Nataša Ozmec

Dizajner interijera

„Crba jribuja; zbui ćebz oa sebe... dobro, što je ovo!? Jeste li opet pomakli prste na tastaturi??“

„Joj, ovaj, izgleda da jesam...“

„Nemoj ti meni, jojovajizgledadajesam! Meni se čini da ti mene zajebavaš!“

„Šefe, nemojte tako ružan rječnik upotrebljavati...“

„Šta ružan? Bit će i gore. Smolčiću, po koji put se to dešava? Svaki dan dođeš s krivo otipkanim tekstom, barem jednom! Siguran sam da to NAMJERNO radiš!“

„Namjerno, šefe? Nemojte tako. Ja se zaista trudim. Al kad mi ta, eto, CRNA kronika... Eto, ne ide me i gotovo!“

„Slušaj, Smolčiću, ti si meni došao da želiš raditi u novinama, je li tako?“

„Je, to je istina, moja teta Đurđa...“

„Kakva teta. Dao sam ti priliku, i to ne samo jer si sin bivše ljubavnice moga oca, nego zato što sam dobar čovjek.“

„Jest, to jeste, šefe, svaka vam čast.“

„Sad ćeš mi se i ulizivati. Radije nauči tipkati! Kako da ja ovo pročitam? Kako mogu znati je l to čemu??“

„Pa ja ću ponovo pretipkati, šefe, meni to nije problem.“

„Ali meni je problem, Smolčiću! Meni je problem! Jer onda gubiš vrijeme na pretipkavanje umjesto da radiš nešto, da pišeš! Znaš li koliko posla ima u kronici? Znaš li ti koliko je obiteljskog nasilja, koliko pijanih budala i nasilnika?“

„Znam, šefe, oprostite, šefe.“

„Ajde, dok nije i tu došlo do nasilja, idi to pretipkati pa mi skuhaj kavu. Zapravo ne. Čekaj, najprije mi otiđi dolje kod Gudle po gulaš, reci da je za mene, pa će ti dati u zdjeli, a ne u onoj odvratnoj plastici. A onda mi skuhaj kavu.“

„Može, šefe.“

„A onda pretipkaj. Nemoj misliti da sam zaboravio!“

„Nikako, šefe. Hvala vam šefe.“

„I donesi mi jedan mali konjak. To mi zapravo prvo donesi. Sav sam se uzrujao sad. Sigurno mi je tlak skočio. Prvo konjak.“

***

Ivan Smolčić, dvadeset šest godina, provincijalac s velikim ambicijama. Došao je raditi u Novine po preporuci svoje kume, gospođe Đurđe, koja je iz njegovog mjesta, razumije se, ali sada živi u glavnome gradu i očito ima jake veze i važna poznanstva. Jedino mu nikako nije jasno zašto njegov šef, Drago Ciganski neprestano spominje nekakvu ljubavnicu. Pogotovo zato što mu se očito nešto pomiješalo, jer po njegovom ispada da je ljubavnica Ivanova mama, a mama, zna se, nije ničija ljubavnica, ona je samohrana žena. Dobro, možda se više ne računa u samohranog roditelja ako dijete je dijete zaposleno i već odavno ne živi s njom, ali, stoji činjenica da ga je njegova mama othranila i podigla sama. Tate nije odavno bilo na vidiku. Mama je oko toga bila škrta na riječima, u najmanju ruku. Kad god bi Ivan pitao za tatu, pokazivala je na sliku iznad televizora te bi se mašila maramice i stala neobuzdano useknjivati i istrgano jecati. Pritom je mrmljala nešto nejasno i isprekidano, a sve je bilo toliko prigušeno maramicom koju kao da je trpala u usta, i usto nadglasano useknjivanjem, da je pitao sve rjeđe, a umjesto toga pokušavao sam otkriti o čemu se radi promatrajući sliku. Budući da je prema njoj uvijek pokazivala, bit će da ona krije pravi ključ zagonetke, zaključio je mali Ivan.

