Lana Bojanić

Beba

Šime Furešt, Debeli Pera, Andro Ribarev i Jure odjeveni u najbolja odijela probijali su se kroz gomilu na rivi zaostalu nakon procesije prema kući Debelog Pere. Četvorica muškaraca u raznim stadijima pretilosti i ćelavljenja bili su prijatelji otkad ih je sjećanje služilo i tradicionalna večera za kraj ljeta u Perinom dvorištu najavljivala je skorašnji dolazak zime koju će po tko zna koji puta provesti rotirajući konobe za ispijanje bevande i igranje briškule. U dvorištu su svi prionuli na hladnu janjetinu u gotovo pobožnoj tišini. Između nogu im se motao psić žene Debelog Pere drhtureći od straha pred petogodišnjim blizancima, unucima Andre Ribarevog kojima je prestravljena životinja nalikovala plišanoj igrački. Dječaci su bili poslovično neumorni i divlji: nakon što su zamalo prevrnuli pitar sa cvijećem, odrasli su zaključili da bi ih se moglo pustiti na ulicu.

Kad su dječaci otrčali vrišteći od sreće, odrasli su odahnuli i nastavili s uobičajenim repertoarom ovakvih večera. U dimu brojnih cigareta, praznila se boca za bocom, zalijevajući gorljivu raspravu o TV programu, zatim natjecanje u tome tko je ugostio nepristojnije turiste i ogovaranje drugih sumještana koji su se u nekom drugom dvorištu zasigurno bavili sličnim aktivnostima.

Negdje iza pola jedan, kada se glava Šime Furešta počela približavati stolnjaku i kad su žene počele sve češće govoriti: „I tako… Tako ti je to, moja Jele/Ružo/Fani.“, bez riječi se, ali jednoglasno odlučilo da je vrijeme za poći kućama. Već su se počeli pozdravljati kada je snaha Andre Ribarevog i majka blizanaca počela sve zabrinutije dozivati dječake.

Njih, naime, nije bilo niti na ulici niti u kući. Brzi pregled dvorišta i dovikivanje s ostalim susjedima nisu urodili plodom. Naglo rastriježnjeni mješavinom brige i grižnje savjesti, odrasli su se podijelili u tri grupe. Žene su se uputile na rivu, djeca prema crkvi, a četiri patera familiasa pohitali su koliko su im kilaža i intoksiciranost dozvoljavali prema šetalištu.

Andro Ribarev putem je proklinjao i prijetio u prazno, a preostala trojica brzali su par koraka iza njega izbjegavajući se pogledati u oči. Nadali su se da Andro ne primjećuje kako im pogledi bježe prema moru i da gotovo očekuju ugledati dva mala tijela kako…

„Dido! Diiidooo! Jesi ti?“

Kada je prepoznao Andru, dječak mu se uplakan bacio u naručje. Andro je stisnuo dječaka sebi i poljubio mu čelo, no ubrzo se sabrao shvativši da računica ne valja:

„Braco, di je braco?“

Dječak je pokazao prema klupi nekoliko metara od njih i tamo je zaista sjedio drugi dječak, noge ispružene pred sobom.

„Boli ga noga, pa je.“

„Pa di ste bili, ča je bilo?“ konačno se ljutnuo Andro kada je zaključio da su u dovoljno dobrom stanju da ih može izgrditi.

„Igrali smo lovice i ja sam njega lovija, ali se onda on poskliznija i pa je.“

Dječak je još jače zagrlio Andru:

„Tu je bi neki pas, dido. Veliki, veliki pas. Pokakija se i onda je otiša negdi. Jako je bi velik.“

Tek su tada osjetili smrad; lijeva nogavica dječakovih hlača bila je umrljana nečim što se nikako nije moglo zamijeniti za govno.

Jutro nakon fešte Šime se Furešt dugo se umivao i još dulje pio kavu, tako da je, kada se konačno uputio se prema kući Andre Ribarevog, već odzvonilo podne. Nimalo se nije iznenadio kada je u Andrinom dvorištu zatekao Juru i Debelog Peru. Svježe oprane hlače jednog od blizanaca sušile su im se iznad glava.

„Ej. Kako su dica?“.

Andro je podigao glavu: „Dobro su. Nevista se jako uzrujala, bila je budna cilu noć.“

Atmosfera za stolom bila je neobično napeta. Šime je zapalio cigaretu da im da vremena i na kraju sam prekinuo tišinu:

„Pa dobro judi, ča je sad bilo?“

„Sićaš se ča je mali reka? Ono za pasa?“ upitao je Jure.

„A, ono da su vidili velikog pasa, da. Ča s tin?“

„To s tim da je neka budala na otok dovela neku dozlaboga veliku beštiju koja straši dicu i još sere uokolo. Jesi vidija ti ono govno, Boga ti?“ prasnuo je Andro Ribarev lupivši šakom po stolu.

Šime se mutno sjećao da je govno u koje je ugazio jedan od blizanaca zaista bilo veličinom nespojivo i sa čim što je obitavalo na otoku. Nekoliko je kućanstava držalo mačke, a ako izuzmemo psića žene Debelog Pere, pasa nije bilo. Koze i ovce nestale su kada su štale u kojima su držane prenamijenjene u spavaonice za turiste. Veprovi su davno bili izlovljeni.

„Ajme, kad ga vidin... Kako to more tako, dicu plašit i šporkarije ostavljat?“ žestio se Andro Ribarev dalje.

„Dobro, ča misliš učinit?“ upitao je Šime štiteći svoju čašu od bijesnog frcanja Andrine pljuvačke.

