Goran Radiković

Bedna meša
(Misa s koje se odlazi na ručak)

Prošlo je već više od sat vremena otkako je Mirica stala pred ogledalo. Bila je zadovoljna onim što je vidjela. Obrve su bile počupane u tanke lukove i nije bilo ni traga onim raščupanim gusjenicama od jučer. Obrazi su bili taman dovoljno naglašeni rumenilom koje je uparila s cvjetnim uzorkom na svilenoj košulji. Onaj nesretni, nestašni čuperak na tjemenu ukrotila je obilnim prskanjem laka za kosu, a usne je krasio ruž boje fuksije koji je najviše nalikovao lakiranim noktima na nogama i rukama.

Mirica je bila krupnija žena, baš kao i sve žene na majčinoj strani obiteljskog stabla. Kratke, zdepaste ruke, s masnim tkivom podloženim nadlakticama, a podlaktice poprskane svijetlim pjegama koje jednostavno dođu kad pređeš šezdesetu. Začudo, prsa su bila manja nego bi to čovjek očekivao. I nekako asimetrična. Majka priroda je bila neumoljiva. Odlično popunjena, ali na totalno krivim mjestima. Osim pogrešnoj genetici, Mirica je svoj izgled pripisivala stresu. I štitnjači. I potrebi da u pola noći slisti kutiju čokoladnih Kraš napolitanki. Što je činila zbog stresa. Zbog kojeg je štitnjača divljala. I tako u krug. Godine su prorijedile njenu sad već kratku, sijedu kosu i dobro da je bila svjetlije puti, jer bi na tjemenu izgledalo kao da ćelavi.

Pogled joj je neprestano nervozno bježao na ručni sat koji je ležao na kupaonskom ormariću. – Dobro je! – pomisli Mirica. – Imam još dovoljno vremena – pažljivo je oko vrata zakopčala tanki zlatni lančić s križićem. To je jedini komad nakita koji je nosila. Brzim, kratkim koracima, bosonoga je dojurila do kuhinjskog stolca, koji je zaškripao pod njezinom težinom. Preostao je najveći izazov. Obuti sandale. Kad se savila u struku, suknja se napela poput šatorskog platna. Rukama je prebacila remenčiće oko gležnja, ali bili su taman prekratki. Kap znoja otkotrljala joj se po stražnjem dijelu vrata sve do lopatice. Noge su joj otekle. Kako će sad obuti sandale?! Cijelu jučerašnju večer je lakirala nokte na nogama i pritom promijenila više poza nego je u Kamasutri. I sad ne može obuti sandale. Opet se sagnula, suknja se napela, stolica je škripala, remenčići su se urezivali u kožu. – Pa neću valjda sad ići u Walkmaxxicama! Od svih dana, baš sad! – drekne Mirica i još čvršće zategne remenčić. Uspjela ga je zakopčati na posljednjoj rupici. Noge su doduše izgledale kao buđola u mrežici, ali nema veze, uspjela je.

Na izlasku iz kuće, prošla je kroz maglicu intenzivnog parfema, jednog od onih koji vam, koliko god držali usta zatvorena, nekako pronađe ulaz. Imala je Mirica iskustva s tim, pa je brzo posegnula u torbicu i dohvatila Kavabon.

Uhvativši se za ulazna vrata svog plota, pogledom je procjenjivala situaciju na cesti. Prvo lijevo, pa zatim desno. Trebalo je ovo pametno odigrati. Odmah se vidjelo da je danas življe nego bilo koje druge nedjelje. Cestom su se pješice kretale skupine po troje do četvero ljudi, svi svečano dotjerani za misu, harmonično se gibajući prema cilju, a da se pritom razmak među skupinama ne promijeni. Bilo je bitno pogoditi pravu skupinu. Kad se približavala najbliža skupina s lijeva, izvela je manevar traženja ključeva u torbici. Nikako nije htjela završiti u skupini s umirovljenom školskom kuharicom Fanikom i njenim suprugom Božom, koji je slovio kao najbolji pjevač u crkvenom zboru, ali i kao kavalir koji mlađim ženama poravnava nabore na prsima ili otresa mrvice sa stražnjice.

I sljedeću je skupinu propustila. E, treća skupina je obećavala. Činile su je dvije žene starije od Mirice, a obje su bile dio nukleusa Crkvene zajednice. Bile su upućene u sva seoska zbivanja i ona službena i neslužbena.

– Dober den teta Ruža, dober den suseda Vera! Kakše lepo jutro nam je dragi Božek denes poslal – srdačno pozdravi Mirica i priključi se skupini. – Morem z vama? Kak to da i vi idete na bednu mešu, kaj niste bile vjutro?

– Bile smo, kak ne – odgovori Ruža koja je bila starija. – Pak je bila meša za pokojnog Lacija Kolarovoga, znaš od Jule, kaj župniku sako jutro kavu hodi kuhat.