No slika je bila obješena visoko i na nezgodnom mjestu pa nisi od televizora mogao stolicu staviti baš ispod nje da je dobro proučiš, nego je morao stolac postaviti nekako sa strane i izvijati se u nemoguće poze pazeći da pritom ne padne i slupa televizor. Ne može ni zamisliti kako bi mama tek onda plakala. Problem je bio i taj što je slika bila vrlo mutna, a zbog nezgodnog položaja valjda, i strašno prašnjava pa se nije bogzna što na njoj ni raspoznavalo. Bio je to portret muškarca, vrlo uspravnog, u uniformi. Ivanu se do dana današnjeg nije uspjelo domisliti kakva je to uniforma, pripada li kakvoj vojsci ili možda nekoj javnoj ustanovi. Jedino što je nedvojbeno utvrdio, bilo je da muškarac ima dugačke, guste crne brkove. To mu se već kao malom silno svidjelo pa je i sam uvrtio u glavu da će biti brkat, čim su mu se počele prve malje kovrčati ispod nosa. Ti prvi pokušaji, doduše nisu baš slavno završili jer je u svojoj mladenačkoj naivnosti te tanašne dlačice zalizivao šećernom vodicom, ne bi li bolje stajale i izgledale muževnije. No ispalo je da je djeci u razredu bilo silno smiješno što je tako musav. Sve u svemu, Ivanu ubrzo više nije bilo važno da imitira navodnog oca, ako je on bio taj na slici (možda je to čovjek koji ga je ubio, bila mu je jedno vrijeme ideja koju si je uvrtio u glavu, kad mama toliko plače pri pogledu na njega), pa više nitko s njega nije brisao ni prašinu, a kamoli da bi ga proučavao.

Ivan je već u toj nježnoj dobi, a pogotovo kad su mu počeli rasti pravi brada i brkovi, razvio malo po malo interes za nešto posve drugo. Unutarnji interijer.

„Eto vraže! Kakvi unutarnji?“ upitala ga je majka, kad je plaho izrazio želju da pođe studirati u glavni grad.

„Ne kakvi, nego što, mama. Interijer. Unutarnji interijer. To ti je unutarnje uređenje. Znaš, da izabereš lijepi namještaj, tapete, boje i to.“

„A! Pa što tako ne kažeš, nego mi se tu praviš pametan.“

„Ne pravim se pametan, nego se tako kaže, mama.“

„Nemoj ti meni mama. Znam ja tebe, sad ti meni tu nešto fenci-fenci pa ćeš me još preobratiti da na sve pristanem. Al ne dam.“

„Fensi, i samo bih da pristaneš na fakultet. Može i viša“, brzo je dodao.

„Kakav fakultet, crno dijete, nađi si pošten posao.“

Tako je još nezapočeta karijera mladog dizajnera unutarnjih interijera nenadano zapela. Ivan Smolčić zaposlio se kod ujaka u trgovini mješovite hrane i pokušao aranžirati police, na užas svoje ujne, koja je godinama pokušavala uspostaviti kakav takav smisleni red među pretrpanim policama, da bi ujutro zatekla namirnice i ambalaže složene prema boji pa čak i prema dezenima. Keksi bi stajali kraj mašinskog ulja, da se bolje istakne žuta boja ambalaže, dok je kraj kruha bio sad novi prašak za veš sa slikom cvijeća, „da taj kruh malo živne“.

Malo je reći da su ujak i ujna trpjeli Ivana isključivo radi njegove majke, i cijelo je vrijeme potajno nagovarali da ga ipak pošalje u Zagreb na studij, eto, i oni će pripomoći koliko mogu. Sve uzalud. Majka je ostajala neumoljiva.

