. Neki metal. Željezo? Ne, nikako. Čelik? Teško. Ovaj metal je čvrst i sjaji, ali ne djeluje neprijateljski. Ne zove li se ti prokrom? Kakvo ružno ime, mislite sigurno. I, stvarno, slažem se, prilično je ružno. Ali ja ću vam dokazati. Ja ću vam dokazati da i ružno može biti korisno. Tamo gdje vi vidite samo bezlični metal ružnog imena, vizionari poput mene vide nova dvorišna vrata, novu ogradu na mom balkonu, konstrukciju po kojoj će se penjati neka biljka ili stupove koji će podupirati rajčice. Još nisam potpuno siguran što će to biti, ali dajte mi par trenutaka.

Stade zatim šetati u krug, čekajući se po brčićima i razmišljajući. Putnici su šutjeli, gledajući preda se i nelagodno se meškoljeći.

Sitni muškarac koji je neprestano pušio jedini se usuđivao pogledati u muškarca s brčićima. Neko ga je vrijeme nervozno pratio i još nervoznije pogledavao druge putnike, a onda napokon reče: Zar nitko neće ništa reći?

Putnici su šutjeli, gledajući u pod. – Ovaj čovjek upravo pokušava odšarafiti ili otpilati autobusnu čekaonicu i od nje napraviti stupove za potporu rajčicama, a vi nećete učiniti baš ništa. Ne mogu vjerovati! Pa ja ne mogu vjerovati s kakvim ljudima čekam autobus. Baci cigaretu na pod i bijesno je zgnječi. – A što ti ne bi nešto poduzeo kad si tako pametan? – reče depresivna žena, naginjući glavu kao da govori svojoj torbi. – Pa da znate da hoću – reče sitni muškarac, i nasmije se tako naglo i zlurado da su njegovi sitni razmaknuti zubi kod svih prisutnih izazvali određeno gađenje. Sitni muškarac se nastavi smijati: Evo baš vidim policajca koji ide prema nama. Policija! Policija! Ovamo!

Sporo i lijeno, s raskopčanom košuljom koja mu je bila barem broj preuska i naherenom kapom, policajac se približi skupini. Izgledao je kao da je upravo došao iz noćnoga izlaska, kosa mu je, nepočešljana, stršila na sve strane, a pendrek mu se spustio gotovo do koljena. – Da čujem, u čemu je problem? – reče zijevajući. – Pa problem je, gledajte... – započe sitni muškarac. – Problem je zapravo u tome što ovaj gospodin koji kruži i misli, zapravo ne on nego ova dvojica, to jest svi oni zajedno, stvar je u tome što svi oni pokušavaju otpilati autobusnu čekaonicu i od nje napraviti stupove za potporu rajčicama.

Policajac se potapše po džepovima, pronađe neki stari račun i na njega stade zapisivati, glasno izgovarajući: Stupove-za-potporu-raj-či-ca-ma. – Tako je – reče sitni muškarac, – ili nova dvorišna vrata. Policajac zapiše: No-va-dvo-ri-šna-vra-ta. – Dob-ro – reče zadovoljno. – Samo da se vratimo na trenutak na ove stupove za potporu rajčicama. Kako zamišljate rajčice? Sitni muškarac se zbuni. – Molim? – upita. – Rajčice – reče policajac s određenom pedagoškom blagošću – kako ih zamišljate? Crvene ili zelene? Cherry ili grapolo? Kompaktne ili da vam se cijede niz bradu?

Sitni muškarac zatrepće. Svi su putnici napeto čekali njegov odgovor. Nasmije se nervozno, još jednom kod svih izazivajući lagani napad gađenja, a kad shvati da se neće moći izvući, reče mračno: Ne znam, valjda kompaktne.

Još jedanput se nasmije, a zatim nervozno potraži cigaretu. Bilo je jasno da mu putnici ne vjeruju.

– Koliko često vam se to događa? – upita policajac zabrinuto – to da zamišljate razlivene rajčice. – Pa ne znam – reče sitni muškarac posramljeno – ne češće od jednom mjesečno. Policajac zabrinuto zavrti glavom. – Uf, uf... – reče – ne bih vas htio plašiti, ali to su prvi znakovi. – Ima li ovdje doktora? – povikne kao da je nastala kakva izvanredna situacija. Muškarac u odijelu stisne nekoliko puta svoju crnu torbu, nećkajući se, a onda ipak istupi i reče: Ja sam ovdje u slučaju da netko padne, ali možda mogu pomoći i u ovom slučaju. – Odlično! – obraduje se policajac. – Dakle, doktore, što kažeš na ovog našeg prijatelja? – reče i obgrli sitnog muškarca, stišćući ga tako jako da je nesretnik i protiv volje tiho jaukao. – Kažem da se treba okaniti ćorava posla, ili će si na kraju propucati mozak – reče doktor ozbiljno i bezlično, kao da izgovara kakvo proročanstvo. Sitni muškarac se zacrveni i opet nasmije onim smijehom koji je otkrivao njegovu ranjavu, gadljivu unutrašnjost. Očito je bio pogođen u žicu.

U međuvremenu, dvojica u maskirnim hlačama uspjela su odšarafiti čekaonicu. Muškarac s brčićima zaplješće. – Bravo, momci – reče zadovoljno. – Kad uprtite u kombi, krećemo na piće, a onda u restoran na ručak. Dvojica se slatko nasmiju, energičnim trzajem konstrukcije zbace starce na pod i utovare plijen u kombi. – O zdravo, dečki reče policajac – bi li i ja mogao s vama na piće. Baš sam nešto žedan. A i gladan, dabome. – Kako da ne, prijatelju – reče muškarac s brčićima i prijateljski ga potapše po leđima dok je ovaj ulazio na suvozačko mjesto u kombiju. Sitni muškarac se trgne kao da se probudio iz dugog sna pa povikne bijesno: Tako znači, nećete uhititi ove mamlaze, nego još s njima idete na pijaču i žderačinu! – Uhititi – začudi se policajac – pa ja sam striper, erotični plesač ako hoćeš. Uhićenja, to rade pravi policajci, znaš, zlato. Pa napući usne i pošalje mu poljubac. Kombi krene, a sva četvorica u vozilu stadoše se smijati, smijehom tako glasnim da je još dugo tog dana odzvanjao u ušima putnika.