– Ah, nesam znala! – vješto slaže Mirica. – Bi i ja onda v jutro išla. Mi smo si z Julom nekša starinska rodbina. A, kaj, još navek Jula hodi župniku kavu kuhat?

– Hodi, hodi! – brzo potvrdi Vera.

– Bila je pred dva tjedne i v cirkvenim goricama z župnikom. Videl ih je mesar Hubert dok je z traktorom seno vozil. Veli da se v ligeštulu v badekostimu sunčala – zlobno dobaci Ruža. Rekla je da su z župnikom morali vino pretočiti, jer se kiseliti počelo. Ta se fakat z rokami i nogami trga kaj dragi Božek Lacijovu dušu v Raj nebeski primeju.

– Pak kaj se ona stara, je Laci bil pravi krščanin. Dok su v cirkvi stolice menjali, je poslal tri svoje radnike kaj su pomagali. Dok je pred dve leti raspelo z oltara doli palo, je on osobno Isuseka v zid z ajnkerima zatiplal – komentira Vera. Je da dok se napil da ju je bil kak vola v kupusu, ali je to bilo retko. Dva put, tri put na leto.

– Imaš praf Vera – odgovara Ruža, a Mirica potvrdno klimne glavom. Bil je pravi krščanin.

– Nego, čula sam da vjeroučiteljica Smilja več ne hodi v cirkvu cvetje na oltar slagat – vješto doda Mirica pogledavajući žene ispod oka. Je navodno Milena z cvećare direktno cvetje dopeljala.

– Praf imaš. Smilja ne hodi otkak je pred tri večeri Draga Rebernikova, znaš ona kaj navečer cirkvu čisti, posle meše v šekeštriji našla Gogu Bedenikovu. Veli da joj je župnik svete slike pokazival.

Tri su žene koračale šutke ostatak puta i svaka zarobljena u svojim mislima stigle do crkvenog pročelja. Čuo se žamor, mrmljanje i tu i tamo nakašljavanje zbog ustajalog teškog zraka u kojem se miješao miris parfema i pljesnivog crkvenog inventara. Mirica je nagonski gurnula ruku prema svetoj vodi, no zbog epidemiološke situacije, dotaknula je suhi hladni mramor.

– Čekaj! – prosikće Vera i iz torbice izvadi mliječnobijeli plastični lik Blažene djevice Marije s plavom krunom oko glave, odvrne kunu i poprska desnu ruku vodom iz Marijina tijela, načini nevidljivi znak križa, a onda i druge dvije žene učine isto. Ovo je blagoslovljena voda iz Marije Bistrice. To sam kupila dok smo bili na izletu, ono dok su se župnik i Vesna z pekare zgubili na postaji Križnog pota. Znaš dok je krivo stala, pak joj je on pomogel do autobusa dojti. Sam smo svi mi prije došli z Križnoga pota, nego oni dva z tretje postaje. Sigurno je bogicu fest bolel gleženj.

– Je, sam kaj je v Bistrici šepala na levu nogu, a drugi den je zamotanu mela desnu nogu – zamišljeno promrmlja Mirica sebi u bradu.

Crkva je bila dobro popunjena, čak više nego su to propisivale mjere Nacionalnog stožera civilne zaštite. Dvije starije žene našle su svoje sjedeće mjesto, sukladno svom mjestu u hijerarhiji zajednice, dok je Mirica prkoseći istima ostala stajati u središnjem prolazu, u grupi žena koje su sve redom imale između četrdeset i pedeset godina. Mjesto ispred nje zauzela je vitka žena u kostimu mint zelene boje, u štiklama s visokom petom, naglašenog prsnog koša i raspuštene valovite riđe kose. Kad se žena okrenula prema Mirici, ispod debelog pudera na licu nazirala se pjegavost koju je ista pokušala sakriti. Usne su bile iscrtane olovkom kako bi naglasila njihov srcoliki oblik, a vjeveričji prednji zubi stršali su iznad donje usne.

– E, i kuruzna ščuka je tu – bijesno pomisli Mirica. Jednoga muža je v grob pospravila, a dva na prosjački štap. Ne bi ona ovo propustila za ništ.

– Došla si Mirica! – procijedi žena kroz vjeveričje zube, praveći se suviše ljubaznom. Mislila sam si da nebuš došla. Mislila sam da si morti zbetežala ili si morti v samoizolaciji. Zadnje vreme nekak jako bledo zglediš. Izgovorivši to, dva puta premjeri Miricu od glave do pete bez namjere da to prikrije.

– Evo me, dobro sam – prošapće Mirica praveći srdačnu grimasu. Makar, dok si čovek bolje premisli, morti bi bilo sigurnije doma ostati.