No, desi se da u je u njihovo mjesto navratila Đurđa, mamina prijateljica i Ivanova kuma koju su rijetko viđali jer se odavno već preselila u glavni grad. Kada je Ivan tog poslijepodneva došao iz svoje smjene u dućanu zatekao je mamu i Đurđu za kuhinjskim stolom, u odličnom raspoloženju, poprilično zacrvenjenih obraza. Na stolu je stajala boca – Ivan bi se zakleo da je to ujakova višnjevača da boca nije bila gotovo prazna, a njihova je već godinama puna i stoji u vitrini s kristalnim čašicama na nogicu – a njih su se dvije kikotale kao šiparice.

Uglavnom, riječ po riječ, došle su Đurđa i mama Ankica i na temu Ivana i njegovog neostvarenog školovanja i nesretnog poslovanja. Đurđa je bila jedna svjetska žena i odmah je shvatila u čemu je problem.

„Ankica, pa to nema smisla da ti mali tu tak vene, a vidiš da ima smisla.“

„Ne razumijem, je l onda ima ili nema smisla?“

„Ankica, ti si pijana. Ne znam o čemu ti, ali ti kažem da se vidi da ima smisla.“

„Pa nisi sad rekla da nema smisla?“

„Pa za te interijere. Jesi sama rekla da je tapecirao sofu, i ja ti mogu reći da je to nešto ultrašik, to bi se u gradu čak dalo fino i utopiti. To ti mladi sad vole, nešto staro, pohabano, taman da bi bacio, a onda oni uzmu pa šmirglaju, farbaju i – vojla – eto ti šebišik papazjanija kojoj se onda svi dive.“

„Ni ja tebe, Đurđa, ništa ne razumijem. Budemo još po jednu?“

„Jasno, Anči. A za maloga, čuj, imam jednu famoznu ideju.“

„Samo da se razumijemo, ja novce za školu ne dam. Mislim, nemam.“

„Jasno, jasno, Anči, to se razumije. Nego, zašto se ne bi mladom Ciganskom javili...“

„Đurđa, kakve to sad veze ima? Misliš da bi on možda kupio kauč?“

„To ne znam. Al mogo bi zaposliti Ivicu. Si ti zaboravila da ti on ima one novine. I njemu sigurno stalno neki suradnici trebaju. Pa nek Ivo radi kod njega. Možda još i karijeru napravi, ha?“

Gospođa Ankica Smolčić prvo nije rekla ništa, samo je zamišljeno dalje pila višnjevaču. Doduše, možda to nije imalo veze s onim što je rekla kuma Đurđa, nego s činjenicom da joj je to bila sedma. Onda ju je iznenada trgnula do kraja u jednom gutljaju i počela se neobuzdano i grohotom smijati.

„Đurđa, ti si genijalka!“

I tako je Ivan otišao u glavni grad trbuhom za boljim kruhom. Do kruha je, istina, došao, imao je sasvim solidnu plaću, međutim, ni dizajna ni interijera nije puno vidio. Čim je stigao, gospodin Drago Ciganski utvrdio je da mu nedostaje čovjek u Crnoj kronici i ubacio tamo Ivana „za prvu ruku“. Ako se mali pokaže, možda može i avansirati. Ali, jao, mali nije znao ni tipkati kako treba. Sad nisu bili zadovoljni ni poslodavac, ni Ivan. Ivan se čak zatekao da mu nedostaje dućan u rodnom gradu, gdje je barem malo mogao izražavati svoje kreativne porive.

***

„Gospodine Ciganski, na telefonu je vaš otac, da vam ga spojim?“

Uzdah.

