Josip Razum

Priča o Nejebu

U današnje doba, kada su i monoteistički bogovi mnogima postali tek simpatični narativ naših dokonih i narcisoidnih mozgova koji je otišao malo predaleko, a oni politeistički su već odavno tek inspiracija za poučne paralele s uobičajenim ljudskim iskustvom, jedan se, pomalo marginalizirani član božanske kohorte, ipak odlučio boriti protiv diktature znanosti i zdravog razuma. „Ako ništa, barem ću časno poginuti!“, uzviknuo je Nejeb te tmurne prosinačke večeri sjedeći na krovu Zagrepčanke, očiju uperenih u tisuće mutnih svjetala ispod svojih nogu. Iako manji bog, Nejeb je poznat u različitim kulturama, pa tako u engleskom bilježimo naziv „No fuck“, u njemačkom „Kein ficken“, a u spisima se pojavljuje i srpski prijevod „Nulto taslačenje“, makedonska „Nećeto jebata“ te slovenski „Tihi ščegetalček“. Povijesno, prva spominjanja Nejeba se vežu već uz sam početak pisane riječi pa tako imamo sumerske zapise na klinastom pismu, koji sugeriraju da su kuckanje i penetracija klinova u pločicu slabije izraženi u razdobljima njegova pretpostavljenog djelovanja, a nakon duljeg angažmana u pojedinaca koji su mu zašli u nemilost, opaža se, paradoksalno, pojačanje u kuckanju pa čak i razbijene pločice. Sljedeće važnije zapise nalazimo u starih Grka, pri čemu se Nejeb posebno nauživao mučeći jadne Aristotela i Platona. Prvi je imao teoriju o tri dijela duše, i samo ga je milost Zeusova spasila da treći umjesto „vegetativni“ ne nazove „koitativni“, dok jadni Platon nije imao tu privilegiju da se nad njime sažali vrhovni gromovnik pa je godine proveo smišljajući teoriju o pećini u kojoj smo svi zarobljeni i gotovo nedostižnom svijetu vani, i eto, tek je zaslugom pobožnih srednjovjekovnih redovnika on preimenovan iz „svijeta pičke“ u „svijet ideja“. Nejeb se zaigrano nasmiješio kada je pomislio na užase koje je u mladosti činio Hitleru i Staljinu, da bi se potom ugrizao za usnu sjetivši se njihovih kasnijih nedjela. Oraspoložila ga je pomisao na Gandhija, kojeg je toliko mučio da je ovaj iz očaja poveo prosvjede protiv Britanaca i započeo štrajk glađu. Ipak, uspomene su slaba utjeha, a istaknuti pojedinci ne govore mnogo o malom čovjeku i stvarnom učinku kojeg je Nejeb imao. Iako više ne postoje različita božanska povjerenstva koja bi ga procjenjivala, ipak je lijepo imati barem osjećaj postignuća, pogotovo kada si praktički besmrtan i taj osjećaj može biti sve što ostaje. Huk vjetra bivao je sve jačim, u lice su mu udarale oštre kapi kiše te je pokušavao organizirati tisućljetno pamćenje, dozvati barem nedavne trenutke uspjeha kod običnih ljudi. Ako sebi dokažem da sam važan, to će mi dati uvjerljivost u mojoj borbi. Bogovi ne mogu umrijeti, ali mogu biti izloženi nečem mnogo gorem - podsmijehu, pa čak i zaboravu. Jebemu, zašto sam se onako ponio prema statističaru Karlu Pearsonu, mogao sam imati ne samo dokumentaciju, već i znanstvene studije! Dok je tako sve više klizio preko ruba Zagrepčanke, slab tračak neuralne aktivnosti pojavio se negdje u njegovom besmrtnom i gotovo beskrajnom mozgu. Sjetio se!

…………………………………………………………………………………………………...