„Sačekat ćemo da padne noć. Tad vodi beštiju da se posere, govno je jučer još bilo friško.“

Šime je primijetio da su se Jure i Debeli Pera već pomirili sa sudbinom; nije im promakla uporaba prvog lica množine u Andrinom govoru. Kada padne mrak, njih će četvorica isprepadati nekog nesretnika i njegovu vreću buha.

„A ča sad,“ pomislio je pomirljivo Šime Furešt „Ka da imamo nešto pametnije za činit.“

Večer se spustila naglo, kako to čini samo u onom delikatnom prijelazu iz ljeta u jesen. Unatoč tome, Andro je smatrao da treba još malo pričekati i iz podruma se vratio s dvije opletene boce crvenog vina. Kada su se uputili prema šetnici, već su među sobom dobacivali glasne psovke i šale. Kroz sve je strujila ugodna napetost; korak im je bio odlučan i duboko su udisali noćni zrak. Kada bi ih netko po istini pitao, sva su četvorica, uključujući i Andru već pomalo zaboravila zašto su se uputili ka šetnici. Vino je blagonaklono prekrilo jučerašnji mamurluk i po prvi su put nakon dugo vremena imali neki cilj. Zaista, kada bi ih netko pitao, u tom su se trenu osjećali su se mlađima i jačima nego prije dvadeset godina.

Šetnica se nalazila na samom kraju mjesta, nudeći s lijeve strane pogled na stjenovite plaže, a s desne na prevelike vikendice turista. Prije dvadesetak godina na mjestu vikendica bila je samo borova šuma, no ista je sada bila svedena na rijedak šumarak uz rub šetnice. Četverac je zbunjeno zastao. Kroz njihove je vene tekla znatna količina alkohola i adrenalina, no niti jedna od tih tvari ne pomaže razumnom razmišljanju. Što sad?

Sjeli su na klupu i zapalili cigarete. Gledali su u mrak i pušili dok im je trenutak snage polako napuštao tijela. Nakon što su četiri opuška ugažena u crvenu zemlju prestala gorijeti, zadrijemali su. Neko se vrijeme ništa nije čulo osim udaranja valova u obalu i njihovog hrkanja.

Šime se prvi probudio primijetivši siluetu niskog muškarca kako stoji dvadesetak metara dalje od njih okrenut ka vikendicama. Trznuo se i domino efektom probudio ostale.

„Psssst! Neko je tamo.“

Čovjek je držao ruke u džepovima i usredotočeno gledao gore. Nije se pomaknuo čak ni kada mu se četvorka približila.

Andro se prvi odvažio:

„Ej. Vi tamo.“

Čovjek se okrenuo. Imao je debeljuškasto, dobroćudno lice i naočale. Upitno je gledao otočane.

„Ovaj... Dobra večer.“

„Dobra večer.“ Odgovorio je neznanac mirno.

Sa zanimanjem je promatrao kako se meškolje, kada je Šime odlučio prekinuti šutnju:

„Jeste možda vidili ovdi kakvog pasa?“

Neznanac se blago namrštio:

„Psa? Ne, nisam. Da ga ima, Ber bi ga sigurno nanjušio.“

Vjerojatno dozvan svojim imenom, stvor je išetao iz sjene. Šime je jasno čuo Debelog Peru kako zaziva MajkuIsusovu i zadivljujuće nečujno pada na tlo. Krajičkom je oka zamijetio neko komešanje, kao da su se i Jure i Andro Ribarev odlučili na bijeg, ali sad se sapliću jedan o drugoga. Šime je Furešt stajao kao zaleđen.

Stvorenje koje je došetalo do niskog muškarca i poslušno mu sjelo do nogu nadvisivalo ga je preko četvrt metra. Oči su mu bile žućkasto zelene i neugodno inteligentne. Ravnomjeno je disao kroz izduženu, dlakavu njušku koja je pomalo podsjećala na veprovu i trzao ušima nalik na šišmiševe. Muškarac se okrenuo Šimi kao jedinom preostalom sugovorniku. Štropot koji se udaljavao značio je da su Jure i Andro napokon uskladili plan bijega.

„Pretpostavljao sam da će netko uskoro doći. Dapače, čudim se da niste i ranije. Imam problema s leđima, boravak ovdje mi pomaže. Sad razmišljam da ostanem još barem mjesec, dva. I Beru se sviđa.“ Niski se muškarac izvio na prste i počeškao stvorenje ispod njuške. Ono je od užitka sklopilo oči i otvorilo gubicu. Iz ustiju mu se odmotao ljubičasti jezik nalik na uložak za cipele. Bijeli i oštri zubi svjetlucali su mu u mraku.

Sve je to bilo previše za Šimu. Začuo je poznati zvuk, nešto kao kidanje kartona napola, za čime je slijedio osjećaj gnjecave topline koja se viskozno slijevala iz gaća do nogavica. Kiseo smrad polako se dizao i naposlijetku došao do stvorenja. Berove su nosnice zatitirale, a njuška se nabrala u nešto slično ljudskoj grimasi gađenja. Njegov se gospodar samo se mirno nasmiješio:

„I da, ispričavam se za situaciju s izmetom. Zbog mojih problema s leđima ne mogu se saginjati. Učim ga obavljati nuždu u šumarak, ali se još često zaboravi i olakša gdje stigne. Oprostite mu.“ Čovjekov pogled i pogled stvorenja isprepleli su se u nježnoj povezanosti.

„Ipak je on još samo beba.“