„Da, spojite ga, hvala vam. Klik. Halo, tata?“

„Slušaj, sine, ti više ne izlaziš iz te redakcije, ja mislim da ti to nije dobro.“

„Tata, molim te, znaš da imam puno posla...“

„Pa dobro, zar ne možeš uzeti slobodan dan, netko te sigurno može zamijeniti...“

„Tata, zar si zaboravio kako to ide? NITKO te ne može zamijeniti kad si na tako važnom položaju!“

„Dobro, sine, nemoj se odmah ljutiti, ali znaš, red je da malo brineš i za roditelje...“

„Pa brinem za vas, evo zovem vas stalno...“

„Ja sam tebe nazvao.“

„Pa kako ste ti i mama?“

„Ah, nikako. Ne pitaj. Izmučilo nas je to preseljenje u novi stan...“

„Jeste li se barem raspakirali?“

„Pa znaš, zato te zapravo i zovem... Dobro bi nam došla pomoć oko toga.“

„Oko čega? Tata, znaš da ja nikud ne mogu iz redakcije...“

„Znam, znam, ali pun nam je stan tih kutija. A znaš da je tvoja majka... je li njoj je jako stalo da to sve krasno izgleda...“

„Da, znam. Ali kakve to veze ima s tobom? Ili sa mnom?“

„Pa, ona bi da ja s njom ... da netko s njom je li.. uređuje!“

„Uf!“

„E, i ja kažem. Pa sam mislio, možda da me malo odmijeniš. Ili barem da svratiš na kavu...“

„Ne, tata! Nikako! Imam previše posla.“

„A možda da pošalješ nekoga? Je l ti baš svi trebaju u toj redakciji svaki dan?“

„Zapravo, sad kad već pitaš, mogao mi vam poslati jednog malog. I tako je tu više štete nego koristi...“

„Odlično! Pošalji malog! Znao sam ja da ćeš mi ti pomoći. Hvala ti, sine!“

„Sve za tebe, tata!“

***

I tako je Ivan Smolčić završio kod gospođe i gospodina Ciganskog na vratima. Otvorila mu je Ruža Ciganski, gospođa od svojih pedesetak godina, dobrodržeća, fina i pristojna. Ne baš profinjenih manira, ali s velikim aspiracijama.

„Izvolte, izvolte“, pozvala ga je gospođa Ruža da uđe.

„Ovaj, mene su poslali... gospodin Ciganski je rekao da vam pomognem oko selidbe, s nekim kutijama…“

„No, pa nećemo ovako na vratima. Uđite, popit ćemo prvo kavu. Ili konjak, ako ste za.“

„Ne znam, ne bih htio smetati.“

„Ma kakvi smetati! Mog muža ionako nikad nema kod kuće, on misli da ja ne znam da je tu dolje dvije ulice dalje u birtiji, valjda mu vjerujem da šeće po parku, kako da ne. Vi se samo raskomotite, sve ćemo mi polako. Znači konjak ćemo...“

Gospođa Ruža i naš Ivan popili su, dakle, konjak pa poslije i kavu i, riječ po riječ, Ivan je ispričao sve o svojim snovima da jednog dana postane dizajner interijera i svojoj neuspješnoj karijeri. Gospođa Ruža odmah je shvatila da ga je sama providnost poslala k njoj na vrata – njoj baš treba dizajner interijera. Ona se, eto, tek preselila i sve je još takoreći u kutijama, a ona bi voljela da sad taj stan 'nekako izgleda', da ima fini štih, da ima šarma, da je onako, ko u časopisu. Ivan se, razumije se, oduševio – srodne duše su se prepoznale. Njih su dvoje razgovarali u kreativnom žaru sve do navečer, a Ivan je morao obećati da će doći odmah sutra ujutro da što prije počnu s uređenjem.

„Ali što ako će me gospodin Ciganski trebati u redakciji“, pitao je plaho.