– Misliš zbog korone? Naš župnik koristi zaštitu... Očem reči, sve propisane epidemiološke mjere – zarumeni se žena te naglo okrene glavu prema glavnom oltaru i ispravi se u leđima.

– Ne bojim se ja korone – progunđa Mirica. – Nego kaj mi dragi Božek zvoni na glavu ne zruši zbog takvih kaj su denes na bednu mešu došli.

Ministrant zazvoni zvonom i negdje iz unutrašnjosti uz pjesmu u crkvu ulaze trojica svećenika. Jedan od njih svojom svečanijom odorom i stasom odskače od ostale dvojice. Više sliči mesaru ili ugojenom kuharu u kiosku brze hrane.

– To je onaj kojeg sam vidla na televiziji. Taj je predstavnik biskupije – pomisli Mirica.

Ak' je ovaj levi naš župnik Jozo, onda ovaj desni mora biti novi.

Naime, odlukom biskupa, župnik Jozo bit će premješten u drugu župu unutar biskupije i proglašen povjerenikom za pastoral Roma. Već se duže šuškalo da je suprug učiteljice Jadranke došao kući iz Njemačke nakon šest mjeseci rada, a ova je bila četiri mjeseca u blaženom stanju. Suprug je nakon elementarnog matematičkog izračuna u glavi okrenuo nekoliko telefonskih brojeva, odaslao e-mailove na više različitih adresa, a službenica Nena iz poštanskog ureda kune se da je prošli tjedan u rukama držala pismo zapečaćeno Biskupovim pečatom.

Glavnu riječ tijekom cijele mise imao je predstavnik biskupije. Drugi i treći svećenik uključivali bi se samo prilikom pjevanja ili zajedničke molitve. Zrak u crkvi postao je sve zagušljiviji, a temperatura nepodnošljiva. Na leđima i ispod pazuha ocrtavali su se vlažni ovali, a ljudi su disali na škrge. Svako malo čuo bi se suhi kašalj iz pozadine. Kad je došlo vrijeme prinosa tijela i krvi Kristove, pričesnici su formirali tri kolone. U prvoj, sasvim lijevoj koloni bilo je najmanje pričesnika. Sad već bivši župnik Jozo crvenio se od nelagode, jer je u njegovoj koloni stajalo samo šestero pričesnika. Bili su tu Fanika i Božo, crkvena čistačica Draga Bedenikova i još dvije starije žene koje je Mirica znala samo iz viđenja. Prvi u njegovoj koloni stajao je suprug učiteljice Jadranke.

Srednja kolona, ona u kojoj je hostije dijelio debeli biskupski namjesnik, kao da je bila rezervirana za muškarce. Tek bi pokoja starica stala u tu kolonu, što iz radoznalosti ili zato što joj je bila najbliža.

Treća kolona pripala je mladom fra Velimiru. Bio je to visok, mršav svećenik mladolika lica i jako izražene Adamove jabučice, koja je poskakivala u grlu kako je izgovarao riječi. Imao je kratko pošišanu kovrčavu smeđu kosu, tamno smeđe oči i glatko lice na kojem su bili vidljivi tragovi iritacije kože od brijanja. Žene su se sabile u njegovu kolonu kao sardine. Gurkale su se laktovima i udarale koljenima. Riđokosa u mint zelenom kostimu bila je među prvima. Fasada od pudera je popucala, a masna crna maskara ulazila joj je u oči. U trenu dok je stala pred fra Velimira, zapeklo ju je oko. Naizmjenice je raskolačila oči, pa zatim ih čvrsto stisnula, ne bi li nekako bol prestala. Fra Velimir zbunjeno je zurio u ženu. Žena je bjesomučno žmirkala. Kad je shvatila da je ona na redu, otvorila je usta i tiho izgovorila: Amen! U trenu kad je fra Velimir položio hostiju na njezin jezik zgrabio ju je nalet boli, te je vjeveričjim zubima ugrizla fra Velimira za prst. Ovaj je jauknuo tako da su svi stakleni ornamenti na velikom svečanom lusteru zavibrirali. Posramljena žena, povukla se natraške iz kolone i nestala u mnoštvu. Fra Velimir zbunjeno je gledao malo u prst, malo u vjernike.

Mirica je bila sljedeća na redu.

– Velečasni! – prozbori Mirica. – Meni hostiju denite na dlan. Ko zna kaj je se vu toj poganoj lampi već bilo.

Mirica položi dlan preko dlana, no stariji svećenik, onaj poslanik biskupa, priđe pa joj prigovori: Gospođo draga, pogrešno ste skupili dlanove. Dođite poslije mise da vam fra Velimir pokaže kako se pravilno to radi.

U isti tren petnaestak žena skupilo je dlanove kao Mirica.

– I onda bodu rekli da dragoga Božeka nema! – zadovoljno zaključi Mirica i digne pogled prema zatiplanom raspelu.

Pa ak' treba nek i zvoni name padneju!