Marko i Ivana su bili dvoje mladih ljudi različitih svjetonazora, ličnosti i fizionomija, njihove su distinkcije sezale toliko daleko da bi se vjerojatno razišli i u preferenciji javnih wc-a, da je ikad došlo do takve rasprave. Marko je, naime, najviše volio onaj na Europskom trgu, jer je velik i prostran, baš poput Europe, a Ivani se dopadao onaj u Importanneu, jer je upravo ispred njega upoznala svoju prvu ljubav u osnovnoj školi. Ipak, oboje su dijelili istu sudbinu. Marko je bio pomalo anksiozni momak koji je nedavno prekinuo s djevojkom jer se cijelo vrijeme bojao da bi mogao s njom ostati jako dugo i propustiti isprobati čari usputnog seksa koje mladenački život nudi, što se dakako pretvorilo u potpuni fijasko. Ne samo da nije pronašao djevojku za seks, već mu je i obično ljubljenje predstavljalo nepremostiv problem. Nije imao hrabrosti prići curi, niti je baš znao kako to učiniti, a i kada bi se dogodilo da upozna neku djevojku, obično bi mu brzo dala do znanja da je „trenutno u teškoj životnoj fazi i ne želi ništa više od prijateljstva“. Marko nije ni znao da ga je u tom trenutku primijetio i dohvatio sam Nejeb, koji mu je tu prokletu zimu učinio nepodnošljivom. U napadu posebne pakosti, dopustio mu je da upozna gotovo 20 djevojaka, koje su ga sve odreda odbile. U jednom trenutku je posjetio čak i psihoterapeuta, međutim, u času kad je počeo plakati shvatio je da su maramice koje terapeut drži prikladno izloženima na stolu zapravo iste koje on koristi za sve češću masturbaciju, i sve mu se skupa toliko ogadilo da je još suznih očiju izletio na ulicu. Ivana je bila djevojka javno liberalnog, a privatno ipak nešto konzervativnijeg svjetonazora koja već neko vrijeme nije bila u vezi i samim time nije niti imala seksualni život. U nekom trenutku, ipak, odlučila je kako joj se to ne sviđa i kako želi doživjeti neku vrstu koitativnog ispunjenja, pa makar to i ne bilo s osobom s kojom će provesti dobar dio života. Našminkala se stoga, stavila zavodljiv parfem i obukla svoju plavu H&M haljinu, u kojoj joj ne bi odolio gotovo niti jedan nositelj XY kromosoma. I doista, te su joj večeri u klubovima prišli mnogi muškarci, od kojih su većina bili pijane seljačine, ali našlo se među njima i nekoliko onih koji uspijevaju sastaviti složenu rečenicu, što je ipak bilo mnogo ispod Ivaninih kriterija. Sreću nije pronašla niti u sljedećim izlascima, pogotovo jer je bila nezaposlena i živjela s roditeljima te bi htjela muškarca koji ima svoj stan, al' da ju ipak u taj stan ne zove već prvi ili drugi put kad se vide, nego da se malo bolje upoznaju, al' onda opet postoji i mogućnost veze, a vezu je malo teže prekinuti bez posljedica, pogotovo ako ju on ostavi, a to će i biti tako, jer cure se zaljube, a dečki su svinje koje često žele samo seks. Kad je doživio ovaj tok misli, Nejeb se i sam začudio vlastitoj briljantnosti. Trebalo je samo pustiti ga da se ponavlja idućih dana i postane neka vrste mantre i kletve, preventivnog ubojice svakog Ivaninog potencijalnog koitusa. Dopustio si je Nejeb još malo igre te izveo gotovo majstorsku improvizaciju u kojoj je spojio Marka i Ivanu, i gdje mu je ona zbilja rekla da „je trenutno u teškoj životnoj fazi i ne želi ništa više od prijateljstva“, što ovog puta i nije bilo daleko od istine. Marko i Ivana živjeli su neko vrijeme u Nejebovoj nemilosti, a onda ih je i on odlučio pustiti, kada je vidio mu više nije nimalo zabavno i da cijela situacija postaje u velikoj mjeri otužna. Odustali su od svega i počeli osjećati utjecaj Usamljenosti, boga kojeg se i sam Nejeb grozio. Zamjerao joj je to što je iznimno okrutna, može trajati godinama te posebno voli hvatati starije osobe, što zbilja nije u redu jer je tim ljudima ionako ostalo malo od života. Ona je Nejebu zamjerala da je licemjeran i da u mnogo slučajeva ne bi ni došlo do nje, a da se on nije prvi pojavio. Ipak, njih bi se dvoje, poput Miloševića i Tuđmana, povremeno našli na zajedničkom terenu i često bi pri takvim susretima kritizirali trećeg živućeg boga, odnosno Ljubav. Zamjerali bi joj ponajviše što je toliko popularna te se tolike količine novaca izdvajaju u njen marketing. Knjige, filmovi, muzika pa čak i prehrambeni i ini proizvodi, svi oni igraju na njenu kartu. Ispada da je Ljubav u zadnjih par godina reklamirana više milijuna puta, dok su oni u pozitivnom kontekstu spomenuti tek nekoliko puta, i to u crkvama, gdje ionako nemaju tako obećavajuće tržište, a i Nejeba su uspjeli uvrijediti nazivajući ga konstantno pogrdnim imenima poput „apstinencije“ i „celibata“. U isto vrijeme, romantična ljubav kakva se reklamira ne postoji na dulji rok, a i one prave dugoročne ljubavi često propadaju te je stoga sve to skupa jedna velika prevara.

…………………………………………………………………………………………………...

Iz dubokog promišljanja Nejeba je prenula sve jača kiša, koja mu je, iako nije osjećao vlažnost, donekle kvarila frizuru. Njegov misaoni izlet postigao je u velikoj mjeri svoju svrhu, i bio je uvjeren da, kraj ovako sjajnih ljudi kao što su Marko i Ivana i ovako sjajne države, barem neko vrijeme neće propasti. Ipak, dosadilo mu je sjediti tako samom na rubu Zagrepčanke te je, iako nevoljko, pozvao jedine preostale bogove Usamljenost i Ljubav da mu prave društvo. Oboje su se obradovali pozivu, a Ljubav je čak donijela nekakav ogroman kišobran na kojem je pisalo „Advent u Zagrebu“ i zakrila ih, dok je Usamljenost na mobitelu puštala pjesme Arsena Dedića. Nejeb je, nakon dugo vremena, u sebi osjetio neobičnu toplinu. U širokom trokutu između njih, spavao je čitav grad.