„Ništa ti, Ivo, ne brini“, tankoćutna gospođa Ruža sa svojim je novim štićenikom odmah prešla na ti – ta prigrlila ga je kao rođenog sina. „To ću ja srediti. Ti samo da si sutra u devet tu.“

I tako je započelo jedno divno prijateljstvo. Ni gospođi Ruži, a bome ni Ivanu, nije se nikud žurilo. Gospođa Ruža uživala je u pažnji i razgovorima s nekim 'tko je konačno razumije', a Ivan je bio kao u raju: nabavljao je ton karte za boje zidova, predlagao različite konstelacije namještaja, donosio uzorke materijala za tapecirunge i zavjese, skicirao nove dezene koje bi mogli naručiti i isprobavao kako bi bilo da promjene čak i razmještaj prostorija. Gospođa Ruža bila je apsolutno oduševljena svime što je izlazilo iz Ivanovih usta – samo se jednom usprotivila, kada je Ivan predložio da kupaonu pokušaju smjestiti na lođu, kako bi dobili više svjetla i možda uspjeli zasaditi cijelu gredicu orhideja iznad kade. To je bilo mrvicu preambiciozno čak i za nju, iako ne bi bila nesklona pokušati da to nije bilo tako skupo i da ne bi morala svom suprugu objašnjavati zašto se mora tuširati pred susjedima s cvijećem iznad glave.

Ivan je svoj posao u novinama gotovo i zaboravio. Kad je jednom s osjećajem grižnje savjesti ipak otišao do redakcije, šef ga je brzo otpravio žustro ga uvjeravajući da ne treba dolaziti – sve dok ga mama treba, neka tamo slaže police, oni će se snaći i bez njega. Ivana bi to možda malkice i uvrijedilo da nije cijelo to vrijeme dobivao punu plaću, a radio upravo ono što je oduvijek želio. Usto se odlično zabavljao s gospođom Ružom. Svoje su afinitete s uređenja interijera proširili i na kulinarske vještine pa su spravljali svakojake delicije. Uređenje se zbog toga naravno odužilo, ali činilo se da to nikome baš previše ne smeta. Gospodina Ciganskog starijeg Ivan niti jednom nije sreo, iako je redovito u njegovom stanu ručao, pio kave i konjake, a sporadično i otpakiravao kutije.

No svemu dođe kraj i došao je onaj tužan dan kad su gospođa Ruža i Ivan otpakirali i posljednju kutiju. Za tu je priliku gospođa Ruža spremila poseban ručak. Najprije su jeli finu govedsku juhu s grisknedlama, pa ptičice u vinu prema receptu njezine bake – da prste poližeš. A onda pojeli šarlotu s jagodama. Nazdravili su i šampanjcem, iako je to bila zapravo tužna prigoda. No, nema razloga da se ne viđaju i poslije i ne ostanu prijatelji i kad završe, zaključila je gospođa Ruža nakon treće čaše. On je ipak sad njezin štićenik postao i želi se pobrinuti da mu karijera procvjeta. A poslije ručka, u dobrom, iako pomalo melankoličnom raspoloženju latili su se posla.

„E pa vrijeme je da konačno raspakiramo i tu posljednju kutiju“, objavila je gospođa Ruža nježno lelujajući s čašom u ruci.

„Samo vi sjednite, ja ću to sam, Ružica“, rekao je Ivan obzirno.

„Niti govora, Ivek! Tu su mi najdraže stvari, znaš. Uglavnom slike, obiteljske uspomene. Zato sam je čuvala za kraj.“

„Moramo onda naći najbolje mjesto. Što kažete na ovaj zid iznad stolića. Tako da odmah dođu do izražaja čim se uđe u sobu?“

„Može, Ivek, kak ti imaš dobro oko. Takav dar!“

„Idem po čekić, ne mičite se, Ružica!“

„A od svih mi je najdraža ova stara slika mog muža.“

„Onda ide u sredinu!“

„Znaš, Ivek, nije mi zapravo ni jasno zašto tako volim tu fotografiju, to je snimljeno negdje u nekoj selendri gdje je služio vojsku – nismo bili još vjenčani, tad smo još hodali, ali bila sam straaašno zaljubljena u njega. Obožavala sam njegove brkove. Vidi, zar nije krasan?“

„Tata!“